Kur'anska poruka u mrežama živoga svijeta



وَلَقَدْ يَسَّرْنَا الْقُرْآنَ لِلذِّكْرِ فَهَلْ مِن مُّدَّكِرٍ

A Mi smo Kur’an učinili lahkim za opomenu, - pa ima li ikoga ko bi pouku shvatio?



Kur'an, knjiga Allahova, knjiga koja je tu da nam bude na usluzi u cilju informisanja, pokreta, spasa, pravde, harmonije, ideja, slobode, sreće, usmjerenja, usavršavanja...

وَنَزَّلْنَا عَلَيْكَ الْكِتَابَ تِبْيَانًا لِّكُلِّ شَيْءٍ وَهُدًى وَرَحْمَةً وَبُشْرَى لِلْمُسْلِمِينَ

Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve stvari i uputa i milost i radosna vijest za one koji su se pokorili.

Knjiga koja objašnjava sve, dakle jasna po sebi, usljed toga što je karakteristika svjetla koje obasjava ostale stvari da je prevashodno svijetlo po sebi te ga stoga nema potrebe osvjetljavati nečim drugim. Knjiga koju je pohvaljeno učiti lijepim glasom, u njoj nema ništa osim riječi Allahove, pa samim tim u sadržaju nema ničeg oprečnog, suvišnog, krnjavog, već to je knjiga univerzalnog karaktera, i onaj koji je sluša razumije je, jer govornik je Allah, a On, stvoritelj sagovornika zna kako mu se obratiti, te na taj način je svima korisna. Slična je primjeru vode, svi je mogu piti, svima je korisna i neophodna, bez obzira koliko da je koristimo uvijek iznova imamo potrebu za njom i uvijek iznova govorimo: Oh što je dobra! dakle na neki način komentarišemo doživljaj. A šta bi bio doživljaj ispijanja kur'anskih mudrosti, koje se ne dokučuju slušanjem glasa?

Ipak da se ne bismo previše zanijeli, dobro je da iznesem hadis od Imama Sadik, a.s., u kojem kaže: “Kuran im četiri stvari: Izraz, naputak, prefinjenost i zbilju. Izraz je za obične ljude. Naputak je za posebne, prefinjenosti su za evlije a zbilje za poslanike.”



كتاب الله عزّ و جلّ علي اربعة أشياء: علي العبارة و الإشارة و اللّطائف و الحقائق. فالعبارة للعوام و الإشارة للخواص و اللطائف للأولياء و الحقائق للأنبياء



Kada je kur'anska poruka u pitanju, razmišljanje je prijeko potrebno a ne dozvoljeno, jer ukoliko iz njega želimo uzeti argument i želimo se poslužiti svjetlom jasnim trebamo ga razumjeti, znati ga upotrijebiti, a to nije moguće bez razmišljanja. Samo razmišljanjem o njegovim porukama možemo doseći horizonte ka kojima poruke usmjeravaju. Kur'an nije prevaziđeno štivo, već primjer mu je poput Sunca i Mjeseca, kreće se kao što se oni kreću, dakle uvijek je aktuelan uvijek prisutan i uvijek spreman ponuditi soluciju svom obraćeniku, to bez razmišljanja i umovanja i razumijevanja ne ide, stoga, svidjela mi se izjava poznatoga iranskog komentatora Kur'ana, Allame Tabatabaija, koji je rekao da imamo potrebu da svake dvije godine pišemo po jedan komentar, jer potrebe se vremena koje se kreće velikom brzinom kreću ekspazivnom formom pa i sam Kur'an koji je objavljen da bude uvijek aktivno prisutan, iziskuje potrebu za objašnjenjima, ponovljenim komentarima, novim stavovima jer on nije oprečan znanju i nauci i uvijek opravdava tačne naučne činjenice koje se svakim danom umnožavaju i otvaraju nove horizonte ljudskoj vrsti, a u svemu tome i mi muslimani smo uključeni a samim tim i Kur'an, temelj naše vjere. On je vremeplov uvijek je sa nama, nama koji smo živjeli 800. godine, koji smo živjeli 1800. godine i koji ćemo živjeti 2800. godine. Svjedokom je razvoja i promjena, a promjenio se nije, to je njegova nadnaravnost kojom Allah izaziva poricatelje originalnosti Kur'ana da, ukoliko je istina to što govore, pa nek donesu nešto nalik njemu, makar to bila jedna sura. Ovdje se ne misli na umjetničku vrijednost gledanu u stilu jezika, ne, ovdje se misli na sadržaj. Na harmoniju riječi. Na istine iskazane u njoj. Na univerzalnost. Na to da u svih ovih XIV stoljeća nije došlo do najmanjeg sukoba u kur'anskim izjavama i stavovima. Vidimo kao da on određuje šta će se desiti, kao da je to knjiga koju je pisao onaj koji je otputovao u budućnost pa se vratio a sve to stilski i naučno iznio u takvoj formi da je to kako za jednog čovjeka tako i za cijelo čovječanstvo potpomognuto džinskom civilizacijom[1] nemoguće učiniti. Zbog toga je jasno da ga čovjek nije ni uradio već je preko čovjeka nama spušten, ali je bitno reći da onaj preko kojeg je spušten sigurno je razumio i znao sve o čemu je riječ jer nije poreklo srce što je vidjelo zato je on i bio živi Kur'an, kao što je to jednom prilikom rekla njegova supruga Aiša, upitana kakav je Njegov ahlak u kući: On je živi Kur'an. Ovo je dobar pokazatelj kako se on nije divio Kur'anu kao mi, već ga je prihvatio kao uputstvo za upotrebu života, i bez greške ga je upotrijebio, a mi? Kada smo dvojica on je treći, kada smo sami on nam je najbolje društvo, uvijek je sa nama kada to želimo, čak i mrtvi imaju koristi od sevaba koji se dobivaju njegovim učenjem, jednostavno to je voda koja ne uspjeva zasititi, što je više piješ ona je bolja, ukusnija, a nikada da dosadi upornom tragaču. Kao što smo svjedoci da u svijetu stvaranja ne postoji nered i nesklad, tako i u svijetu stvaralačkog pisanja nema odskakanja, neslaganja, oprečnosti, ovo bi bio dobar povod da ga tumačimo njime, to jest Kur'an Kur'anom. Jer ukoliko nam je nešto na jednom mjestu nerazumljivo, o tome je na drugom mjestu rečeno jasnije. Jer ako je Kur'an objašnjenje svih stvari, zašto tada ne bi bio objašnjenje samom sebi? Gdje god da se razilazite ja ću pomoći, gdje god da neznate ja sam tu da vas naučim, zar je sukladno ovome da sam sebe ne može objasniti?



Ukoliko namaz posmatramo sa perspektive povezivanja čovjeka sa svojim Gospodarem, i obnavljanjem prisege i ugovora s Allahom, dž.š., o tome kako ćemo se striktno držati svojih robovskih regulativa, uz svijest da najmanja stvar koju Allah od nas kao naš Gospodar očekuje jeste da se ne okrenemo protiv Njega onim što nam je On dao, te obvezivanjem da nećemo prekoračivati granice robovanja, vjerovatno bi najvažniji dio namaza bio kiraet, tj. učenje fatihe i sure.

Mada, gabaritom posmatrano, kako to mi obično i radimo, nije riječ o nečemu što dugo traje, ili što puno mjesta zauzima, ali ako se pogleda u prirodu Fatihe i sura koje učimo na namazu, trebamo biti svjesni činjenice da je riječ o moru mudrosti, poruka, instrukcija, svjetla. Najzad, dovoljno je reći da su to Božije riječi, a one su svjetlost istine, a Njegova je svjetlost kao što smo rekli, sama po sebi svijetla, te i drugima osvjetljava, tako da su nam pera tupa a jezici nemoćni opisati i definirati sve sadržano u njoj, međutim, kao što neko lijepo reče:



Ako nismo kadri vodu mora ispiti,

treba se u mjeri žeđi iz njega napiti.



Usljed toga vrijedi pokušati reći nešto o onome što se shvatilo da se u ajetima nalazi, prenositi mudrosti, koje su u svakom slučaju važni činioci kvalitete namaza.

Nije loše spomenuti jedan događaj iz života šehid Mutaharija, koji je imao čast susresti se i upoznati sa Haddadom jednim od dobrih arifa i robova Božijih. Haddad ga je u razgovoru koji su tom prilikom vodili između ostalog upitao: Kako klanjaš? Mutahari mu reče: Razmišljam o značenju riječi. Haddad ga upita: Pa kada klanjaš? Ukazavši mu na taj način da još uvijek kiraet, tj. učenje sura u namazu nije postao dio njegove svijesti, tako da kada uči, trebalo bi da ne razmišlja o značenju već da ga bude svjestan, a da obrati pažnju na Onoga kome je uputio te riječi, tj. na Boga. To je najlakše objasniti kroz govor. Naime, kada neko s nekim priča, on u trenutku pričanja ne obraća pažnju na ono što priča jer svjestan je značenja, već ono na šta se fokusirao jeste sagovornik.

Ono što ću o Fatihi iznijeti u recima koji slijede nije ništa drugo do li jedno mišljenje i stav učenih ljudi, posebno od Ajatollaha Dževadija Amolija, što su se pozahmetili da shvate i razumiju, te prihvate i ponesu a što na svoj način predstavlja otvaranje vratanaca razmišljanja i umovanja o dragom Allahovom govoru.

Sa nadom da će On biti zadovoljan te da će nam pomoći i učiniti nas istinskim klanjačima.

Prvo, navesti ću, uvjetno rečeno, kraću verziju o tome kako se Fatihom objašnjava osam Džennetskih kapija.

Kapija ma’rifeta, tj. spoznaje. Ogleda se stupanjem u namaz i pripremom na način da okrećem lice Onome koji je stvorio nebesa i zemlju, koji zna i skriveno i vidljivo.

Kapija zikra. Ogleda se kroz Bismilu, kojom spominjemo Allaha i na taj način dajemo do znanja da smo Ga svjesni.

Kapija zahvale. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.

Kapija nade. Milostivom, Svemilosnom.

Kapija strepnje. Gospodaru Sudnjega dana.

Kapija iskrenosti, ihlasa. Tebe obožavamo.

Kapija traženja, tj. dove. Uputi nas na pravi put.

Kapija slijeđenja poslanika. Put onih kojima Si blagodat dao.



Puteva prema Allahu, dž.š., ima koliko ima i ljudi, jer svaki na sebi svojstven način doživljava jednu te istu Istinu. Naprimjer, ukoliko kažemo, pjesniku, slikaru, romanopiscu i govorniku da nam opišu zalazak ili izlazak Sunca. Vidjeli bismo različitost izražavanja i stilova u vezi jednog te istog događaja. Jednom je prilikom, došao čovjek kod imama Sadika, a.s., i upitao ga za Najveće ime Božije (ismul-e’azam). Imam je naredio da ga ubace u bazen s ledenom vodom. On je pokušavao izaći iz vode, ali Imam bijaše naredio da mu to ne dozvole. Nakon puno bezuspješnih pokušaja, čovjek koji bijaše sav pretrnio i poplavio od studene vode u očaju zapomaga: Ja Allah, egisni, tj. Bože, pomozi mi. Imam Sadik a.s. mu reče: “Eto, to je najveće Allahovo ime, tvoga stanja.”


Podrobniji pogled na fragmente fatihe, te njihovo značenje koje bi moglo biti.



Čovjek vidjevši svoju kontingentnost, nesavršenost, ovisnost, nemoć, bolest, blagodati, zdravlje, mladost, sretne okolnosti... zaključuje neke stvari pa kaže بسم الله الرحمن الرحيم.

Bez bismile, bilo što da se čini još je na Ovom svijetu pucanje u maglu.

Ali, a.s., jednom prilikom biva upitan čime je spoznao Boga? On je odgovorio: “Kvarenjem namjera i suprotnosti sudbine od mojih htijenja.”

Dakle, zaključio je da ima neko ko upravlja svijetom, a taj neko drži sve u Svojim rukama. Oni koji bismilu na smatraju dijelom sure, kažu ona je ustvari neki vid posvještenja i pripreme za suru koja se želi proučiti.

Ukoliko je sve u ruci Božijoj i sve što imamo počev od samog postojanja pa ostalih blagodati, u tom slučaju kažemo: الحمد لله, tj. zahvala pripada samo Allahu.

Ali, a.s., na pitanje šta je povod zahvalnosti na blagodatima je rekao: “Pogledah nesreće, kako ih je od mene udaljio, a drugi ljudi su nesretni, shvatih kakvu mi je samo blagodat dao, pa osjetih obavezu i potrebu da Mu zahvaljujem.”

Dimenzije nesreće, vjera, siromaštvo, smrt, patnje i sve ostalo što ide u paket života svakog pojedinca, može se prihvatiti, i biti s time zadovoljno zahvaljujući načinu na koji ih čovjek posmatra. Zar Imam Ali, a.s., u svom žviotu nije pretrpiov velike nesreće, patnje, progone, otimanje prava i niz drugih stvari, koje kada čovjek sa strane posmatra divi se i žudi za postojanošću kakvu je Ali, a.s., imao. Po mojem mišljenju nesreća veća od svih je promašeni svjetopogled, usljed toga što je to vizir kroz koji sve posmatramo i vagamo. Njegov je svjetopogled bio čisti islam, naučen od najvrijednijeg stvorenja cijeloga Univerzuma, Muhammeda, s.a.v.a., pomoću kojeg je uspio vidjeti stvari onakvim kakve jesu, što mu je na kraju i pomoglo između ostalog u susretu sa životnim teškoćama. Između ostalog iskrenost i ispravnost shvatanja utiče i na kvalitet bismile i fatihe. U suri Bekara u 264. ajetu kaže se: O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. - A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na pravi put.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تُبْطِلُواْ صَدَقَاتِكُم بِالْمَنِّ وَالأذَى كَالَّذِي يُنفِقُ مَالَهُ رِئَاء النَّاسِ وَلاَ يُؤْمِنُ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ فَمَثَلُهُ كَمَثَلِ صَفْوَانٍ عَلَيْهِ تُرَابٌ فَأَصَابَهُ وَابِلٌ فَتَرَكَهُ صَلْدًا لاَّ يَقْدِرُونَ عَلَى شَيْءٍ مِّمَّا كَسَبُواْ وَاللّهُ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الْكَافِرِينَ

Kada vidimo da su blagodati sveobuhvatne, u tom slučaju zaključujemo da je On: ربّ العالمين, tj. Gospodaru svijetova.

Kada vidimo da ne samo da je Gospodar već općenito se brine za sve:

و ما من دابة الا علي الله رزقها, tj. ne postoji žića a da ga Allah ne opskrbljuje, u tom slučaju učimo: الرحمن, tj, Svemilosni.

Evo jedne usputne informacije: Imenica Allah, je ime Biti, tj. (ismuz-zát) te prima sva opisna imena, kao što su Rahman, Rahim. Kada je riječ o milosti potrebno je znati da imaju dvije vrste. Opća, milost, koja se ogleda kroz ime Rahman, و رحمتي وسعت كل شيئ, tj.: A milost Moja obuhvata svaku stvar, ova riječ nema oponenta, npr. ljutinu, što bi u slučaju da postoji dalo do znanja da je uvjetovana i ograničena (رحمة. صفت ذاتي مثل علم. قدرة. حيات)

Druga vrsta milosti, jeste posebna, tj. ograničena je, jer ima oponenta, tj. ljutinu tako da spada u صفت فعلي, tj. u atribute djela, poput davanja života i usmrćivanja. احيا و اماة



Nekakav čovjek reče hvala Allahu do granica znanja. Imam Rida, a.s., koji se zadesio u njegovoj blizini i čuo ga šta je izogovorio, reče: Ne, ne govori tako, jer znanje Mu nema granice, zato što je to atribut Njegove biti, ako želiš reci: Hvala Allahu, do granica Njegovog zadovoljstva.

Ova nam dva atributa otvaraju perspektivu Njegovog rububijeta, tj. vidimo kako se oslanja na rahmet a ne na zulm. و ما ربك بظلام للعبيد, tj. I tvoj Gospodar nije nasilan spram robova.

Kada vidimo kako pojedinci imaju grijeha, posrnuća, ali Allah im oprašta kažemo: الرحيم, tj. Milostivi.

Samilost koju čovjek osjeća, ujedno je i kemal i naks, tj. i savršenstvo i nedostatnost. Jer čovjek u sebi osjeća ljepotu, srce mu gori, i on se smiluje, te na taj način smiriva svoju savjest koja bi ga progonila da nije u datom trenutku bio samilostan, što nam daje do znanja da je čovjek ipak stigao do neke lične koristi, tj. do mirne savjesti, u suprotnom rekli bismo da je potpuni kemal tj. لوجه الله, tj. isključivo zarad Lica Allahova. ( عاطفي – نقص) (عاقلي – كمال)

Razvoj čovjeka nije poput razvojnog ciklusa biljke i životinje koje za kratak vremenski period zaokruže svoj egzistencijalni krug, tj. početak, kulminaciju i kraj. Čovjek je stvoren za vječnost, tj. ima početnu tačku i kreće se iz dimenzije konačnosti prema beskonačnosti, tj. putem ispunjenim razinama, fazama postojanja, pa između ostalog vidi kako neke stvari ne mogu biti na ovom svijetu izmirene i na adekvatan način sankcionisane, već mora postojati sud i kažemo: ملك يوم الدين, tj. Vlasniku Sudnjega dana.

Dakle, vlast je u Njegovim rukama, što nas ispunjava strahom i tjera na iskrenost. To nije Dan kada Allah dobiva vlast, već tog dana svima postaje jasno da je tako uvijek bilo samo da mnogi toga u dunjalučkom životu nisu bili svjesni, ali toga dana svojim će očima vidjeti da je On stvarno bio i jeste vlasnik kreacije.

Mu’az Ibn-Džebel, reče poslaniku u vezi sa 50000 godina koliko će trajati Dan: Ala je dug! Poslanik mu odgovori: Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, za vjernike će taj dan trajati koliko da obave jedan namaz.

Taj dan, je dan povratka individualiziranog mnoštva u jedno, zato je i upotrebljena jednina. S obzirom na činjenicu ljubopitljivosti čovjekovog uma, aktuelno je pitanje da li još i danas postoje Dženet i Džehennem?

Odgovor je pozitivan zahvaljujući nekolikim razlozima. Kao prvo, berzeh se ne bi zvao berzehom, tj. onim što se nalazi između dvije stvari, da se kakvim slučajem nalazi između onog što postoji, tj. Dunjaluka i onog što ne postoji, tj. Ahireta. Drugi razlog ili dokaz jeste hadis, prema čijem sadržaju mladić dolazi pred poslanika, koji ga pita kako si osvanuo, na što on odgovara: Osvanuo sam kao da gledam Džennet i Džehennem. Treći razlog jesu ajeti sure Takasur na čijem se kraju kaže: A da imate sigurno, (tj. uvjereno) znanje, vidjeli biste Džehennem, sljedeći razlog jesu riječi iz ajeta časnog u kojem se o ljudima kaže: Svjesni su spoljašnosti Dunjaluka, ali su gafili od Ahireta, što nam aludira na činjenicu da čovjek ne može biti gafil od nečega što ne postoji. U nizu argumenata jeste i miradž, Muhammeda, s.a.v.a., prilikom kojeg je obišao i Džennet i Džehennem.

Kada čovjek dokuči činjenicu da su Božija imena lijepa i da je On divan gospodar, jednostavno shvati da Ga obožava jer On to zaslužuje, te svijest o toj činjenici iziskuje riječi: اياك نعبد, tj. Samo Tebe obožavamo, a činjenica da je obožavani u ovoj konstrukciji stavljen u prvi plan, što se donekle protivi konstrukciji rečenice jeste iz ubudijetskog razloga, dakle situacija nalaže da se sekundarno pravilo gramatike zapostavi s obzirom na primarno pravilo ubudijeta, tj. da se prvo vidi Obožavani, što akt ubudijeta čini lakšim i ujedno kvalitetnijim.

Međutim, zašto je rečeno Tebe obožavamo, tj. u množini glagola obožavati? Usljed toga što obožavanje jednog čovjeka nije vrijedno da se spomene, i to iz više razloga. Između ostalog, ovaj oblik dovodi do izraza vrijednost poželjnosti obavljanja namaza u prvi vakat u džematu, a Allah, s.v.t., je takav da će na kraju jednog zajedničkog ibadeta usljed nekoliko pravih namaza toga džemata prihvatiti sve namaza, tj. svih prisutnih, usljed toga što su svi uključili svoje individualno robovanje i obožavanje u zajednički akt i notu. Nije naodmet da se prisjetimo i razloga zbog čega je poželjno da svoje dove upućene Allahu Uzvišenom počinjemo selamom i salavatom na Poslanika i njegov Ehli-bejt i da ih zaokružimo istim, tj. da svoje obraćanje završimo salavatom. Činjenica je da se salavat prima bez filtriranja, pa ukoliko svoju dovu načinimo takvom da joj je u sadržaju smješten na početku i na kraju salavat koji se prima, u tom slučaju znamo da je Allah plemenitiji od toga da jedan dio dove prihvati a drugi da odbaci i to sve u čast svojih plemenitih robova kakvi su Poslanik i njegov Ehli bejt.

Čovjek od čovjeka razlikuje se načinom na koji posmatra svijet i ono što se u njemu događa, na osnovu tih razlika jasno je da postoji i različitost u načinu svjetonazora. Ta se različitost dakako da primjetiti i kada je pitanju razlog pristupa namazu. Neki u namazu vide dobru priliku za obezbjeđenje Dženneta, pri čemu je Bog sretstvo, a namaz kao namaz u takvom fluidu je bezvrijedan. Jer, tačno da je namaz sredstvo ali ne trgovačko već egzistencijalno da bi se stiglo do Boga a ne da bi se On zaobišao i došlo se u Njegov dućan.

Ima i onih koji obožavaju Boga, ali još nisu načistu šta tražiti od Boga, već usljed neznanja traže Džennet, jer misle to je to; ovakav vid obožavanja je uredu.

Međutim, oni koji hoće Boga, i traže samo Boga, dobit će sve i Džennet, i sigurno mjesto u blizini Postojanog.

Jednom je jedan halifa zapazio prolazivši kraj Behlula da je on zahid, tj. da se odrekao svega. Međutim, Behlul daje veoma lijep odgovor, ne dragi, ti si zahid a ne ja. Ovaj ga upita, je li se to ti sa mnom šališ ili ozbiljno zboriš, otkud ja bolan zahid, vidi sav ovaj kraljevski sjaj i bogatstvo koje mi je na raspolaganju. Behlul mu reče upravo zbog toga ti i kažem da si zahid, jer ti si od svega odabrao šaku postojećeg i time si se zadovoljio, dočim, ja hoću Boga, a na taj način želim sve, tako da gledajući sa tog aspekta ti si zahid a ne ja.

Kada sam već spomenuo zuhd osjećam dužnost u kratkim crtama opisati šta to zapravo predstavlja pravi islamski zuhd ili pak ustezanje od ovoga svijeta. Najbolju definiciju ovog pojma daje nam Imam Ali, a.s. dvadesettrećim ajetom iz sure Hadid za kojeg kaže: “Zuhd se vidi u ajetu :Budite takvi da ako nešto izgubite da se ne žalostite, a ako vam nešto dadu da se ne radujete.” Šta nam želi poručiti ovom definicijom. Hoće nam kazati da se trebamo ponašati kao činovnici u banki. Mi mu donesemo milion eura da stavi na naš račun on mrtav hladan, drugi puta kažemo dižemo deset miliona s računa on ponovo mrtav hladan. Dakle on je svjestan da mu je to mjesto povjereno u dužnost, da prima i da daje, da čuva i da ne daje bezrazložno i to svjesno i savjesno obavlja, i sasvim komotno živi i na kraju ne plaši se nikoga ni direktora banke niti mušterija.

Kada se u nizu ovih činjenica koje se shvataju dođe i do razina kada nam postane jasno da bez volje i dozvole Božije ni mi nebismo mogli činiti ibadet i ostalo što nam je činiti, u tom trenutku iz dna srca kažemo: اياك نستعين tj. Od Tebe pomoć tražimo. Ukoliko je Allah pomagač, a sigurno da jeste, jer, والله مستعان čovjek ne treba tražiti pomoć od drugih, niti se pak smatrati nečijim pomagačem. Ovo treba na ispravan način shvatiti, jer ima ovdje sitnih činjenica koje od nas ukoliko ih ne shvatimo na ispravan način znaju pokazati prave male mušrike. Ovo ne kažem napamet, jer u 106. ajetu sure Jusuf nam se kaže: Većina od njih vjeruje u Allaha, ali su u stanju mnogoboštva.

وَمَا يُؤْمِنُ أَكْثَرُهُمْ بِاللّهِ إِلاَّ وَهُم مُّشْرِكُونَ



Između ostalog potrbno je shvatiti zakon kojim Allah, s.v.t., upravlja ovim svijetom. Naime sve se odvija putem kauzalnog zakona. On je odredio sredstva putem kojim rukovodi, tj. ne čini ništa direktno, već na posredan način. Važno je znati, da iako mi neka pomoć dođe putem čovjeka, to je zapravo od Boga i Njegovom voljom, u tome ja moram biti zahvalan i tom sredstvu (dakle kanalu kojim mi stiže Milsot) i nadasve Bogu. U jednom divnom hadisu od Poslanika prenosi se: “Na sudnjem će danu biti doveden pred Boga jedan od robova Njegovih. Bog će narediti da ga odvedu u Džehennem. Taj će rob reći: “Bože zašto si naredio da me bace u vatru, a ja sam učio Kur'an?” Dobit će odgovor: “Robe moj dao sam ti blagodati velike, ali nisi bio zahvalan na njima.” Zatim će taj čovjek ponovo reći: “Bože dao si mi tu i tu blagodat a ja sam Ti zahvalio na njoj, pa Si mi dao to i to i za to sam zahvalio i nabrajat će blagodati i spominjati zahvale za njih.” Odgovorit će mu se: “Istinu si rekao robe Moj. Međutim, nikada nisi zahvalio onima preko čijih ruku sam ti dostavljao Moje blagodati, a Ja sam se obavezao da ne prihvatim zahvalu mojih robova na blagodatima Mojim ukoliko ne budu zahvaljivali onima preko kojih im one stižu.”

Zbilja čudna li hadisa, hadisa koji ukoliko smo razumni može nam oči otvoriti. Da li smo ikada u životu učinili iskrenu zahvalu poslanicima, a posebno našem Poslaniku i njegovom Ehli bejtu na blagodati vjere i islamskih vrijednosti sa kojima su nas upoznali? A da li smo to učinili šehidima u povijesti islamskoj koji su svojom krvlju omogućili opstojnost vjere? Da li smo to učinili i činimo li našim, bosansko-hercegovačkim šehidima? Da li smo možda zahvalni trenutno živim muslimanima koji su uzrok ponosa i stabilnosti vjere islama? Jednom riječju skromnost naspram posrednika dobara posebno kada je riječ o duhovnim blagodatima i Božanskim vrijednostima pored toga što je veoma lijepa umnožava blagodati i uvećava znanje. Ista se ova svijest o davanju Božijem vidi i kroz prizmu naših zavidnosti prema onima koji nešto posjeduju (riječi koja je privid naše zbilje). Čovjek koji se nije uspio uzdići iznad svoga animalnog ega koji bi sve htio ali na način da on to stekne sam po sebi, kada vidi nešto u drugoga on mu zavidi i u najmanji mah ga počne mrziti, nesvjestan činjenice da ustvari sve što postoji je stvoreno moći Božijom, i sve što se nekome da u posjedovanje ponovo je u tom neprekidnom lancu posjedovanja Božijeg, što znači da umjesto što svojom zavidnošću upadamo u zamku širka, jer nesvjesno dajemo objektu kojem zavidimo nezavisnost sticanja i posjedovanja, trebamo se okrenuti Onome koji sve ima i koji daje i reći Mu: اللهم اعطني من فضلك tj. Bože podari mi iz Tvoga obilja, jer On davanjem ne gubi, niti uvećanjem prividnih posjednika biva doveden u situaciju da će dobiti možda sudionika ili konkurenciju. Ovaj detalj skrivenog širka vidi se i u trenutku kada kažem ma neću tražiti od tog i tog, dat će mi Bog. Nesvjesni da taj i taj nije stekao sam i da ne predstavlja od Boga nezavistan entitet kojem eto, mi zarad hatara Božijeg, nećemo da se obratimo. (Naravno, tevekul, tj. oslanjanje na Allaha je sjajna vrlina, ali u pozitivnom kontekstu, tj. kada je proizašla iz svijesti i iz kristalno čiste slike o stanju i poretku u Kreaciji, a ne na osnovu tvrdoglavosti, lijenosti ili neznanja) Svaka situacija u životu traži širinu našeg svjetonazora i prodoran pristup. Tako da sve posmatramo u najmanju ruku dvodimenzionalno, prvo samo po sebi, a zatim u lancu općeg dešavanja, pa tek u tom slučaju mogli bismo se nadati da ćemo reagirati i pristupiti na ispravan način.

A kada već tražimo od Boga trebamo biti pametni, i između bezbroj opcija i puteva, tražiti najbolji: اهدنا الصراط المستقيم, tj. Uputi nas Siratom pravim. Svakako ovom dovom ne tražimo ono za što ne znamo šta zapravo znači i da li ima vanjskog primjera i da li se ikada dogodio. Drugim riječim, učimo ove ajete koje nas je Kur'an naučio da učimo, da bi nam isti Kur'an u jednom od svojih časnih ajeta odgovorio pozitivnim odgovorom na naša svakodnevna i cjelodnevna moljenja, i da bi nam dao do znanja ko su oni kojima je blagodat data, ali i da nam pokaže put stizanja i priključenja takvim ljudima. Zbilja divnu li i časnu li Knjigu imamo!

Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku pa oni su u društvu onih kojima je Allah blagodat Svoju darovao. To su vjerovjesnici, jako iskreni, šehidi, i čestiti ljudi. A kako su oni divni prijatelji![2]

وَمَن يُطِعِ اللّهَ وَالرَّسُولَ فَأُوْلَـئِكَ مَعَ الَّذِينَ أَنْعَمَ اللّهُ عَلَيْهِم مِّنَ النَّبِيِّينَ وَالصِّدِّيقِينَ وَالشُّهَدَاء وَالصَّالِحِينَ وَحَسُنَ أُولَـئِكَ رَفِيقًا

1. Sasvim je jasna činjenica da, ukoliko se priključimo onima koji su spomenuti u ovom ajetu, imat ćemo blagodati koje su i njima date, kao što su ih neki već i stekli, i kao što su neki osjetili užitak saputništva sa takvim robovima Božijim. U pitanju je pokret, prilikom kojeg je najbitnije vidjeti kuda se kreće, jer u tom slučaju čovjek ima šansu da se očuva posrtaja i da se kreće kako i dostoji uz konstantan napredak. Kur'an nas uči da trebamo znati kuda idemo, da ne srljamo, da ne gamižemo: E da li je upućeniji onaj koji puzeći licem po zemlji gamiže, e da li onaj koji uspravno hodi putem pravim?[3]

El-Kafi svojim lancem prenosioca prenosi od S'ada koji prenosi od Ebu-Dža'fera, a.s., da je rekao: “Ima četiri vrste srca. Postoji srce u kojem ima i dvoličnosti i vjerovanja, postoji srce izopačeno, postoji srce zapečaćeno, i postoji srce ezhere, tj. ono koje blista.” Upitah ga: “Koje srce je ezhere?” On reče: “U njemu je svjetlost kao da je svjetiljka. A zapečaćeno srce jeste srce munafika, tj. licemjera, srce koje blista je srce vjernika. Ukoliko mu Bog da blagodat on je zahvalan, ukoliko ga stavi na kušnju strpljiv je. Izopačeno srce to je srce idolopoklonika, tj. mušrika. Zatim povodom ovog izopačenog srca prouči ajet: E da li je upućeniji onaj koji puzeći licem po zemlji gamiže, e da li onaj koji uspravno hodi putem pravim. A srce u kojem ima i dvoličnosti i vjerovanja, to je srce ljudi koji žive žive sa skupinom šejtana, koji s vremena na vrijeme obilaze njihova srca, i tako sve do njihove smrti. Ukoliko se desi da umru u stanju kada im šejtani obilaze srca, propali su. Ukoliko pak umru u stanju imana, tj. vjerovanja, slobodni od šejtana, spasili su se.”[4]

Dakle, vidjeti je bitno, a ne samo zadržati se na razini znanja i vjerovanja. Jer doktor zna kako i koliko je alkohol štetan ali koliko njih i pored znanja konzumira alkohol, kao što i veliki broj vjernika vjeruje da je pijenja haram, ali i pored toga oni piju. Međutim, onima kojima se da svjetlo pa vide kuda hode, i drugima osvjetljavaju puta, oni sigurno neće raditi ništa što bi im naudilo u kretanju, jer vide posljedicu. Poradi veće jasnoće, osmotrimo naše reakcije u nekim situacijama u kojima smo imuni na grijeh, jer vidimo posljedicu, tako da nećemo staviti golu ruku u vatru, jer vidimo rezultat, nećemo svjesno popiti otrov, jer znamo da bi to bio kraj za nas, nećemo skočiti s visine od 20 metara jer svjesni smo, jednostavno vidimo da bismo se u najmanju ruku polomili, kao što nećemo stati pred zahuktali voz ili automobil... Ovi nam primjeri mogu donekle olakšati shvatanje zašto poslanici i imami ne griješe, jer oni imaju ovo unutarnje svjetlo i vide rezultate svakog djela i najzad tako se brzo kreću da bi ih i najmanja greška mogla fatalno koštati.

A u vezi sa uputom, ista se djeli na dvije osnovne grupe, početna i nagradna. Početna je izražena riječima Onaj koji je sve stvorio zatim ga uputio, dakle svemu je odredio cilj, pokazao mu put do njega i dao mu sredstva i potencijal da može do njega stići. Sada dolazi red na drugi vid upute, tj. nagradni, on dolazi nakon pokazivanja spremnosti da se kreće ka cilju koji je markiran vrstom kojoj se pripada, tako da Allah kaže: Ko se potrudi oko Nas, pokazat ćemo mu pute, što se dade zaključiti i iz drugog ajeta sure El-Bekare: Ovo je Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je onima koji su Allaha svjesni, tj. bogobojazni, drugim riječima Kur'an je uputa za sve, ali oni koji su svjesni Boga imaju veći intezitet upute i više koristi od iste knjige, u suprotnom ovaj bi ajet bio doveden do besmisla, jer Kur'an od obična čovjeka hoće napraviti bogobojaznog, ako je neko već bogobojazan, čemu uputa, ne može steći ono što je stekao, tako i jeste, jer oni, tj. mutekini stiču uputu koja je profinjenija, suptilnija. Dakle, ukoliko se ne izgubi primarna uputa, te se ne iskvari fitret na toj smo razini u početnoj uputi i ušatoreni smo pod riječima هو معكم اينما كنتم, tj. On je s vama gdje god bili, dajući nam do znanja trajno saputništvo, kajumijje, a kao nagrada očuvanja slijedi posebno saputništvo Božije: ان الله مع المحسنين tj. Allah je s dobročiniteljima. Drugi aspekt posmatranja upute jeste da postoji tašri’i putem Knjige i sunneta, i takvini, tj. stvaralački, čiji putevi su bezbrojni.

S obzirom na činjenicu da nam je više nego jasno da put ne možemo apsolvirati sami, tražimo iskusne saputnike i vodiče, provjerene putnike te učimo: صراط الذين انعمت عليهم (siratallezine en’amte ’alejhim), tj. putem onih kojima si blagodati darovao.

Maršruta je jasna od-do tj. انا لله و انا اليه راجعون Zbilja smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Maločas smo rekli ko su ti što im je data blagodat: Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku pa oni su u društvu onih kojima je Allah blagodat Svoju darovao. To su vjerovjesnici, jako iskreni, šehidi, i čestiti ljudi. A kako su oni divni prijatelji![5]

Napominjem savjet iskusnog putnika koji je među blagodatima darovanim iz gornjeg ajeta, Alija, a.s., a koji nas upozorava: “Nemojte biti zaplašeni pravim putem zbog malog broja onih koji se nalaze na njemu.”

Čovjek se zna prevariti i na svome putu idenja ka Bogu pogrešno procjeniti te umjesto pravog saputnika uzeti nekog ko to ne zaslužuje, jer i ljudi se znaju pretvarati, znaju koristiti tuđu naivnost, određenu priliku. U ovom svijetu ljudi su kao slobodno bačene lopte u vazduh koje u sebi imaju skrivenu snagu za let ka bezgraničnom svijetu. Međutim, privlačne snage zemaljskih zadovoljstava vuku ih ka provaliji prirodnog svijeta potičući u njima putanju zastranjenja koju ubrzavaju nefsanske strasti i šejtanska navraćanja, koji su u materijalnoj civilizaciji i kulturi prihvaćeni kao temeljna načela. U takvom okruženju mali je broj ljudi čije su srčane oči otvorene ka duhovnim zbiljama i malo je duša upoznatih sa porukama Božijim. Njihov entuzijazam i cilj mnogo je viši od niskoga svijeta. Otpočeli su kretnju uzdizanja na putu usavršavanja ka izvoru svih ljepota, veličanstvenosti, moći, sreća, savršenstava, jednom rječju Uzvišenom Bogu.

Prva grupa ljudi i nakon toga što kao ispuhane lopte padnu na zemlju i zaglave se u uskoj slijepoj ulici svijeta materijalizma, ponovo otpočinju svoju kretnju slične brzine kao prije, ali u suprotnom smjeru, ka nižem svijetu.

Ovakvu reakciju moguće je danas jasno vidjeti kod skupine ljudi razočaranih u western, tj. modernu kulturu koji kod sebe osjećaju veliku želju i žar za duhovnim vrjednostima tražeći na sve strane čisti izvor. Nakon kratkog perioda većina njih okreće se magiji i umjesto da ispiju čašu čiste spoznaje, svoju žeđ gase žabokrečinom zablude.

Bježanje iz centra materijalne kulture i okretanje širokim obzorjima duhovne nije ograničeno samo na pojedinačne slučajeve. Svjedoci smo danas širenja pojave prihvatanja islama u svim tačkama svijeta čak i u najzaostalijim područjima. Da bi čovjek u ovakvoj situaciji bio siguran od stranaca i nedostojnih putnika on kaže: غير المغضوب عليهم و لا الضالين , (Gajril magdubi 'alejhim ve la ed-dalline), tj. mimo onih na koje Si rasrđen i onih koji su zalutali.

U 36. ajetu sure Ahzab, ukazuje nam se na ove, tj. ko su ti na koje se Allah rasrdio i koji su to što su zalutali: ومن يعص الله و رسوله فقد ضلّ ضلالا منينا dakle, utječemo se od takvih bez obzira ko su i šta su, jer nije bitna specifikacija, već bitno je ne ući u nju. Ko je više dalin, više je i magdub. Put je jedan, prostr nad vatrom, gdje je on to i postoji, drugi putevi ne postoje, nisu ostavljeni kao alternativa, već ih čovjek pravi, stvara, smišlja, upravo usljed toga se i kaže: اين تذهبون tj. gdje idete; to je kao kada idemo auto putem u određenom pravcu i najednom skrenemo u bespuće, i onda nas čovjek pita, kuda ideš, tj. ne kaže ne idi tamo, jer tamo, ne postoji, taj put ne vodi nikuda, otuda i nema zabrane, već samo pitanje, otprilike: Hallo, kuda?!



Put do savršenstva, je poput uspinjanja na velike visine, kojeg prati pogled na one koji nisu uspjeli. Cilj nam, čak i kad ga gledamo, nije rezerviran, čak ni onda kada smo na njemu, jer uvijek možemo skrenuti i odabrati nešto drugo. To je narav Ovoga svijeta, u kojem je svaki trenutak prožet izborima, u kojem u svakom trenutku donosimo važne odluke, za Boga, ili protiv Njega. U svakom popuštanju pred slabostima mi se odlučujemo protiv Boga, i ukoliko se zbog takve odluke ubrzo ne pokajemo i ne odbacimo je, posljedice tih izbora vode nas ka propasti. Svako popuštanje slabostima, naime, hrani te naše slabosti i čini ih važnijim u našoj svijesti, zapravo hrani čitavu lepezu srodnih slabosti, koje dobijanjem na važnosti mijenjaju perspektivu naše svijesti, sve dok na kraju te slabosti ne prestanemo držati slabostima, nego ih prihvatimo kao vrline, zašto se brine šejtan jer polahko ali temeljito ružno prikazuje lijepim, manipulišući našim centrom za vrijednosti. To može početi tako što ćemo sebi dopustiti jedan suvišan pogled, a završiti tako što ćemo sebi dovesti u sumnju cjelokupan Božanski koncept upravljanja Kreacijom.

Dakle, naš put je uvis a ne u stranu, ili na dolje, drvo raste dolje, životinje idu u stranu a čovjek ide gore. Osnova drveća je u zemlji, dok je u zemlji i naziva se drvetom, čim se od nje odvoji, ono postane ogrijev, daska, šalung, greda, letva. Ono što od drveta vidimo to su grane. Dunjalučari su poput drveća, obuzeti zaradom, ostvarenjima, samo se šire na materijalnoj razini. Oni su i poput svilene bube, koja toliko oko sebe gomila svilene niti da na kraju u njoj umire učahurena jer nije ostavila sebi izlaza. Upravo zbog toga u brojnim hadisima čitamo da će ljudi biti proživljavani u obliku životinja ili drveća s glavama nadole. Međutim, važno je zapaziti da poenta nije u vanjskom izgledu, jer bit, tj. suština je ta koja nešto čini nečim. Ptica ima dvije noga ali je i dalje ptica, a da čovjek kojim slučajem hoda na četiri bio bi opet čovjek.

Kada se Fatiha ovako razumi i prouči, svrstavamo se među one iz hadis-kudsije: “Namaz Sam podjelio između Sebe i roba. Pola je Moja, a pola njegova. Rob kaže el-hamdulillah, a Bog kaže: Rob Me hvali.” Ovu zbilju prenose riječi na namazu: Semiallahu limen hamideh, tj. čuje Allah onoga koji Ga hvali ili Mu zahvaljuje.

Kada je već riječ o Fatihi čujmo riječi Imama Bakira, a.s.: “Onoga koga fatiha ne izliječi ništa neće izliječiti.” I tjelesno i duhovno. Tjelesno sedam puta, a duhovno u smisli: قرآن شفاء لما في الصدور tj. Kur’an je lijek za ono u vašim grudima. Ukoliko imamo u vidu da je cio Kur’an sadržan u Fatihi a Fatiha u Bismili a sve to u bau od bismile postaje nam jasna vrijednost ove časne Sure.

Za kraj završetak hadisa o Ali, a.s. Na kraju ga čovjek upita: Zbog čega Ga voliš sresti, tj. približiti Mu se? Imam Reče: “Jer shvatih da mi je poklonio put-din meleka, poslanika, što znači da me voli i poštuje i nije me zaboravio, pa zato žudim za susretom.”





[1] Rekoh džinskom civilizacijom jer i džini su izazvani da donesu nešto Kur’anu slično, da bi takvo što pokušali učiniti moraju imati nekakve civilizacijske tekovine, na temeljima kojih bi mogli ako ništa drugo pokušati, jer svjedoci smo da su se ljudi drznuli, to učiniti, i počeli su otkrivati svoju nemoć, nebuloznim naporima da sprave jednu suru.

[2] An-Nisa: 69.

[3] El-Mulk, 22.

[4] Usule Kafi, tom II, str. 309., hadis 2.

[5] An-Nisa: 69.