سورة الحاقة

Mekka - 52 ajeta

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيم

ِOd 1. do 12. ajeta

1 الْحَاقَّة ُ2 مَا الْحَاقَّةُ 3 وَمَا أَدْرَاكَ مَا الْحَاقَّةُ 4 كَذَّبَتْ ثَمُودُ وَعَادٌ بِالْقَارِعَةِ 5 فَأَمَّا ثَمُودُ فَأُهْلِكُوا بِالطَّاغِيَةِ 6 وَأَمَّا عَادٌ فَأُهْلِكُوا بِرِيحٍ صَرْصَرٍ عَاتِيَةٍ 7 سَخَّرَهَا عَلَيْهِمْ سَبْعَ لَيَالٍ وَثَمَانِيَةَ أَيَّامٍ حُسُومًا فَتَرَى الْقَوْمَ فِيهَا صَرْعَى كَأَنَّهُمْ أَعْجَازُ نَخْلٍ خَاوِيَةٍ 8 فَهَلْ تَرَى لَهُم مِّن بَاقِيَةٍ 9 وَجَاء فِرْعَوْنُ وَمَن قَبْلَهُ وَالْمُؤْتَفِكَاتُ بِالْخَاطِئَةِ 10 فَعَصَوْا رَسُولَ رَبِّهِمْ فَأَخَذَهُمْ أَخْذَةً رَّابِيَةً 11 إِنَّا لَمَّا طَغَى الْمَاء حَمَلْنَاكُمْ فِي الْجَارِيَةِ 12 لِنَجْعَلَهَا لَكُمْ تَذْكِرَةً وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ

Prijevod ajeta

1. Čas neizbježni,

2. šta je Čas neizbježni,

3. i ti ne znaš šta je Čas neizbježni?

4. Semud i Ad Smak svijeta su poricali,

5. pa je Semud uništen glasom strahovitim,

6. a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim,

7. kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude popadale kao šuplja datulina debla vidio,

8. i vidiš li da je iko od njih ostao?             

9. A donijeli su faraon, i oni prije njega, i stanovnici Sodome i Gomore grešnost,

10. i protiv poslanika Gospodara svoga se dizali, pa ih je On žestoko kaznio.

11. Mi smo vas, kada je voda preplavila sve, u lađi nosili

12. da vam to poukom učinimo i da to pamte i shvate uši koje čuju.

Objašnjenje ajeta

Ova sura govori o Sudnjem danu koji je u njoj spomenut pod imenom (حاقّه), a na drugim mjestima nazvan je قارعة i واقعة. U suri se o njemu govori na trima nivoima. Jedno poglavlje na površan način spominje sudbinu naroda koji su poricali Sudnji dan i koje je Allah kaznio silovitom kaznom. U drugom poglavlju opisuje se Sudnji dan, naglašavajući da su toga dana ljudi podijeljeni na dvije skupine: skupinu desnih i skupinu lijevih. Jedni su sretnici, drugi nesretnici. Na trećem nivou potvrđuje se istinitost vijesti o kojima Kur'an govori predstavljajući ih istinito pouzdanim (حق اليقين). Sudeći po kontekstu ajeta, sura je objavljena u Mekki.

1 الْحَاقَّة ُ2 مَا الْحَاقَّةُ 3 وَمَا أَدْرَاكَ مَا الْحَاقَّةُ

1. Čas neizbježni, 2. šta je Čas neizbježni, 3. i ti ne znaš šta je Čas neizbježni?

Rekli smo da riječ الحاقة predstavlja Sudnji dan koji je nazvan ovim imenom jer je riječ o nečemu istinitom i potvrđenom, neizmjenjivom i bez sumnje. Riječ الحاقة izvedena je iz infinitiva حق, koji ima značenje utvrđeno, postojano i stvarno određeno. Riječ ما u drugom ajetu upitna je čestica koja, s obzirom na činjenicu da se nalazi na ovom mjestu, ukazuje na veličinu Sudnjeg dana, te se riječ الحاقة ponavlja, a ne upotrebljava se zamjenica هي (الحاقة و ما هي). Drugi ajet u formi upitne rečenice ima ulogu predikata riječi الحاقّة iz prvog ajeta. S obzirom na tu činjenicu, jedina stvar na koju želi ukazati rečenicaالحاقة ما الحاقة  jeste veličina Sudnjega dana, koja se ističe ponavljanjem riječi الحاقة.

وَمَا أَدْرَاكَ مَا الْحَاقَّةُ  – ovaj ajet obraća se svima onima kojima se može obratiti, te na taj način svojim općim obraćanjem poriče znanje svih sagovornika o Sudnjem danu, pa kaže: a ti ne znaš šta je Čas neizbježni. Izraz je sam po sebi aluzija na potpunu važnost tog dana i njegov najveći stepen veličine. Vjerovatno je namjera rivajeta koji se prenosi od Ibn Abbasa upravo ova činjenica. Ibn Abbas kaže: “Gdje god da je u Kur'anu rečeno ما ادراك, znači da je Poslanik, s.a.v.a., to pojmio, a gdje god je rečeno ما يدريك, to znači da Poslanik, s.a.v.a., zbilja to nije znao.” Ukratko, prva forma ukazuje na veličinu teme, dok je druga forma deklarativne naravi.

4 كَذَّبَتْ ثَمُودُ وَعَادٌ بِالْقَارِعَةِ

4. Semud i Ad Smak svijeta su poricali.

Riječ قارعة također je jedno od imena Sudnjega dana. Ime قارعة – onaj koji uništava – dobio je zbog toga što uništava Nebesa i Zemlju i pretvara ih u drugu zemlju i nebo, planine pomjera, pomračuje Sunce i Mjesec, rastura zvijezde i sve stvari silinom Božijom mijenja, o čemu nam Kur'an daje informacije. Umjesto da u ovom ajetu bude rečeno: Semud i Ad su ga poricali, u ajetu se kaže: Semud i Ad Smak svijeta su poricali, tj. umjesto zamjenice upotrijebljeno je ime القارعة kako bi se ukazalo na veličinu toga događaja.

Ovaj ajet i sljedećih devet ajeta, iako nam ukratko daju do znanja događaje naroda Nuhova, a.s., te Ada, Semuda, faraona i sila zla prije njega i stanovnika Sodome i Gomore, kao i njihove propasti, žele nam ukazati na neka svojstva Sudnjega dana i dati nam do znanja da je Uzvišeni Allah uništio mnoge narode zbog toga što su poricali Sudnji dan. To znači da su spomenuti ajeti odgovor na upitnu čestici ما , kao što je i ajet: i kada se puhne u sur, drugi odgovor.

Iz svega ovog proizlazi da je značenje ajeta sljedeće: Sudnji dan jeste ono što uništava, a što su poricali Semud i Ad, faraon i sile zla prije njega i stanovnici Sodome i Gomore i Nuhov narod, a Bog ih je zbog toga uništio oštrom kaznom.

5 فَأَمَّا ثَمُودُ فَأُهْلِكُوا بِالطَّاغِيَةِ

5. Pa je Semud uništen glasom strahovitim.

Ajet ukazuje na rezultat koji je uslijedio nakon što je Semud poricao Sudnji dan. O značenju riječi طاغية , da li je to strašni nebeski glas, potres ili munja, u Kur'anu nailazimo na različita značenja. U suri Hud u 67. ajetu kaže se da je uzrok njihove propasti strašan glas: a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas. U suri A'raf u 78. ajetu riječ je o potresu: I zadesi ih strašan potres. U suri Fussilet u 17. ajetu stoji da je kazna munja: pa ih je stigla munja, sramna kazna.

Neki kažu[1] da je riječ طاغية infinitiv poput riječi طغيان i طغوي, a nije particip aktivni. Značenje ajeta u tom slučaju bi bilo: Semud je propao zbog svog bezbožništva. Časni ajet: Semud je zbog obijesti svoje poricao (Eš-Šems, 11) ide u prilog ovoj tvrdnji. Međutim, prvo objašnjenje odgovara ajetima koji slijede, jer se u njima govori na koji je način Semud propao, da li pomoću vjetra, glasa, vode. Dakle, tematski ajet treba nam objasniti propast Semuda koja se desila strašnom kaznom i ukazati nam kojom vrstom kazne, što za rezultat ukazuje da je riječ طاغية atribut kazne, a ne atribut naroda.

6 وَأَمَّا عَادٌ فَأُهْلِكُوا بِرِيحٍ صَرْصَرٍ عَاتِيَةٍ

6. a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim,

Riječ صرصر predstavlja jaki ledeni vjetar koji je veoma brz, a riječ عاتية izvedena je iz infinitiva عتو u značenju arogantnosti i bježanja od pokoravanja.

7 سَخَّرَهَا عَلَيْهِمْ سَبْعَ لَيَالٍ وَثَمَانِيَةَ أَيَّامٍ حُسُومًا فَتَرَى الْقَوْمَ فِيهَا صَرْعَى كَأَنَّهُمْ أَعْجَازُ نَخْلٍ خَاوِيَةٍ

7. kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude popadale kao šuplja datulina debla vidio,

Potčinjavanje naroda Ada silnom vjetru znači davanje vlasti vjetru nad njima. Riječ حسوم množina je od riječiحاسم , kao što je riječ شهود množina od شاهد, a riječ حاسم je od korijena حسم, a znači užariti nešto naizmjenično nekoliko puta zaredom. Ova riječ je atribut riječiسبع  – sedam, tako da rečenica ima sljedeće značenje: Potčinio ih je silnom vjetru sedam noći i osam dana uzastopno. Riječ صرعي množina je riječi صريع , koja znači: na zemlju pali. Riječ اعجاز, s fethom na hemzetu, množina je od عجز (fetha na ajnu i damma na džimu) u značenju kraja i posljedice svake stvari. Riječ خاوية znači nešto što je prazno i što je odbačeno. Značenje ajeta je sljedeće: Allah je silnom ledenom vjetru dao vlast nad njima sedam noći i osam dana, i ti bi, da si se tamo našao, vidio ljude kako poput šupljih hurminih debala leže razbacani po zemlji.

8 فَهَلْ تَرَى لَهُم مِّن بَاقِيَةٍ

8. i vidiš li da je iko od njih ostao?

Riječi من نفس باقية predstavljaju aluziju na činjenicu da je kazna obuhvatila sve njih, pa zato i pitanje: Da li vidiš ikoga od njih da je ostao?, poručuje da od njih niko nije ostao živ.

Neki[2] su rekli da bez obzira što riječ باقية ima oblik participa aktivnog, ipak ima značenje infinitiva, a ponekad se koristi u značenju بقية. Međutim, značenje koje smo mi naveli bliže je razumu.

9 وَجَاء فِرْعَوْنُ وَمَن قَبْلَهُ وَالْمُؤْتَفِكَاتُ بِالْخَاطِئَةِ

9. A donijeli su faraon, i oni prije njega, i stanovnici Sodome i Gomore grešnost,

Riječ faraon odnosi se na faraona iz Musaova, a.s., doba, a sintagma oni prije njega govori o narodima prije faraona koji su poput njega poricali Boga. Riječ مؤتفكات odnosi se na stanovnike Sodome i Gomore koji su, ustvari, bili Lutov, a.s., narod. Riječ خاطئة je još jedan infinitiv u odori participa aktivnog. Time što je rečeno: A donijeli su faraon i narodi prije njega i stanovnici Sodome i Gomore grešnost, misli se da su svoj put ubudijeta prešli na pogrešan način. Ostale riječi u ajetu jasne su.

10 فَعَصَوْا رَسُولَ رَبِّهِمْ فَأَخَذَهُمْ أَخْذَةً رَّابِيَةً

10. i protiv poslanika Gospodara svoga se dizali, pa ih je On žestoko kaznio.

Zamjenica u glagolu عصوا odnosi se na faraona i ostale skupine spomenute u prethodnom ajetu, a riječ poslanik odnosi se na poslanstvo. Riječرابية  izvedena je iz infinitivaرباء  u značenju pretjeranost, tako da posljednje riječi ajeta daju do znanja da ih je Allah kaznio teškom kaznom.

Neki[3] kažu da je riječ o kazni koja je veća od ostalih kazni. A drugi, pak,[4] da se misli na vanprirodnu kaznu.

11 إِنَّا لَمَّا طَغَى الْمَاء حَمَلْنَاكُمْ فِي الْجَارِيَةِ

11. Mi smo vas, kada je voda preplavila sve, u lađi nosili

Ovaj ajet ukazuje na poplavu iz vremena Nuha, a.s. Riječ جارية znači lađa. Ajet se obraća onima koji su bili na Nuhovoj lađi, što zapravo znači obraćanje svim ljudima, jer oni koji su na lađi spašeni preci su onima što nakon njih žive. Dakle, oni koji su spašeni iste su vrste kao i one generacije koje slijede nakon njih, te se stanja nekih od njih mogu usporediti sa stanjima svih ljudi. Ostale riječi u ajetu su jasne.

Značenje ajeta je sljedeće: Mi smo vas spasili od potopa onda kada smo vas na lađu ukrcali.

12 لِنَجْعَلَهَا لَكُمْ تَذْكِرَةً وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ

12. da vam to poukom učinimo i da to pamte i shvate uši koje čuju.

Ajet objašnjava razlog njihovog spašavanja na lađi. Zamjenica u dijelu ajeta: i učinili smo je vraća se na nosili iz prethodnog ajeta: i nosili vas. Smisao je da je nošenje djelo Božije prema čovjeku, tako da je značenje koje nam ajet prenosi sljedeće: Ako smo to učinili, to je zbog toga da bismo pomoć učinili podsjetnikom i da biste iz nje pouku uzeli.

Riječ تعيها je od infinitiva وعي, koji znači sipati nešto u posudu, a pod ovom konstrukcijom, tj. وعي اذن, koja se odnosi na djelo nošenja na lađi, misli se da ljudi ovaj događaj, spasenja Nuha, smjeste u svoje uho i svijest i da ga ne zaborave, kako bi rezultat toga (podsjećanje i uzimanje pouke) mogao biti aktueliziran.

U ajetu je u njegovim dvjema sastavnim sintagmama ukazano na obje vrste Božijega upućivanja, i pokazivanje puta, i dovođenje do željenog cilja. Božiji općeniti zakon je da u cjelokupnom stvorenom svijetu uputi, tj. orijentira svako biće koje postoji prema savršenosti koja odgovara razini egzistencijalne kompetentnosti svake vrste ponaosob. Upravo u skladu s tim zakonom svako živo biće opremljeno je sredstvima koja mu omogućuju kretanje do svoga savršenstva, kao što i Kur'an časni naglašava: Gospodar naš je Onaj Koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, uputio,[5] i: Koji stvara i čini skladnim i Koji s mjerom određuje i upućuje.[6] Objašnjenje ovih dvaju ajeta ponuđeno je u komentaru sura u kojima se nalaze.

Čovjek je, također, po pitanju svoga usavršavanja stvaralačkog puta poput ostalih materijalnih stvorenja koja bivaju upućena prema svome savršenstvu voljom Božijom. Osim toga, čovjeku je pripala i druga vrsta upute – šerijatska uputa. Čovjekov nefs ima usavršavanje kroz svojevoljna djela zbog toga što ta djela kroz kontinuitet i ponavljanje proizvode unutarnja stanja i svojstva, tako da još i u ovosvjetskom životu on posjeduje stanja i sposobnosti od kojih su neka upravo cilj i svrha njegovog života, određujući na taj način sudbinu svoje vječnosti.

Zahvaljujući ovoj činjenici, čovjeku je među svim stvorenjima posvećena posebna pažnja te je putem slanja poslanika i spuštanjem Knjiga za njega određen okvir vjerskih metoda prema kojima je upućen kako ljudi ne bi nakon slanja poslanika imali nikakvog argumenta: Da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva izgovora pred Allahom imali.[7] O ovoj temi temeljito smo govorili u drugom tomu kada smo objašnjavali instituciju poslanstva.

Sve ovo spada u pokazivanje puta i objavljivanje Pravog puta kojeg čovjek sam po sebi, bez upute Allahove, ne bi mogao pronaći. Allah, dž.š., kaže: Mi mu na Pravi put ukazujemo, bilo da zahvali ili da porekne.[8] Ukoliko čovjek izabere ovaj Put i ne skrene s njega, stići će do sretnog i čistog života. Međutim, ukoliko ga izgubi i skrene s njega, stići će do vječne nesreće, a dokaz Božiji u svakom slučaju bit će upotpunjen i protiv njega, kao što je rečeno: Da svako ko strada strada s dokazom i da onaj koji živ postane to postane s dokazom.[9]

Nakon što je ovo postalo jasno, ustanovili smo da je jedan od zakona Božijih da čovjeka uputi sretnom životu tako što mu pokaže put.

Sintagma لِنَجْعَلَهَا لَكُمْ تَذْكِرَةً ukazuje upravo na to značenje. Riječ تذكرة znači: da se sjeti puta svoje sreće, što ne znači da će čovjek sigurno pronaći u sebi to podsjećanje i da će krenuti putem sreće. Moguće je da sjećanje ostavi na njega traga, kao što je moguće da se to i ne dogodi.

Drugi zakon Božiji je da sva bića uputi prema njihovom savršenstvu, da ih usmjeri do te tačke i da ih proslijedi do nje. Sintagma وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ ukazuje na ovo značenje zato što وعي – obuhvatiti jeste jedan od primjera upućenosti Božije upravo posredstvom Njegove upute. Allah, dž.š., nije doveo u vezu sa Sobom ovu činjenicu, kao što je to učinio s tezkireh, zato što tezkireh znači upotpunjenje argumenta, što je Božije djelo, dok وعي – obuhvatanje nije Njegovo izravno djelo; moguće je da se dovede i u vezu s Njim i u vezu s čovjekom. Ipak, kontekst ajeta je poziv i objašnjavanje nagrade koja slijedi ukoliko se odazove na poziv. Nagrada i priznanje tragovi su obuhvatanja, svakako sa aspekta što čovjekovo djelo pripada čovjeku, a ne sa aspekta što je to pomoć Božija i što pripada Njemu.

Iz ovog ajeta postaje jasno da vanjska dešavanja ostavljaju utjecaj na čovjekovo djelo, upravo kao što iz 96. ajeta sure A'raf vidimo da čovjek utječe svojim djelom na vanjska dešavanja: A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i bili bogobojazni, Mi bismo im otvorili blagoslove i s neba i iz zemlje.

O rivajetima

U Durrul-mensuru prenosi se od Ibn Munzira da je Ibn Džerih prenio u vezi s komentarom ajeta لِنَجْعَلَهَا لَكُمْ تَذْكِرَةً: “Tezkireh je za ummet Muhammeda, s.a.v.a., jer koliko je samo lađa koje su potopljene u prošlosti i čiji su se tragovi izgubili, ali nakon puno stoljeća našli su ih ljudi iz Muhamedova, s.a.v.a., ummeta, kao što su ostaci Nuhove lađe na planini Džudi.”[10]

            Autor: U komentaru sure Hud, u sklopu priče o Nuhovom događaju rečene su neke činjenice koje potvrđuju ovaj rivajet.

U istoj knjizi Se’id b. Mensur, Ibn Džerir, Ibn Munzir, Ibn Ebi Hatim i Ibn Mirdevejh prenose do Makhula sljedeći rivajet:

“Kada je objavljen ajet وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ, Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Tražio sam od Allaha, dž.š., da ovo uho koje pamti bude Ali b. Ebi-Talib, a.s.’” Makhul kaže: “Nakon ove Poslanikove dove Ali, a.s., mnogo puta je rekao: ‘Nije se desilo da čujem nešto od Poslanika a da to zaboravim.’”[11]

U istoj knjizi Ibn Džerir, Ibn Ebi Hatim, Wahidi, Ibn Mirdevejh, Ibn 'Asakir i Ibn Nedžari prenose od Berde da je rekao: “Poslanik, s.a.v.a., rekao je Aliju, a.s.: ‘Bog mi je naredio da te učinim sebi bliskim i da te ne udaljavam, da te poučim i da ti ne zaboraviš i tebi je potvrđeno da ono što te učim, da to obuhvatiš.’ Nakon ovih riječi objavljen je ajet: وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ.”[12]

U istoj knjizi Ebu Neim u knjizi Hilje prenosi od Alija, a.s., da je rekao: “Poslanik je rekao: ‘O Ali, Allah mi je naredio da te učinim bliskim i da te poučim da bi ti to obuhvatio. Nakon toga objavljen je ajet: وَتَعِيَهَا أُذُنٌ وَاعِيَةٌ, pa, Ali, ti si uho za pamćenje moga znanja.’”[13]

            Autor: Ovo je napisano i u tefsiru Burhan, što je Sa’d b. Abdullah svojim lancem prenosilaca prenio od Imama Sadika, a.s.[14] Također, Kulejni svojim lancem prenosilaca prenosi od Imama Sadika, a.s.[15] Ibn Babevejh svojim lancem preko Džabira također prenosi od Imama Sadika, a.s.[16]

Istu stvar od Ibn Šehr Ašuba iz Hiljetul-Evlija od Omera b. Alija i od Vahidija u knjizi Esbabun-nuzul od Burejde, i od Ebul Kasima b. Habiba u svom tefsiru od Zerr b. Hubejša prenosi od Alija, a.s.[17]

Ukratko, autor Gajetul-murada prenosi ovaj sadržaj preko sunija i preko šiija u šesnaest hadisa.[18] Autor tefsira Burhan rekao je: “Muhamed b. Abbas je u vezi s ovim prenio trideset hadisa i od sunija i od šiija.”[19]

Od 13. do 37. ajeta

13 فَإِذَا نُفِخَ فِي الصُّورِ نَفْخَةٌ وَاحِدَةٌ 14 وَحُمِلَتِ الْأَرْضُ وَالْجِبَالُ فَدُكَّتَا دَكَّةً وَاحِدَةً 15 فَيَوْمَئِذٍ وَقَعَتِ الْوَاقِعَةُ 16 وَانشَقَّتِ السَّمَاء فَهِيَ يَوْمَئِذٍ وَاهِيَةٌ 17 وَالْمَلَكُ عَلَى أَرْجَائِهَا وَيَحْمِلُ عَرْشَ رَبِّكَ فَوْقَهُمْ يَوْمَئِذٍ ثَمَانِيَةٌ 18 يَوْمَئِذٍ تُعْرَضُونَ لَا تَخْفَى مِنكُمْ خَافِيَةٌ 19 فَأَمَّا مَنْ أُوتِيَ كِتَابَهُ بِيَمِينِهِ فَيَقُولُ هَاؤُمُ اقْرَؤُوا كِتَابِيهْ 20 إِنِّي ظَنَنتُ أَنِّي مُلَاقٍ حِسَابِيهْ 21 فَهُوَ فِي عِيشَةٍ رَّاضِيَةٍ 22 فِي جَنَّةٍ عَالِيَةٍ  23قُطُوفُهَا دَانِيَةٌ 24 كُلُوا وَاشْرَبُوا هَنِيئًا بِمَا أَسْلَفْتُمْ فِي الْأَيَّامِ الْخَالِيَةِ 25 وَأَمَّا مَنْ أُوتِيَ كِتَابَهُ بِشِمَالِهِ فَيَقُولُ يَا لَيْتَنِي لَمْ أُوتَ كِتَابِيهْ 26 وَلَمْ أَدْرِ مَا حِسَابِيهْ 27 يَا لَيْتَهَا كَانَتِ الْقَاضِيَةَ 28 مَا أَغْنَى عَنِّي مَالِيهْ 29 هَلَكَ عَنِّي سُلْطَانِيهْ 30 خُذُوهُ فَغُلُّوهُ 31 ثُمَّ الْجَحِيمَ صَلُّوهُ   32 ثُمَّ فِي سِلْسِلَةٍ ذَرْعُهَا سَبْعُونَ ذِرَاعًا فَاسْلُكُوهُ 33 إِنَّهُ كَانَ لَا يُؤْمِنُ بِاللَّهِ الْعَظِيمِ 34 وَلَا يَحُضُّ عَلَى طَعَامِ الْمِسْكِينِ 35 فَلَيْسَ لَهُ الْيَوْمَ هَاهُنَا حَمِيمٌ 36 وَلَا طَعَامٌ إِلَّا مِنْ غِسْلِينٍ 37 لَا يَأْكُلُهُ إِلَّا الْخَاطِؤُونَ

13.  A kada se u rog jedanput puhne,

14. i kada moć Božija obuhvati Zemlju i nebo i jednim udarom ih zdrobi,

15. toga će se dana Smak svijeta dogoditi.

16. I nebo će se razdvojiti, i labavo će biti,

17. i meleki će na krajevima njegovim stajati, a prijesto Gospodara tvoga će tog dana iznad njih osmerica držati.

18. Tada ćete pokazani biti, i nijedna tajna vaša neće sakrivena ostati:

19. A onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku preda, reći će: “Evo vam, čitajte knjigu moju.

20. Bio sam čvrsto uvjeren da ću račun svoj polagati.”

21. I on će biti u životu zadovoljnom,

22. u Džennetu uzvišenom,

23. čiji će plodovi na dohvat ruke biti.

24. “Jedite i pijte s užitkom, za ono što ste u danima minulim zaradili!”

25. A onaj kome se knjiga u lijevu ruku njegovu preda, reći će: “Kamo sreće da mi knjiga moja ni data nije

26. i da ni saznao nisam za obračun svoj!

27. Kamo sreće da me je smrt dokrajčila;

28. Bogatstvo moje mi nije od koristi,

29. snage moje nema više!”

30. “Držite ga i okujte,

31. zatim ga u velikoj vatri pržite,

32. a onda ga uvežite u lance sedamdeset lakata duge,

33. jer on u Allaha Moćnog nije vjerovao

34. i da se nahrani nevoljnik, nije poticao;

35. zato on danas ovdje nema prijatelja

36. ni drugog jela osim istekline,

37. koje će samo notorni grešnici jesti.”

Objašnjenje ajeta

Ovi ajeti čine drugo poglavlje u kojem su predstavljene neke od osobenosti Sudnjega dana.

13 فَإِذَا نُفِخَ فِي الصُّورِ نَفْخَةٌ وَاحِدَةٌ

13.  A kada se u rog jedanput puhne,

Već smo prije rekli da je izraz puhanja u rog aluzija na Sudnji dan (kao što je praksa da se među ljudima puhanjem u trubu obznani da je naprimjer došla neka trgovačka roba, ili da treba započeti neki pohod, zbog čega se svi okupljaju). Puhanje u rog također je aluzija na okupljanje ljudi radi poravnanja računa. Ukoliko je opisano da će puhanje biti samo jedanput, to je zato da bi se dalo do znanja da je riječ o neizbježnom događaju koji je u sklopu predodređenja, a nije dodato na već postojeće tako da bi imalo potrebu za ponavljanjem. Iz konteksta proizlazi da je ovo puhanje ustvari drugo puhanje nakon kojeg će mrtvi biti proživljeni.

14 وَحُمِلَتِ الْأَرْضُ وَالْجِبَالُ فَدُكَّتَا دَكَّةً وَاحِدَةً

14. i kada moć Božija obuhvati Zemlju i nebo i jednim udarom ih zdrobi,

Riječ دكّ (s tešdidom na kafu) infinitiv je pasivnog glagolskog oblika دٌكّتا, a ima značenje razornog drobljenja, pa ono što je na taj način uništeno ostaje u sitnim parčićima. Kada je rečeno da se nebo i Zemlja ponesu, mislilo se ukazati da će ih Moć Allahova obuhvatiti, a razlog dodavanja okruglog ta na دكّ, a nakon toga i dodavanje atributa واحدة jeste da bi se ukazalo na brzinu drobljenja i da bi se dalo do znanja da drobljenje planina i zemlje nema potrebu za ponavljanjem, već da će se odjednom dogoditi.

15 فَيَوْمَئِذٍ وَقَعَتِ الْوَاقِعَةُ

15. toga će se dana Smak svijeta dogoditi.

16 وَانشَقَّتِ السَّمَاء فَهِيَ يَوْمَئِذٍ وَاهِيَةٌ

16. I nebo će se razdvojiti, i labavo će biti.

Bilo gdje da se upotrijebi riječ انشقاق, ona znači odvajanje dijela od nečega. Riječ واهية je iz korijena وهي, a znači slabost, dok po mišljenju nekih znači deranje kože, odjeće i tome slično.

Moguće je da je ovaj ajet: انشَقَّتِ السَّمَاء فَهِيَ يَوْمَئِذٍ وَاهِيَةٌ وَالْمَلَكُ عَلَى أَرْجَائِهَا u značenju 25. ajeta sure Furkan: وَيَوْمَ تَشَقَّقُ السَّمَاء بِالْغَمَامِ وَنُزِّلَ الْمَلَائِكَةُ تَنزِيلًا – A na Dan kada se nebo rastvori i samo tanak oblak pojavi i kada se meleki sigurno spuste.

17 وَالْمَلَكُ عَلَى أَرْجَائِهَا وَيَحْمِلُ عَرْشَ رَبِّكَ فَوْقَهُمْ يَوْمَئِذٍ ثَمَانِيَة

17. i meleki će na krajevima njegovim stajati, a prijesto Gospodara tvoga će tog dana iznad njih osmerica držati.

Ragib Isfahani kaže da رجا svake stvari predstavlja njenu okolinu, predio, kraj, a njena množina je أرجاء, tj. predjeli, strane. Kao što je u Kur'anu rečeno:

و الملك علي ارجاها.[20] Riječ ملك, kao što smo rekli, upotrebljava se i za jedninu i za množinu, a na ovom mjestu u pitanju je množina. Zamjenica هم u dijelu ajeta: وَيَحْمِلُ عَرْشَ رَبِّكَ فَوْقَهُمْ يَوْمَئِذٍ ثَمَانِيَة, kako proizlazi iz konteksta, odnosi se na meleke. Međutim, neki su rekli[21] da se odnosi na sva stvorenja.

Iz spoljašnje forme Božijih riječi proizlazi da Arš Božiji toga Dana nose meleki, kao što se može razumjeti iz sljedećeg ajeta: Meleki koji drže prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj.[22] U jednom rivajetu kaže se da četiri meleka nose Arš, a iz ajeta iz tematske sure proizlazi da je osam meleka koji ga nose. Međutim, o tome da li su svi oni koji nose Prijesto meleki ili nisu, ajet se ne izjašnjava, bez obzira što kontekst ajeta ukazuje na to da su meleki.

Moguće je – kao što smo ukazali – da je cilj spominjanja rastvaranja Nebesa, stajanja meleka na njegovim krajevima i osam nosača Arša toga dana, da se da do znanja kako će se toga dana Nebesa, meleki i Arš ukazati čovjeku, kao što je i Kur'an u vezi s tim rekao: I vidjet ćeš meleke kako prijesto okružuju, veličajući i hvaleći Gospodara svoga.[23]

18 يَوْمَئِذٍ تُعْرَضُونَ لَا تَخْفَى مِنكُمْ خَافِيَةٌ  

18. Tada ćete pokazani biti i nijedna tajna vaša neće sakrivena ostati.

Iz spoljašnosti ajeta proizlazi da se glagolom تعرضون – bit ćete pokazani, misli na pokazivanje Uzvišenom Allahu, kao što je u 48. ajetu sure Kehf rečeno: Pred Gospodarem tvojim bit će oni u redove poredani. Riječ عرض leksički ima značenje da prodavač izloži svoju robu pred mušterijom i da mu je pokaže. Na kraju, pokazivanje ljudi Allahu na Sudnjem danu, danu na kojem se razdvaja istina od zablude i danu suđenja, znači da će sve ono što čovjek u sebi ima od vjerovanja i djela biti otkriveno Allahu i otvorit će se čovjekovo srce, tako da ništa ni od vjerovanja ni od djela neće ostati skriveno Allahu; sve što je skriveno postat će vidljivo i sve će tajne biti objelodanjene, što spada u osobenosti Sudnjega dana. Sudnji dan je: Dan kada tajne budu otkrivene,[24] kao i: Dan kada su oni otkriveni i neće biti ništa skriveno Allahu o njima.

Prije smo napominjali da ono što je izneseno kao osobenost Sudnjega dana nije svojstveno samo njemu. Naprimjer, ako je rečeno da je vlast na Sudnjem danu samo Božija, to ne znači da na Ovom svijetu osim Boga postoji neko ko ima vlast, ili ako je rečeno da je toga dana stvar u Božijim rukama, da nikome nema zaštite od Božije kazne, da će Mu se stvorenja prikazati i otvoriti svoje tajne i da ništa neće Bogu biti skriveno, to ne znači da je Allah samo na Sudnjem danu takav. Riječ je o stalnim Božijim atributima i željelo se reći da će ljudima toga dana postati očigledno da je Allah takav. Dakle, značenje ajeta je sljedeće: Toga dana postat će vam jasno da ste na Dunjaluku bili pod nadzorom Božijega znanja i toga dana sva djela bit će vam vidljiva i ništa neće biti skriveno.

19 فَأَمَّا مَنْ أُوتِيَ كِتَابَهُ بِيَمِينِهِ فَيَقُولُ هَاؤُمُ اقْرَؤُوا كِتَابِيهْ

19. A onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku preda, reći će: “Evo vam, čitajte knjigu moju.

U Madžme'ul-bejanu rečeno je da je riječ هاؤم naredba nekolicini i da je zamjena naredbi هاكم. Ako se odnosi na jednog muškarca, kaže se: هاء يا رجل, ako se odnosi na dvojicu muškaraca, kaže se: هاؤما يا رجلان, a ako na skupinu muškaraca: هاؤم يا رجال. Jednoj ženi kaže se: هاء يا إمرأة (hemze se čita s kesrom, a nakon njega se ne upotrebljava ja), dvjema ženama kaže se: هاؤما, a nekolicini žena: هاؤن. Tako se govori u Hidžazu. Oni iz Nemima i Kejsa jednini muškog roda kažu kao i u Hidžazu – هاء, dvojini kažu – هاءا, a množini – هاؤا; jednoj ženi – هاءي, a skupini žena – هاؤن. Neka arapska plemena umjesto hemzeta koriste kaf, pa kažu: هاك‌‌, هاكما, هاكم, هاكِ, هاكما, هاكنّ. U svim narječjima ova naredba znači uzmi i riječ je o imperativu koji nema negacije.[25]

Ovaj časni ajet i ajeti nakon njega sve do riječi خاطؤن podrobno objašnjavaju različitosti stanja ljudi na Sudnjem danu, stanja sreće i nesreće, a komentirajući ajet: A kome se knjiga njegova da u desnu ruku,[26] govorili smo o značenju davanja knjige u desnu ruku. Vjerovatno je da je rečenicaهَاؤُمُ اقْرَؤُوا كِتَابِيهْ upućena melekima. Okruglo ha na kraju riječi كتابيه, kao i na krajevima ostalih ajeta, jeste ha za stajanje, koje se terminološki naziva هاي استراحت – ha za predah. Značenje ajeta je: Oni kojima knjiga bude data u desnu ruku okrenut će se prema melekima i reći će im: “Dođite, uzmite knjigu mojih djela i čitajte kako ona presuđuje u korist moje sreće.”