"Monah Behira"

Sreća napusti Abdul-Muttaliba u posljednjem dijelu života njegovog, a ono što ostavi iza sebe ne bijaše ništa do skromno imanje za svakog od sinova njegovih. Neki od njih, naročito Abdul-Uzza, poznat kao Ebu-Leheb, sami imetak stekoše. Ebu-Talib, međutim, bijaše siromašan, pa se bratić njegov osjećaše obaveznim da radi koliko može, kako bi zaradio za svoju skrb. Činio je to, uglavnom, napasajući ovce i goveda, provodeći tako dan za danom sam na brdima iznad Mekke ili po robovima dolina iza njih. Amidža njegov vodio ga je ponekad sa sobom na putovanja svoja. Jednom prilikom, kad Muhammedu bijaše devet, ili, prema drugima, dvanaest godina, pođoše njih dvojica s trgovačkom karavanom sve do Sirije. U Busri, blizu jednog od odmorišta gdje je karavana mekanska uvijek zastajala, bijaše ćelija koju je monah kršćanski nastanjivao iz naraštaja u naraštaj - kad bi jedan umro, drugi bi ga zamijenio i naslijedio sve što bijaše u ćeliji, uključujući i neke rukopise stare. Među tim rukopisima bijaše jedan koji sadrži navješćenje o dolasku Vjerovjesnika Arapima. Behira, monah koji tad živješe u toj ćeliji, bijaše dobro upućen u sadržaj te knjige, koja ga je sve više zanimala, jer je i sam, kao i Vereka, osjećao da će se dolazak Vjerovjesnika desiti za života njegovog.
Često je gledao mekansku karavanu koja se primiče izastaje nedaleko od ćelije njegove. Ali kad se ona ovaj put na vidiku pojavi, pažnju mu privuče nešto što slično nikad prije ne vidje. Oblačić niski lebdio je nad glavama njihovim tako da se uvijek nalazaše između Sunca i jednog ili dvojice putnika. S velikim zanimanjem monah promatraše njihovo primicanje, ali se iznenada zanimanje njegovo prometnu u začuđenost. Jer, čim oni zastadoše, zastade i oblačić, ostajući nepomičan nad drvetom pod koje se oni skloniše. Drvo tad spusti grane svoje nad njih, tako da bijahu u sjenci dvostrukoj. Behira znaše daje predznak takav, iako nenametljiv, izuzetno važan. Samo neka velika prisutnost duhovna može to objasniti, i odmah pomisli na Vjerovjesnika očekivanog. Može li biti da je on napokon došao i da je među tim putnicima?
Ćelija nedavno bijaše opskrbljena namirnicama, pa skupivši sve to je imao, on posla poziv karavani: "Ljudi od Kurejša, pripremio sam hranu za vas, i htio bih da mi dođete, svi vi, mladi i stari, robovi i slobodnjaci." I dođoše oni tako u ćeliju njegovu, ali, i pored toga što on reče, ostaviše Muhammeda da čuva deve njihove i prtljag. Kako se približavahu, Behira pažljivo promatraše lica njihova, jedno po jedno, ali ne vidje bilo šta što odgovara opisu u knjizi njegovoj, niti se činjaše da među njima ima iko kome priliči veličina onih dvaju čuda. Možda svi nisu došli? "Ljudi od Kurejša," ponovi on, "neka nijedan od vas ne izostane." "Niko i nije ostao," odgovoriše, "osim dječaka jednog, najmlađeg od nas svih." "Ne odnosite se tako prema njemu," reče Behira, "nego ga pozovite da dođe i bude s nama za sofrom ovom." Ebu-Talib i drugi prekoriše sebe za nepromišljenost. "Zaista treba da se sramimo", reče jedan od njih, "što je sin Abdullahov ostavljen, što nije poveden da podijeli ovu gozbu s nama." Onda taj ode po njeg, pa ga zagrli i dovede da sjedne s ljudima.
Jedan pogled na lice dječakovo bijaše dovoljan da Behiri objasni ona čuda. I, gledajući u nj pažljivo u toku jela, opazi znake mnoge, i lica i tijela, koji odgovarahu onome što bijaše u knjizi njegovoj. Zato, kad završiše s jelom, monah ode do najmlađeg gosta svog i postavi mu pitanja o njegovom načinu života, i o spavanju njegovom, i o poslovima njegovim općenito. Muhammed ga spremno obavijesti o tome, jer čovjek bijaše častan, a pitanja njegova pristojna i dobronamjerna. I ne oklijevaše zato skinuti ogrtač svoj, kad ga, na kraju, monah upita može li vidjeti leđa njegova. Behira je bio već uvjeren, ali ovaj put to bijaše dvostruko, jer tamo, između ramena njegovih, stajaše onaj znak čije je viđenje očekivao - pečat vjerovjesništva, baš onakav kakav bijaše opisan u knjizi njegovoj, i upravo na istom, opisanom mjestu. Tad se on okrenu Ebu-Talibu: "U kakvom je srodstvu s tobom ovaj dječak?" - reče. "On je sin moj", uzvrati Ebu-Talib. "On nije sin tvoj", kaza monah. "Ne može biti daje živ otac dječaka ovog." "On je sin brata mog", dodade Ebu-Talib. "Šta je onda s ocem njegovim?" - upita monah. "Umro je", reče, "kada je dječak još bio u utrobi majčinoj." "To je istina", prihvati Bebira. "Vrati sina brata svog u zemlju njegovu, i čuvaj ga od Jevreja, jer, Boga mi, ako ga oni vide i saznaju o njemu to što ja znam, nanijet će mu zlo. Čast velika čeka ovog sina brata tvog."

Čuđenje i nada

Ni svi mladi i oni manje uspješni, dakako, ne prihvatiše odmah Poslanicu Božiju. Ali ih uznesenost sobom barem ne spriječi u slušanju oštrine i odlučnosti poziva koji se prolomiše poput glasova trublje nad malim svijetom njihovim. Glas koji je Osman čuo u pustinji kako viče "Spavači, probudite se!" - bijaše srodan Poslanici samoj, a za one koji već primiše islam, bijaše to doista kao da su se probudili iz sna pa ušli u život novi.
Nevjernički stav, prijašnji i sadašnji, sažet je u riječima: Nema ništa osim života u svijetu ovom ... i nećemo biti proživljeni. Na to dođoše odgovori Božiji: Mi nismo u igri stvorili nebesa i zemlju, i sve što je među njima; zar mislite da smo vas Mi stvorili samo u ispraznosti i da nećete Nama biti vraćeni? Za one u kojima se nevjera nije konačno oblikovala, te riječi zvučahu istinito. Tako bijaše i sa Objavom u cjelini, koja sebe opisuje kao svjetlost koja sadrži moć da upućuje. Naporedni poticaj za prihvaćanje te poslanice bijaše sam Poslanik - čovjek, kako su vjerovali, isuviše obdaren istinom da bi zavodio i premudar da bi sam bio zaveden. Poslanica sadrži upozorenje i obećanje. Upozorenje ih potiče da djeluju, a obećanje ih ispunjava zadovoljstvom.

Doista, oni koji kažu: "Gospodar naš je Bog"
i koji onda postojano slijede Put Njegov, njima
meleki silaze, govoreći: "Ne bojte se
i ne tugujte; radujte se Raju
koji vam je obećan.
Mi smo prijatelji vaši u nižem svijetu ovom
i Svijetu budućem; u njemu
ćete imati sve što žele duše vaše,
sve za što molite,
kao obilje od Njeg Koji je Oprostitelj, Samilosni. "
Drugi od mnogo stavaka o Raju, tada objavljeni, jest onaj koji govori o Vrlu besmrtnosti obećanom krjeposnima. O tome se kaže: Za njih je u njemu ono što oni žele, zauvijek i uvijek - obećanje za koje Se Gospodar tvoj obavezao ispuniti ga.
Istinski vjernici određeni su kao oni koji nade svoje polažu u susret s Nama; nevjernici su oni koji ne polažu svoje nade da susretnu Nas, koji su zadovoljni ovim nižim životom i u njemu nalaze svoj najdublji mir, oni koji se ne uspijevaju odnositi prema Našim znakovima - kao znakovima. Stav vjernički mora biti suprotan u svakom pogledu. Jedan izraz privida sličnog snu u koji su nevjernici potonuli jeste uzimati da su im blagoslovi prirode darovani. Biti probuđen prema zbilji ne znači samo pomjeranje nada nečijih od svijeta ovog prema svijetu budućem, već čuđenje u svijetu ovom pred znacima Božijim koji su ovdje pokazani. Blagosloven je Onaj Koji je u nebu postavio sazviježđa Zodijaka, a među njima Svjetiljku i Mjesec koji svjetlost daje, i On je Onaj Koji je stvorio noć i dan da jedno drugo slijede, kao znak onom koji će razmišljati i zahvaljivati.
Prvaci Kurejša drsko zahtijevahu znake kao što je silaženje meleka da potvrde vjerovjesništvo Muhammedovo, ili uzdizanje Muhammeda na nebo. Jednom prilikom, u noći punog Mjeseca, nedugo nakon što on izađe i bijaše viđen u nebu iznad brda Hira, jedna skupina nevjernika priđe Vjerovjesniku i zatraži od njeg da rastavi Mjesec u dvoje, kao znak da je on doista Poslanik Božiji. Mnogi tada bijahu prisutni, uključujući vjernike i kolebljivce, a kad zahtjev bi postavljen, svi upriješe oči prema tijelu svijetlećem. Velika bijaše začuđenost njihova kad ga zaista vidješe rastavljena u dva dijela što se udaljavahu jedan od drugog sve dok na obje strane brda ne zasvijetli po jedna od polovica njegovih. "Posvjedočite!" - reče Vjerovjesnik. Ali, oni čiji ovo zahtjev bijaše odbaciše to viđeno čudo kao puko čarobnjaštvo, govoreći da ih je on opčinio. Nasuprot njima, vjernici se radovahu, dok među kolebljivcima neki odmah uđoše u islam, a neki se primakoše mogućnosti da to učine.

Taj neposredan odgovor Neba na ovaj drski izazov bijaše izuzetak. Drugi od znakova koje zahtijevahu Kurejši bijahu, zapravo, već dati, ali ne baš onako kako su oni tražili, niti u vremenu njihovom, već u Božijem. Bijaše, također, još mnogo manjih čuda koja posvjedočiše samo vjernici. Ali nikad ne bijaše dopušteno da takva čuda budu u središtu, jer središnje čudo Božijeg uplitanja koje se tada događaše, bijaše sama Knjiga objavljena, upravo kao što Mesih bijaše središnje čudo prethodnog uplitanja. Prema Kur'anu, Isa" je oboje - i poslanik Božiji, i Riječ Njegova, koju je on spustio na Merjemu, i Duh od Njega. I kao što to bijaše s Riječju-tijelom-učinjenom, tako je slično i sada, Prisutnošću Božijom u ovom svijetu Riječju-knjige-učinjene, islam, u potpunom smislu, vjera spoja ili veze sa Svijetom drugim. Jedna od uloga Riječju-knjige-učinjene, s obzirom na prvobitnu vjeru, što islam tvrdi da jest, bijaše da u čovjeku ponovno probudi njegovo prastaro osjećanje koje je vremenom potamnjelo i postalo krivo usmjereno. Zato, kad Kurejši pitahu za čuda, glavni kur'anski odgovor jeste da se pokažu ona čuda koja im uvijek bijahu pred očima a da oni u njima čudo ne vidješe:

Pa zašto oni ne pogleda ju kamile - kako su stvorene? I nebo - kako je uzdignuto?
I planine - kako su postavljene?
I Zemlju - kako je prostrta?

I čuđenje i nada, zahtijevani od vjernika, jesu shvaćanje povratka Bogu. Znamen zahvaljivanja, u izricanju: Hvala Bogu, Gospodaru svjetova - uključuje čuđenje i vraća hvaljeno, a time i hvalitelja, Onostranom Izvoru svega dobrog. Znamen posvećenja u izricanju: U Ime Boga, Milostivog, Samilosnog - potiče dušu u istom smjeru na struji nade. Na tom putu povratka središtu nalazi se osnovna molitva" islama el-Fatiha, Otvorenje, nazvana tako jer je prvo poglavlje Kur'ana:

U ime Boga, Milostivog, Samilosnog!

Hvala Bogu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom,
I Vladaru Dana sudnjeg.

Tebi robujemo i od Tebe pomoć tražimo. Uputi nas Putem pravim,
putem onih koje si blagoslovio,
ne putem onih na koje si gnjevan,
niti onih zalutalih.

Temeljna je, kao savršeni i sažeti izraz učenja islama, i Sura el-Ihlas, Sura Iskrenosti, koja je kao posljednja sura (izuzev još dvije) stavljena na kraj Kur'ana. Objavljena je nakon što je neki služitelj kumira upitao Vjerovjesnika da opiše Gospodara svog.

Reci: On, Bog jest jedan,
Bog, Sebi dovoljan, Utočište svemu.
Rodio nije, i rođen nije,
I niko Mu jednak nije.

Čas

Jedan od najčešćih prigovora nevjerničkih bijaše: Ako bi Bog doista imao poslanicu za njih, onda bi im On poslao meleka. Kur'an na to odgovara: Kad bi meleki hodali zemljom smireni, Mi bismo im doista poslali meleka poslanika. Povremeno silaženje Džibrilovo nije ga učinilo poslanikom, u kur'anskom značenju tog pojma, budući da je za to potrebno da bude naseljen na zemlji, među ljudima, kojima poslanicu treba raskriti. Objava također kaže: Oni koji ne polažu nade u susret s Nama, kažu: Zašto meleki nisu spušteni nama? Ili, zašto ne vidimo Gospodara našeg? Doista, oni su oholi s ohološću u sebi, i drski s drskošću velikom. Onog dana, kad oni vide meleke, tog dana za činitelje zla neće biti dobrih vijesti, i oni će reći: Pregrada koja pregrađuje! To jest, dozivat će, ali uzalud, da pregrada između Neba i zemlje bude ponovno stavljena. To će biti kraj, kad će neposredan dodir s Nebom uzrokovati i poništenje zemaljskih stanja vremena i prostora, i raspadanje zemlje. Dana tog ljudi će biti kao leptiri raspršeni, a planine će letjeti poput pramen ja vune. I Dana tog posijedjet će kosa dječija. Taj kraj stalno je najavljivan kroz Kur'an. To je Čas koji je posve blizu - nebesa i zemlja trudni su njime. Njegov tren još nije došao, a kad poslanice govore o njemu kao o bliskom, mora se prisjetiti da doista jedan dan u gledanju Gospodara tvog isto je što i tisuća godina u računanju vašem. Ali, razdoblje poslanice je, ipak, navješćenje Časa.
To je u skladu s naravi pojava - ne zemaljskih pojava samih po sebi, nego mnogo šire. Jer, ako postoji uplitanje Božansko s ciljem postavljanja nove vjere, nužno postoji i prolaz kroz pregradu između Neba i zemlje - otvor ne tako velik da bi preoblikovao uvjete zemaljske, ali dovoljan da vrijeme Vjerovjesnikvog poslanja učini posve izuzetnim, kao što bijahu i vremena Isaa, Musaa, Ibrahima i Nuha. Kur'an kaže o Noći Sudbine, Lejletul-kadr, noći kad Džibril dođe Muhammedu u pećinu na brdu Hira: Noć Sudbine bolja je od tisuću mjeseci. U njoj se spuštaju meleki i Duh. A ponešto od te izuzetnosti nužno se prelijeva u cijelo razdoblje odnosa između Vjerovjesnika i Meleka.
Predvidjeti Čas, znači predvidjeti Sud. A Kur'an nedavno proglasi za se da je el-Furkan, to jest Mjerilo, Razlučivanje. Isto se mora primijeniti na svaku objavljenu poslanicu, jer Objava je prisutnost Vječnog u prolaznom, a ta obostrana prisutnost donosi nešto od Suda konačnog. To znači da u mnogim slučajevima, posve neovisno o onom što Vjerovjesnik sam može navješćivati, konačne sudbine Raja i Pakla postaju jasno vidljive. Skrivene dubine dobra i zla pozvane su prema površini. Prisutnost Poslanikova mora proizvesti napore dan učinak, jer privlačna moć njegovog vođenja otkriva punu izopačenost onih koji mu se suprotstavljaju, dok one koji ga prihvaćaju izvlači u samo područje njegove savršenosti.

Odmah bijaše razumljivo da će Objava doprinijeti uzdizanju dobrote. Ali za mnoge vjernike ne bijaše samo žalosno, već i zbunjujuće, to što neki od onih, na koje su uvijek gledali kao na one što nisu loši, iznenada postaju vidljivo zli. Kur'an im kaže da to moraju očekivati, jer stavci njegovi uvećavaju suprotstavljanje najgorih protivnika njegovih.

Doista, Mi smo im dali u Kur'anu ovome
potpuni razlog da budu pažljivi, pa ipak,
to samo uvećava odvraćanje njihovo.

Mi uzrokujemo da strahuju, pa ipak,
to ih samo jača u zločinstvu opakom.

Niko ranije ne bijaše svjestan prave naravi Ebu-Lehebove. Ili, da uzmemo drugi primjer, Abdur-Rahman ibn Auf bijaše prije čak u nekoj vrsti prijateljstva s Umejjom ibn Halefom, poglavarom roda Džumah. Kur'an nudi uzvišenu usporedbu u pričanju kako se Nuh požalio Bogu da pozivanje njegovo služi samo širenju jaza između njega i većine naroda njegovog, te da ih još više zavodi.


Raj i Vječnost

I Osman ibn Maz'un iz roda Džumah, zet Omerov, bijaše jedan od iseljenika povratnika koji zatraži da ga zaštite od srodnika njegovih, jer je dobro znao da će ga progoniti Umejja i Ubejj, rođaci njegovi. U tom slučaju, rod Mahzum zaštiti ovog čovjeka iz drugog roda. Naime, Velid uze Osmana pod svoju zaštitu. Ali, kad Osman vidje da se, dok je on zaštićen, progone muslimani, drugovi njegovi, on ode Velidu pa se odreče zaštite njegove. "Sine brata mog," reče starac, 'je li te iko iz roda mog uvrijedio?" "Nije," reče Osman, "ali htio bih zaštitu Božiju i ne želim ničiju zaštitu osim Njegove." I ode on tako s Veli dom u Mesdžid, pa se javno odreče zaštite amidžine.
Nekoliko dana poslije, dogodi se da pjesnik Lebid govoraše Kurejšima. Tad u velikom mnoštvu koje se okupi da ga čuje bijaše prisutan i Osman. Na razini višoj od one opće nadarenosti Arapa za pjesništvo bijaše mnogo izuzetno nadarenih pjesnika, kao što su Ebu-Talib, Hubejra i Ebu-Sufjan, sin Harisov. Pored njih, bijaše i nekoliko onih koji su smatrani velikim. Jedan od njih, prema općem mišljenju, bijaše i Lebid. Bio je, vjerojatno, najveći živi arapski pjesnik, i Kurejši se osjećahu počašćenim što ga imaju među sobom. Jedan od redaka koji tad govoraše, počinje:

"Pazi, sve osim Boga ništa je!"
"Istinu si kazao", reče Osman. Lebid nastavi:
"A uži tak svaki nestaje."

"Lažeš!" - uzviknu Osman. "Uži tak rajski nikad nestati neće." Lebid ne bijaše naviknut da bude prekidan. Što se Kurejša tiče, oni ne bijahu samo začuđeni i uvrijeđeni već i silno zbunjeni,
jer pjesnik bijaše gost njihov. "O Kurejši," reče on, "oni koji sjedaju s vama kao prijatelji nikad nisu pristali da budu zlostavljani. Otkad je ovo?" Neko iz mnoštva ustade da iznese isprike plemena. 'Taj čovjek je samo jedan glupan," reče on, 'jedan iz skupine glupaka koji su napustili vjeru našu. Neka ti se ne uznemiruje duša onim što on kaže." Osman uzvrati s takvom žestinom, da mu govornik priđe i udari ga iznad oka, te mu čelo pomodrio Velid, koji sjeđaše u blizini, napomenu mu da mu oko to nikad ne bi pretrpjelo daje prihvatio zaštitu njegovu. "Ne," reče Osman, "moje zdravo oko doista je jadno što ne zadobi istu povredu na putu Božijem. Ja sam pod zaštitom Onog Koji je moćniji i odlučniji od tebe." "Hodi, sine brata mog," reče Velid, "obnovi sa mnom sporazum svoj." Ali Osman odbio

Vjerovjesnik na tom skupu ne bijaše prisutan, ali ču o pjesmi Lebidovoj i onom što je slijedilo. Jedina zapamćena jeste ova njegova napomena: "Najistinitija poruka koju pjesnik ikad reče, jest: Pazi, sve osim Boga ništa je!"1 Nije pokudio Lebida za one riječi koje su slijedile. Riječi pjesnikove mogle bi biti protumačene da "svaki zemaljski užitak nestaje". S druge strane, svaki Raj i Užitak koji su vječni, mogu biti zamišljeni kao sadržani u Bogu ili Licu Božijem. Otprilike tada dođe i objava: Sve nestaje osim Lica Njegovog. A u ranijoj objavi su i riječi: Vječno je Lice Gospodara tvog u Uzvišenosti i Obilju Njegovom. Tamo gdje je to Vječno Obilje, moraju biti i primatelj i njegovi, a također i užici njihovi.

Onda dođe objava izričitija, koja sadrži sljedeći odjeljak. Prvi stavak odnosi se na Sud: Na Danu kad on dođe, nijedna duša, bila nesretna ili blažena, neće govoriti osim s dopuštenjem Njegovim. Što se tiče nesretnih, u Vatri će one biti, uzdisati i jaukati samo će moći, i boravit će u njoj sve dok nebesa i zemlja traju, osim ako Bog drukčije htjedne. Doista, Gospodar tvoj je uvijek Činitelj onog što On hoće. A što se tiče blaženih, u Vrtu će one biti, boraveći u njemu sve dok nebesa i zemlja traju, osim ako Bog drukčije hoće - dar je to koji neće biti oduzet.

Završne riječi pokazuju da Volja Božija nije da, poslije Suda, čovjeku bude oduzet rajski dar kao što to bijaše s prvim rajem njegovim. Na ostala pitanja, vezana s tim odjeljkom, odgovorio je Vjerovjesnik, koji je sljedbenicima svojim često kazivao o Oživljenju, Sudu, Paklu. i Raju... U nekoj prilici on reče: "Bog, Koji uvodi u milost Svoju koga On hoće, uvest će u Raj narod Raja, a u Pakao narod Pakla. On će onda reći (melekima): 'Potražite onog u čijem srcu ima vjere koliko je težina sjemenke gorušičine pa njega izvedite iz Pakla'... Onda će oni izvesti mnoštvo roda ljudskog pa će reći: 'Gospodaru naš, nismo tamo ostavili nijednog od onih za koje si nam Ti zapovjedio.' A On će reći: Vratite se pa izvedite onog u čijem srcu nađete dobra težine i najmanje čestice.' Onda će oni izvesti mnoštvo roda ljudskog pa reći: 'Gospodaru naš, nikakve dobrote tamo ostavili nismo.' Onda će meleki posredovati, i vjerovjesnici i vjernici. Onda će Bog reći: 'Meleki posreduju, i vjerovjesnici posreduju, i vjernici posreduju. Ostaje samo posredovanje Najmilostivijeg od milostivih.' I On će izvesti iz vatre one koji ne učiniše nikakvo dobro, pa će ih baci ti u rijeku na ulazu rajskom, koja je nazvana Rijekom života."
O onima u Raju, Vjerovjesnik kaže: "Bog će reći narodu Raja: Jeste li posve zadovoljni? A oni će reći: Kako nećemo biti posve zadovoljni, Gospodaru, kad si nam dao ono što nisi dao nijednom drugom od stvorova Svojih? Onda će On reći: Neću li vam dati bolje od tog? A oni će reći: Šta je, Gospodaru, bolje? A On će reći: Spustit ću na vas Ridvan Moj." Krajnje blaženstvo Ridvana, ponekad prevođeno kao "Zadovoljstvo Dobro" protumačeno je da znači Božije konačno i potpuno prihvaćanje duše i Njegovo uzimanje te duše Sebi i Njegovo Vječno Zadovoljstvo Dobro u tome. Taj najviši Raj ne smije biti uzet kao isključivanje onog što je poznato, kao Raj u uobičajenom smislu, budući da Kur'an obećava da će za svaku dušu blaženu biti dva Raja, a govoreći o stanju svome u Svijetu budućem, Vjerovjesnik također kazuje o njemu kao o blaženstvu dvostrukom, "susretu s Gospodarom mojim i Rajem"

Stupnjevi

Poticaji duhovni šturo su predstavljeni u mnogim preobraćenjima koja se tada događaše. A ubrzo nakon toga dođe sljedeća objava: Arabljani pustinjski kažu: Mi imamo Vjeru. Reci: Vi nemate vjeru, već kažite: Pokoravamo se - jer vjera još nije ušla u srca vaša. A ako se pokoravate Bogu i Poslaniku Njegovom, On vam sigurno neće uskratiti nagradu za ono što činite.
Taj stavak upotpunjuje ljestvicu redoslijeda u islamu. Pokornost bez vjere jest stupanj najniži. Viši stupnjevi, to jest stupnjevi vjere, jesu sadržina - ili, bolje reći, nešto od sadržine Stavka o Svjetlosti, objavljenog Poslaniku nekoliko mjeseci prije Ugovora hudejbijskog. Bog je Svjetlost, a to Ime djelimice odgovara Imenima Njegovim: Istina i Znalac. Istina je cilj Znanja, a oboje su Svjetlost, koja je suprotnost tami zablude i neznanja. Svjetlost je Jedna, ali ona je pokazana s različitim stupnjevima jačine kroz stvaranje, stupnjevima upute, koji zrače iz Istine, i stupnjevima vjere, koji zrače iz Znanja.
Kur'an ustrajno ističe, i o sebi i o drugim poslanicama objavljenim, da su "Svjetlost". I on doista može biti nazvan "Knjigom Svjetlosti", budući da ustrajno upućuju na osvijetljenost upute koju on daje i svjetlo vjere koje on pali u dušama ljudi. Stavak o Svjetlosti, koji opisuje niz prijemnika obasjanih Svjetlošću Božijom, može biti protumačen kao određenje četiriju stupnjeva prosvjetljenja:

Bog je Svjetlost nebesa i zemlje;
usporedba svjetlosti Njegove jest udubina
u kojoj je svjetiljka;
svjetiljka je u staklu,
staklu poput zvijezde blistave;
upaljena je s drveta blagoslovenog,
masline ni istočne ni zapadne,
ulje njezino gotovo od sebe sija, iako ga vatra ni dotakla nije;
Svjetlost nad svjetlošću;
Bog upućuje Svome Svjetlu onog koga On hoće;
Bog ljudima iznosi usporedbe;
a Bog ima Znanje o svemu.

Prvo, prema tom poretku uspinjućem, postoji udubina koja je osvijetljena, ali koja sama nije svijetleća. Potom, postoji kristal no staklo, iznad kojeg je sjaj ulja. I, naposljetku, postoji sam plamen. Spominjanje usporedbi priziva drugi stavak koji počinje istom rečenicom: Bog ljudima iznosi usporedbe. Stavak, uz to, dodaje i razlog - da bi oni razmišljali.!
Mnogi od tumača Kur'ana, uključujući neke od najranijih, kažu da udubina označava grudi vjernika, a staklo srce njegovo. Abdullah, sin Abbasov, vjerojatno ponavljajući nešto što je otac njegov čuo od Vjerovjesnika, navodi daje on kazao: "Uputa Božija u srcu vjernika jest poput ulja čistog, koje sija i prije nego što ga vatra dotakne, a kad ga vatra dotakne, narasta u sjaj nad sjajem. Upravo takvo je i srce vjernika: on djeluje po uputi sve dok znanje ne dođe u nj."
U Stavku o Svjetlosti različiti stupnjevi naznačeni su više usporedno nego izravno. Na drugim mjestima, međutim, počev od nekih najranijih objava, Kur'an je izričitiji. U jednoj od njih, čovječanstvo je podijeljeno u tri skupine: oni desni, oni lijevi i oni prednji. Oni desni su izbavljeni, lijevi su prokleti. Oni prednji, to jest oni stupnja najvišeg, koji su također nazvani robovima Božijim - o njima je rečeno da su približeni Bogu; taj pridjevak korišćen je i za bliske meleke, da bi oni bili razlikovani od meleka. Druge rane objave uvele su i treći stupanj uredoslijednu ljestvicu vjernih pravedne, koji se nalaze između prednjih i onih desnih. Odnos između ta tri stupnja može biti shvaćen iz onog što Kur'an kaže o njihovim blaženstvima u Raju. Dok je onim desnim data čista voda tekuća da piju, samo prednji imaju izravan pristup vrelima najvišim; pravednima je dat gutljaj koji je sastavljen i sa jednog i sa drugog od tih vrela, što upućuje da oni jesu oni koji slijede prednje.
Stupnjevi nad moći također su posredno izraženi Objavom, kad ona spominje srce. Govoreći o većini, ona kaže: Nisu slijepe oči, već slijepa su srca u grudima. Vjerovjesnik, s druge strane, kao i vjerovjesnici prije njega, kazuje da je budno srce njegovo, što znači da je oko srca otvoreno. Kur'an naznačuje da to mogu postići, iako samo u nekoj mjeri, i drugi, jer se on ponekad obraća izravno onima koji imaju srca. Prema Predanju', Vjerovjesnik kaže o Ebu-Bekru: "On vas nadmašuje ne velikim postom i molitvom već nečim što je učvršćeno u srcu njegovom."
Vjerovjesnik često govoraše o nadmoći nekih od sljedbenika njegovih nad ostalim. U Mekki, u vrijeme pobjede, kad u prisustvu njegovom Halid srdito povika protiv Abdur-Rahmana ibn Aufa, koji ga prekori - Vjerovjesnik reče: "Polahko Halide, ostavi na miru Drugove moje. Jer kad bi ti imao brdo Uhud, sve li zlatu, pa ga potrošio na putu Božijem, ne bi dosegao čast bilo kojeg čovjeka od Drugova mojih."


U skladu s Objavom, razlike između jednog i drugog stupnja veće su u budućem svijetu nego u ovom: Pogledaj kako smo Mi dali prednost jednim od njih nad drugima; a svijet Budući je, doista, viši u stupnjevima i veći u prednostima redoslijednim. Vjerovjesnik kaže: "Ljudi Raja opazit će mjesto visoko, koje je iznad njih, kao što sada opažaju blistavu zvijezdu Danicu na obzorju istočnom ili zapadnom." Razlike između čovjeka i čovjeka ogledale su se, također, u načinu poučavanja Vjerovjesnikovog, od kojegje ponešto izdvajano za manjinu koja ga razumije. Ebu-Hurejra kaže: "U pamćenju svome sačuvao sam dvije riznice znanja koje sam primio od Poslanika Božijeg. Jednu od njih ja sam vam obznanio. Kad bih vam obznanio i drugu, prerezali biste grkljan ovaj." I on pokaza na grkljan svoj.
U toku povratnog pohoda u Medinu, nakon pobjeda u Mekki i na Hunejnu, Vjerovjesnik reče nekim od Drugova svojih: "Vraćamo se iz manjeg rata dobrog većem ratu dobrom.'" A kad jedan od njih tad upita: "Šta je veći rat dobri, Poslaniče Božiji?" on odgovori: "Rat protiv duše." Duša palog čovjeka podijeljena je protiv sebe. Kur'an kazuje o najnižem izrazu njezinom: Doista, duša na zlo navodi. Bolji dio nje, to jest svjesnost, nazvan je dušom koja stalno prekorava , a to je ona, koja, uz pomoć Duha, vodi veći rat dobri protiv niže duše.
Naposljetku, postoji duša koja je u miru. To je duša cijela, koja više nije podijeljena protiv sebe, nakon što je bitka dobijena. Takve su duše onih koji su dosegli stupanj najviši, razinu prednjih, robova Božijih, bliskih. Kur'an se obraća toj duši savršenoj riječima: O ti, dušo koja si u miru, vrati svome Gospodaru s radošću ono što je tvoje u Njemu i Njegovo u tebi. Uđi među robove Moje. Udi u Raj Moj. Dvostruka narav tog blagoslova podsjeća na kur'ansko obećanje dva Raja za dušu blaženu i, također, Vjerovjesnikovo upućivanje na krajnje stanje njegovo kao "susret s Gospodarom mojim i Rajem". Za dušu koja je u miru ulazak u Raj Moj odgovara "susretu s Gospodarom mojim ", dok ulazak medu robove Moje odgovara "Raju", to jest drugom pratećem Raju. Najviši Raj, onaj Božiji, "susret s Gospodarom mojim", nije ništa drugo nego Ridvan. Nedavno je objavljen sljedeći stavak: Bog obećaje vjernicima, muškarcima i ženama, vrtove navodnjavane rijekama koje teku, u kojima će oni vječno boraviti besmrtni, boravišta uzvišenosti u Rajevima edenskim. A Ridvan Božiji jest veći - to je Blaženstvo Beskonačno.

Vjerovjesnik govoraše i o stupnju najuzvišenijem u onoj mjeri u kojoj on može biti dosegnut u toku života u svijetu ovom. To je jedna od onih izreka koje su nazvane Predanjima svetim, budući da one prenose izravno govor Božiji: "Rob Moj ne prestaje Mi se približavati s odanošću slobodne volje svoje sve dok ga Ja ne zavolim. A kad ga zavolim, Ja sam sluh kojim on sluša, i vid kojim on vidi, i ruka kojom on hvata i noga kojom on hodi."
Glavna od dobrovoljnih odanosti jest zikr-Allah*, što može biti prevedeno kao "prisjećanje na Boga ili pozivanje na Boga". U jednoj od prvih objava Vjerovjesniku je naređeno: Prizivaj u sjećanju Ime Gospodara svoga i pokori se Njemu pokornošću potpunom. Kasnija objava kaže: Doista, salat čuva od nepravičnosti i prostote; ali sjećanje na Boga jest veće. S obzirom na sljepoću srca i liječenje njezino, Vjerovjesnik kaže: "Za sve postoji glačalo koje odstranjuje hrđu, a glačalo srcajest sjećanje na Boga." Kadje upitan ko bi u gledanju Božijem na Danu proživljenja bio raspoređen na stupanj najviši, on odgovori: "Muškarci i žene koji u sjećanju mnogo prizivaju Boga." A kad bi upitan hoće li oni biti raspoređeni čak i iznad nekog ko se borio na putu Božijem, on odgovori: "Čak i ako je takav koristio sablju svoju među nevjernicima i služiteljima kumira sve dokle dok nije bila slomljena ili krvlju natopljena, ipak će i od njeg uzvišeniji stupanj imati onaj ko se prisjeća Boga."

Budućnost

Vjerovjesnik je rekao: "Najbolji od naroda mog jesu oni iz naraštaja moga, zatim oni koji dolaze poslije njih, pa oni koji dolaze poslije tih." I on se radovao istaknutim članovima naraštaja svog, to jest onima koje smatraše Drugovima svojim. Deseterici od njih koji ga posjetiše u nekoj zgodi on navijesti Raj. To su: Ebu-Bekr, Omer, Osman, 'Ali, Abdur-Rahman ibn Auf, Ebu-Ubejda, Talha, Zubejr, Sa'd od Zuhra i Seid, sin Zejda, poznatog kao Hanif. On je već bio dao jemstvo za neke od njih, a knjige predan ja njegovih bilježe mnoge od velikih pohvala upućenih toj deseterici obećanih i drugima kojima je također dostavio radosne vijesti o Raju. A jednom prilikom, on reče: "Raj čezne za trojicom: 'Alijem, Ammarom i Selmanom." Fatimije rekao: 'Ti si najuzvišenija od žena naroda Raja, izuzimajući samo Djevu Merjemu, kćer Imranovu." U navješćenju velikog značaja koji će imati 'Ali, kao jedan od glavnih prenositelja mudrosti njegove naraštajima budućim, rekao je: 'Ja sam grad znanja, a 'Ali kapija njegova." I rekao je općenito: "Drugovi su moji upravo poput zvijezda: kojeg god od njih slijedite, bit ćete ispravno vođeni."
Kad se ljudi vratiše iz Tebuka, rekoše među sobom da su dani ratovanja njihovog završeni. Tu su zamisao dolasci različitih izaslanstava, što se nastavi i kroz desetu godinu, tako ojačavali da mnogi od vjernika počeše prodavati oružje i ratnu opremu svoju. Kad Vjerovjesnik o tom ču, on zabrani da to čine, govoreći: "Većina mog naroda neće prestati ratovati za istinu sve do dolaska Dedžala*." Također je rekao: "Da znate što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo plakali." I još: "Nijedno vam vrijeme ne dođe a da nije slijeđeno gorim." Upozorio ih je da će narod njegov zasigurno slijediti Jevreje i kršćane na putu izapačivanja: "Slijedit ćete one koji bijahu prije vas, pedalj po pedalj i lakat po lakat, pa čak i ako oni uđu u rupu gmizavca otrovnog, vi ćete ih slijediti." A govoreći o najnižoj oseki koju će čovječanstvo općenito doseći prije Kraja, rekao je: "Islam je počeo kao stranac i postat će opet stranac." Ipak obećao je da ih Bog neće napustiti: "Bog će zajednici ovoj krajem svakih stotinu godina slati jednog koji će za nju obnoviti vjeru njezinu."U drugoj prilici oni Drugovi njegovi koji bijahu s njim čuše ga kako više puta uzvikuje: "Braćo moja!" Oni mu rekoše: "Poslaniče Božiji, zar mi nismo braća tvoja?" - na šta on odgovori: "Vi ste drugovi moji, a braća su moja među onima koji još nisu došli." Prema drugim Predanjima, to su oni "koji će doći u danima posljednjim". Način kojim on govoraše, upućuje daje mislio na ljude velike uzoritosti duhovne.
On također navijesti da će se, i pored zala posljednjih dana, podići jedan halifa o kojem će ljudi govoriti kao o Mehdiji, što znači "ispravno vođenom". "Mehdija će biti iz roda mog, čela širokog i no sa povijenog. On će zemlju ispuniti pravom i pravednošću onako kako je ona ispunjena nepravdom i tlačenjem. Sedam će godina on vladati."
Ali naposljetku, pri kraju vladavine njegove, ili poslije nje, Dedžal će doći - "čovjek slijep u oko desno, u kojem je sve svjetlo utrnulo, kao daje ono zrno grožđa". On će uzrokovati veliku pokvarenost na zemlji, a sa svojom moći da čini čuda privlačit će sve više ljudi na stranu svoju. Postojat će, međutim, skupina vjernika, koja će ratovati protiv njega. "Kad oni pohitaju u borbu," kaže Vjerovjesnik, "upravo kad budu ispravljali redove svoje radi klanjanja, nakon što je ono oglašeno pozivom, sići će Isa, sin Merjemin, i predvoditi ih u tom klanjanju. A kada neprijatelj Božiji vidi Isaa, rastopit će se kao što se sol rastopi u vodi. Kad bi mu bilo dopušteno, rastopio bi se do iščeznuća; međutim, Bog će ga ubiti rukom Isaa, koji će im pokazati krv njegovu na koplju svome."
On govoraše i o mnogim od znakova po kojima ljudi mogu razaznati da je blizu dolazak iščeznuća tih stvari posljednjih. Kao jedan od njih spomenuo je pregeranu visinu zgrada koje će ljudi graditi. To navješćenje dato je u jednoj važnoj prigodi, koju valja ispričati potpunije, u skladu s izvješćem Abdullaha, sina Omerova, koji ponavlja riječi oca svog.
Omer kazuje: 'Jednog dana, dok sjedismo s Poslanikom Božijim, dođe nam jedan čovjek čija odjeća bi posve bijela, a kosa posve crna. Na njemu ne bi nikakvog znaka putovanja, iako ga niko od nas nije znao. On sjede koljeno uz koljeno naspram Vjerovjesnika, pa na njegova stegna spusti dlanove svoje, govoreći: 'Muhammede, reci mi šta je predanost (islam.).' Poslanik mu Božiji odgovori: 'Predanost je svjedočiti da nema boga osim Boga i da je Muhammed Poslanik Božiji, zatim salat klanjati, zekat davati, ramazan postiti i, ako možeš, hodočašće Kuće svete obaviti.' Na to on reče: 'Istinu kažeš.' I mi bijasmo začuđeni da onaj koji pita, u isto vrijeme i potvrđuje. Onda još reče: 'Reci mi šta je vjera (iman..)!' Vjerovjesnik uzvrati: 'Vjerovati u Boga, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove, i Dan posljednji i vjerovati da ni dobro ni zlo ne dolaze osim odredbom Njegovom.' ' Istinu kažeš,' opet će on, i potom: 'Reci mi šta je odličnost (ihsan*)!' Vjerovjesnik odgovori: 'Služiti Bogu kao da Ga vidiš, jer, iako ti ne vidiš Njega, On ipak vidi tebe.' 'Istinu kažeš,' reče opet on, i potom dodade: 'Reci mi o Času!' Vjerovjesnik odgovori: 'Pitani o tom ne zna ništa više od onog koji pita.' On nastavi: 'Onda mi reci o znacima njegovim.' Vjerovjesnik kaza: 'Da će robinja roditi gospodaricu svoju I, i da će oni koji ne bijahu ništa do bosi, goli i potrebiti čobani, graditi zgrade sve više i više.' I stranac onda ode. Ja stajah časak nakon što on ode, a Vjerovjesnik mi reče: 'Omere, znaš li ti ko je pitac onaj?' Rekoh: 'Bog i Poslanik Njegov znaju najbolje', a on reče: 'Ono je Džibril. Došao je da vas pouči vjeri vašoj.' "


Hadž oprosni

Kada bi Vjerovjesnik bivao u Medini u toku ramazana, on bi se duhovno osamljivao u Mesdžidu u toku srednjih deset dana tog mjeseca. To isto činili su i neki od Drugova njegovih. Ali te godine, kad namiri tih deset dana, on pozva Drugove svoje da ostanu s njim u osami još deset dana, to jest do kraja mjeseca, što oni i učiniše. U ramazanu svake godine dolazio bi mu Džibril, kako bi bio siguran da ništa od Objave nije iščezlo iz pamćenja njegovog. A te godine, poslije osame, Vjerovjesnik Fatimi povjeri tajnu koju još nije trebalo kazati drugima: "Svake godine, Džibril je jednom proučio Kur'an meni, a ja jednom njemu. Ali ove godine učaše ga sa mnom dva puta. Ne mogu a da ne mislim kako je moje vrijeme došlo."
Prođe i mjesec ševal. I jedanaestog mjeseca te godine u Medini bi objavljeno da će Vjerovjesnik predvoditi hodočašće. Ta vijest poslata je plemenima pustinjskim, pa iz svih pravaca mnoštvo pohrli prema Gazi, sretni što će moći pratiti Poslanika u svakoj stopi puta. To hodočašće bit će drukčije od svih koja su obavljana u stotinama godina. Svi hodočasnici bit će služitelji Jednog Boga, a nijedan služitelj kumira neće obeščastiti Kuću svetu obavljanjem bilo kakvog obreda nevjerničkog. Pet dana pred kraj tog mjeseca Vjerovjesnik izađe iz Medine na čelu preko trideset tisuća muškaraca i žena. Bijahu prisutne i sve supruge njegove, svaka u nosiljci svojoj; pratili su ih Abdur-Rahman ibn Auf i Osman ibn Affan. S Ebu-Bekrom bijaše Esma, supruga njegova. U jednom od prvih zastajanja ona rodi sina, kojem nadjenuše ime Muhammed. Ebu-Bekr predloži da ona bude vraćena u Medinu, ali mu Vjerovjesnik reče da joj kaže neka obavi kupanje obredno, pa se potom posveti za hodočašće i nastavi put s njima kako je i namjerila.
Kad sunce bi na zalasku, desetog dana od napuštanja Medine, Vjerovjesnik dođe do onog prolaza kroz koji uđe u Mekku u Danu pobjede. Tu provede noć, a sljedećeg jutra sjaha u dolinu. Kada dođe u blizinu Ka'be, on podiže ruke u štovanju, ispustivši uzde deve svoje, koje potom uze ljevicom, dok desnim zadrža ispruženu u molitvi: "Bože, uvećaj Kuću ovu u časti, i slavi, i obilju, i štovanju, i dobroti, koje ona prima od čovječanstva!" Potom on uđe u Mesdžid pa obavi sedam ophodnji Ka'be, nakon čega moljaše na Mjestu stajanja Ibrahimova. A onda, nakon što izađe prema Safi, pređe sedam puta između '. Oni koji bijahu s njim činili su sve što su mogli da nte riječi hvale i molitve koje on izgovaraše u zastajanju svakom.
Kad se vrati u Mesdžid, on uđe u Ka'bu. Sa sobom povede Osmana od Abdud-Dara, čuvara ključeva njezinih, te, kao i prije, Bilala i Usamu. Ali te večeri, kad posjeti Aišu u čadoru njezinom, ona primijeti daje tužan, pa ga upita o tom. "Učinih danas nešto," reče on, "a volio bih da to nisam učinio. Ušao sam u Kuću, a može biti da neki čovjek od naroda mog" - mislio je na godine koje dolaze - "neće moći ući u nju, pa će zato osjećati uznemirenost u duši svojoj. A naređeno nam je samo da je ophodimo, a ne da u nju ulazimo."
On opet odbi da se smjesti i u jednu kuću u Mekki, i pored molbe Ummu-Hani da stanuje s njom. Osmog dana mladog mjeseca odjaha prema dolini Mina. I ostali hodočasnici odoše za njim. Nakon što je tamo proveo noć, poslije svitanja nastavi put prema Arefatu, širokoj dolini, oko dva sata jahanja na devi istočno od Mekke, upravo izvan Područja svetog. Na putu prema Taifu Arefat je i sa sjevera i sa istoka omeđen brdima Taifa. Ali, odvojena od njih i okružena sa svih strana dolinom, jest uzvisina kojoj je, također, ime Arefat* ili Uzvisina Milosti. To je središnji dio tog zastajališta hodočasničkog, koje se ipak rasprostire uglavnom preko ravnice. Na toj uzvisini Vjerovjesnik tog dana postavi zastajalište svoje.
Neki Mekanci izraziše iznenađenost što on ode tako daleko, jer, dok se drugi hodočasnici uspinjahu na Arefat, Kurejši običavahu ostajati unutar Područja svetog, govoreći: "Mi smo narod Božiji." Ali on reče daje Ibrahim odredio taj dan na Arefatu kao bitan dio hodočašća, te da su Kurejši odbacili običaj njegov u vezi s tim. Tog dana Vjerovjesnik naglasi starost hodočašća, a riječi "naslijeđe Ibrahimovo" bijahu često na usnama njegovim.
Da bi uvjerio sva plemena da su od sada krvne osvete okončane kroz cijelu zajednicu islama, te da su život i imetak svakog čovjeka sveti, on izasla Rebiu, brata Safvanova, koji imađaše snažan glas, kao izvikivača kroz mnoštvo, rekavši mu da obznani: "Poslanik Božiji pita da li znate koji je ovo mjesec?" Oni šutješe, pa on reče: "Mjesec sveti." Onda on upita: "Znate li šta je zemlja ova?" Oni opet šutješe, pa on odgovori: "Zemlja sveta." I on opet upita: "Znate li koji je ovo dan?" I opet odgovori: "Dan hadža." A onda, u skladu s uputama Vjerovjesnika, obznani: "Doista, Bog je učinio nepovrjedivim za vas svaku krv drugih i svaki imetak drugih, dok ne susretnete Gospodara svoga, upravo onako kako je On učinio nepovrjedivim ovaj dan vaš, u ovoj zemlji vašoj, u ovom mjesecu vašem."
Kada Sunce prođe najviši položaj svoj, Vjerovjesnik održa govor koji, nakon hvaljenja Boga, poče riječima: "Čujte me, narode, jer ne znam da li ću se ikada više na mjestu ovome, i poslije godine ove, susresti s vama." Potom ih on poticaše da se međusobno dobro odnose, pa im dade mnoge opomene o onom što je naređeno i onom što je zabranjeno. Naposljetku on reče: "Ostavljam među vama ono što će vas, budete li ga se čvrsto držali, čuvati od pogrješke svake, znak jasan - Knjigu Božiju i riječ Vjerovjesnika Njegovog. Narode, čuj i razumij riječi moje." Onda im saopći upravo primljenu objavu, koja upotpunjuje Kur'an, budući daje to posljednji odjeljak koji je trebalo da bude objavljen:

Nevjernici danas izgubiše nadu
da će nadvladati vjeru vašu.
Zato se ne bojte njih,
već bojte se Mene! Danas sam vam usavršio vjeru vašu, i upotpunio blagodat Svoju,
i volja Moja jest da izaberem za vas islam
kao vjeru vašu.

Taj kratki govor svoj on završi ozbiljnim pitanjem: "Narode, jesam li vam vjerno dostavio poruku svoju?" Snažan povik odobravanja: "O Bože, jest!" - uzdignu se iz tisuće grla, pa titrajuće riječi Allahumme neam razlijegahu se dolinom poput grmljavine. Vjerovjesnik podiže kažiprst, pa reče: "Bože, budi svjedok!"
Potom klanjahu, pa ostatak Dana Arefata, kako je on nazivan, bi proveden u zadubljivanju i moljenju. Ali čim sunce zađe, Vjerovjesnik uzjaha devu svoju, pozva Usamu da uzjaše iza njeg, pa odjaha niz uzvisinu i preko doline prema Mekki. Slijeđahu ga njegovi drugovi hodočasnici. Bijaše običaj da se na tom mjestu jaše brzo. Ali na prve znake neumjerenosti on uzviknu: "Polahko, polahko! Smirene duše! I neka jaki među vama brinu za slabe!" Noć provedoše na Muzdelifi, koja je unutar Područja svetog. Tamo skupiše sitno kamenje kojim će kamenovati šejtana, predstavljenog s tri stupa na Akabi u dolini Mina. Sevda upita Vjerovjesnika za dopuštenje da ona napusti Muzdelifu u ranim satima. Budući krupnog stasa i teža od većine žena, trpjela je više žegu i napore putovanja, pa je željela obaviti kamenovanje prije nego što pristigne mnoštvo. On je zato posla naprijed društvu Ummu-Sulejm. Pratio ih je Abdullah, jedan od sinova Abbasovih.
Vjerovjesnik sam klanja salat jutarnji na Muzdelifi, pa onda povede hodočasnike prema Akabi, s Fadlom, koji uzjaha iza njeg na devu njegovu. Upravo na tom mjestu, upravo tog dana, dvanaest godina ranije, on susrete šest ljudi od plemena Hazredž, koji mu položiše prisegu, pripremajući tako put za prvi i drugi ugovor na Akabi. Poslije kamenovanja, žrtvovane su životinje, pa Vjerovjesnik pozva jednog čovjeka da mu obrije glavu. Hodočasnici se okupiše oko njega u nadi da će dobiti koji uvojak kose njegove. Ebu-Bekr napomenu poslije razliku između Halida kakav bijaše na Uhudu i Iskopu, i Halida koji tad reče: "Poslaniče Božiji, tvoj uvojak s čela! Ne daj ga nikom osim meni. Neka otac moj i majka moja budu otkup tvoj!" A kad mu ga Vjerovjesnik dade, on ga s poštovanjem stavi na oči i usne svoje.
Vjerovjesnik tad pozva hodočasnike da posjete Ka'bu i da se onda vrate, pa tu i dvije sljedeće noći provedu na Mini. On sam čekao je sve do kasnog poslijepodneva. Onda mu se na putu prema Mekki pridružiše supruge njegove, sve osim Aiše, koja ne bi u stanju čistote obredne. Nekoliko dana poslije, čim ona bi sposobna, on je, u pratnji Abdur-Rahmana, brata njezinog, posla izvan Područja svetog. Tamo se ona iznova posveti pa, kad dođe u Mekku, napravi ophodnje Ka'be.
Završivši pohod u Jemenu, skupina od tri stotine konjanika koju Vjerovjesnik izasla u ramazanu približavala se tad Mekki s juga. 'Ali je jahao na čelu svojih ljudi, željan da što prije susretne Vjerovjesnika i da s njim izvrši hodočašće, koje je on već bio obavio. U državnoj petini ratnog plijena bijaše dovoljno lanenog platna da se obuče cijela vojska. Međutim, 'Ali odluči da ono netaknuto bude predato Vjerovjesniku. U odsustvu njegovom, međutim, onaj kojeg on ostavi da ga zamjenjuje bi nagovoren da svakom čovjeku dade novu preobuku od lana. Preobuka bijaše vrlo potrebna, jer oni gotovo tri mjeseca bijahu izvan kuće. Kad se približiše ulazu u grad, 'Ali izjaha da ih susretne, pa bi začuđen preinakom koja se dogodila. "Dao sam im te haljine", reče zamjenik zapovjednika, "da bi izgled njihov bio priličniji kad uđu među narod." Svima je bilo poznato da će tad u Mekki svako nositi najljepšu odjeću u čast blagdana, pa željahu da oni izgledaju najbolje. Međutim, 'Ali osjećaše da on takvu slobodu ne može odobriti, pa im naredi da opet obuku staru odjeću svoju, a novu da vrate u plijen ratni. Zato se u vojsci osjećalo veliko neraspoloženje. Kad Vjerovjesnik ču o tom, on reče: "Narode, ne okrivljujte 'Alija, jer on je toliko obziran na putu Božijem da ne može biti okrivljivan." Ali te riječi ne bijahu dovoljne, ili je moglo biti da ih je čula samo manjina, pa se nezadovoljstvo nastavi.
Na povratku u Medinu, jedna od skupina ogorčeno se požali Vjerovjesniku na 'Alija. Lice njegovo promijeni boju. "Nisam li bliži vjernicima i od njih samih?" - upita on, a kad ljudi potvrdiše, dodade: "Onom kojem sam ja najbliži - najbliži mu je 'Ali." Poslije, na putu, kada zastadoše u Gadirul-Hummu, on okupi sav narod pa, uzevši 'Alija za ruku, ponovi te riječi, dodavši im i molitvu: "Bože, budi prijatelj onom koji je prijatelj njegov, i neprijatelj onom koji je neprijatelj njegov.". I negodovanje protiv 'Alija utihnu.'
Jedno od izaslanstava u prethodnoj godini došlo je i od Benu-Hanife, kršćanskog plemena izjemame, čije se područje prostire uz istočnu granicu Nedžda. Oni se složiše da uđu u islam, ali je jedan od ljudi njihovih, Musejlima po imenu, tvrdio daje i on vjerovjesnik, pa, nedugo poslije povratka hodočasnika iz Mekke, dvojica izaslanika iz jemame donesoše u Medinu sljedeće pismo: "Od Musejlime, poslanika Božijeg, Muhammedu, poslaniku Božijem. Mir neka je na te! Dato mije da s tobom dijelim vlast. Polovina zemlje je naša, a polovina pripada Kurejšima, iako su oni narod koji prekoračuje." Vjerovjesnik upita izaslanike šta oni misle o tome. Oni odgovoriše: "Mišljenje je naše upravo kao i njegovo." "Boga mi," reče Vjerovjesnik, "kad ne bi bilo da izaslanici ne smiju biti pogubljeni, glave bih vam odsjekao." Onda on kaza u pero pismo koje će oni predati učitelju svom: "Od Muhammeda, Poslanika Božijeg, Musejlimi, lašcu. Mir na onog koji slijedi uputu! Doista, zemlja je Božija. On daje kome hoće od robova Svojih da je nasljeđuje. A ishod konačan jest u korist krjeposnih."

U to vrijeme pojaviše se još dvojica varalica: Tulejha, poglavar Benu-Eseda, i Esved ibn Kab iz jemena. Taj jemenac imade kratkotrajan uspjeh i brzo zadobi vlast nad područjem prostranim. Ali oholost njegova uskoro okrenu protiv njega mnoge sljedbenike njegove, pa nakon nekoliko mjeseci on bi ubijen. Tulejhu konačno pobijedi Halid, te on, porekavši sve tvrdnje svoje, posta potpora za islam. Što se tiče Musejlime, sudbina mu bi da zadobije probod kopljem iz ruke Vahšija, dok mu Abdullah, sin Nusejbe, zada smrtni udarac sabljom. Ali to bijaše nekoliko mjeseci poslije. U to vrijeme, kad prođe mjesec hodočašća, i kad poče jedanaesta godina po Hidžri, sve te varalice bijahu moguća opasnost za islam. Pojavi se i jedna žena od Temirna, Sadža po imenu, koja tvrđaše da je ona vjerovjesnica. Ali Vjerovjesnik ne bijaše sklon da išta odmah poduzima protiv bilo koga od njih. Pažnja njegova bijaše usmjerena prema sjeveru. U posljednjim danima safera, drugog mjeseca te godine, to jest krajem svibnja 632. godine po kršćanskom računanju, on zaključi kako je došlo vrijeme da preusmjeri poraz u Mu'ti. Nakon što naredi da budu provedene pripreme za pohod protiv onih arapskih plemena u Siriji koja su s boka štitila carske čete onog dana kad su ubijeni Zejd i Džafer, on pozva sebi Usamu, sina Zejdova, pa ga, i pored mladosti njegove, postavi za zapovjednika vojske od tri tisuće ratnika.