1.                ČOVJEK I AHLAK U KUR’ANU

2.                Čovjek je stvoren u liku najljepšem

Odgovor na pitanje od čega se sastoji čovjekovo savršenstvo i čemu on treba težiti u ostvarenju svoga savršenstva naći ćemo u nekoliko kur'anskih ajeta. Uzvišeni Bog apsolutno je savršenstvo i na Njegovu prijestolju nema mjesta nikakvom nedostatku. Potvrdu ovoga nalazimo u sljedećim ajetima:

هُوَ اللَّهُ الْخَالِقُ الْبَارِئُ الْمُصَوِّرُ لَهُ الْأَسْمَاء الْحُسْنَى يُسَبِّحُ لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَهُوَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ

On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega slave oni na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri.[1]

قُلِ ادْعُواْ اللّهَ أَوِ ادْعُواْ الرَّحْمَـنَ أَيًّا مَّا تَدْعُواْ فَلَهُ الأَسْمَاء الْحُسْنَى

Dozivali Ga vi Allah ili Rahman nema nikakve razlike jer sva se lijepa imena na Njega odnose...[2]

Na osnovu činjenice da između Tvorca koji stvara i onog što stvara postoji tijesna, suštinska povezanost (senhijjet), srodnost i zajednička nit koja spaja suštinu Tvorca i Njegova djela, te uzevši u obzir da On sve stvara potpuno i na najljepši način, može se reći da u Njegovoj kreaciji nema mjesta nikakvoj manjkavosti ni zlu. Naprimjer, u sljedećim ajetima stoji:

الَّذِي أَحْسَنَ كُلَّ شَيْءٍ خَلَقَهُ وَبَدَأَ خَلْقَ الْإِنسَانِ مِن طِينٍ

...Koji sve savršeno stvara, i koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače.[3]

مَّا تَرَى فِي خَلْقِ الرَّحْمَنِ مِن تَفَاوُتٍ فَارْجِعِ الْبَصَرَ هَلْ تَرَى مِن فُطُورٍ ثُمَّ ارْجِعِ الْبَصَرَ كَرَّتَيْنِ يَنقَلِبْ إِلَيْكَ الْبَصَرُ خَاسِأً وَهُوَ حَسِيرٌ

Ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva neslaganja, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nesklad, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.[4]

Ovi ajeti govore da u Njegovu stvaranju nema mjesta nedostacima:

Sam čovjek jedna je od čestica Božijega djela. Prema tome, on po svom rođenju nije manjkav i u njemu nema nikakvog nedostatka ni zla. Međutim, s obzirom na osobenost čovjeka u odnosu na ostala stvorenja, njegovo stvaranje ima određeni smisao i svrhu. Uzvišeni skreće pažnju na tu činjenicu i sljedećim ajetima traži od nas da tome posvetimo posebnu pažnju:

لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ فِي أَحْسَنِ تَقْوِيمٍ

Mi čovjeka stvaramo u obliku najljepšem.[5]

يَا أَيُّهَا الْإِنسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلَاقِيهِ

Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći.[6]

S obzirom na to da će se čovjek u konačnici sresti sa svojim Stvoriteljem, postavlja se pitanje šta čovjek treba pripremiti za taj susret, tj. kako se upotpuniti da bi bio spreman za susret? Kakvu vrlinu čovjek treba priskrbiti da bi bio dostojan susreta i šta da postavi kao temelj svoga kretanja ka potpunosti? Odgovor na ovo pitanje dat je u ajetu:

وَقُل رَّبِّ زِدْنِي عِلْمًا

...I reci: “Gospodaru moj, Ti znanje moje uvećaj!”[7]

Sa stanovišta Islama, svako znanje i promišljanje što zadovoljava ljudske potrebe koje vode čovjekovoj sreći i svaka misao koja vodi zdravom društvu dobri su i prihvatljivi. Zato su, prema islamskom fikhu, sva zanimanja, znanja i vještine koje su potrebne muslimanskoj zajednici, ili vadžib-kifai (obaveza zajednice u cjelini), ili vadžib-ajni (obaveza svakog ponaosob). Takva obaveza (kifai) prestaje onda kada se dovoljan broj članova zajednice opredijeli za određena zanimanja ili znanosti.

Imam Džafer Sadik, a.s., kaže: “Hoćete li da vam kažem ko je fakih?

1.                   To je onaj ko djelom svojim pokaže istinitost riječi svojih;

2.                   Onaj ko je strpljiv u teškoćama (strpljivo podnosi sve prepreke na putu stjecanja vrline i nezavisnosti. U vezi s ovim Sadik, a.s., kaže: 'O čovječe, ponesi sam svoj teret jer ti ga drugi ponijeti neće', a ovo se odnosi kako na zajednicu tako i na pojedinca);

3.                   Onaj ko uredi život (prilagodi svoj život okvirima zakona i po njemu postupa te se zalagaže za provođenje zakona počevši od sebe).”

Dakle, čovjekovo savršenstvo sastoji se iz znanja (obaviještenosti) i primjene tog znanja, a dokaz da znanje treba biti praćeno djelom naći ćemo u ajetu:

فَاعْلَمْ أَنَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ وَاسْتَغْفِرْ لِذَنبِكَ وَلِلْمُؤْمِنِينَ وَالْمُؤْمِنَاتِ

Znaj da nema božanstva osim Allaha! Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice![8]

Prva poruka, odnosno pouka ovog ajeta jeste znanje o tevhidu. Ako čovjek uistinu zna da je Stvoritelj, Upravitelj, Održavatelj, Skrbnik i Odgajatelj svega što postoji Uzvišeni Bog, Jedan i Jedini, on sigurno neće prezati od stjecanja znanja i proširivanja svojih vidika i spoznaja. Po stjecanju savršenstva, zahvaljujući znanju, on će ga bez oklijevanja, sa potpunim odricanjem, nastojati proširiti i prenijeti na druge. Ovdje se govori o intelektualnom znanju i spoznaji jednoće Božije.

Druga pouka. Kada čovjek shvati da je Bog Skrbnik i Odgajatelj svega stvorenog, shvatit će da je On Skrbnik i Odgajatelj i njega samog, jer je čovjek dio Kreacije Božije. Tada će ruka njegove potrebitosti uvijek biti ispružena prema Bogu i neprestano će moliti za oprost zbog krivice u stjecanju zla i zbog nečinjenja na putu stjecanja dobra i njegova oživljenja u sebi. Dakle, 'ilm i 'amal (znanje i djelo) ono je što vodi ka Uzvišenom Bogu.

Treća pouka. Ono što će čovjeku na kraju priskrbiti potpunost i savršenstvo jeste kontinuitet u znanju i djelu. U islamskoj terminologiji ova vrsta tevhida naziva se tevhide-fe'li ili djelatni tevhid, tj. ozbiljenje vjere u jednoću Božiju putem djela.

U Kur’anu se kaže:

وَقُل رَّبِّ أَدْخِلْنِي مُدْخَلَ صِدْقٍ وَأَخْرِجْنِي مُخْرَجَ صِدْقٍ وَاجْعَل لِّي مِن لَّدُنكَ سُلْطَانًا نَّصِيرًا

I reci: “Gospodaru moj, učini gdje god uđem, da to bude korakom istine, i odakle god izađem, da to bude korakom istine, i daruj mi od Sebe snagu koja će mi pomoći,”[9] (tj. neprestani istigfar – traženje oprosta). Početak svakoga djela (ulaz) treba biti u ime Boga, njegovo obavljanje treba biti praćeno sjećanjem na Boga i sviješću da nas On posmatra, a isto važi i za kraj svakoga djela (izlaz). Dakle, ovdje se govori o svakom ulazu i izlazu, a ne samo nekim od njih. Kur’an nas na to podsjeća kada kaže: A Allah ono što vi radite vidi,[10] tj. On vidi svaki početak, trajanje i kraj djela.

Na osnovu ovih ajeta donosi se zaključak da svaki posao i svako djelo za vjernika jeste ili vadžib (stroga dužnost, obaveza) ili mustehab (lijepo, preporučeno), zato što haram (zabranjeno), mekruh (pokuđeno) i mutešabih (sumnjivi poslovi) ne izazivaju Allahovo zadovoljstvo te ih otuda i nema smisla činiti u Njegovo ime (sa bismillom).

Svaki posao sa bismilom

Na osnovu dosad navedenog vidimo da nam je naređeno da svaki posao počnemo sa bismilom. Postavlja se pitanje da li je to samo moralna preporuka ili zakon (princip monoteizma), čijim nepridržavanjem ustvari kvarimo naše djelo.

Iz ajeta: A Allah ono što vi radite vidi, da se zaključiti da to nije samo moralna preporuka, nego zakon kojeg muvehhid (vjernik u jednoga Boga) treba primijeniti. U čemu se moralna preporuka razlikuje od zakona? Ako ne upražnjavamo jednu moralnu preporuku, odričemo se jednog kemalata (vrline), a ako kršimo zakon, kršimo prava drugih; dakle, ne samo da nešto gubimo, nego zavređujemo kaznu, odnosno činimo grijeh.

Kad se kaže: “Reci Bismillah na početku svakog posla”, to ustvari znači da se ne počinje njom posao koji je nije dostojan. Znači, bismillom se ne mogu kršiti prava drugih, govoriti laži, ogovarati ljudi i sl. Zato je Poslanik, s.a.v.a., kad su ga upitali zašto na početku sure Beraet (At-Tawba) nema bismille, rekao:

“Zato što je na njenom početku oštar nastup prema nevjernicima, a bismilla je manifestacija milosti Božije, a ne može milošću počinjati grubost ni prijetnja.”

Sura počinje srdžbom i zato nema bismille, no prema nekim rivajetima, čak i kad se izvršava kazna ili odmazda prema islamskim propisima, treba je početi bismillom jer je ona ipak vid milosti Božije, ma kako grubo izgledala.

وَلَكُمْ فِي الْقِصَاصِ حَيَاةٌ يَاْ أُولِيْ الأَلْبَابِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

U odmazdi vam je opstanak, o vi razumom obdareni...[11], ili:

I nemojte prema njima (kažnjenicima nad kojima se izvršava šerijatska kazna) pri vršenju Allahovih propisa imati saosjećanje,[12]

 pa da, zbog toga, izbjegnete izvršenje kazne, jer ovdje je ta kazna manifestacija Božije milosti ljudima.

Dvije vrste istigfara

Postoje dvije vrste traženja oprosta od Uzvišenoga Boga:

1.      preventivni ili odbrambeni istigfar – daf'i;

2.      potirući ili otklanjajući istigfar – raf'i.

Preventivni istigfar jeste onaj kojim se sprečava pristup zla i grijeha u biće čovjeka, a otklanjajući je mi čistimo prljavštinu što se nakupila u našem srcu.

Način traženja oprosta za učinjene grijehe istigfarom raf'i prikazan je u jednome munadžatu (šaptanju):

“Bože moj, moji grijesi i nepostojanost moja obukli su mi odjeću poniženja. Udaljenost od Tebe učinila me siromahom. Bože moj, moj zločin i izdaja toliki su da su ubili srce moje.”

Istigfar daf'i je traženje 'ismeta – bezgriješnosti, to je traženje da budemo sačuvani od grijeha. Zato, kada se govori o Jusufu, a. s., u 24. ajetu sure Jusuf, kaže se:

A i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao...[13]

 Što znači da bi i on, da nije bilo istine i dokaza po kojima je bio sačuvan od grijeha, popustio i prišao Zulejhi. Također je Poslanik, s.a.v.a., kazao kako sedamdeset puta dnevno učini istigfar kako bi spriječio da prljavština padne na njegovo srce. Zato dove Božijih poslanika spadaju u preventivni istigfar.

Kur’an ljudsku vrlinu vidi u znanju, djelovanju po takvom znanju, kao i u prisjećanju na grijehe, jer zaborav čovjeka odvodi u zabludu, dok ga prisjećanje na grijehe približava njegovom savršenstvu. Kao primjer može se navesti ajet:

لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

 ...Oni pamet imaju, a njom ne shvaćaju, oni oči imaju, a njima ne vide, oni uši imaju, a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.[14]

Sjećanje na grijehe jedan je od kriterija čovjekovog usavršavanja i napretka, jer ono samo po sebi potiče na traženje oprosta. Takvo stanje u kojem čovjek skrušeno moli za oprost jeste stanje postiđenosti. A ako se uistinu prisjetimo grijeha, pa to sjećanje sjedinimo sa stanjem malehnosti pred Uzvišenim Bogom, onda to će neizbježno rezultirati Njegovom Milošću.

Mevlana u jednom stihu kaže:

“Slušajte naj kako jauče i žali se na samoću.” Svojevrstan odgovor Imama Homeinija na ovaj stih bio je: “Ne, ne slušajte naj jer je on prazan; slušajte srce, jer ono je mjesto nastanjenja Uzvišenog u biću čovjeka. Kad naj izgori tad samo pepeo ostaje, a kad srce sagori, mjesto pojave Njegove postaje.”

Nasuprot griješenju, kojeg se uvijek i iznova treba prisjećati, dobro učinjeno drugima treba što prije zaboraviti, u skladu sa predajom:

“Dobro djelo je poput mirisnog, rosnog cvijeta, kojem će svaki doticaj rukom štetiti, uzimajući dio njegova mirisa, a kada tebi neko učini dobro djelo, sjećaj ga se poput lika najdražeg, kojeg što se više sjećaš osjećaš se sve bolje.”

Hafiz kaže:

“On srca nije imao, a Bog uvijek s njim bio je, i on Ga uvijek iz daljine dozivao je.”

Ovaj stih opisuje stanje nesvijesti, kad upiremo prstom u modele i filozofije življenja (npr. demokratiju), zaboravljajući da Islam ima rješenje za sve.

Ako želimo izvesti zaključak o tome šta čovjeka vodi ka savršenstvu i koje su vrline kojima treba težiti, bile bi to dvije stvari:

1)      basiret – pravilno gledanje na stvari, njihovo poimanje i shvatanje,

2)      imetak i posjedovanje  snage.

Basiret je rezultat znanja i misli, a imetak i snaga su posljedica ljudskog djela i morala.

إِنَّ الصَّلَاةَ تَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ وَلَذِكْرُ اللَّهِ أَكْبَرُ

 Namaz zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; a sjećanje na Allaha je još veće od toga[15].

Dakle, čovjek će biti obgrljen Božijom milošću kada u svom biću spoji ove dvije osobine.

وَإِذِ اعْتَزَلْتُمُوهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ إِلَّا اللَّهَ فَأْوُوا إِلَى الْكَهْفِ يَنشُرْ لَكُمْ رَبُّكُم مِّن رَّحمته ويُهَيِّئْ لَكُم مِّنْ أَمْرِكُم مِّرْفَقًا

Kad napustite njih (u uvjerenjima i djelu) i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti.[16]

فَلَمَّا اعْتَزَلَهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَهَبْنَا لَهُ إِسْحَقَ وَيَعْقُوبَ وَكُلًّا جَعَلْنَا نَبِيًّا

I pošto on (Ibrahim) napusti njih i one kojima su se mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo i obojicu učinismo poslanicima.[17]

مَن كَانَ يُرِيدُ الْعِزَّةَ فَلِلَّهِ الْعِزَّةُ جَمِيعًا إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ وَالَّذِينَ يَمْكُرُونَ السَّيِّئَاتِ لَهُمْ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَكْرُ أُوْلَئِكَ هُوَ يَبُورُ

 Ko bude želio veličinu, pa u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On uzdiže. A one koji imaju hrđave namjere čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna.[18]

Znači, ako želimo stići konačnom cilju (Gospodaru), moramo popraviti svoja uvjerenja i djela, jer nakon ispravnog znanja djela nas uznose u visine.

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla

Tačno je da ranije navedeni ajeti govore o određenim ljudima, ali također znamo da Kur’an na taj način obznanjuje univerzalne zakone (sunnetullah). Ajet iz sure Fatir govori o određenom principu, a ne o nekoj posebnoj grupi:

إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ وَالَّذِينَ يَمْكُرُونَ السَّيِّئَاتِ لَهُمْ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَكْرُ أُوْلَئِكَ هُوَ يَبُورُ

K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima. A one koji imaju rđave namjere čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna.

Ova obaveza propisana je svakom od nas, a cilj joj je da u čovjeka utisne osjećaj podsticanja dobra. Kada čovjek shvati ispravnost ove obaveze, saznat će da u samom njegovom biću treba postojati nešto što će mu naređivati dobro, a odvraćati ga od zla.

Kur’an o tome kaže:

Namaz zaista odvraća od razvrata. Prema tome, namaz oživljava i budi tu instituciju u čovjeku, i u nastavku: A sjećanje na Allaha (zikrullah) još je veće od toga. Namaz jeste jedan vid zikra, ali se ovdje pod zikrom misli na neprestano sjećanje, koje je objašnjeno ajetom: Zar on ne zna da Allah sve vidi.[19]

Dok čovjek u sebi ne oživi instituciju naređivanja dobra i odvraćanja od zla, neće postati imun na griješenje, a što se tiče trajnog sjećanja, treba ga posmatrati kao nešto što je održivo prakticiranjem namaza. Ima i onih koji tvrde da ako je čovjek na poziciji zikra, onda mu nije potreban namaz. Ovo je lahko pobiti, jer se nemoguće zadržati na posljedici (zikr) zanemarujući uzrok (namaz).

Na ovo upućuje i sljedeći ajet:

مَّا جَعَلَ اللَّهُ لِرَجُلٍ مِّن قَلْبَيْنِ فِي جَوْفِهِ

Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao.[20]

Znači u srcu je ili sjećanje ili nemar, odnosno sjećanje na Allaha ili na šejtana. Dakle, ili je u čovjekovom srcu prostor za sjećanje na Boga ili na neboga; ono je ili stanište Božije ili šejtanovo.

U irfanu je posebna pažnja posvećena pitanju srca, s tim da se pod srcem ne misli na pumpu koju nosimo u njedrima, tj. na srce kao tjelesni organ. Hafiz o srcu kaže:

“O muslimani, ja nekoć imadoh srce kome govorih teškoće svoje. To srce bilo je suosjećajno i preporučivalo mi ono što ispravno jeste. To srce, poput čovjeka savršena, bijaše oslonac onima koji su ehli-qalb (okrenuti srcu, produhovljeni). I kad bih u virove nevolja zapadao razgovarajući s njim, obali bih se nadao. Bože, ja se iz tvoje blizine udaljih. Šta mi bi da se na dunjaluku udomih. Ja imam vještinu ovu (lijepo govorim), ali je sve to iz Tvoje milosti, jer niko bespomoćniji od Tebe nije iskao.

Sjetite se i ovog izgubljenog pijanca kada naiđete na kakva dobra insana, i spomenite me kao za dovom potrebitog (da se on zauzme za mene). Sve ove lijepe riječi moje postigoše slavu ovu jer su iz ljubavi izravno nicale. Ne recite za Hafiza da je veliki arif i pjesnik; ne, ja sam ga vidio, on bijaše jedan zaboravan čovjek, daleko od Boga.”

Iz ovoga se vidi da srce o kojem smo govorili nije tjelesno, nego ono čiji zaborav donosi prokletstvo, a sjećanje milost Božiju. Zato Poslanik s.a.v.a. kaže:

“Od namaza ima koristi onoliko koliko je u njemu srce prisutno.” Ovdje se ne misli da namaz nije validan kao fikhska norma i da kao takav nije priznat, već da namaz onoga ko ga obavlja bez prisustva srca ne može daleko odvesti.

3.                Značenje riječi ahlak u Kur’anu

Riječ ahlak množina je riječi huluk koja označava osobinu duše. Ona se, također, prevodi kao stanje koje se ustalilo u duši, npr. lijenost i sl. Šta mislimo pod tim kada kažemo da se nešto ustalilo i prodrlo u dušu? To znači da mi činimo djela u skladu sa osobinama naše duše, ili, drugim riječima, djelo je rezultat stanja duše. Djelo koje je urađeno gotovo refleksno, bez promišljanja, također, je rezultat stanja duše. Kad neka osobina preraste u automatizam, onda je to znak da se ona uvriježila u nama.

Naprimjer, u učenju stranog jezika postoji faza kada ga pomalo možemo koristiti, ali kad želimo nešto reći, dobro promislimo i u glavi složimo rečenicu, pa je tek nakon toga i izreknemo. Ovo je stanje kada čovjek još ne zna strani jezik, ali postoji i stanje kad se strani jezik poznaje kao i maternji – i kada riječi idu, bez razmišljanja, kao iz automata. Dakle, za neku osobinu ili stanje možemo reći da je prodrlo i ustalilo se u duši onda kada se djela čine bez razmišljanja, refleksno.

Sada se može postaviti pitanje: Da li je ahlak nešto svojstveno biti čovjeka ili se stječe vježbom i ponavljanjem?

Odgovor glasi: Može biti i jedno i drugo, a Islam nudi propise u oba slučaja.

U nekim predajama nalazimo šta žena treba raditi kada je trudna, a svrha tih radnji je da se bebi usade neke osobine koje će kasnije biti značajne za nju kad odraste. Također, postoje preporuke o odgoju nakon rođenja (npr. da roditelj kaže bismillah za dijete prije jela), a svrha im je oživljavanje i postepeno stjecanje dobrih navika. Dakle, ahlak može biti urođen i stečen i to se odnosi kako na dobre tako i na loše osobine.

Šta se podrazumijeva pod pojmom ahlak? Pojam ahlak upotrebljava se u trima značenjima:

1)          jezičko značenje pojma jeste osobina duše;

2)          on podrazumijeva opis nekog djela u vanjštini, tj. kad neko nešto uradi, pa kažemo da je uradio dobro djelo;

3)          kad se upotrebljava samo u pozitivnom značenju, pa kažemo da je neko ahlakli - moralan.

Šta je predmet bavljenja nauke o ahlaku? Nauka o ahlaku bavi se pitanjima dobrih i loših atributa čovjekove ličnosti i predmet su joj ona svojstva koja se mogu steći, a ne ona koja su urođena.

Kakva je korist od ove nauke? Učenjaci kažu da korist od ahlaka leži u:

1)      prepoznavanju dobrih i loših osobina;

2)      nakon prepoznavanja i razdvajanja dobrih i loših osobina slijedi nastojanje oživljenja dobrih i klonjenja loših osobina.

Dakle, ahlak je nauka i djelo, odgoj i obrazovanje. Dok čovjek ne upozna atribute svoje duše i dok ih ne umjedne razdvojiti, neće moći ni izliječiti sopstvene nedostatke.

Pitanja: Da li čovjek teži ahlaku po svom fitretu, ili mu se on nameće kao teret koji mora podnositi? Da li poticaj na dobro dolazi iz nutrine čovjeka, iz njegova batina, ili izvana, bilo od strane zajednice ili vjere?

Odgovor na ova pitanja bio je povod za razlike u mišljenjima. Neki učenjaci tvrde da je ahlak nametnut, a drugi da potiče iz čovjekove prirode.

Prije svega treba tražiti kur’ansko pojašnjenje, no odmah na početku da se primijetiti da ahlak po svojoj definiciji ne dopušta bilo kakvo nametanje (jer je on osobina duše – nastala osobina). Imajući u vidu činjenicu da u duši postoje i dobre i loše osobine, pitanje da li je ahlak osobina duše nema smisla, već se jedino može postaviti pitanje: Da li lijepe osobine dolaze iz ljudske duše? Ako, naprimjer, kažemo da je ahlak nametnut čovjeku, onda se pitanje svodi na to da li je neki čovjek dobar ili ne. Za odgovor na ovo pitanje moramo prvo postaviti kriterij, npr. učenost, nakon čega pitanje da li je učen čovjek dobar već ima smisla.

Kur’anski odgovor bit će jasan nakon sljedećeg uvoda. Kur’an postavlja pitanje odnosa čovjek – svijet. Čovjek je kao sastavni dio svijeta u stalnom odnosu s njim. Njegove veze sa svijetom nisu ni apsolutno dobre ni apsolutno loše; neke su dobre a neke loše. Uzmimo, primjera radi, odnos automobil – čovjek. Ovaj odnos je dobar ako čovjek koristi auto kao prevozno sredstvo, ali ako se baci pod njega, onda je taj odnos loš.

Isto tako, neke osobine koje su postale poticaj duše jesu dobre, a druge su loše. Ovo postaje mnogo jasnije kada uzmemo u obzir neprestanu čovjekovu interakciju sa vanjskim svijetom, preko koje čovjek utječe, ali i potpada pod utjecaj svijeta. Nekada pogled na nešto ima dobar učinak, a nekad loš; nekad je znak ljubavi, drugi put mržnje, a ponekad je to pogled koji će nam upropastiti život na oba svijeta.

Neki rivajeti kazuju nam da je jedna vrsta ogovaranja ogovaranje očima. Zato Allah prati i vidi greške koje činimo krajičkom oka. Kur’an nam obznanjuje neke principe:

1)      Allah je Stvoritelj svega i On upravlja svim.[21]

2)      Djelo Božije je lijepo: On je Onaj koji sve savršeno stvara.[22]

3)      Čitava Kreacija kreće se ka savršenstvu kao cilju i zato ima unutarnju i vanjsku uputu.

Musa reče: “Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, a zatim ga kako da se time koristi nadahnuo.”[23]