Imam Ali i Nehdžul-belaga

Imam Ali u Nehdžul-belagi ima sveobuhvatan govor i svako ko ga pročita može iz predočenog općenitog zakona odrediti kod sebe slučajeve zastranjivanja duše te zatvoriti puteve šejtanovom utjecaju. Imam Ali a. s. u 176. hutbi izrekao je sljedeću mudrost:

“Zaista, vatra je okružena strašću.”

Dakle, svaka strast koja postoji u čovjeku je potencijal i put ka vatri, općenito uzevši: od hrane, napitaka, spolnih strasti, želja za dominacijom i vlašću, do traženja pomoći od drugih, lijenosti, uživanja u kažnjavanju drugih, korištenja tuđeg imetka, makar on bio imetak vlastite žene i djece.

Putevi suprostavljanja

Uzvišeni Bog stvorio je čovjeka sa ciljem da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Dao mu je snagu i potencijal da se može okoristiti svim Božijim imenima i osobinama. Potpuno je jasno da je stjecanje ovog savršenstva postepeno i na osnovu slobodnog ljudskog izbora, kao što je jasno da čovjek treba proći mnoge nedaće, sukobe i oprečnosti dok ne stigne do ovog položaja. Dakle, možemo zaključiti da čovjek, kao što ima sposobnost određivanja prepreka i smetnji na ovom putu, također ima i snagu kojom može prevazići te prepreke. S druge strane, Islam je predstavio odgovor na sve probleme ljudskog roda, koje god prirode oni bili, i kojeg god aspekta ličnosti se ticali. Naravno, sve preporuke koje Islam nudi utemeljene su i to do njegovih najtajanstvenijih aspekata, a sve sa ciljem da čovjeka upozna sa samim sobom. S obzirom na ovo, Islam je obznanio i prepoznao prepreke duhovne kretnje i načine suprostavljanja njima, od kojih ćemo na neke u nastavku ukazati.

1.       Prihvatanje vjere na temeljima razuma

Potrebno je upoznati vjeru i njezine zakone, kao i sve druge prirodne ljudske potrebe. Jasno je da čovjek ne spoznavši vjeru ne može se ni okoristiti njome. Nikakve koristi nemamo od Kur'ana štampanog u skupom izdanju, postavljenog na visokom mjestu u kući, ako ne izučimo njegov sadržaj i njegove poruke. Ovakav odnos prema Kur'anu i pored sve svoje veličine neće ostaviti ni najmanjega traga na moral i društveni život. Prema tome, prvi uvjet je spoznaja Islama i njegovih ciljeva. Sljedeće što treba istaći jeste osjećaj potrebe za vjerom.

Ako čovjek u dubini svoga bića ne osjeti vjeru kao nužnu potrebu u životu sigurno je da neće ni imati bilo kakve koristi od nje. Čovjek je po svojoj prirodi tragalac za savršenstvom. Upravo osjećaj siromaštva i neznanja potiče ga na uklanjanje prepreka i stjecanje savršenstva. Drugim riječima, da čovjek nema osjećaja siromaštva i potrebe, nikad se ne bi ni pokrenuo. Samo u slučaju postojanja osjećaja potrebe čovjek biva potaknut da ispunjenjava te potrebe.

Sa stanovišta razuma, iskustva i Kur'ana, sve kretnje i mirovanja čovjeka nisu ni zbog čeg drugog osim radi dvaju ciljeva, radi stjecanja dobra i otklanjanja štete. Za svaki od ovih dvaju činilaca potrebna je spoznaja koristi i štete. Upravo zbog ovoga vidimo da Kur'an osjećaj potrebe za vjerom smatra temeljnim uvjetom za okorištavanje vjerom i kamenom temeljcem u naporu za uspostavljanje vjerskih principa. Svako ko je uskraćen za ove dvije osobine, osjećajem ozbiljne potrebe za vjerom i njenim razumnim prihvatanjem, nema koristi od same vjere.

1.    Skupina obdarenih razumom ostavila je vanjštinu da bi stigla do nutrine

Kur'an govori o skupini ljudi obdarenih razumom, onima koji su ostavili vanjštinu da bi stigli do nutrine. Putem stvorenog oni traže svoga Stvoritelja.

إِنَّ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَاخْتِلاَفِ اللَّيْلِ وَالنَّهَارِ لآيَاتٍ لِّأُوْلِي الألْبَابِ الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذا بَاطِلاً

U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio.”[1]

Jedna skupina ljudi, sjedeći na obalama bezgraničnog mora, posmatrajući veličanstvenu Kreaciju u svoj njenoj ljepoti i zadivljujućoj savršenosti dok u njoj istovremeno postoji mnoštvo zakona, poima da sve to nije uzalud i bez svrhe stvoreno te da postoji Gospodar koji upravlja svime. Spoznavši ovu činjenicu, u potrazi je za putem do Njega da bi sebe i Kreaciju još više upoznala. Nakon što čuje poziv barjaktara tevhida, odmah mu se odaziva i kaže:

رَّبَّنَا إِنَّنَا سَمِعْنَا مُنَادِيًا يُنَادِي لِلإِيمَانِ أَنْ آمِنُواْ بِرَبِّكُمْ فَآمَنَّا رَبَّنَا فَاغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا وَكَفِّرْ عَنَّا سَيِّئَاتِنَا وَتَوَفَّنَا مَعَ الأبْرَارِ

Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru; “Vjerujte u Gospodara vašeg!” – i mi smo mu se odazvali. “Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima.”[2]

Časni Kur'an na drugom mjestu o razlogu njihovog vjerovanja kaže sljedeće:

اتَّبِعُوا مَن لاَّ يَسْأَلُكُمْ أَجْرًا وَهُم مُّهْتَدُونَ

Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu![3]

Poziv Božijih izaslanika nije bio ograničen ni vremenom ni mjestom. Potpuno je u skladu sa fitretom i razumom, a svaki pošten i razuman čovjek suočen sa logičnim govorom nema izlaza osim da ga prihvati.

Druga skupina - sve žrtvuje za vjeru

Oni koji su vjeru vidjeli kao nužnost i neizbježnu potrebu nasuprot prijetnji na smrt, mučenje i protjerivanje iz kuća i sa imanja reagiraju na sljedeći način:

وَمَا لَنَا أَلاَّ نَتَوَكَّلَ عَلَى اللّهِ وَقَدْ هَدَانَا سُبُلَنَا وَلَنَصْبِرَنَّ عَلَى مَا آذَيْتُمُونَا وَعَلَى اللّهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُتَوَكِّلُونَ

“Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo zaista strpljivo podnositi muke ne koje nas budete stavljali” – a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju![4]

U ovom ajetu govori se o dvjema veoma važnim stvarima. Prva je ta da je ljubav prema uputi povod njihove strpljivosti i podnošenja nevolja koje im neprijatelj zadaje. Drugim riječima, izraz njihove zahvalnosti za uputu koju su primili od Boga jeste strpljivost i istrajnost naspram nepravednika i silnika. Druga važna stvar istaknuta u ajetu jeste da čovjek kojem treba oslonac dobije odgovor od razuma kako taj oslonac i uporište nije u potrebi ni za čim, tj. sam je sebi dovoljan. Takvo biće ne može biti niko drugi do sami Bog, neka je uzvišeno i slavljeno Njegovo Ime, Onaj Koji je Stvoritelj svih oslonaca i uporišta.

Na kraju, dakle, možemo reći da su put spasa i dostizanje savršenstva jedino mogući spoznajom vjere i njezinih propisa, spoznajom uloge vjere u čovječanstvu kao nužnosti sa stanovišta razuma. U slučaju da neko bude sumnjičav i skeptičan u pogledu ovog pitanja, u onoj mjeri koliko je taj osjećaj kod njega jak, treba znati da u istoj mjeri šejtan njime vlada. Prihvatao on ili ne prihvatao ovu činjenicu, to nikakvog traga ne ostavlja na zbilju jer je ona postojana na svome mjestu. Upravo zbog rečenog imam Musa b. Džafer kaže:

“Moj Bože, znam da je najbolja opskrba putnika ka tebi čvrsta odluka. Moj Bože, sada snagom volje i srčanom spoznajom odlučih se na kretnju ka Tebi, a Ti me pomozi u ovoj mojoj odluci!”

Što čvršća bude odluka i što veća bude spoznaja potrebitosti čovjeka, brzina kretnje ka Voljenom bit će veća.

2.       Ozbiljno shvatanje neprijatelja

Jedan od puteva suprostavljanja šejtanu jeste ozbiljno shvatanje neprijatelja, njegovih namjera i planova. Na ovu činjenicu Kur'an je ukazao u suri Munafikun:

هُمُ الْعَدُوُّ فَاحْذَرْهُمْ

Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj![5]

Iako se spomenuti ajet odnosi na licemjere i vanjske neprijatelje, po pitanju neprijateljstva i želje da učine zlo nema nikakve razlike.

Argumenti gornje tvrdnje temelje se na :

               1.    Namjeri da zavede sve ljude.

قَالَ فَبِعِزَّتِكَ لَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ

“Tako mi dostojanstva Tvoga,” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!”[6]

               2.    Čekanju ljudi na svakom putu.

Šejtan na svakom prilazu i putu i u svakoj prilici čuči, ne bi li uspio u svojoj namjeri zavođenja ljudi sa puta robovanja i tevhida i dosezanja njihove krajnje vječne sreće.

لأَقْعُدَنَّ لَهُمْ صِرَاطَكَ الْمُسْتَقِيمَ

“Kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati.”[7]

Dakle, šejtan, pored toga što ima čvrstu odluku da zavodi ljudski rod, on tu svoju volju i provodi u djelo.

           3.       Obznanjivanju planova.

Budući da je Časni Kur'an knjiga upute i da Božija milost uvijek prethodi Njegovoj srdžbi, u Kur'anu su prikazani i objašnjeni putevi šejtanovog zavođenja radi koristi ljudi. Kur'an kaže:

ثُمَّ لآتِيَنَّهُم مِّن بَيْنِ أَيْدِيهِمْ وَمِنْ خَلْفِهِمْ وَعَنْ أَيْمَانِهِمْ وَعَن شَمَآئِلِهِمْ وَلاَ تَجِدُ أَكْثَرَهُمْ شَاكِرِينَ

“Pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!”

Postavlja se pitanje šta se to podrazumijeva pod spomenutim četirima stranama u ajetu. Allame Tabatabai r. a., kod tumačenja ovog ajeta rekao je:

“Budući da Božiji put nije materijalne prirode već duhovne, nužno je da i ova četiri puta u šejtanovom okruženju budu duhovne prirode, a ne osjetilne i materijalne. Uzimajući u obzir sljedeće ajete: 120. sure An-Nisa: On im obećava i primamljuje ih lažnim nadama, a ono što im šejtan obeća samo je obmana, 175. sure Ali 'Imran: To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, 168. sure Al-Baqara: I ne slijedite šejtanove stope, i 268. iste sure: Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti – da se shvatiti koje su to četiri strane pod nadzorom šejtana.

Tako riječ sprijeda označava događaje s kojima se čovjek susreće kroz život općenito, tj. bilo da ti događaji budu dobro ili nesreća i problemi. Šejtan u obama slučajevima ne sjedi skrštenih ruku, već u svakom od njih traži sredstvo i priliku da ostvari svoj cilj.

Nekada zdravlje, život u izobilju, poznavanje Božijih učenja i zakona bivaju uzrokom ljudskog oholjenja, što u krajnjem ima za rezultat dovođenje čovjeka u stanje nemara i zaborava, a što je samo po sebi korijen svih zabluda, akaidskih i moralnih iskrivljenja te lošeg ljudskog ponašanja. Isto tako, u slučajevima života punog problema, bolesti, neimaštine, nemanja društvenog statusa, zaostajanja za suparnikom na polju ekonomije, politike, kulture i morala, sve to čovjeka čini nezadovoljnim svojim prijateljima, sudbinom, životom i na kraju samim Bogom, što opet u krajnjem ima za rezultat ljudski nemar – korijen svih devijacija.

Riječ straga označava ljudsko potomstvo i ono što ostaje za čovjekom. S obzirom da je čovjek samoljubljiv, tj. voli svoju bit, on voli i svoje opstojanje. S druge strane, suočen je s neizbježnom zbiljom smrti i svog nestanka. Zbog toga se pomirenje ovih dviju zbilja manifestira kroz mišljenje da je njegovo opstojanje kroz opstojanje njegovih potomaka. Sukladno tome, čovjek u sebi odgaja ambicije i nade u pogledu budućnosti svojih potomaka. Brine se za njihovu sreću i komfor kao za svoju ličnu. Njihovu brigu vidi svojom brigom. Da bi osigurao njhovu sreću, a time i svoju, koristi se svim mogućim, ne praveći razliku između harama i halala. Često se može vidjeti da i svoju sreću i rahatluk ljudi žrtvuju za djecu i potomke. Šejtan, znajući za ovu osobinu vezanosti čovjeka za potomstvo, koristi je u svoje svrhe i zavodi čovjeka sa puta robovanja i tevhida.

Riječ zdesna simbolizira snagu i berićet, a u kontekstu ajeta predstavlja stvarnu čovjekovu sreću i njegovu vjeru. Prilazak šejtana sa desne strane znači prilazak čovjeku putem njegove vjere da bi ga ostavio bez vjere. U nekim od pitanja vjere, čovjeka odvodi u pretjerivanja tako što mu nalaže neke obaveze koje ni sam Bog od njega ne traži niti ih očekuje. Upravo ovo je ono zastranjivanje koje je Kur'an prikazao kao slijeđenje šejtanovih stopa. Ova zamka možda je najopasnija za čovjeka i njegovu vjeru, tj. da putem vjere i mišlju da je nešto Božija obaveza stigne u džehennemsku vatru. Zato što obavlja namaz i druge obaveze spoljnjeg i unutarnjeg karaktera, čovjek sebe vidi stanovnikom Dženneta, a druge ljude grešnicima, dostojnim vatre i Božije srdžbe.

Riječ slijeva je strana bezvjernosti. Šejtan čovjeku prikazuje grijeh lijepim ili ga u njegovim očima prikazuje beznačajnim, potičući ga da prekrši Božije zakone, nakon čega čovjek taj grijeh veoma lahko počini. Slijeđenje šejtana tumači se kao modernizam i intelektualni napredak. Činjenje gnusnih postupaka miješa se sa pojmom slobode da se čovjek time skrene sa Pravog puta robovanja i da mu se time izmijeni fitret. Da li ikada oni koji ovako razmišljaju pomisle, ako je značenje života dobro pojesti, naspavati se, spolno se zadovoljiti, suparnika pobijediti itd., kakva je, onda, razlika takvog života i životinjskog?

U svakom slučaju, šejtan ima čvrstu odluku da zavodi ljudski rod i s tim ciljem isplanirao je precizne programe rada kojih se pridržava na svim poljima ljudskoga djelovanja. Kur'an, uzimajući u obzir ovu činjenicu, opominje čovjeka i nalaže mu da bude oprezan, da ima stalnu samokontrolu kojom bi se i na najmanji znak pristupa šejtana spremio na suprostavljanje. Kur'an na mnogo mjesta opominje i podsjeća čovjeka na sudbine drugih, ne bi li i sam primio pouku. Ako imaš moć i vlast danas, pogledaj šta je bilo sa onima koji su bili i prošli, kao što i sljedeći ajet kaže:

وَمَا بَلَغُوا مِعْشَارَ مَا آتَيْنَاهُمْ

A ovi nisu postigli ni deseti dio onoga što smo onima bili dali.[8]

Drugim riječima, općenito gledajući, ti, o čovječe, na šta god da se oslanjaš u svom životu, sve je bezvrijedno i neće imati koristi ako nije utemeljeno na bogobojaznosti.

Prosvjetljen govor Imama Husejna a. s.:

Imam Husejn u danima obreda hadždža, na dan stajanja na Arafatu, jednoj od mekanskih pustinja, proučio je dugu dovu ispunjenu mnoštvom ukaza na Božanske zakone koji vladaju kreacijom. U jednom dijelu ove dove Imam ukazuje na prijetnje upućene moćnicima i nadu i poticaj upućen poniženim i nemoćnim.

“Moj Bože, zaista su različitost Tvoga upravljanja i brzina promjene određenja Tvojih uzrok da se spoznavaoci Tebe ne pouzdavaju u ono što posjeduju, niti bivaju beznadežni u svom siromaštvu.”

Znakovi pobjede u borbi sa šejtanom

Ako čovjek prihvati da je šejtan neprijatelj moralnih vrlina, ljudskih plemenitosti i islamskih zakona, prihvati da je on njegov neprijatelj i da je u svrhu zavođenja sa Pravog puta predvidio mnoge zamke, u tom slučaju čovjek može sam provjeriti na kojoj se strani nalazi, tj. da li šejtan njime vlada ili on šejtanom? Da bi odredio stanje čovjeka, tj. da li je on u kretnji ka Bogu i razvijanju moralnih vrlina ili je, ne daj Bože, vođen šejtanskim željama i strastima, Islam je naveo znakove i karakteristike od kojih ćemo ovom prilikom navesti samo neke, da bi se i mi sami mogli time okoristiti i podvrgnuti se analizi, sa nadom da budemo u grupi pobjednika. Imam Ali a. s. kaže:

“Borite se sa šejtanom u safovima, nadvladajte ga protiveći se njegovim zapovijedima, očistite duše vaše i uz pomoć ovoga uzdignite vaše stepene kod Boga.”[9]

U ovom hadisu Imam je ukazao na nekoliko znakova i metoda nadvladavanja šejtana da bi time čovjek mogao ujedno sebe analizirati i steći uvid u svoje stanje.

Spremnost u redovima

Uvijek kada čovjek iskaže spremnost protiv neprijateljskih prijetnji, to je znak da se on nije predao i da u svom biću osjeća snagu kojom im se može suprostaviti. Dakle, sama spremnost na suprostavljanje neprijatelju jedan je oblik pobjede. Uvijek kada čovjek bude imao osjećaj odupiranja grijehu na svakom polju ljudskoga djelovanja i ne bude kršio prava drugih u svakoj okolnosti kada to uvjeti dozvoljavaju, ovakav čovjek treba biti zahvalan Bogu što je još uvijek u stanju ratovanja i nije poklekao u toj borbi. Općenito posmatrajući, postojanje prilika za činjenje grijeha, bilo da su to grijesi jezika i ogovaranja drugih, ili nezakonito korištenje tuđeg imetka, ili remećenje društvene sigurnosti i mira, ili nepoštivanje zakona i stotine drugih slučajeva, samo su iskušenja za čovjeka. U slučaju da je čovjek odlučan i ima namjeru da se suprostavi grijesima, treba znati da nije potčinjen i ukroćen, iako još uvijek nije potčinio ni zarobio svoga neprijatelja.

Suprotstavljanje šejtanovim naređenjima

Imam Ali a. s., ukazujući na drugu fazu, koja je ujedno i stadij pobjede, kaže da ako se čovjek pored odluke na suprotstavljanje i u praksi suprostavi šejtanovim zavođenjima i naređenjima, on, kao takav, nije više u borbi, nego je već nadvladao neprijatelja i izašao iz borbe kao pobjednik. I pored toga što još uvijek postoji neprijatelj koji izaziva na borbu i nije potčinjen, pobjednik je čovjek. U slučaju da čovjek učini ova dva prva koraka, u sebi će ostvariti dva učinka: prvo, čistoću duše, jer čovjek uvijek nakon napuštanja grijeha u sebi osjeća neku vrsu čistoće i drugo, blizinu i bliskost Božiju, jer ako čovjek napusti grijeh, protiveći se Božijem neprijatelju, prirodno je da se time približiva Gospodaru. Sama ova bliskost Božija za sobom povlači i druge učinke. Značenje Božijh riječi: Znaj da se spominjanjem Boga srca smiruju, jeste da sjećanje na Boga povlači za sobom napuštanje grijeha, što opet rezultira stjecanjem Božije bliskosti. Osjećaj blizine izvorima veličanstvenosti umiruje dušu i srce, budući da čovjek, kada se nalazi u okrilju beskonačne moći, ne daje mogućnost pristupa zajedničkom neprijatelju. Dakle, čistoća duše i osjećaj duševne mirnoće zbog bliskosti sa Bogom, učinci su osjećaja pobjede nad neprijateljem unutar sebe i neprijatelja šejtana na vanjskom poprištu borbe.

Primjedba:

Moguće je da oštroumni ovdje prigovore tako što će reći da je, u skladu sa Božijima riječima u Kur'anu: Zaista, šejtanovo lukavstvo je slabo[10], lukavstvo šejtana uvijek bilo slabo kao što je i sada te nije ograničeno na jedno vrijeme. Zapravo, tako je bilo od samog početka stvaranja i bit će do Sudnjega dana. Argument ovoga je glagol kane u ajetu, koji u arapskom jeziku označava trajnost radnje i stanja na koje se odnosi ovaj glagol. Kane znači da je nešto bilo i da će u budućnosti biti. S druge strane, znamo da je Poslanik s.a.v.a. rekao da je borba sa nevjernicima mali džihad, a borba sa unutarnjim neprijateljem i šejtanom veliki džihad. Ovaj hadis jasno govori da je šejtanova snaga veća. Prema tome, kako je nadvlađivanje bića čije je spletkarenje slabo veći i teži džihad od pobjeđivanja neprijatelja čija spletka i planine pomjera, što i sam Kur'an svjedoči?

Odgovor:

Odgovor na ovo pitanje postao je poprilično jasan kroz ranije rasprave. Borba sa šejtanom i unutarnjim neprijateljem razlikuje se u dvama aspektima sa borbom protiv vanjskog neprijatelja. Upravo ove dvije razlike razlog su toga da pobjednik u ovoj borbi posjeduje Božanske vrjednosti koje nisu usporedive sa vrjednostima pobjednika u spoljnjoj borbi. Prvo, unutarnja borba je iznimno teška jer je čovjek suparnik samom sebi, posebno uzimajući u obzir da je u ovom slučaju neprijatelj prikriven odjećom iskrenog prijatelja. Zbog toga vidimo da se čovjek istovremeno bori na dvama poprištima borbe. Jednom, prepoznavanju neprijatelja, i drugom, direktnom borbom sa neprijateljom, što je veoma teško.

I drugo, sredstva zavođenja ovog neprijatelja veoma su širokog spektra. Upravo zbog toga je i nagrada i plijen borca pobjednika u ovoj borbi veoma velik, kao što je i kazna velika.

Naravno, u osnovi, šejtan je veoma slab neprijatelj čovjeku jer ga čovjek lahko može odrediti i savladati pomažući se razumom i šerijatom. Međutim, uzimajući u obzir širok spektar zavođenja kao i njegove pomagače koje je našao u nefsanskim strastima i željama, šejtan je čovjeku posao učinio veoma teškim. Važnije od spomenutog, u vanjskoj borbi gubitak neprijatelja je potpuno očigledan, za razliku od unutarnjeg neprijatelja koji može biti kao ranjena zmija, i koji, po riječima Mevlane, kao da ga je trenutno velika hladnoća uhvatila, iščekivajući da se zagrije, uzme oružje u ruke i otpočne napad na način da ne ostavlja mjesta pobjedi.

Jedan drugi pjesnik, uzimajući pouku iz Mesnevije spjevao je:

“Ovako reče starac prosvijetljeni,

Salik istinskog puta mesnevije:

Kapu siromaštva treba triput napustiti,

Napustiti Dunjaluk, napustiti Ahiret, napustiti napuštanje.”

Mevlana kaže da ako si odabrao kapu siromaštva[11], trebaš je odbaciti tri puta. Jedno napuštanje je napuštanje Dunjaluka, drugo napuštanje je napuštanje Ahireta i treće napuštanje je napuštanje napuštanja, što znači biti naspram Uzvišenoga Gospodara, neka je uzvišeno Njegovo Ime, bez posjedovanja lične volje. Prvi korak duhovnog putnika jeste napuštanje Dunjaluka i njegovih zadovoljstava. Drugi korak je napuštanje Ahireta, znači zanemarivanje sebe. Treći korak je napuštanje volje, što bi bilo poimanje stanja kada čovjek sebe u osnovi ne vidi vrijednim da može iznositi mišljenja i nešto željeti. Ustvari, napuštanje napuštanja je položaj zadovoljstva roba pred njegovim Gospodarom i smatranje lijepim svega što On vidi lijepim.

Povjerenje u Kur'an

Časni Kur'an u suri Ibrahim prikazuje scenu kraja šejtanovog života. U vremenu kada se približava svršetak svih poslova, šejtan se ukazuje svojim sljedbenicima obraćajući im se riječima:

إِنَّ اللّهَ وَعَدَكُمْ وَعْدَ الْحَقِّ وَوَعَدتُّكُمْ فَأَخْلَفْتُكُمْ وَمَا كَانَ لِيَ عَلَيْكُم مِّن سُلْطَانٍ إِلاَّ أَن دَعَوْتُكُمْ فَاسْتَجَبْتُمْ لِي فَلاَ تَلُومُونِي وَلُومُواْ أَنفُسَكُم مَّا أَنَاْ بِمُصْرِخِكُمْ وَمَا أَنتُمْ بِمُصْرِخِيَّ إِنِّي كَفَرْتُ بِمَآ أَشْرَكْتُمُونِ مِن قَبْلُ إِنَّ الظَّالِمِينَ لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

“Allah vam je istinito obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazvali; zato ne korite mene, već sami sebe.”[12]

Između Boga i šejtana odabrali ste mene, između Istine i zablude odabrali ste zabludu. Sada sami presudite ko je zaslužan da bude prekoren, ja ili vi sami. Ja ili vi koji ste loše odabrali?! Dakle, ako u dubini duše osjetimo da nam je povjerenje u kur'anska obećanja veće nego u nefsansko-šejtanska, znajmo da je to još jedan od znakova pobjede nad neprijateljem. Sam ovaj znak put je ka Onome koji je bez znaka.

Živost u ibadetu

Svaka stvar koja u sebi nosi znak voljenog draga je zaljubljenom. Ako je Medžnun postao lud zbog Lejle i time postao poznat u svim gradovima, zar nije u prednosti ljubav Gospodara svega stvorenog za takvim čim. Zbog toga, kada Božiji arifi sjednu na sedžadu ibadeta Voljenog, ono što ne poznaju i čega nisu svjesni jesu sami oni. Ibadet je svjetlost kuće obožavanog koji iznutra osvjetljuje dušu roba i vodi ga ka Uzvišenom Bogu. Imam Sedždžad a.s. kaže:

“Moj Bože, učini me od onih koji šaputaju s Tobom tajno, a čine dobro radi Tebe javno!” U jednoj drugoj dovi on kaže: “Moj Bože, ne zatvori jednobošcima vrata milosti i robovanja Tebi, i ne uskrati zaljubljenike od gledanja u Tvoju ljepotu! Moj Bože, zar je moguće da duša koju si učinio dostojanstvenom Tvojom jednoćom bude ponižena odbacivanjem i udaljenošću od Tebe?”[13]

Moj Bože da li je dostojno da se vratim razočaran ispred Tvojih kapija, a ne poznajem mimo Tebe poznatijeg po dobroti i pomoći svojih robova. 

U svakom slučaju, živost, razdraganost i polet u ibadetu u trenucima sjećanja na Boga jedan je od znakova nadmoćnosti i pobjede nad neprijateljem. Upravo zbog ovoga i čitamo u hadisu da je vjernik u džamiji kao riba u moru, a licemjer je kao ptica u kafezu. Vjernikova je želja da ostane, dok licemjer iščekuje iz sekunde u sekundu da otiđe kao i zarobljena ptica u kafezu.

a)      Očuvanje stalnog osjećaja Božije prisutnosti

Jedan od drugih znakova je očuvanje osjećaja prisutnosti Boga. U slučaju kada jedan znak voljenog u zaljubljenom izaziva osjećaj razdraganosti, kakvo li će tek stanje kod njega proizvesti prisustvo samog voljenog. Imam Ali a.s. kaže:

“Neka se Bog smiluje čovjeku koji čuva sjećanje na svoga Gospodara i plaši se svoga grijeha!”

Jasno je da se ovakva osoba nalazi pod zaštitom Gospodara.

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tama na svjetlost.[14] Svako ko obitava u svijetu svjetlosti Božije sigurno je da je napustio grijehe, budući da je nemoguće spojiti svjetlost i tamu. Nije moguće da šejtan i tama grijeha nađu sebi put pristupa tamo gdje se nalazi Bog i njegova svjetlost. Čuvanje sjećanja na Boga nije u značenju pokuđenog straha; zapravo to je stjecanje prisnosti i osjećaja zadovoljstva time. Čovjek u prisutnosti nekog velikana kojeg poštuje ne čini djela koja su u suprotnosti sa njegovim položajem, ali ne iz straha, već zbog toga što ga voli i poštuje. Čovjek koji gaji takav osjećaj prema nekome ne želi to uprljati nekim pokuđenim djelom. Zbog toga, što se više bude približavao voljenom, osjećat će veće zadovoljstvo. Čuvanje neke stvari uzvišenije je što je ta stvar vrednija. Imam Ali a. s. kaže:

“Kada se ima strah od Stvoritelja, Njemu se utječe, a kada se ima strah od stvorenja, od njih se bježi.”

Imam na lijep način govori o razlici straha tako što strah od Stvoritelja prikazuje kao uzrok i činilac približavanja Bogu, za razliku od straha od stvorenja. Uzimajući ovo u obzir, biva jasnije kakvu nam radosnu vijest donosi sljedeća dova:

“O Ti čija milost prethodi srdžbi.” Upravo je srdžba prirodni gorki lijek čijoj nutrini se nalazi slatko ozdravljenje.

Ljubav prema islamskim vrijednostima

Još jedan od znakova pobjede nad neprijateljem jeste ljubav prema islamskim vrijednostima i njihovo uzdizanje. Časni Kur'an kaže:

ذَلِكَ وَمَن يُعَظِّمْ شَعَائِرَ اللَّهِ فَإِنَّهَا مِن تَقْوَى الْقُلُوبِ

 Eto toliko! Pa ko poštiva i drži velikim Allahove propise – to je znak bogobojaznosti srca.[15]

Prema tome, poštivanje znakova Božijih i svega onoga što vodi ka Njemu znak je bogobojaznosti i svako ko posjeduje bogobojaznost ne dozvoljava pristup šejtanu. Sukladno kur'anskim učenjima, čovjek je biće koje poznaje i vidi svoju nutrinu isto kao što poznaje svoje porive i strasti, i kao takav sa lahkoćom može razaznati svoju bogobojaznost ili, ne daj Bože, uprljanost grijesima.

Ljubav prema vjernicima

Ljubav prema vjernicima jedan je od najznačajnijih znakova pobjede nad unutarnjim neprijateljem, tj. šejtanom.

“U tišini srca nema mjesta za razgovor sa strancima,

Pošto div izađe vani, melek se nastani.”

Pošto šejtan izađe iz kuće srca, u nju se nastani melek milosti ili čak i više od samog meleka, ljubav zamijeni šejtana. Poslanik s.a.v.a. se jednom obrati hazreti Aliju a. s. riječima:

“Zaista, ne samo da su Meleci naše sluge, već su sluge i našim sljedbenicima.”

Prema tome, pogledajmo u nas same i ako uvidimo da mu'mine i muslimane volimo samo na osnovu njihovog prihvatanja Islama, znajmo da smo pobijedili šejtana u unutarnjoj borbi. Upravo zbog ovoga Kur'an opisujući vjernike koji su se priključili muhadžirima kaže sljedeće:

وَالَّذِينَ جَاؤُوا مِن بَعْدِهِمْ يَقُولُونَ رَبَّنَا اغْفِرْ لَنَا وَلِإِخْوَانِنَا الَّذِينَ سَبَقُونَا بِالْإِيمَانِ وَلَا تَجْعَلْ فِي قُلُوبِنَا غِلًّا لِّلَّذِينَ آمَنُوا رَبَّنَا إِنَّكَ رَؤُوفٌ رَّحِيمٌ

Oni koji poslije njih dolaze govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!”[16]

Ovim možemo zaključiti da je ljubav prema vjernicima jedan od kriterija pobjede nad šejtanom. Nadamo se da će nas potaknuti ovih nekoliko nabrojanih slučajeva na unutarnje preispitivanje ne bismo li time i sebe više upoznali. Također se nadamo da ćemo našu borbu sa šejtanom još više ojačati na temeljima čvrstoga imana i da mu nećemo dozvoliti pristup Božijem hramu, jer On je sam rekao da je srce vjernika prijestolje milosti.

Kraj čovjekovog putovanja

Sa stanovišta Kur'ana, čovjek u ovoj Kreaciji ima svoj početak putovanja koje se nastavlja ka Bogu i Vječnom svijetu. Osnova ove kretnje za čovjeka je nužna, znači ona nije pitanje njegove slobodne volje. Htio ili ne htio, on će morati preći ovaj put. Dakle, postojanje puta je jedna kur'anska nužnost. Međutim, kvalitet i način njegovog proputovanja razlikuje se budući da je čovjek slobodan u izboru metoda putovanja. Upravo zbog toga svršeci svih poslova jesu potpuno različiti.

Grupa ljudi u vječnom Džennetu

Časni Kur'an kaže da je grupa ljudi u vječnom Božijem Džennetu potpuno zadovoljna svojim izborom i materijalnim i duhovnim dobrima kojima su obasuti. Zahvalni su Bogu zbog svojih pratilaca, prijatelja Božijih i supruga kojima su okruženi.

 فَهُوَ فِي عِيشَةٍ رَّاضِيَةٍ فِي جَنَّةٍ عَالِيَةٍ قُطُوفُهَا دَانِيَةٌ كُلُوا وَاشْرَبُوا هَنِيئًا بِمَا أَسْلَفْتُمْ فِي الْأَيَّامِ الْخَالِيَةِ

I on će biti u životu zadovoljnom, u Džennetu predivnom, čiji će plodovi na dohvat ruke biti. “Jedite i pijte radosni, za ono što ste u danima minulim zaradili!”[17]

Grupa ljudi u Džehennemu

Grupa džehenemlija u trenutku kada budu posmatrali svršetak svojih djela bit će žestoko nezadovoljna, zabrinuta ovim saznanjem, i poželjet će da ostane u ovakvom stanju izgubljenosti prije nego da bude obaviještena svršetkom svojih djela. Govorit će:

“Kamo sreće da nikad nismo saznali za ovo. Kamo sreće da nikada ne saznasmo za naš kraj i učinak naših dijela. Kamo sreće da nikad nismo saznali za ovo suđenje. Imetak koji smo stekli na haram i halal način danas nam ni od kakve pomoći nije. Oduzeta nam je snaga i suočeni smo sa našim neljudskim ružnim dijelima. Nema nam izlaza, jedino nam je preostalo da se prepustimo i pokorimo Božijim izaslanicima koji će nas odvesti u vječni Džehennem, gdje ćemo biti okovani vatrenim lancima, od kojih će neki biti dugi i do sedamdeset lakata.”

Ovo je kraj onoga koji nije povjerovao u svog Stvaraoca i koji je kršio njegove zakone. Gore od toga, odbacio je Njegove zakone, smatravši ih nečim bezvrjednim. Nije obraćao pažnju na siromahe i potrebite ni ispunjavao njihova prava. Na Sudnjem danu takvi nemaju ni utočišta, ni prijatelja, ni pomagača. Osim prljave hrane nemaju ništa drugo za jesti. Njihovu sudbinu i kraj ukratko na najbolji način opisuje završetak sure Al-Haqqa, od 25. do 37. ajeta.

Na kraju možemo zaključiti da jedna grupa ljudi biva veća položajem od meleka, tako da im oni čak i služe dok su u potpunom zadovoljstvu blizinom Božijom, zaboravivši na sve drugo osim Njega. Druga grupa je završila gore od šejtana i vječno je zarobljena lancima svojih loših dijela. Razlog njihove nesreće nije ništa više nego ono što može stati u dvije rečenice: Da smo slušali riječi istine ili da smo razmišljali, danas ne bismo bili stanovnici Džehennema. Upravo su ovo dvije stvari čijim se zanemarivanjem ljudi i na ovom i na onom svijetu suočavaju sa nesretnim životom iz kojeg nema izbavljenja.