Čovjekova interakcija s okolinom..

Da li je čovjekova sklonost ahlaku fitretska osobina.

Sklonost vjeri nalazi se u samoj biti ljudskoj  

1.                Čovjekova interakcija s okolinom

2.                Jednoća Božija izvor je svih ljepota i vrlina, a lijep ahlak izvor je svih lijepih djela i svakoga dobra, kao što je širk izvor svih negativnosti, ružnih djela i postupaka. Kur’an ovo pitanje analizira na sljedeći način: Čovjek svojim djelovanjem i ponašanjem ostvaruje direktan kontakt sa svijetom oko sebe, koji je djelo Božije, a kako je i sam dio tog svijeta, on je i sam djelo Božije. Djelo Božije je lijepo, pa iz toga proizlazi da je i čovjekova priroda lijepa ako nije ničim ukaljana.

Čovjekova sklonost ka lijepom potaknuta je njegovom prirodom sklonom ljepoti u bilo kom obliku. Lijep ahlak inspiriran je prirodom čovjeka, a ne nametnut nekim vanjskim utjecajima. Ovdje se javlja problem, odnosno pitanje koje na izvjestan način dovodi u pitanje ono što smo do sada kazali.

Naime, ako kažemo da je svijet djelo Božije i ako je čovjek dio svijeta, onda je i on djelo Božije. S obzirom na to da je Uzvišeni Allah Apsolutno Dobro, onda je i sve ono što On stvara lijepo i dobro. Budući da je čovjek direktan i neposredan uzrok svome djelu, te da je on sam djelo Božije, iz toga bi se moglo zaključiti da je i svako čovjekovo djelo indirektno djelo Božije. Iz ovoga proizlazi zaključak da u Univerzumu nema zla, a s obzirom da u stvarnosti ima, mogli bismo zaključiti da bi Bog Uzvišeni trebao biti saučesnik u njemu.

Ovdje se javlja nova dilema: Znamo da zlo postoji, a isto tako znamo da je od Boga samo ljepota. Kakvo je, onda, rješenje ovog problema? Radi iznalaženja njegovog rješenja treba napraviti razliku između dviju vrsta zla: prirodnog i stečenog (šeri') zla. Šta se, zapravo, smatra zlom u prirodi?

Kada naprimjer promatramo ubistvo nožem kao jednu manifestaciju zla, njegovom analizom doći ćemo do zaključka o relativnosti zla. Šta je sve potrebno za takvo ubistvo? Potrebni su: snaga, volja za ubistvom, sredstvo  kojim se ubija (npr. oštar nož) i podložnost tijela ubodu (njegovo svojstvo da se može ubiti). Sada se postavlja pitanje da li je oštrina noža dobra ili loša osobina, da li su čovjekova snaga, čvrstina volje i svojstvo mesa da se može sijeći vrline ili mahane. U suštini, sve su to dobre i poželjne osobine.

Znači, da bi ovakav čin bio ocijenjen lošim, potrebno mu je dodati sastojak koji će svemu što je dotada smatrano dobrim dati boju zla, a to je smrt žive osobe. Zlo je zlo tek sa stanovišta onoga ko je izgubio život i sa stanovišta porodice ubijenog, dok je sa stanovišta ubice to djelo dobro (jer je ubio svog dušmana).

Prema tome, u Univerzumu ne postoji apsolutno, već samo relativno zlo, a svi relativni pojmovi nemaju svoj stvarni bitak. Ono što postoji u zbilji svijeta dobro je, a zlo nastaje kada se dobro koje stvarno postoji dovede u vezu sa nečim, kada se relativizira. Čitav je svijet djelo Božije, a sve što On stvara lijepo je, i ništa drugo osim lijepog ne postoji u zbilji svijeta.

Stečeno (šeri') zlo podrazumijeva kršenje šerijatskih propisa. Čovjek posjeduje slobodu izbora i dato mu je da se može suprotstaviti prirodnim zakonima. Ta sloboda također je lijepa jer je djelo Božije.

3.                Da li je čovjekova sklonost ka ahlaku fitretska osobina ili je nešto izvana nametnuto? Da li svijet duša ili nešto drugo nameće ahlak?

Čovjek posjeduje sklonosti, želje i porive. Što su ove pojave bliže osjetilima, to su bliže i shvatanju, kao npr. potreba za jelom, spavanjem i sl., dok ono što je označeno kao taqwa (bogobojaznost) dolazi od ustručavanja, a svako ustručavanje od privlačnih stvari jeste nametanje. Upravo je vjera donijela takve odredbe i nazvala ih taklifom – dužnostima (što potiče od riječi kulfat – jedna vrsta pritiska koji zahtijeva trpnju).

Postoji jedan broj užitaka koji nas privlače i koji su prijemčivi za tijelo. Kada se nađemo u dilemi da li utoliti glad ili ne, uvijek izaberemo jelo. Između slobode i zabrane biramo slobodu. Iz ovoga slijedi da je strast jednaka slobodi, a bogobojaznost zabrani. Sukladno ovome, strasti su puno bliže čovjekovom tijelu. Iz ovako postavljene teze može se izvući zaključak: “Ahlak ne može biti rezultat fitreta.”

Ranije smo rekli da je čovjek lijep i da je ahlak trag njegovih nutarnjih stremljenja, pa je prethodna teza ustvari antiteza ovoj. Odgovor na nju je da čovjek ima dva akla (uma): teoretski ili istraživački 'akl  (nazari) i praktični 'akl ('amali).

'Akl nazari odgovara na suštinska pitanja poput: Ima li Boga ili ne, odakle dolazimo, zašto smo ovdje, jesmo li došli ili nas je neko doveo, da li smo slobodni ili neko upravlja nama kao i svim ostalim stvorenjima u svijetu? Odgovori na ova pitanja spadaju u domen teoretskog uma.

'Akl 'ameli, s druge strane, brine se o našim interesima: Hoću li se kandidirati za položaj, hoću li kupiti auto, izgradit ću raketu kako bih prije stigao do cilja, ili pokorit ću cio svijet.

Sva današnja dostignuća u svijetu rezultat su 'akla 'amali. 'Akl 'amali dolazi čovjeku njegovim rođenjem. Ista je stvar i sa životinjama, što znači da je ova osobina zajednička životinjama i ljudima.

Za razliku od 'akla 'amali, 'akl nazari je neuhvatljiv i nije ga jednostavno definirati. Naprimjer, želja za ženidbom nije svojstvena novorođenčetu, već se vremenom razvija. I sam 'akl nazari je poput novorođenčeta koje se postepeno razvija. Ahlaku nas vodi upravo 'akl nazari. On je u početku veoma slabo razvijen i ako bi se našao naspram 'akla 'amali u djetinjstvu, ovaj potonji bi prevagnuo i pobijedio jer dijete nema sposobnost shvatanja pomoću teoretskog uma (ta sposobnost nije se u njemu još razvila).

Tvrdnja da su čovjekove strasti, proistekle iz tjelesnih prohtjeva, bliže njegovoj prirodi vrijedi samo za doba djetinjstva, ali razvojem razuma situacija postaje drugačija:

1)       Istraživačkim razumom svjedočimo pojave u svijetu oko nas (npr. postoje ljudi koji su radi slobode svoje nacije spremni provesti godine u zatvoru).

2)       Ova vrsta razuma jeste onaj centar u čovjeku koji se zadovoljava uspostavljanjem društvene pravde i uklanjanjem nasilja i nepravde. Iako ovakvi napori iziskuju žrtvu, čovjeku su lahki jer osjeća da čini nešto veliko, pa čak i ako promatrači nemaju direktne koristi od njihovih napora i žrtava, dive se njihovim djelima. Nasuprot ovome, jedan nasilnik nikada neće izazvati zadovoljstvo u narodu. Vladar koji ne rješava probleme sirotinje neće zadobiti simpatije naroda. Ovo potvrđuje da su moralne osobine dio prirode čovjeka, koji je konstruiran tako da po svojoj prirodi voli ahlak.

3)       Razum nikada neće prihvatiti da od našeg Gospodara, koji je Apsolutna Istina, Ljepota i Svjetlo, potiče bilo šta loše u Ovom svijetu. Znalci će, naprimjer, reći: “Mi postupamo po dokazima, i ako nam neko predoči dokaz suprotan našim stavovima, mi nastojimo dati odgovor zašto mislimo onako kako mislimo. Pa ako je naš Gospodar lijep, onda je i ono što je On stvorio lijepo.”

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ

Ti upravi svoje lice pravoj vjeri, fitretu čovjekovom po kome ga je Allah stvorio, dakle, stvorio je naše duše sklonu dobru: nema izmjene u Allahovom stvaranju.[1]

 U ovom ajetu upotrebljava se izraz dini-hanif, naročita vrsta stvaranja, i čovjekov nepatvoreni fitret je po tom uzoru stvoren od Boga. Ajet dalje kaže da nema kolebanja čovjeka prema njegovom fitretu. A šta je taj uzorak po kome je čovjek stvoren? Prema Kur’anu, to je čovjekova sklonost ka tevhidu i vrhonaravnim okvirima ahlaka.

Imam Ali, a. s., u Stazi Rječitosti kaže: “Svrha poslanstva jeste razvijanje istraživačkog razuma.” Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Džennet i stremljenje njemu rezultat je akla.” Iz dosada rečenog možemo zaključiti sljedeće:

1)       Čovjekova sklonost tevhidu zapretena je u njegovu prirodu i posredstvom fitreta on stremi Stvoritelju,

2)       Ako se fitret njeguje, čovjek će njime priskrbiti neke atribute (sifate) Stvoritelja, npr. rahmanijjet (milostivost), adalet (pravednost) itd.

3)       Poslanikova misija je buđenje ovih osobina i podsticanje čovjeka na izvršenje zadaće.

Zato Allah, dž.š., kaže: Ko učini dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen[2], što pokazuje povezanost fitreta sa Stvoriteljem. Usto, ovo nije jedina posljedica dobrog djela. Sve ovo potvrđuje da se čovjek kreće zajedno sa Univerzumom; znači on je u harmoniji sa svim stvorenjima, a grijeh remeti tu harmoniju i on je poput plivanja uz riječnu maticu. Iz tog razloga Ali, a. s., kaže: “Slabosti i strasti nagomilale su se oko vatre.” Džehennem ne nudi ništa svojim pristalicama do obmane, za razliku od Dženneta koji ne nudi nikakvu obmanu.

4.                Sklonost vjeri nalazi se u samoj biti ljudskoj        

Sklonost vjeri nalazi se u samom zatu – biti ljudskoj. Budući da je Bog Apsolutna Ljepota i Dobrota, to je i čovjek sklon lijepom i dobrom. Sada se može postaviti pitanje: “Ako je sklonost vjeri u zatu čovjeka i ako stoga čovjek teži ljepoti u čemu je, onda, smisao objave i šerijata?” Odgovor bi glasio: Cilj šerijata i kur’anske objave jeste skretanje pažnje čovjeku na njega samog i njegovo motiviranje da potpali iskru koja je već usađena u njegovu bit. Šerijat je tu da ukloni prepreke u aktiviranju te čovjekove prirode.

 Naprimjer, ako znamo da ispod zemlje postoji izvor, koristit ćemo se mašinama i bušilicama da izvučemo vodu jer voda sama ne bi izbila. Slično tome, šerijat je kao kompresor koji vrti, buši i crpi iskru zapretane vjere u nama.

Allame Tabatabai kaže: “Šerijat je ogledalo u kome se ogledamo da bismo se upoznali sa sobom. To ogledalo kaže: O čovječe, to si ti!”

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojem je On ljude načinio (pravoj vjeri koja je formula tvog stvaranja –tvoja vjera, upravo to si ti).[3]

Ovo je tajna usklađenosti islamskih propisa sa ljudskom prirodom. Izlišno je govoriti o tome kako islamski propisi odgovaraju prirodi čovjeka kad su oboje izraz iste zbilje. Fitreti insan jest jednako dini-hanif (ljudska priroda jednako je prava vjera). Čovjekova sklonost vjeri nije nešto nametnuto (obaveza, teret); ona je čovjekova čast i znak njegove vrline.

Kad bi ljudski um bio zdrav, neukaljan, i kad ne bi dozvolio da se u njemu talože prljavštine, priznao bi nužnost slanja objave i poslanika, kako je to kazao Ibn-Sina:

“Ljudski um, ma koliko bio sposoban, nije u stanju otkloniti sve prepreke na čovjekovom putu, pa otuda potreba za objavom. Samo ta dva dijela jedne cjeline mogu, nadopunjavajući se, odvesti čovjeka cilju.”

Čovjek je u stanju spoznati činjenice, ali na putu približavanja njima ne može sam otkloniti sve prepreke i prepoznati sve putokaze, te zaključuje da bez vodiča ne može daleko stići, a taj vodič njegov jeste Poslanik, s.a.v.a. Dakle, um nam kazuje o neophodnosti Poslanikovog prisustva u društvu.

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ

One koji džihad čine u Nama (radi Nas, odnosno čiji sam Ja cilj) Mi ćemo sigurno uputiti Našim putevima (taj put nije negdje van, nego je u samom čovjeku i nije put nebeski), a zaista je Allah uz dobročinitelje.[4]

Ovo saputništvo Allaha sa stvorenjima je dvovrsno: On je sa svima ali posebno sa onima koji su muhsini (dobročinitelji). Božijeg Poslanika s.a.v.a. su pitali:

 “Ko su muhsini? Šta je ihsan? Šta znači to da je On na poseban način uz muhsine?”

On je odgovorio:

 “Ihsan je da se Allahu klanjaš kao da ga vidiš, jer ako ti ne vidiš Njega, budi siguran da On vidi tebe!”

Prema tome, podrazumijeva se obostrana prisutnost jer u suprotnom, ako bi jedna strana nedostajala, ibadet bi bio manjkav.

Imam Sadik, a. s., kaže:

“Užitak sagovorništva sa Uzvišenim Bogom briše sve teškoće i zahmete.”

U Iranu je uveden običaj da djeca proslavljaju ulazak u teklif (vjersko punoljetstvo), a prvi je tako uradio Seid Ibn-Taus. Kad su ga pitali zašto tako postupa, rekao je: “Od toga dana postao sam sagovornik jer do tada sam bio dijete i tu sam čast htio podijeliti s drugima.”