Čovjek, samim tim i poslanici, jedna su od karika u Univerzumu.

Čovjekova djela dio su njegove ličnosti

Blagodati Božije ovisne o našem ahlaku.

Dova Imama Sedždžada a. s.

Različiti vidovi utjecaja.  

Ljudi, samim tim i poslanici, jedna su od karika u Univerzumu                                                                          

Kada Kur’an govori o čovjeku, govori o biću koje je u interakciji sa svijetom. Iako Božiji poslanici pripadaju nematerijalnom svijetu, oni istovremeno pripadaju i ovom svijetu i ne mogu izbjeći njegov utjecaj.

1)      Allah dž.š., obraća se Poslaniku, s.a.v.a., sljedećim riječima: Zaista ćeš ti umrijeti, a umrijet će i oni.[1] Dakle, ni sam Poslanik nije imun na događaje u vanjskom svijetu.

2)      I poslanici imaju ovosvjetske potrebe koje moraju zadovoljiti

3)      I na njih, kao i na ostale ljude, utječe ponašanje drugih ljudi, što dokazuje ajet: Nemoj tugovati zbog onoga što oni pričaju.[2]

4)          Poslanici su voljeli svoju rodbinu i tugovali za njihovim odsustvom. Poznata je Jakubova tuga za Jusufom.

Prirodni faktori utječu na poslanike kao i na druge ljude. I oni su se razbolijevali. Čovjek nije biće izolovano iz prirode, a poslanici su dio ljudskog roda, ljudi od krvi i mesa, s tim da su da su imali posebnu vezu sa drugim i drugačijim svijetom.

Ljudi, samim tim i poslanici, jedna su od karika u Univerzumu. Racionalno je poznato da dio uvijek slijedi cjelinu kojoj pripada. Čak i površnim posmatranjem može se zaključiti da čovjek prima utjecaje iz vanjskog svijeta. Međutim, Kur’an tvrdi da čovjek utječe na svijet pa i na vanprirodne svjetove. Jedna od novina koju donosi Kur’an je da i ljudska zajednica ima svoj životni vijek kao i čovjek. On dokazuje da je kako čovjeku tako i društvu svojstven uspon i pad.

Priroda u cjelini također je sklona napretku i propadanju. Naime, nekad je niz pojava u prirodi takve naravi da donosi propadanje. Tako, npr., hladnoća i nevrijeme mogu uništiti usjeve.

Kur’an uvodi još jednu novinu kada govori o utjecaju čovjeka na društvo i okolinu. Čovjekovi postupci koji nisu u skladu sa istinom izazivaju poremećaje u prirodi i društvu. Zbog toga se u njemu kaže:

ظَهَرَ الْفَسَادُ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ بِمَا كَسَبَتْ أَيْدِي

Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru.[3]

Ako je, naprimjer, nanesena nepravda jetimu (siročetu), nakon koje on zaplače, ta će suza potresti Allahov 'arš i cijeli Univerzum.

Zato, kada Imam Ali kaže:

“Tako mi Boga, kada biste mi davali sve što Sunce obasjava a da iz usta mrava uzmem zrno pšenice na nepravedan način, na to ne bih pristao.”

Ovo nije samo znak njegove milostivosti i dobročinstva, već govori i o njegovoj svijesti o veličini toga grijeha. On zna da takvo djelo izaziva podrhtavanje cijelog Univerzuma.

Allah dž.š., u 16. ajetu sure Al-Ginn kaže:

وَأَلَّوِ اسْتَقَامُوا عَلَى الطَّرِيقَةِ لَأَسْقَيْنَاهُم مَّاء غَدَقًا

A da se oni (ummet) Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.

Kada se ovdje spominje voda, ne misli se doslovno na vodu, nego je ta riječ samo upotrijebljena kao metafora. Riječ voda uzeta je vjerovatno zato što u 30. ajetu sure Al-Anbiya Allah dž.š., vodu označava izvorom života:  Mi od vode sve živo stvaramo. Shodno tome, spomenuti ajet iz sure Al-Ginn mogao bi se protumačiti ovako: Da su oni nastavili Put istine i ostali ustrajni na njoj, Mi bismo ih doveli do samog izvora života, do vrela istine i vrela bitka uopće.

U ovom smislu možda možemo razumjeti i 26. ajet sure Al-A'raf:

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْكِتَابِ آمَنُواْ وَاتَّقَوْاْ لَكَفَّرْنَا عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَلَأدْخَلْنَاهُمْ جَنَّاتِ النَّعِيمِ  وَلَوْ أَنَّهُمْ أَقَامُواْ التَّوْرَاةَ وَالإِنجِيلَ وَمَا أُنزِلَ إِلَيْهِم مِّن رَّبِّهِمْ لَأكَلُواْ مِن فَوْقِهِمْ وَمِن تَحْتِ أَرْجُلِهِم مِّنْهُمْ أُمَّةٌ مُّقْتَصِدَةٌ وَكَثِيرٌ مِّنْهُمْ سَاء مَا يَعْمَلُونَ

A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili, kao i sljedeće ajete:

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْكِتَابِ آمَنُواْ وَاتَّقَوْاْ لَكَفَّرْنَا عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَلأدْخَلْنَاهُمْ جَنَّاتِ النَّعِيمِ وَلَوْ أَنَّهُمْ أَقَامُواْ التَّوْرَاةَ وَالإِنجِيلَ وَمَا أُنزِلَ إِلَيهِم مِّن رَّبِّهِمْ لأكَلُواْ مِن فَوْقِهِمْ وَمِن تَحْتِ أَرْجُلِهِم مِّنْهُمْ أُمَّةٌ مُّقْتَصِدَةٌ وَكَثِيرٌ مِّنْهُمْ سَاء مَا يَعْمَلُونَ

A da su sljedbenici Knjige vjerovali i grijeha se čuvali, Mi bismo prešli preko ružnih postupaka njihovih i sigurni bismo ih uveli u džennetske bašče uživanja. A da su se oni pridržavali Tevrata i Indžila i onoga što im je objavio Gospodar njihov, jeli bi (u obilju) i iznad sebe i ispod sebe (na svim stranama). Ima ih i umjerenih, ali ružno je ono što radi većina njih.[4]

Treba podsjetiti na to da kada se govori o opskrbi, blagodatima i nafaki, upotrebljava se riječ “jesti”. Taj pojam također ne treba shvatati doslovno misleći da se on odnosi samo na materijalnu opskrbu jer on obuhvata i ono što je mnogo šire i što se tiče čovjekovih misli, uvjerenja, morala; jednom riječju, osobina njegove duše. Ni ova sintagma – sljedbenici knjige, ne tiče se samo Jevreja i kršćana, nego svakog čovjeka u svakom vremenu, pa i onih koji sebe nazivaju muslimanima, time i nas danas. Ibadet ustvari nije ništa drugo do način i put spajanja i sjedinjenja privremenog (akcidentalnog) bića sa Trajnim i Nepromjenjivim, pa te blagodati mogu biti i putevi našeg spajanja sa Vječnošću.

Anštajn (Einstein) je rekao:

“Sva naučna otkrića, svi prirodni zakoni koje je čovjek otkrio ustvari su nastali Božijom inspiracijom, i to nadahnuće svojstveno je samo dobrim srcima, onima koji su zaslužili da budu nadahnuti. Ja sam potpuno uvjeren da što nauka bude više napredovala, samo će donositi nova pojašnjenja, nove izraze Istine o kojoj govori religija.”

Istina sama po sebi, tj. njeno ponašanje jeste dvojako. Ona je istovremeno milost, izvor dobra i blagodati za one koji je prihvataju i dokaz na Sudnjem danu protiv onih koji joj se suprotstavljaju. Zato u Kur’anu Allah dž.š., govori o Sebi kao o milosti i lijeku za vjernike, a nevolji i propasti za nevjernike. Pod vjernicima se ne podrazumijevaju puki klanjači, nego oni koji su svoje srce predali Bogu.

U islamsikm predajama postoji preporuka da se uvijek prije spavanja uče sure koje počinju slavljenjem Allaha, dž.š.,. Muhammed, s.a.v.a., običavao je to raditi i preporučivati drugima jer učenje tih sura omekšava ljudske duše i ljudska srca, čini ih tanahnim i spremnim za ugodan san koji će im otkriti mnoge istine i u kojem će moći motriti nematerijalni svijet.

Imam Ali, a.s., u Stazi rječitosti kaže:

“Pripazite, upozoravam vas na jezike vaše, jer jedna riječ izgovorena može izazvati prolijevanje krvi, nevolje, stradanje!”

2.                Čovjekova djela dio su njegove ličnosti                    

3.                Svijet što nas okružuje čini jednu cjelinu koja je sastavljena iz mnoštva jedinki.

1)      Sam čovjek, kao dio tog svijeta također je jedna cjelina sastavljena iz više dijelova. Dijelovi svake cjeline međusobno su povezani i utječu jedni na druge. Voda, primjera radi, uzrokuje klijanje zrna, iz kog se razvija biljka itd. Ovakav utjecaj svima je jasan.

Hafiz je u vezi s tim rekao: “Svijeća je htjela da otkrije tajnu skupine koja se sastala u tmini, ali, el-hamdu lillah, vatra je spržila jezik kojim je kanila to učiniti.” Dakle, zahvaljujući Božijem poretku, vatra je odigrala svoju, u ovom slučaju pozitivnu ulogu i zaštitila tajnu spomenute grupe.

2)      Što se tiče padanja pod utjecaj i utjecanja na nešto, uvijek su dijelovi ti koji se povode za cjelinom. Sukladno tome, i čovjek potpada pod nečije utjecaje ali i utječe na druge.

3)      Čovjekova djela dio su njegove ličnosti. Ako je čovjek takav da pada pod tuđi utjecaj i da može utjecati na druge, onda je i njegov ahlak takav da može biti pod tuđim utjecajem, ali može i utjecati na druge. Dio dijela cjeline i sam je dio te cjeline. Naprimjer, ako je grana dio drveta, a list dio grane, onda je i list dio drveta. Slijedeći ovu logiku, filozofi tvrde da pošto je čovjek dio cjeline, odnosno Univerzuma, a ahlak je dio čovjeka, možemo reći da je ahlak u određenoj vezi sa Univerzumom, tj. da ostvaruje određeni utjecaj na prirodu koja ga okružuje, a istovremeno i potpada pod njen utjecaj. Da li Kur'an prihvata ovakav stav?

Kur'an, naravno, podržava ovakav stav. Štaviše, upravo je on prvi ukazao na tu činjenicu: A da se pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.[5] Na drugom mjestu kaže se: ...a Mi od vode sve živo stvaramo.[6] Iz ovoga postaje jasno da ako čovjek ustraje na Pravom putu, stići će do potpunog blagostanja.

U Kur'anu se spominje da onima koji kažu:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَلَا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ

“Allah nam je Gospodar”, pa poslije u tom ustraju, dolaze meleci: “Ne plašite se i ne budite tužni, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.[7]

U suri Al Ma'ida, 65, 66. kaže se: A da su sljedbenici Knjige vjerovali i grijeha se čuvali, Mi bismo prešli preko ružnih postupaka njihovih i sigurno bismo ih uveli u džennetske bašče uživanja (na'im –blagodati kojima nema kraja). A da su se pridržavali Tevrata i Indžila i onoga što im je objavio Gospodar njihov, jeli bi (u obilju) i iznad sebe i ispod sebe (na svim stranama).

U Kur'anu postoji jedna stavka koja se nekima ne dopada. Naime, među ljudima postoji mišljenje po kome su građani privilegirani u odnosu na seljake. Prema Kur'anu, osnovna podjela među ljudima je po bogobojaznosti (taqwa), za razliku od marksista koji smatraju da je bilo kakva podjela među ljudima izlišna te da svi ljudi trebaju biti jednaki. Imam Homeini je na ovakav stav marksista odgovorio da je takva jednakost za životinje a ne za ljude.

Postavlja se pitanje da li se ovo obećavanje blagodati ljudima koji idu Pravim putem odnosi na cjelinu ili na jedinku. U Kur'anu se kaže:

Ko god uradi dobro djelo, bio on žensko ili muško a vjernik je, dat ćemo mu ugodan život.[8]

Dakle, Bog ne uskraćuje dobro onima koji čine dobro. Islam od nas ne traži da napustimo ovaj svijet jer on i jeste stvoren radi čovjeka. Čovjek može zaslužiti Ahiret i ako je ugodno živio na Ovom svijetu. Kada Kur'an od nas traži da budemo jaki, to ne znači da potpuno trebamo okrenuti glavu od Ovoga svijeta, već ojačati svoj ahlak.

4.                Božije blagodati ovisne o našem ahlaku                      

U 96. ajetu sure Al-A’raf kaže se: A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali.

Blagodati koje se spominju nisu samo materijalne nego i duhovne prirode, odnosno blagodati koje potiču iz skrivenog svijeta. Prenosi se da je Ibn-Sina, kada god bi naišao na neki teži problem imao običaj uzeti abdest, klanjati dva rekata namaza, nakon čega bi taj problem postao lahko rješiv.

Hazreti imam Homeini prenosi od svog učitelja Hajrija da su oni na osnovu prakse i na osnovu rivajeta koji se dotiču tog pitanja došli do zaključka da svaki učenik koji obavlja noćni namaz ima peterostruko veću moć shvatanja vjerskih pitanja.

Merhum allame Tabatabai prenosi da mu je jednom, za vrijeme njegovog studiranja u Iraku, prišao jedan čovjek i stavio ruku na rame kazavši:

“Sinak, ako želiš Ovaj svijet, obavljaj noćnu nafilu, a ako želiš Onaj svijet, opet obavljaj noćnu nafilu.”

Kada se Allame okrenuo, vidio je da je to njegov učitelj koji se također zvao Tabatabai. Dakle, ako čovjek zakorači na put izgradnje svoje duše, osim što će imati ovosvjetske koristi, okoristit će se i blagodatima Onoga svijeta.

Ovu istinu iznosi i ajet:

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ

One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti, a Allah je zaista, na strani onih koji dobra djela čine![9]

Postaje jasno da se Allahovo bivanje uz dobročinitelje razlikuje od Njegovog bivanja sa ostalim stvorenjima. Prema prvima Allah dž.š., ima poseban vid pažnje.

Hafiz r.a. kaže:

“Oko koje je zaprljano ne može vidjeti lice Božije dok ne očisti ogledalo svog postojanja.” U nastavku, da bi opomenuo one koji uživaju u njegovim pjesmama, dodaje: “Ovo nije samo pjesma, nego moje vlastito iskustvo. Želeći pročišćenje, uzeo sam gusul suzama svojim.”

U suri Al-Waqi'a, od 77-80. ajeta potvrđuje se istina da se čovjek mora pročistiti:

…on je, zaista, Kur’an plemeniti u Knjizi brižljivo čuvanoj – dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti, on je Objava od Gospodara svjetova.

 Dodirivanje Kur’ana nije dozvoljeno bez abdesta, a njegovo shvatanje nije moguće bez unutarnjeg pročišćenja.  Kada Hafiz kaže da je učinio gusul suzama svojim, to nije samo pjesnička forma, već je zaista zbilja.

Na osnovu ovoga, možemo se zapitati: Obavljam sve Božije naredbe, klanjam, postim, a ništa neobično se ne događa. Da li su kur’anska obećanja, ne'uzu billah, lažna, ili ja nisam uredu?

U 6. ajetu sure Ad-Dahr (Insan) kaže se: …sa izvora iz kojeg će samo Allahovi štićenici piti. Ti izvori nisu postojali dok dobra djela Božijih robova nisu uzrokovala njihov nastanak. Dakle, uzrok izviranja džennetskih izvora jesu same džennetlije.

Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Ko bude iskreno robovao svom Gospodaru četrdeset dana, Allah, dž.š., učinit će da iz njegovog srca provre mudrost.”

 Izvori spoznaje nastali su sa ljudskim dobrim djelima. Baš kao što je potrebno vrijeme da bi biljka dala plod, tako je ono potrebno i za rađanje duhovnih plodova.

Hafiz prenosi kako se jedan salik (duhovni putnik), koji je bio dostigao viši duhovni stepen, obraćao nekom čovjeku riječima:

“Da bi vino postalo dobro, mora odstajati četrdeset dana. Kao što tom vinu treba četrdeset dana da dobije kvalitet, tako i vino, u prenesenom značenju, koje bi poteklo od Allaha dž.š., također treba pripremati četrdeset  dana.” Potom Hafiz izražava bol svoje duše: “Iskvarili smo se, loši smo, mnogo smo se od Allaha udaljili! Može li za nas jedan usamljenik dovu proučiti, i ove naše mračne nutrine osvijetliti?”

Posljedice naših vrlina i mahana povezane su sa stanjima čovjekove duše. Kod nekih ljudi stanja duha su pomiješana, te se nakon činjenja dobrih djela opet okreću lošim i obrnuto. Pošto je njihovo stanje tako nestabilno, jedina mogućnost da se njihova duša odvoji od tijela jeste njeno prisilno odvajanje koje nazivamo smrću. Zbog toga je u Kur’anu rečeno da će ljudi zaslužene blagodati uglavnom vidjeti tek na Ahiretu, jer je većina nas takva da jedino prisilnim odvajanjem duše i tijela može takvo šta vidjeti i doživjeti.

Časni Kur'an kazuje:

Oni koji trpe da bi postigli naklonost Gospodara svoga, i koji namaz obavljaju radi Boga, i koji od onoga što im dajemo i tajno i javno udjeljuju, i koji budu stajali na put lošim djelima, svojim dobrim djelima – njih čeka najljepše prebivalište, džennetski vrtovi, u koje će ući oni i roditelji njihovi i supružnici njihovi i porod njihov – oni koji su bili čestiti – i meleci će im ulaziti na vrata svaka: “Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!”[10]

U 93. ajetu sure Al-An'am Allah dž.š., obraća se svome Poslaniku:

A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleci budu ispružili svoje ruke prema njima: “Spasite se ako možete! Od sada ćete neizdržljivom kaznom biti kažnjeni zato što ste na Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali.” Obje spomenute skupine, i dobri i loši robovi Božiji, vidjet će svoje blagodati tek nakon razdvajanja duše od tijela, a za razliku od njih postoji i treća skupina, koja posjeduje svu duhovnu čistotu i spremnost da već na ovom svijetu vidi takve blagodati.

Jednom je Božiji Poslanik, s.a.v.a., dok je sjedio u društvu svojih ashaba, primijetio mladića koji se izrazom lica izdvajao od ostalih mladića tog vremena. Pejgamber ga je pozvao k sebi, i upitao:

“Kako si osvanuo?” Mladić je odgovorio: “O Poslaniče Božiji, osvanuo sam sa uvjerenjem (jekinom) u sve!” Poslanik mu reče: “Govoriš krupne riječi! Šta su znakovi tvoga uvjerenja?” Mladić odgovori: “Božiji Poslaniče, u takvom sam stanju kao da vidim Džennet i zbivanja u njemu, kao što vidim i Džehennem i kazne u njemu. Sve što sam vidio dovelo me u stanje da danju postim, a noću ne spavam.” Tada mu je Poslanik s.a.v.a. rekao: “Ti si Božiji rob kojemu je Allah osvijetlio srce imanom!” Mladić je potom upitao Poslanika: “Želiš li da sad opišem Sudnji dan i da ti kažem ko će od ovih tvojih prijatelja u Džennet, a ko u Džehennem? Tačno vidim džennetlije kako se raduju! Tako su ushićeni spašavanjem svojim, da jedni drugima čestitaju i grle se! Gušio sam od jecaja i žalopojki onih koji čekaju kaznu. Oni kruže oko Tebe (izvora Kewser), ali njihove usne ostaju žedne.” Poslanik je odgovorio: “Ne, to ne smiješ sada otkriti! To treba ostati tajna do Sudnjega dana.”

Dova Imama Sedždžada a. s.

 Imam Sedždžad u Munadžatul-Muhibbin (šapćućući moljenje zaljubljenih) moli Uzvišenoga Gospodara:

“Učini me putnikom karavana koji putuje ka blizini Tvojoj! Učini da budem od onih koji svojom čistotom zaslužuju Tvoje društvo i milost te od onih koje si podstakao da Te posjete! Učini da budem zadovoljan svojom sudbinom! O moj Bože, podari mi da budem od onih koji će biti uz sofru Tvoga prisustva, i koji će uvijek gledati Tvoje lijepo lice!”

Jasno je da neki ljudi već na Ovom svijetu uspijevaju raskinuti lance koji ih sputavaju i stižu do visina koje drugi ne mogu uočiti. Hafiz, r.a., kaže:

“Krčmaru, dođi, Voljeni je skinuo perdu sa svoga lica. Uznapredovao je posao onih koji u samoći pale svijeće. I dođe duh mesihski od Boga, i podiže teret svih onih tuga i tegoba koje nam se nakupiše na plećima.” Prema tome, posljedice svojih moralnih vrlina neki ljudi će, iz nespremnosti, vidjeti tek na Ahiretu, dok će ih drugi posvjedočiti na ovom svijetu.

Odgovor na postavljeno pitanje: Da li su kur'anska obećanja lažna ili ja nisam uredu, jeste da mi trenutno nismo spremni vidjeti posljedice svojih djela. Ukoliko budemo pažljiviji i predaniji, postoji mogućnost da ovu osobinu oživimo u sebi.

Islam sam po sebi nema nikakvih krnjavosti, svaki nedostatak je kod nas.

5.    Različiti vidovi utjecaja

6.    Postoje četiri vrste utjecaja:

1.  utjecaj materije na materiju (npr. ako vatrom djelujemo na vodu, voda će se grijati, a ako vodu prospemo po vatri, ona će se ugasiti);

2. međusobni utjecaj dviju nematerijalnih stvari (utjecaj učiteljeve duše na učenikovu);

3.  utjecaj materije na nemateriju (kao kad čovjekova duša pada pod utjecaj muzike ili lijepog lica);

4.  utjecaj nematerije na materiju (utjecaj “urokljivog” oka ili sihra na čovjeka).

Ljudi se razlikuju po tome kada i pod koji utjecaj potpadaju.

Jedna vrsta ljudi, zbog svoje nutarnje čistote i nezaprljanosti materijalnim nečistoćama ima jaku vezu sa duhovnim svijetom. Zbog takvog stanja, nekad direktno a nekad indirektno primaju vrijedne poruke od Gospodara. Što je veći intenzitet njihova potpadanja pod utjecaj duhovnog svijeta, to je njihovo podlijeganje utjecaju materijalnog svijeta manje. Zato Dželaludin Rumi u Mesneviji kaže:

“Svijetli svijetle privlače, a vatreni vatrene.”

Zbog duhovnog stanja u kojem se nalazio, Božiji Poslanik s.a.v.a. direktno je bio predmet slanja milosti kako od Allaha dž.š., tako i od meleka i onih koji vjeruju (Al-Ahzab, 56). Sve duše u Univerzumu okreću se oko jedne egzistencije – duše Muhammeda, s.a.v.a.

Drugu skupinu čine mu’mini (putnici ka Bogu) koji nisu na razini čistote na kojoj je bio Božiji Poslanik, ali su na putu da tako nešto postignu. S jedne strane su zaprljani materijalnim prljavštinama, a s druge imaju čist cilj i putuju ka svjetlosti. Oni također padaju pod utjecaj i primaju poruke iz duhovnog svijeta:

On na vas šalje selam, a i meleci Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo.[11]

Dakle, ovaj selam je povod njihovog spasenja.

Hafiz kaže: “O meleku koji vodiš, učini moju odluku jakom. Poput slabašnog sam djeteta što se zaputilo daleko, ali bez nečije pomoći tamo nikad neće stići.”

Meleci, ustvari, nikad ne dolaze po nas, već nas njihova privlačna energija vuče ka njima poput magneta koji privlači metal. Upute koje se primaju imaju različite forme: nekad se one primaju putem sna, nekad se ogledaju u čovjekovom raspoloženju za osamljivanje i druženje sa Bogom.

Tako Mevlana prenosi kako je jedan čovjek došao do stepena kada je znao dosezati takva stanja da razgovara sa Allahom, dž.š.,. Tada se u njegove misli upleo šejtan govoreći:

“Ti tolike noći probdiješ u ibadetu i sve činiš za Boga, a gdje je Njegov odgovor?” Padnuvši pod šejtanov utjecaj, on pomisli: “Zaista si upravu, noćas neću ustajati.” U snu mu je došlo pitanje: “Šta misliš, otkuda potiče ta ljubav koja gori u tebi? To je od Nas. A ono što govoriš: Ja Rabbi, ja Rabbi, lebbejk, to je Naš odgovor, jer Mi ti dajemo energiju i moć da tako nešto možeš govoriti.”

Imam Sedžad, a. s., u dovi moli:

“Bože, učini moje srce naklonjenim Tebi, pa da budem od onih koji će ustajati da vrše ibadet.” Ponekad se kod čovjeka poput iskrica pojave trenuci nadahnuća. Nekad je ta uputa saputnik kojeg Uzvišeni šalje za put koji predstoji.

U suri Al-Kahf, u ajetima 65 i 66 kaže se:

 فَوَجَدَا عَبْدًا مِّنْ عِبَادِنَا آتَيْنَاهُ رَحْمَةً مِنْ عِندِنَا وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًا قَالَ لَهُ مُوسَى هَلْ أَتَّبِعُكَ عَلَى أَن تُعَلِّمَنِ مِمَّا عُلِّمْتَ رُشْدًا

I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. “Mogu li da te pratim” - upita ga Musa - “ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?”

Ovdje se spominje primjer vezan za navedeni vid upute gdje Musa, a. s., nailazi na upućivača – Hidra, a. s., tražeći da ga nauči onome čemu ga je Allah dž.š., direktno naučio.

Nekad se upućivač može pojaviti u vidu djeteta, supruge ili bilo koga ko u određenom trenutku kaže odgovarajuću riječ koja će čovjeka uputiti na pravi smjer. Često se desi da čovjek nije svjestan da se radi o Božijoj milosti pa ti trenuci ostanu neiskorišteni.

Hafiz veli:

“O muslimani! Imao sam jednom nekoga kome sam se mogao jadati. Bio je takav da je razumio bol srca mog i uvijek me ispravno upućivao. Takav je bio za svakoga ko je želio da bude upućen. Kada bih upao u more bola, on bi me izvlačio na suho.”