Vanjske prepreke na čovjekovom putu ka savršenstvu.

Bitnost uljepšavanja svoje duše sa stanovišta Kur’ana.

Ahlak i uređivanje društva.

Treba odrediti cilj, put stizanja do tog cilja i prepreke do cilja.

Uobičajene prepreke na putu do čovjekovog savršenstva.

Otkuda potreba za ahlakom                                     

Sveta bit Allahova podijelila je Svoja stvorenja u tri skupine:

o       stvorenja od svjetlosti (Meleci)

o       stvorenja mraka

o       bića satkana od svjetla i mraka (ljudi i džinni)

Prva skupina Allahovih bića ima osobinu da je njihov razvoj okončan njihovim stvaranjem. Zato oni svoj put prelaze bez ikakvih smetnji i prepreka, nisu obavezni činiti ni veliki ni mali džihad. Ništa im se ne suprotstavlja ni iznutra niti izvana. Kur'an to vrlo kratko i jasno objašnjava: Svakome od nas mjesto je određeno.[1] Dakle, svaki melek ima sebi svojstven položaj i iz njegovih okvira ne izlazi. Ovakva bića nemaju potrebu ni za ahlakom ni za principima morala.

Druga skupina stvorenja – bića mraka – jesu bića iz prirode, a njihov najznačajniji predstavnik su životinje koje sve čine instiktivno, slijedeći svoj nagon. Sve njihove aktivnosti mogu se okarakterizirati kao jednolično kretanje, bez ikakvih uspona i padova. Posmatrajmo, primjera radi, pčelu! Način na koji je ona pravila saće prije stotinu godina isti je kao i danas. Nije ostvarila nikakav napredak. Kada govorimo o drugim Allahovim stvorenjima iz ove skupine, npr. vjetru, vidimo da je vrhunac jednog vjetra oluja, ili najviše što može uraditi je more - da se uzburkaju njegovi valovi.

U 40. ajetu sure Ad-Dariyat Allah dž.š., govori o potapanju faraona: I Mi i njega i vojske njegove dohvatismo, pa ih u more bacismo, jer je bio osudu zaslužio.  Ovo što je more uradilo njegov je krajnji domet.

  Dakle, kod prve skupine Allahovih stvorenja nema ni unutarnjih suprotnosti ni vanjskih ometanja. Druga skupina nailazi na prepreke u svijetu oko sebe, ali ih instinktivno nastoji savladati i na tom putu dati i svoj život. U njihovom svijetu vlada zakon jačeg, odnosno prirodna selekcija.

Šta je sa čovjekom kao bićem satkanim od elemenata obaju spomenutih svjetova (svjetla i mraka)? Čovjek može birati da li će ići putem svog savršenstva ili ne, i shodno tome, opskrbljen je sposobnošću razmišljanja, odnosno razumom. S druge strane, on nosi sa sobom i dio prirode, tj. svijeta stvorenog od mraka (mrak je uvjetna, simbolična kategorija i podrazumijeva sve što je tjelesno, životinjsko). Kao rezultat toga, on bi trebao biti sposoban birati, a da bi imao mogućnost izbora, moraju postojati dvije opcije, tj. da bi mogao birati da li će izbjeći neku prepreku, ta prepreka mora postojati. Koristeći Bogom dani potencijal – razum, on je u stanju donositi odluke o izboru. Koje su poteškoće ili prepreke koje se nalaze na čovjekovom putu ka savršenstvu?

Kur'an Časni napravio je dvije velike usluge čovjeku. Prva je što je obznanio poteškoće koje mu se mogu naći na putu. Tako Kur'an govori o unutarnjim i vanjskim smetnjama. Druga usluga je što je definirao način suprotstavljanja tim preprekama i način njihovog otklanjanja. Sve te poteškoće i smetnje mogu se dijeliti na unutarnje i vanjske.

U 8. ajetu sure Aš-Šams Allah dž.š., kaže:

فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

Pa ju (duši) je nadahnuo da razumije šta je dobro, a šta loše za nju.

A u 5. ajetu sure Al-Qiyama se kaže: Ali, čovjek hoće dok je živ da ima za griješenje put otvoren, dok u suri Al-A'raf, 175 i 176. ajet, čitamo:

I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je slučaj kao psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili.

U 23. ajetu sure Al-Gatiya stoji:

أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ وَأَضَلَّهُ اللَّهُ عَلَى عِلْمٍ وَخَتَمَ عَلَى سَمْعِهِ وَقَلْبِهِ وَجَعَلَ عَلَى بَصَرِهِ غِشَاوَةً فَمَن يَهْدِيهِ مِن بَعْدِ اللَّهِ أَفَلَا تَذَكَّرُونَ

Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah u zabudi ostavio, dok je bio u stanju znanja, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na pravi put ukazati? Zašto se na urazumite?

U jednom hadisu kaže se:

“Ljubav prema nekoj stvari u stanju je čovjeka oglušiti i oslijepiti.”

 S druge strane, kaže se:

“Ako treba koriti oči ljubavi, isto toliko treba koriti i oči mržnje.”

To znači da kao što onaj koji voli ne vidi mahane onoga koga voli, tako ni onaj koji mrzi ne vidi dobre strane onoga koga mrzi.

Kao rezultat ovih nekoliko spomenutih ajeta, navodimo sljedeće:

1.  Čovjek ima mogućnost da posegne za zlom, odnosno prljavim i nevaljalim stvarima.

2.  Da bi ostvario ciljeve svoga nefsa, čovjek je spreman da ukloni sve prepreke koje se nađu na putu njihovog ostvarenja.

3.  Čovjek želi vječni, ali i ovozemaljski život, što je suprotno zakonima istine, jer je materija promjenjiva i podložna nestajanju; ona je samo most koji vodi spasenju.

4.  Da bi ostvario svoje želje, čovjek je sklon slijeđenju strasti.

5.  Nefs se ni u kojoj fazi tog puta ne zadovoljava i uvijek napada čovjeka, kako u nevolji, tako i u trenucima izobilja i blagostanja (s tim što bogataša napada na jedan način, a siromaha na drugi). U jednom hadisu se kaže: “Zašto je nefs najveći i najopasniji čovjekov neprijatelj? Zato što nije podmitljiv (ničim ga ne možemo zadovoljiti).”

6.  Čovjek je zarobljen u kandžama ljubavi i mržnje i u takvom stanju njegova sposobnost razmišljanja i korištenja razuma biva sve slabija. Ljubav prema nekome dovodi čovjeka do toga da, ne koristeći razum, prihvata šta god mu kaže onaj koga voli, bez obzira što to može biti neistinito, a mržnja prema nekome čini ga takvim da ne prihvata ni najveću istinu od onoga koga mrzi.

7.  Čovjek je sklon popuštanju pred materijalnim (ovosvjetskim) silama. Kur'an govori o Karunu:

I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. “Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!” – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – “on je, uistinu, presrećan.”[2]

Sve ovo možemo sažeti u sljedećem:

1. Čovjekovo neznanje o sebi i čitavoj Kreaciji koja ga okružuje;

2.   Strah od onog od čega se ne bi trebalo bojati;

3.  Strasti i slijeđenje prohtjeva nefsa odvraćaju čovjeka od postizanja stvarnih vrijednosti.

Poslanici Božiji došli su da čovjeku donesu znanje, da ga upoznaju sa njegovim mjestom i njegovom ulogom u Univerzumu, nudeći mu put izbavljenja iz neznanja, straha i slijeđenja strasti. Došli su da neznanje zamijene znanjem, da nakon straha čovjeku podare duh hrabrosti i odvažnosti i da na mjesto koje su zauzele strasti u čovjekovom biću postave Boga i uzvišene duhovne ciljeve. Čovjek u svojoj unutrašnjosti nailazi na niz prepreka koje ga ometaju u postizanju vlastitog savršenstva. Prije svega, potrebno je upoznati te smetnje, a potom se protiv njih boriti odgovarajućim sredstvima, savladati ih i preći preko njih, kako bi čovjek mogao nastaviti koračati putem ka svom konačnom cilju, cilju koji je definiran i određen pri samom činu stvaranja.

1.                Vanjske prepreke na čovjekovom putu ka savršenstvu

Recimo sada nešto o vanjskim preprekama koje se nalaze na čovjekovom putu ka savršenstvu.

U Kur’anu se ove prepreke pojavljuju u dva vida:

1.  Šejtan, tj. stvorenje koje se usprotivilo Božijoj naredbi da učini sedždu Ademu, a. s.

2.  Sam čovjek, koji zbog svoje naravi prati šejtana, i kao takav predstavlja prepreku na putu drugim ljudima.

U 39. ajetu sure Al-Higr prenose se riječi šejtana:

“Gospodaru moj” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem.

Slično kazivanje nalazimo i u ajetu:

قَالَ فَبِمَا أَغْوَيْتَنِي لأَقْعُدَنَّ لَهُمْ صِرَاطَكَ الْمُسْتَقِيمَ ثُمَّ لآتِيَنَّهُم مِّن بَيْنِ أَيْدِيهِمْ وَمِنْ خَلْفِهِمْ وَعَنْ أَيْمَانِهِمْ وَعَن شَمَآئِلِهِمْ وَلاَ تَجِدُ أَكْثَرَهُمْ شَاكِرِينَ

“E zato što si odredio, pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš vidjeti da većina njih neće zahvalna biti!”[3]

U suri Al-Isra', od 62. do 64. ajeta, šejtan se opet obraća Uzvišenom Gospodaru riječima:

“Reci mi” – reče onda – “evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Sudnjega dana, sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti.” “Odlazi!” – reče On. “Onima koji se za tobom budu poveli i tebi – kazna džehennemska bit će vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja – a šejtan ih samo obmanjuje.

Na drugome mjestu ponovo se spominje šejtan: On jednima na Pravi put ukazuje, a drugima, s pravom, pripada zabluda, jer oni, pored Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju i misle da dobro rade.[4]

A zaista šejtani navode prijatelje svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste sigurno mnogobošci postali.[5]

Hoću li vam kazati kome se spuštaju šejtani? Oni se spuštaju svakom lašcu, grešniku.[6]

Iz ovih ajeta možemo izvesti pet zaključaka:

1.   Mi, ljudi, imamo neprijatelja koji sjedi u zasjedi na našem putu ka savršenstvu, a on se zove šejtan.

2.   Šejtan ima određene načine izvršavanja svog zadatka, tj. našeg skretanja s Pravog puta. Nekad ulazi u naše misli, nekad u naše imetke, naš porod itd.

3.   On ne radi sam, nego ima svoju vojsku.

4.   On ima tačno razrađen plan na osnovu kojeg šalje poruke svojim prijateljima.

5.   Šejtan u potpunosti vlada tom vojskom i ima svoje zakonike i pravilnike za svoje vojnike.

Ovaj neprijatelj sam je sebe proglasio neprijateljem, izjasnio se na koji će način svoje neprijateljstvo provoditi, te objavio da ima svoje doušnike u nama samima. U borbi protiv ovakvog neprijatelja čovjek mora imati određenu odbrambenu snagu i znati kako da se suprotstavi svim njegovim spletkama. Ukoliko ne iznađe nikakav način otpora šejtanu, čovjek će neminovno postati jedan od njegovih sluga. Poruka šejtana je dakle, identična onoj Bushovoj poruci: “Ili ste s nama, ili protiv nas.”

U Kur'anu se kaže da pored šejtana čovjek ima i druge, možda čak i opasnije neprijatelje. Za ove neprijatelje Kur'an kaže da su u isto vrijeme i vidni i skriveni, te da imaju svoje dvije osnove.

Kada susretnu one koji vjeruju, govore: “Vjerujemo!” – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: “Mi smo s vama, mi se samo rugamo.”[7]

Šejtani koji se u ovom ajetu spominju jesu ljudi sljedbenici šejtana.

Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli. A da je Gospodar tvoj htio, oni to ne bi učinili; zato ti ostavi njih i ono što izmišljaju.[8]

Šejtan je jasno rekao da će nam prilaziti sa svih strana, uplitati se u naše misli, biti saučesnik u našim imecima, djeci itd. Pogledajmo kako to Kur'an objašnjava i na koji način se to odigrava.

U 91. ajetu sure Al-An'am navode se riječi Jevreja:

Nijednom čovjeku Allah nije ništa objavio!

U sljedećem ajetu navode se riječi nevjernika:

Ako se budete pokoravali čovjeku kao što ste vi, sigurno ćete biti izgubljeni[9], a zatim u 47. ajetu iste sure stoji: Zar da povjerujemo dvojici ljudi koji su isti kao i mi (Musa i Harun), a narod njihov je roblje naše?

Mi dobro znamo da oni govore: “Poučava ga jedan čovjek!” Jezik onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tuđina, a ovaj Kur’an je na jasnom arapskom jeziku.[10]

Ali su glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, govorile: “Ovo je samo čovjek kao i vi, samo hoće da je od vas ugledniji. Da je Allah htio, meleke bi poslao; ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih, a u istoj suri dalje se kaže: On je čovjek kao i vi; jede ono što i vi jedete, i pije ono što i vi pijete.[11]

Glavešine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista lažac.”[12]

Oni su odgovorili: “Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali – pa, donesite nam čudo vidljivo!”[13]

 Neki sljedbenici Knjige govore: “Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite, ne bi li i oni svoju vjeru napustili”, i u istoj suri u nastavku: Neki od njih uvijaju jezike svoje čitajući Knjigu da biste vi pomislili da je to iz Knjige, a to nije iz Knjige, i govore: “To je od Allaha!” – a to nije od Allaha, i o Allahu svjesno govore laži.[14]

Zaključci proizašli iz ovih ajeta:

1.          Uočavamo da ovi ljudi ne poriču postojanje Boga, nego poriču mogućnost uspostave kontakta s Njim, smatrajući Ga tako dalekim da ne postoji prilika za povezivanje s Njim.

2. Oni se služe pobuđivanjem ljudskih osjećaja (npr. govoreći: Zar i oni nisu ljudi kao i vi) i istovremenim zapostavljanjem razuma, kako bi sačuvali svoje imetke i položaje.

3.   Došlo je do zamjene pojmova jer oni ne prave razliku između nauke i učenjaka, između Poslanika i poslanice. Tako, ako čovjek ode kardiologu, mogao bi se zapitati: “Zašto bih ja njemu dao svoje srce na raspolaganje? Ko je on da mu to dozvolim?” Ali, naravno, niko se takvo šta ne pita jer kod doktora idemo radi njegovog znanja, a ne zbog njegove ličnosti.

4.          Ovdje se radi o jednoj vrsti fašizma jer su ti ljudi svoju vrstu smatrali superiornom. Kur'an nam poručuje da ta oholost potiče od šejtana koji je, kad mu je naređeno da učini sedždu Ademu a. s. rekao:

Ja sam bolji od njega, stvorio Si me od vatre, a njega od zemlje.

5.          Ovakvi ljudi poriču mogućnost da su poslanici od Boga i smatraju da su oni produžena ruka stranaca koji imaju loše namjere prema njihovom narodu.

Čak i njihovo navodno vjerovanje u Boga bilo je samo s namjerom da bi se oni koji su povjerovali Poslaniku zaveli sa Pravog puta. Jedan kur'anski ajet (Az-Zumar, 18) u skraćenoj formi kaže da čovjek u životu treba imati tri principa ako želi da ne propadne:

o Šta god čuje, prvo treba dobro razmisliti o značenju toga;

o Pošto je to razumio, potrebno ga je uporediti sa kriterijima i mjerilima onog čega se tiče (ako je vezano za vjeru, treba ga uporediti s osnovama vjere);

o Nakon što je sve to odvagao, treba izabrati ono što je najbolje.

Spomenuti protivnici Poslanika s.a.v.a. također su bili za odvajanje vjere od politike. Govorili su: Ako je Muhamed zaista poslanik, on ne bi trebao raditi prljave poslove kao što je hodanje po ulici i pričanje s narodom. On bi trebao poput svjetlosti lebdjeti nad ljudima. Zašto bi jedan takav čovjek prljao svoje ruke poslovima kao što je kandidiranje za predsjednika (a nisu svjesni da time potvrđuju kako je prljavo ono čime se oni sami bave).

6. Ovi “dušebrižnici” koji razmišljaju o napretku zajednice i društva optužuju vjerovjesnike da njihovo upućivanje ljudi na bogobojaznost, ibadet i sl. dovodi u pitanje napredak društva, tehnologiju itd.

Ovakvi stavovi imaju svoju dugačku historiju, a korijen im je u hrišćanstvu. Will Durant u svojoj knjizi Historija civilizacija kaže da ni jedna vjera nije toliko poticala svoje sljedbenike na ulaganje truda u traženje nauke kao Islam.

7. Oni su se služili poticanjem tradicionalističkih osjećaja, odnosno zagovarali su slijeđenje vjere svojih predaka. Nažalost, iako muslimani ne bi trebali vjerovati u ove vrijednosti, u svojoj praksi pokazuju kako su potpuno zapali pod ovaj utjecaj.

Imam Džafer es-Sadik a. s. bio je pozvan u goste kod jednog čovjeka. Kad je došao, vidio je kako mu je kuća veoma mala i tijesna, iako je on bio imućan čovjek. Pitao ge je:

“Zašto svoju porodicu stavljaš na muke, kad biste mogli mnogo udobnije živjeti?” On je odgovorio: “U ovoj kući je živio moj babo pa ja ne bih želio da ga povrijedim i da pravim veću kuću od njegove.” Imam Sadik je zatim rekao: “Znači, da je tvoj otac bio od onih koji nisu ništa razumjeli, i ti bi nastavio njegovu praksu!? Ako ti je Allah dodijelio imetak, svojoj porodici duguješ pristojan život.”

2.                Vraćanje lijepom ahlaku jedini način prevazilaženja svih prepreka                              

Jedini izlaz za prevazilaženje unutarnjih i vanjskih prepreka koje se nađu na putu čovjekovog usavršavanja jeste obraćanje ahlaku. Imam Ali a. s. u vezi s tim izrekao je jednu kratku ali veoma vrijednu mudrost: “Koliko li samo ima kratkih užitaka koji za posljedicu imaju dugo kajanje.” Ovo se ne tiče samo strasti, već se tu uključuje i, naprimjer, srdžba koja isto može prouzrokovati mnoge štete i kajanje. Također, jedna neispravna predodžba koju čovjek ima u svom mozgu, može ga dovesti u takvu situaciju.

Bitnost uljepšavanja svoje duše sa stanovišta Kur’ana.

Časni Kur’an navodi očišćenje čovjekovog nefsa kao jedan od najbitnijih razloga za slanje Božijih poslanika. Hazreti Ibrahim a. s. zbog toga se obraća Uzvišenom Gospodaru riječima:

رَبَّنَا وَابْعَثْ فِيهِمْ رَسُولاً مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِكَ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُزَكِّيهِمْ إِنَّكَ أَنتَ العَزِيزُ الحَكِيمُ

Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar![15]

Vidimo da je očišćenje čovjekovog nefsa jedan od četiriju bitnih elemenata (učenje ajeta, poučavanje Knjizi, poučavanje mudrosti, očišćenje) zbog kojih se uopće šalju poslanici. Prva tri spomenuta elementa su prethodnica, odnosno uvod u četvrti, jer jedan alim bez 'amela (djela) nema nikakvu vrijednost.

Ahlak i uređivanje društva

Vjerski učenjaci i oni koji to nisu potvrđuju da je razlog i povod nereda i problema koji nastaju u društvu upravo nedostatak ahlaka kod pojedinaca. Ako se ahlak pojedinaca uspjedne popraviti i urediti, doći će do narastanja povjerenja među ljudima i pravilnog izvršavanja obaveza, što dovodi do duševnog smirenja. Nečist ahlak prvo će nauditi njegovom vlasniku, a zatim i ljudima koji ga okružuju. Zato Kur’an i kaže: A nevjernici će u Džehennemu gorivo biti.[16] Ovaj kratki ajet govori nam velike istine:

1. Prije nego što sagori drugog, ovo nasilništvo prvo sagorijeva svog vlasnika.

2. Uz to što sagorijeva njega, sagorijeva i druge (prihvatili smo da je Ovaj svijet ahiretska njiva).

Pošto je Kur'an knjiga upute, učenjaci ahlaka otvorili su jedno poglavlje koje su nazvali Džennet i Džehenem ahlaka. Kur'an nam prvo kazuje da onoga ko čini dobra djela kao nagrada čeka Džennet, a onome ko čini loša sljeduje Džehenem, a zatim kaže:

I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje.[17]

Sličan ovome je i ajet:

Pa ako to ne učinite (ne donesete Kur'an kao ovaj), a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje.[18]

Drugi korak koji Kur'an čini je da nas obavještava o tome da su Džennet i Džehennem ne samo spremni nego i otvoreni za primanje svojih budućih stanovnika.

I džennet će se čestitima približiti[19], odnosno spreman je za ugošćavanje, dok se u sljedećem ajetu kaže: A Džehennem zalutalima ukazati, ili: U čas oživljenja nema nikakve sumnje[20], te: Na dan kada Džehennem upitamo: “Jesi li se napunio?”, a on odgovori: “Ima li još?”[21]

Sljedeći korak je da Kur'an gotovo skida perdu sa ahiretske tajne, obraćajući se na vrlo prisan način u suri Al-Waqi'a, 88. i 89. ajet:

فَأَمَّا إِن كَانَ مِنَ الْمُقَرَّبِينَ تَرْجِعُونَهَا إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ فَأَمَّا

I ako bude jedan od onih koji su Allahu bliski (...) sam će biti Džennet (odnosno bit će onaj koji će druge “hraniti” i sa čije će se trpeze drugi koristiti).

U hadisu od Poslanika s.a.v.a. kaže se da je Džennet željniji Selmana i Ebu-Zera nego što su oni željni njega. Drugačije rečeno, oni su sami Džennet. Selman Farisi je bio sin jednog od velikih isfahanskih kapitalista. Otac mu je bio mušrik, obožavalac kipova. Pošto je odrastao u tako bogatoj familiji, roditelji mu nisu dopuštali da ima ikakvih poteškoća u životu. Jednom je bez dozvole oca izašao u vrt da prošeta i tamo je sreo vrtlara, koji mu je ispričao o dolasku novog poslanika. Selman se zainteresirao za to. Vrtlareve riječi u njemu su probudile vatru i iz daljeg razgovora saznao je da Poslanik dolazi u Hidžaz. Uskoro je Selmanov otac primijetio je da je Selman nestao.

Nekoliko godina Selman je mukotrpno putovao, preživjevši mnoge nedaće, samo da bi stigao do svog odredišta. Kad je stigao u Hidžaz, Božiji Poslanik s.a.v.a. je rekao: “Selman je od nas, od Ehlul-bejta.” Sasvim je prirodno da čovjek koji se odrekne dženneta Ovog svijeta samo da bi bio uz Božijeg Poslanika, da dostigne tu deredžu da i sam bude Džennet.

Stoga se u Kur'anu i kaže za neke pojedince da kod svoga Gospodara imaju stepene (deredže). U narednom ajetu ide se dalje i od ovoga:

هُمْ دَرَجَاتٌ عِندَ اللّهِ واللّهُ بَصِيرٌ بِمَا يَعْمَلُونَ

Oni su sami stepeni (deredže) kod njihovog Gospodara.[22]

Imam Sadik a. s. jednom se obratio nekim od svojih ashaba riječima: “Vi ste trenutno u Džennetu i molite Uzvišenoga Gospodara da vas ne istjera odatle i to tako što ćete se čuvati loših djela koja bi to prouzrokovala.”

U jednom hadisu Božijeg Poslanika s.a.v.a. on se obraća Aliju a. s. riječima:

“O Ali, ja sam grad mudrosti, a ti si kapija toga grada.”

Tumačeći ove riječi, Poslanik je objasnio da je taj grad mudrosti ustvari sami Džennet. U jednom drugom hadisu pitali su Aišu:

“Kakav je ahlak Poslanikov?” Ona je odgovorila: “Njegov ahlak je sam Kur'an, pa ukoliko budete gledali šta on radi, put vam je jasan, a rezultat siguran.”

Razlika između ovog svijeta i Dženneta je da smo ovdje prisiljeni živjeti zajednički, moramo se međusobno potpomagati i živjeti društvenim životom, dok je Onaj svijet okarakteriziran pojedinačnim voljama i željama. Pojedinci u Džennetu svojom voljom i željom stvaraju ono što hoće. Po riječima Božijeg Poslanika s.a.v.a. kapi abdesta koje padaju sa ruku mu'mina su meleci Božiji (evlije na visokim deredžama ih mogu vidjeti prostim okom). U hadisu-kudsi Poslanik s.a.v.a. kaže da mu je Džebrail rekao, a njemu Uzvišeni Gospodar:

“Ko bude radio da bi Mene zadovoljio, dat ću mu tri osobine. Prva je da od njega neću sakriti svoje dobre prijatelje (samo bivanje s njima je bivanje u Džennetu). Ako neko dostigne taj stepen da na ovom svijetu vidi Božije poslanike, Alija a. s. i imame Ehlul-bejta i sl., za njega nema razlike da li je na dunjaluku ili u Džennetu.”

Sulejman a. s. veli:

O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?” “Ja ću ti ga donijeti” – reče Ifrit, jedan od džina – “prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.” “A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je imao dio znanja iz Knjige – “prije nego što okom trepneš.”[23]

U 43. ajetu sure Ar-Ra'd kaže se:

Oni koji ne vjeruju govore: “Ti nisi poslanik!” Reci: “Meni i vama dovoljan će biti kao svjedok Allah, i Onaj koji ima potpuno znanje knjige Knjige.”

Ako se vratimo na događaj iz vremena hazreti Sulejmana a. s. i vidimo koliku moć ima osoba koja posjeduje dio znanja iz Knjige, logično je da ova osoba kojoj je dato znanje cijele Knjige ima neuporedivo veću moć. Kur'an nam zato na indirektan način govori: O ljudi, Džennet je spreman, on je blizu vas, samo čeka da se poslužite. Sami možete postići Džennet, pa zašto to ne uradite? No on dodaje i: O ljudi, Džehennem vam je blizu, on je spreman, čeka da se samo uđe u njega. Vi sami možete postići Džehennem, pa zašto radite ono što vas odvodi u Džehenem?

Prema riječima Dželaluddina Rumija:

“Ako mi ne vidimo i ne osjećamo, to je zato što su nam osjećaji bolesni i čula mrtva. Za liječenje tjelesnih bolesti obratite se liječniku, a za liječenje unutarnjih obratite se svom Voljenom.”

Koliki će samo gubitnici biti ljudi kada vide da su svojim izborom napustili Džennet i odabrali Džehennem. Jednom je Imam Ali a. s. upitao Selmana: “Da li želiš da ideš u Džennet?” On je odgovorio: “U bezizlaznoj sam situaciji. Ako odem radi ljubavi Poslanikove, bit ću odvojen od tebe, a ako sam s tobom, odvojen sam od njega. Moj Džennet ste vi, bolje od toga mi ne treba.”

3.                Treba odrediti cilj, put stizanja do tog cilja i prepreke do cilja

Neophodno je da čovjek nauči i prepozna šta se može naći na putu ka njegovom savršenstvu, kako bi to mogao na vrijeme otkloniti. Stoga je potrebno prvo odrediti cilj, put stizanja do tog cilja i prepreke na koje se na tom putu može naići. Dok čovjek ne zna gdje želi ići i šta mu se može naći na putu, on ili neće imati snage da napravi početni pokret ili ako krene, prepreke će ga u tom poduhvatu zaustaviti. Učenjaci ahlaka kažu da prve stvari koje u ovoj nauci trebamo naučiti jesu negativnosti ahlaka, kako bismo ih mogli spriječiti ili otkloniti.

Irfanski pjesnici u vezi s ovim savjetuju:

“Ako želiš da te posjećuju stanovnici duhovnih svjetova, očisti svoje ogledalo, kako bi se oni u njemu mogli ogledati.”

Arifi imaju jedno pravilo koje koriste na svom putu:

“Prvo pražnjenje pa onda uljepšavanje.”

Shodno ovom stavu, prvo je pravilo da čovjek svoju dušu očisti od svega što ne pripada njemu, a nakon toga da sebe ukrasi lijepim osobinama. Ako npr. u bazenčić pun mulja uspemo čiste vode, i ona će se izmiješati sa muljem i postati prljava. Isto tako, ako čovjek pun mahana učini koje dobro djelo, ono se pretvara u loše djelo. Ovdje je potrebno napomenuti da je naša duša nekad bila poput čistog ogledala, ali smo je mi polahko onečistili. Dakle, sami smo krivi za svaku nečistoću koja na njoj postoji.

U 78. ajetu sure An-Nahl kaže se:

Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi kada vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.

Međutim, u suri Aš-Šams, od 7. do 9. ajeta Allah dž.š., kaže:

Tako Mi duše i Onoga koji je stvori, pa je nadahnu i za put dobra i put zla – uspjet će samo onaj ko je očisti.

Naizgled, ovi ajeti su protivrječni jer se u prvom kaže: ne znate ništa, a u drugom: dali smo vam ilham (nadahnuće) za zlo i dobro. U prvom ajetu naglasak je stavljen na aktuelnost, što znači da se odnosi na vrijeme neposredno nakon rađanja, kada čovjek ne zna ništa, a u drugom ajetu u pitanju su potencijali, tj. svaki čovjek potencijalno može biti dobar ili loš, zavisno od toga šta odabere.

Dakle, kada se govori o čistoti duše, to treba shvatiti na dva načina. To je ili “preventivna” čistota, kao kada, npr., dijete od malih nogu biva odgajano islamski i, prvo pod nadzorom roditelja, a kasnije svojom voljom, odraste u čovjeka čistog ahlaka, ili ako je već došlo do zaprljanja, te se nečistoće trebaju odstraniti.

Uobičajene prepreke na putu do čovjekovog savršenstva

a-      one koje se tiču čovjekovog uma (teoretske ili naučne prepreke);

b-     one koje se tiču čovjekovog djela (praktične prepreke).

U prvu vrstu prepreka ubrajamo:

1.   Gaflet (nehaj),

2.   Naučna sumnja (koja je uglavnom proizvod šejtanove vesvese),

3.   Iluzije,

4.   Praktični razum, koji može raspoznati šta je za njega korisno, a šta štetno, ali ne može raspoznati istinu od laži. Nažalost, prisutan je kod većine ljudi.

U drugu vrstu prepreka ubrajamo:

1.   Povođenje za svojim strastima,

2.   Egoizam,

3.   Šejtanske zamke,

4.   Nefsanske obmane – čovjekov nefs ponekad se služi i samom vjerom kada radi protiv vjere.

Naprimjer, neko od uleme ponekad izda fetvu koja se ne poklapa sa Kur'anom, ali smatrajući sebe borcem za vjeru, takvi ne vide potrebu da provjeravaju ispravnost svojih odluka.

5. Ljubav prema dunjaluku – mnogi arifi dostigli su visoke stepene na putu prema svom Gospodaru. Zahvaljujući tome, imali su neobične sposobnosti, npr. bili su u stanju da jedno suho drvo učine zelenim. Međutim, elemenat ljubavi ka Ovom svijetu odveo ih je u Džehennem.