Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Život kao znak Božijeg prisusutva

U 28. ajetu sure El-Bekara kaže se:

كَيْفَ تَكْفُرُونَ بِاللَّهِ وَكُنتُمْ أَمْوَاتاً فَأَحْيَاكُمْ ثُمَّ يُمِيتُكُمْ ثُمَّ يُحْيِيكُمْ ثُمَّ إِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

Kako možete da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili ništa, pa vam je On život dao; On će, zatim, učiniti da pomrete i poslije će vas oživjeti, a onda ćete se Njemu vratiti.

Pojava života jedna je od najsloženijih pojava na Ovom svijetu i oduvijek je zaokupljala razume učenjaka iz svih oblasti. Hiljadama godina brojni mislioci su okupirani razmatranjem ove pojave, ali pitanje: “Šta biva uzrokom da nešto beživotno odjednom počne da se razvija i živi?”, i dalje je otvoreno.

Kuran pridaje veliku pažnju temi života:

إِنَّ اللّهَ لَهُ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ يُحْيِـي وَيُمِيتُ وَمَا لَكُم مِّن دُونِ اللّهِ مِن وَلِيٍّ وَلاَ نَصِيرٍ

Allahova je vlast na Nebesima i na Zemlji, On život i smrt daje, i vi osim Allaha nemate ni zaštitnika ni pomagača. (Et-Tevba, 116)

Sve što čovjek u životu postigne moguće je samo zahvaljujući tom velikom Božijem daru – životu.

 Šef jedne naučne akademije u New Yorku napisao je knjigu Tajna čovjekova stvaranja, u kojoj prenosi i kritikuje slijedeću Hegelovu misao: “Dajte mi vodu, vazduh, sve hemijske supstance i vrijeme i počet ću stva­rati.” Hegel je zaboravio da je za stvaranje čovjeka potreban život. Zamislimo, kaže pisac ove knjige, da je i uspio spojiti sve elemente koje je tražio, ali na koji način bi im podario život? Ako pretpostavimo da je tom svom sklopu i uspio podariti život, postavimo mu pitanje: “Da li si to živo stvorenje ti stvorio ili je nastalo slučajno?” Ako odgovori da je to sam učinio, treba mu staviti do znanja činjenicu da je i sam stvoren, pa ako nekom treba čestitati za stvaranje ovog novog života, to je onaj koji je i njega stvorio. Njegovo stvaranje ustvari je stvaranje stvorenja od strane stvorenja, a ne od strane stvaraoca. Naprimjer, kada neko posije sjeme neke biljke, zatim se potrudi da odraste i konačno donese plod na rod, tako dobiveni plod vlasništvo je vrtlara koji je uzgajao biljku. Ovaj primjer možemo primijeniti i na sam sistem stvaranja, jer kada neko stvorenje dođe do mogućnosti da i samo nešto može stvoriti, da li to treba zahvaliti onom prvom stvaraocu od kojeg je sve poteklo ili onome ko je i sam stvoren.

Mufazal ibn Omer, učenik Imama Sadika a.s., jednom je upitao svog učitelja: “Neki ljudi misle da je Ovaj svijet rezultat stvaranja prirode. Šta treba odgovoriti takvima?” Imam je rekao: “Trebaš ih pitati: Šta je to pri­roda, da li ona posjeduje znanje, želju i moć? Ako ti daju potvrdan odgo­vor, oni su prihvatili Boga, samo su Mu dali drugo ime – pri­roda. Mi s njima nećemo voditi raspravu u vezi s imenom, raspravljat ćemo samo u vezi sa suštinom Stvaraoca. Ako ti daju odgovor da priroda nema ni znanje ni želju ni moć, ali je stvorila stvorenja koja sve to imaju i sve što je stvorila savršeno je usklađeno, jasno je da oni govore o zakonima Boži­jeg stvaranja koji su postepeni. Mi to također prihvatamo. Znači, oni ne govore o samom Stvoritelju, već o Njegovim zakonima stvaranja.”

Njihova greška ustvari je Hegelova greška, a Hegelova greška je nji­hova greška. Ovo što je Imam Sadik a.s. prije 1400 godina rekao, pono­vio je spomenuti šef akademije nauka iz New Yorka.

Ukratko, Kur’an je pitanje života u potpunosti razradio i čovjeka potiče na razmišljanje. Molimo Allaha Uzvišenog da nas dovede do ste­pena razumijevanja kur’anskih poruka a naša srca da učini centrom Nje­gove ljubavi i ljubavi njegovih evlija kao i svega što nas približava Njemu!

Čovjekova duša kao pokazatelj njegova postojanja

Napori učenjaka po pitanju spoznaje duše nikad nisu prestali. Rezultat svih tih napora jeste otkrivanje jednog broja tajni po pitanju duše, ali je ostalo na hiljade tajni koje još nisu otkrivene. Kur’an s ve­likom pažnjom ukazuje na ovo veliku Božiju Kreaciju, pridajući joj veoma ve­liku vrijednost i proglašavajući je jakim pokazateljem Božijeg prisustva.

U 85. ajetu sure El-Isra kaže se:

وَيَسْأَلُونَكَ عَنِ الرُّوحِ قُلِ الرُّوحُ مِنْ أَمْرِ رَبِّي وَمَا أُوتِيتُم مِّن الْعِلْمِ إِلاَّ قَلِيلاً

Pitaju te o duši. Reci: “Duša je od naredbi moga Gospodara, a vama je dato samo malo znanja.”

Stav ljudi po pitanju duše treba biti sa sviješću da je ona iz svijeta naredbi (emra), a i ono što im je dato od znanja o duši također dolazi iz tog svijeta.

U 7. i 8. ajetu sure Eš-Šems Allah dž.š. se kune dušom:

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

Tako Mi duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini.

Duša se spominje i na slijedećim mjestima u Kur’anu:

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلاَئِكَةِ إِنِّي خَالِقٌ بَشَرًا مِّن صَلْصَالٍ مِّنْ حَمَإٍ مَّسْنُونٍ فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي فَقَعُواْ لَهُ سَاجِدِينَ

I kad Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu sedždu učinite!” (El-Hidžr, 28-29)

ثُمَّ خَلَقْنَا النُّطْفَةَ عَلَقَةً فَخَلَقْنَا الْعَلَقَةَ مُضْغَةً فَخَلَقْنَا الْمُضْغَةَ عِظَامًا فَكَسَوْنَا الْعِظَامَ لَحْمًا ثُمَّ أَنشَأْنَاهُ خَلْقًا آخَرَ فَتَبَارَكَ اللَّهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِينَ

…Pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti me­som zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! (El-Mu’minun, 14)

اللَّهُ يَتَوَفَّى الْأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا وَالَّتِي لَمْ تَمُتْ فِي مَنَامِهَا فَيُمْسِكُ الَّتِي قَضَى عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَيُرْسِلُ الْأُخْرَى إِلَى أَجَلٍ مُسَمًّى إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onima koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju. (Ez-Zumer, 42)

Za spoznaju duše preporučeno je učenje Kur’ana sa razmišljanjem. Kur’an nas bodri na spoznaju nekoliko stvari:

Ø      Duša ima snagu unutrašnjeg (batin) i vanjskog (zahir). Pet čula koje imamo pripada vanjskim potencijalima duše, a naše moći raz­mišljanja, pretpostavki, zamišljanja i slično, nutarnji su potencijali duše. Ovi potencijali bili su povodom velikih is­traživačkih napora psihologa u pokušaju dokučivanja bližih spoznaja o duši.

Ø      Potrebno je razmišljati o aktivnostima duše kao što je pam­ćenje, razmišljanje itd.

Imam Sadik a.s. rekao je svom učeniku Mufazal ibn Omeru:

“O Mufazale, razmisli o unutarnjim sposobnostima duše. Zamisli šta bi se desilo sa čovjekom kada bi mu samo pamćenje bilo oduzeto, i kakvi bi problemi nastali u njegovom životu. Ako bi prestao pamtiti, ne bi mogao prepoznati šta je za njega korisno, a šta štetno. Zaboravio bi šta je dao, a šta uzeo, ne bi imao nikakve koristi od onoga što vidi i čuje. Zaboravio bi i ono što se u vezi s njim kaže i ono što on u vezi s drugima govori. Bez obzira što je hiljadu puta prošao nekom ulicom, tada ne bi znao kuda ona vodi. Kad bi cio život učio, ništa ne bi zapamtio. Ne bi pošao ni za kak­vom vjerom niti mezhebom. Ne bi se okoristio nikakvim iskust­vima niti uzimao pouku ni iz kakvih događaja. Rezultat toga bi bio da mu se oduzme ime čovjek. Pogledaj samo šta bi se desilo čovjeku kad bi mu bio uzet samo taj jedan potencijal. O Mu­fazale, bolja blagodat od pamćenja jeste zaboravljanje. Kada bi čovjeku ta moć bila oduzeta, došlo bi do toga da prva nesreća koja mu se desi bude uzrok da on prekine sve svoje aktivnosti. Ostao bi zauvijek potišten i žalostan, i ne bi osjetio ni malo slasti od ovos­vjetskih blagodati. Razmisli zato Mufazale o toj blagodati Božijeg stva­ranja.”

sadržaj