Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Nebeske knjige i pitanje mudžiza

Hipoteza je naučna pretpostavka i takve je prirode da je moguća njez­ina izmjena i njeno dokinuće, a s druge strane obuhvaćena je zako­nom evolucije i promjene. Nebeske knjige su, pak, dokazane čvrstim ar­gu­mentima nadnaravnih mudžiza. Danas oko ova dva pitanja postoji raz­mimoilaženje. Rezultat današnje nauke je sljedeći; ondje gdje postoje promjene, a posebno u slučaju živih bića, te promjene su trenutne. Naprimjer, promjene u slučaju majmuna teku malo po malo da bi to onda od­jednom dovelo do nastanka čovjeka.

Promjene koje su veoma spore (tj. koje nisu vidljive) ne postoje. Nauka prihvata činjenicu da nastanak čovjeka traje 9 mjeseci u utrobi majke i činjenicu da je čovjek nastao iz jedne ćelije procesom koji je tra­jao nekoliko milijardi godina.

Kakav je problem u vjerskom tumačenju stvaranja prvog čovjeka?

Kako prihvataju činjenicu da je Adem a.s. nastao u periodu od 40 dana iz Zemlje? Mudžiza ne poriče zakon kauzaliteta, kao u slučaju Musaa a.s., kada njegov štap postaje zmija, samo što se to odvija u jed­nom krat­kom vremenu.

Analizirajmo čovjeka koji nastaje iz sperme, a ona nastaje iz krvi, krv iz hranljivih materijala koji ulaze u tijelo, pa voće koje nastaje iz drveta, drvo od minerala, svjetlosti i vode tako da je prirodno reći da je čovjek nastao iz Zemlje jer slijedi prirodni proces. Shodno rečenom, nema nikakva čuđenja pretvaranju Musaovog štapa u zmiju, samo je razlika u tome što je Musa a.s. posjedovao jednu nadmoćniju snagu kojom je mogao kontrolisati ove prirodne zakone. U ne tako davnoj prošlosti vidimo da je vijest nekoliko stotina sati prenošena iz jednog mjesta u drugo, a danas tu razdaljinu vijest prelazi za manje od sekunde. Prema tome, jednim zako­nom prirode može vladati drugi zakon koji je dominantniji i obuhvatniji od prvog. Naprimjer, zrak po jednom prirod­nom zakonu ima iz­vjesnu gustinu, ali nije u mogućnosti zadržati teško tijelo koje propada na osnovu zakona gravitacije. U slučaju kada bismo taj taj vazduh stisnuli i komprimirali, onda bi on bio u stanju da drži neka metalna tijela kao što je avion.

Dakle, nema nikakvog naučnog spora oko prihvatanja argumenata da je nastajanje čovjeka trajalo 40 dana. Prihvatimo čak i pretpostavku da nije moguće da se neka pojava za koju je trebalo stotinu hiljada godina dogodi u kratkom periodu i to da je, naprimjer, ljudski prapredak bio majmun! Zbog čega bismo mi prihvatanjem ovih pretpostavki nužno mor­ali poreći vjeru?

 Islama se ne tiče ono što su druge vjere rekle u vezi sa stvaranjem čovjeka. Sa našeg stajališta, nebeske Knjige iskrivljene su ljudskim djelima, a jedina koja je ostala jeste Kur’an, i jedini put koji nam je ostao da vidimo kako je nastao prvi čovjek nalazi se u Kur’anu. Kada prihva­timo priču o stvaranju Adema a.s., vidimo da Kur’an o ovom pitanju go­vori sasvim normalno i ovu priču ne dovodi u vezu sa poimanjem i spoznajom Boga. Sam Kur’an ne pridaje veliku važnost činu stvaranja čovjeka od Zemlje, već tu važnost pridaje čovjekovom stizanju do savršenstva koje je neograničeno. Čovjek ima mogućnost da spozna sve zbilje i bit Ovog stvorenog svijeta i da oživi Božije osobine u svom zemal­jskom obliku, kao i da postane veza između niskog – prolaznog i vi­sokog – vječnog svijeta. Čovjek kao zemaljsko biće ima mogućnost dosezanja većeg položaja od položaja bića Nebesa. Spominjemo priču iz Kur’ana kada su meleci rekli Gospo­daru:

أَتَجْعَلُ فِيهَا مَن يُفْسِدُ فِيهَا وَيَسْفِكُ الدِّمَاء وَنَحْنُ نُسَبِّحُ بِحَمْدِكَ وَنُقَدِّسُ لَكَ قَالَ إِنِّي أَعْلَمُ مَا لاَ تَعْلَمُونَ

“Zar ćeš postaviti onoga koji će krv prolijevati na Zemlji i nered činiti?” Bog im reče: “Ja znam ono što vi ne znate” (El-Bekara, 30)

Bog nije predstavio čovjeka kao materijalno zemaljsko biće, već kao duhovnu snagu koja ima mogućnost da spozna Božija imena. Šejtanova greška bila je u posmatranju čovjeka u nižem – zemnom liku, i tvrdnji kako je, budući da je stvoren od vatre, uzvišeniji od čovjeka. Danas je ista ta greška prisutna i kod naučnika koji niži oblik čovjeka prihvataju kao nešto važno – suprotno onome kako Kur’an opisuje čovjeka kao du­hovno biće. Postoje mnogi ljudi koji posjeduju vjeru i pokoravaju se ne­beskim za­konima i koji stvaranje čovjeka tumače na osnovu naučnih dostignuća, te ne uočavaju u tome nikakvu oprečnost niti kontradikciju između evolucije i vjerovanja u Boga.

 Svaka nauka i razum govore nam da poricanje vjere pred­stavlja čin neupućenih i neukih. Pretpostavimo da vjerska učenja i Kur’an nije mo­guće objasniti i prihvatiti, a prihvatamo naučnu konsta­taciju evolucije – rezultat pretpostavki bio bi: mi ne prihvatamo vjeru, a kakve veze ima naše poricanje vjere s poricanjem Boga?

 Odgovor Islama glasi: slabost islamskih filozofa očitovala se u tome da su učenje evolucije okrenuli nasuprot vjere, a ona ustvari nema ni­kakve kontradikcije s vjerom. Naprimjer, kršćani su prihvatili iskrivljenu vjeru umjesto one koju su donijeli poslanici – koja je bila u skladu s ra­zumom i logikom, tu vjeru iskoristili su kao sredstvo za postizanje svojih želja, i to su činili upravo oni ljudi koji su se predstavljali kao vjerski ­učenjaci. Jedna ovakva iskrivljena vjera ne može se suprostaviti učenju evolucije, tj. ne može iskoristiti to učenje. Ako bismo prihvatili vjeru onakvu kakva ona jeste u svojoj prirodi, onakvu kakvu je Bog objavio preko svojih odabranih robova, takva vjera nikad neće doći u oprečnost nauci, jer nije moguće da Stvoritelj Kreacije pošalje vjeru koja će biti u suprotnosti s njenim za­konima. Nije moguće da Bog pošalje Poslanika koji će objavljivati učenje kontradiktorno samim zakonima prirode ili Kreacije. Sa stanovišta Kur’ana, to su bili oni učenjaci koji su uzeli vjeru kao svoje sredstvo, izmijenili je i iskrenuli u svoju ličnu korist i takva vjera neće se moći suočiti sa zakonom.

Zbog čega se neki učenjaci svojim znanjem sve više udaljavaju od vjerovanja u Boga

 Šehid Mutahari s dobrom namjerom prenosi u knjizi Dokazivanje Boga, koja je sastavljena od 40 radova različitih učenjaka, u kojoj se go­vori o dokazivanju Boga, misli svakog učenjaka sa svog aspekta znanja.

 Jedan od njih je Walter Oscar, koji govori zbog čega neki od učen­jaka u svojim istraživanjima i proučavanjima ne dolaze do tačke da vje­ruju u Boga, već se svojim znanjem sve više udaljavaju od vjerovanja u Boga. Uzroka ima mnogo, a spomenut ćemo samo dva:

 1.             Političko stanje koje vlada ili smjer kojim se kreće vlast u državi povod je da učenjaci krenu tim smjerom. U Rusiji, gdje je vladao komunistički režim, tim putem poveli su se i učenjaci. Uslovi društva u kojem čovjek živi (smutnja, etička pometnja) sve to uzrokuje da se učenjaci usmjere svojim tokom. Po riječima ­Oscara, takvi uslovi bivaju povodom da se um učenjaka usmjeri tokom kojim ide država i društvo tako da ako i dođe u priliku da misli o Bogu ili ako dođe na pomisao o Bogu, nema hrabrosti iznijeti svoje mišljenje.

2.      Povod ovakvog kretanja naučnika jest da dobar dio čovjekovih misli i stavova nastaje kao uzrok određenih iluzija ili umišljanja. Ne želi se reći da su njihove moći logičkog rasuđivanja poreme­ćene zbog tih iluzija, već je to nešto poput paranoje, gdje u sis­temu os­likavanja stvarnosti oni griješe, ali im je logička moć ra­suđivanja zdrava.

U većini kršćanskih porodica, kada djeca počinju vjerovati u Boga, njihova slika o tom Bogu pois­tovjećena je s čovjekovim izgledom Boga. Vjerovanje ide tim putem da je čovjek stvoren na Božiji lik. Kada se osoba koja je utemeljila svoje vjero­vanje na takvim temeljima počne baviti naukom i u toku svojih is­traživanja naiđe na problem da taj čovje­koliki bog ne može biti objašnjen kod njega, on se udaljava od takve ­predstave Boga koji liči na čovjeka. Takav čovjek sebi postavlja pitanja kao npr.: Taj Bog koji je na jednoj od planeta i upravlja Univerzumom u krajnjem slučaju može biti predsjednik neke najveće države, ali kakvu ulogu on ima u mom životu?

1.      Ovim se daje upozorenje organizacijama koje se bave širenjem i propagiranjem vjere kako to moraju činiti;

2.      Pouka pobožnim porodicama da svojoj mladeži vjeru nude na is­pravan i logičan način i da prethodno uzmu u obzir razmišljanje i ponašanje te mladeži.

U Kur’anu se prenosi dobar primjer kako hazreti Lukman a.s. od­gaja svoga sina. Vidimo iz njegova govora da on obraća pažnju na nje­gov svjetonazor, kad mu kaže: Sine moj, znaj da ima Stvaralac Ovog svijeta, pa tek nakon toga prelazi na njegovo ponašanje.

Druga poenta ove analize jeste upozorenje pojedincima da oni ne smiju svoje vjerovanje i stavove kvariti na osnovu uvjerenja i govora svojih ro­ditelja i predaka. Kada čovjek odraste i mentalno sazrije, mora to svoje vjerovanje staviti na razmatranje: bilo da ga logičkim mjerilima prihvati ili odbije. Sam Kur’an slijepo povođenje bez razmišljanja oštro podvrgava kritici:

وَإِذَا قِيلَ لَهُمُ اتَّبِعُوا مَا أَنزَلَ اللّهُ قَالُواْ بَلْ نَتَّبِعُ مَا أَلْفَيْنَا عَلَيْهِ آبَاءنَا أَوَلَوْ كَانَ آبَاؤُهُمْ لاَ يَعْقِلُونَ شَيْئاً وَلاَ يَهْتَدُونَ

A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravom putu bili?! (El-Bekara, 170)

Dželaludin Rumi u Mesneviji prenosi jedan događaj koji se zbio u vrijeme Poslanika s.a.v.a.:

Pored Medine živjelo je jedno pleme po imenom Huzejlije, a među njima je postojala jedna skupina mladih, naivnih ljudi koji su uzne­mirivali muslimane. Poslanik s.a.v.a. odabire jednu skupinu vjernika da u toku noći ode do tih ljudi, pri čemu na čelo te skupine postavlja jednog mladića. Odmah zatim stariji su se pobunili: “O Poslaniče, pored ovoliko starih ljudi ti odabra ovog mladića, zar sam nisi rekao uvažavajte svoje ­stare, nije li to što si izabrao njega protiv tvojih ranijih riječi.” Poslanik im odgovara:

“Taj vaš stav je površan, nije bitno koliko čovjek ima godina ili da li ima sijedu kosu i bradu, jer on pored lijepog izgleda može imati crnu nutrinu. Starost (čast) čovjeka i njegova veličina je u njegovoj prosvijetljenosti, razumu i znanju koje nosi u sebi.”

Rumijev savjet: Vidimo li neku presudu ili neki vjerski stav, ne tre­bamo odmah kao mjerilo uzimati spoljašnji izgled, već moramo malo raz­misliti o tome, vidjeti što je stvarni smisao ili cilj tog propisa. Naša je dužnost da se obavežemo i da počnemo kritički is­traživati čak i ono na čemu smo, te da se naša pripadnost Islamu utemelji na razboritim činjeni­cama i logičkim saznanjima.

 Kur’an na veoma lijep način rješava teško stanje u koje bi zapadao Poslanik s.a.v.a. Njega bi peklo u duši to što neki ljudi još nisu prihvatili istinu, jer je on bio kao milostivi otac i volio je da svi budu upućeni, pa mu uzvišeni Gospodar savjetuje:

فَلَعَلَّكَ بَاخِعٌ نَّفْسَكَ عَلَى آثَارِهِمْ إِن لَّمْ يُؤْمِنُوا بِهَذَا الْحَدِيثِ أَسَفًا

Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju? (El-Kehf, 6)

وَلَا تَحْزَنْ عَلَيْهِمْ وَلَا تَكُن فِي ضَيْقٍ مِّمَّا يَمْكُرُونَ قُلْ عَسَى أَن يَكُونَ رَدِفَ لَكُم بَعْضُ الَّذِي تَسْتَعْجِلُونَ

I ne žalosti se zbog njih i neka ti nije u duši teško zbog spletki nji­hovih. Reci: “Stići će vas sigurno nešto od onoga što požurujete!” (En-Neml, 70,72)

  Jednoga dana istina se mora pokazati u svom jasnom obliku. Ako je shvatimo na Ovom svijetu, to je dobro i korisno za nas, a na Onom svi­jetu bit će kasno i nikakve koristi od toga shvatanja nećemo imati. Jedno od imena Sudnjeg dana jeste i “Dan razotkrivanja tajni”. Praksa jednog od učitelja u Iranu prije spavanja bila je da kaže:

“Bože moj, uvjerenje do kojeg sam došao na osnovu argumenata i svoga razuma je ovo na čemu sam sad, ali ja vjerujem da je ono što je kod Tebe i ono u šta je vjerovao Tvoj Poslanik sušta istina, pokla­palo se to sa ovim mojim vjerovanjem ili ne i znao ja to ili ne.”

Ova praksa ima dva obilježja:

1.      ako ustanovimo da je naše uvjerenje zbilja netačno, da to priznamo,

2.      poslije toga trebamo se predati istini, jer Kur’an za ovakve kaže:

فَأَمَّا الَّذِينَ آمَنُواْ بِاللّهِ وَاعْتَصَمُواْ بِهِ فَسَيُدْخِلُهُمْ فِي رَحْمَةٍ مِّنْهُ وَفَضْلٍ وَيَهْدِيهِمْ إِلَيْهِ صِرَاطًا مُّسْتَقِيمًا

One koji budu u Allaha vjerovali i čvrsto se Njegovih propisa pridržavali – On će ih sigurno u milost Svoju i blagodat uvesti, i Pravim putem Sebi uputiti. (En-Nisa, 175)

sadržaj