Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

DVIJE VRSTE BIĆA IZ DVAJU SVJETOVA

Značenje apsolutne Božije želje ili htijenja takvo je da sve što On hoće i kako hoće – tako i nastaje, te ne postoji snaga koja bi se mogla is­priječiti između Božije volje i te stvari za koju On želi da nastane. Uko­liko On želi da nešto nastane odjedanput, a ne postupnim procesom, tako će i nastati, kao što je to slučaj s nematerijalnim svijetom, a ukoliko želi da nešto nastane postepenim procesom, tako će i nastati, kao što je slučaj s materi­jalnim svijetom. Osnovno mjerilo stvaranja jeste Njegova želja i ­ako On hoće da nešto nastane kroz proces od milijardu godina, tako će i biti.

Po mišljenju naučnika, imamo dvije vrste bića iz dvaju svjetova:

 1. Ona bića što nastaju odjednom – to je nematrerijalni svijet, i on je takve naravi da je svrsishodno da nastane odjednom. Ako je Bog odlučio da to nematerijalno biće bude znalac, onog trenutka kada nastane, ono to svojstvo posjeduje.

 2. Ona bića koja nastaju kroz proces – to su prirodna, materijalna bića. Nemoguće je da bića čija je egzistencija ograničena nastaju odjednom. U ovom procesu, pored moći Stvoritelja, potreban je još jedan uslov, a to je sposobnost mogućeg – kabilijet.

 Naprimjer, bio jedan poznati krojač koji je bio vješt u svom poslu, i jednoga dana dođe mu čovjek s vrlo malo platna i želi da mu ovaj sašije košulju, kaput, pantolone i potkošulju. Krojač potom uzme mjere lutke i napravi mu što je tražio. Dolazi čovjek u dogovoreno vrijeme da podigne porudžbinu i kad vidje što je krojač sašio, reče: “Ja sam ovo za sebe htio.” Krojač mu odgovara: “Ono platno što si donio moglo je stići samo za ove dimenzije.”

 Na jednoj strani je umjetnost i sposobnost krojača, a na drugoj čin­jenica da tog platna nije bilo dovoljno da se sašije u traženoj veličini. Kabilijet je arapska riječ koja je u prijevodu najbliže našoj riječi sposob­nost.

Šta je supstancijalno gibanje?

Mulla Sadra je dokazao da u srži bitka postoji gibanje nasuprot onih koji su tvrdili da ne postoji, odnosno da postoji samo akcidencijsko gi­banje.

Uzmimo, naprimjer, u obzir jednu jabuku. Ona ima svoj vanjski ob­lik, boju i unutrašnjost. Ono što čini da mi tu jabuku vidimo je akciden­cija (njena spoljnja boja), a ono što predstavlja zbilju (nutrinu) te jabuke naziva se supstanca. Mulla Sadra dokazuje da taj pokret koji se uočava na akcidenciji jeste posljedica pokreta koji se dešava u supstanci. Ništa na Ovom svijetu nije u mirovanju, kreće se i akcidencija i supstanca. Prema ovome, sva bića i sve egzistencije na Ovom svijetu iznutra i izvana su u ­postepenom kretanju i stoga nemaju mogućnost da nastanu bez procesa.

 Opći rezultati gornje polemike

Tevhid ne znači suprostavljenost evoluciji[1], jer ona dokazuje svrsishodnost stvaranja, dokazuje da postoji Stvoritelj i velika je pomoć tevhidu i vjerskim uvjerenjima. Naučne pretpostavke (hipoteze) ne mogu stati nasuprot racionalnim dokazima, jer je okvir u kojem te pret­postavke stoje – materijalni svijet, a znamo da je materijalni svijet samo dio pot­punog postojanja, i nije moguće da takve stvari koje su ograničene samo na jedan dio obuhvate cjelokupno postojanje. Naučne pretpostavke (hipo­teze) same podliježu promjenama i same bivaju vre­menom pobijane.

Mnoge vjerske pojmove prvo shvatimo doslovno, a kasnije dođe ra­cionalni dokaz i pobije naše viđenje. Naprimjer, u Kur’anu se kaže: “Božija ruka” i mnogi su pretpostavili da Bog ima ruke, sve dok nije dat racionalni dokaz da Bog nema tijelo, i tada bi shvatili da je u pitanju metafora u kojoj se govori o Božijoj moći. Neki učenjaci postali su nevjernici zbog zabludjelih vjerskih dogmi svojih vjerskih pravaca, da bi se na fonu tih grešaka borili protiv vjere i dokazivali da nema Boga – a što je samo po sebi neracionalno i nenaučno.

 Zapadna filozofija nema dovoljno jake instrumente ili riječi koje bi prenijele istinu onakvom kakva ona jeste. Nema opravdanja da nedostat­nost filozofskih stavova, koji su proizvod ograničenog ljudskog razuma, uzmemo kao nešto čime bi pobili postojanje Boga. Ova harmonija i ure­đenost zakona koji vladaju u pojavnom svijetu nisu najjači dokaz u ru­kama vjernika o postojanju Boga, kao što to tvrde nevjernici kada ističu da ako bi nam izvukli taj stav, mi se ne bismo imali čime više boriti.

Zapravo, u pitanju je tek prosječan dokaz, samo što su nevjernici umislili da je to nešto najjače što imamo. Poslanički, jači dokaz, koji je posebno korišten u dokazivanju Boga, naziva se burhan siddikin. A tek da imamo u ruci dokaz burhan lehvi”, ne bi nam bio potreban Ovaj svi­jet za dokazivanje, jer ovaj dokaz upravo polazi od Boga.

Naprimjer, kada nekome prilikom nepravilnog disanja šišti u plućima, doktor pretpostavlja da su u pitanju bolesna pluća; tj. on od posl­jedice ide prema uzroku. U drugom slučaju analizom krvi pronalazimo određeni mikrob, iako se izvana još ne osjeća bolest, tj. idemo od uzroka do posljedice. Imam Husejn a.s. kaže u svom obraćanju Bogu: “Nek je slijepo ono oko koje te ne vidi!”

Sam Darwin i niz drugih biologa bili su vjernici. To što su oni bili is­tovremeno naučnici i vjernici dokaz je da nema nikakvog spora između toga da čovjek bude vjernik i da zastupa mišljenje evolucije. U suprot­nom, oni bi napustili ili jednu ili drugu stranu. Što se tiče slučajnosti, to je relativno. Neupućen čovjek reći će da je nešto što se dogodi slučajnost, a upućeni zna da je zakon kauzaliteta nešto prirodno, što se dešava poste­peno.

Rezultat apsolutnog znanja i volje Uzvišenog Gospodara nije trenu­tačno stvaranje. Apsolutna Božija volja takve je prirode da stvara sve što poželi i na kakav hoće način. Mulla Sadra je dokazao da su sve eg­zisten­cije u prirodi u stalnom kretanju i da se njihov bitak razvija postepeno. U osnovi je nemoguće da jedno biće živi u prirodi, a da bude takvo da se ne mijenja i ne usavršava. Mulla Sadra je ovo dokazao kur'anskim ajetom, a zapadnjaci uporno tvrde kako su tevhid i evolucija u potpunoj oprečnosti.

Materijalistički argument – nema plana stva­ranja, nema ni Boga

Jedno od pitanja o kojem se raspravlja, a poriču ga oni koji poriču Stvoritelja, jeste da je Ovaj svijet nastao slučajno. Jedan od razloga za konstataciju da se ne može u isto vrijeme biti vjernik i prihvatiti evoluciju jeste pogrešno mišljenje da je Ovaj svijet nastao slučajno.

Nevjernici kažu: Iz pretpostavke da postoji Bog, koji uprav­lja svim postojećim, proizlazi da mi moramo reći da je sve što postoji moralo biti predviđeno i isplanirano te je tako i stvoreno.

Vjernici odgovaraju: Oni žele kazati da je Bog razmislio šta je htio stvoriti te je to is­planirao i na koncu stvorio. No mi vidimo da taj plan nije postojao, pa ih pitamo: “Kakav je vaš argument za tu tvrdnju?”

Nevjernici: “Zar u stvaranju ne postoji slučajnost?”

Vjernici: “Šta mislite pod tim slučajnim i iznenadnim?”

Nevjernici: “Nešto nepredviđeno, što se nije očekivalo, a nastane.” Vjero­vanje u Boga podrazumijeva plan, a ove dvije stvari sukobljavaju se s tezom o slučajnosti i tvrdnjom da tog plana nema. Neizbježno je da čovjek bude ili vjernik ili od onih koji vje­ruju u slučajnost. Mi smo uvjereni da slučajnost ima veliku ulogu i značaj u stvaranju. Pa i ako isključimo slučajnost u početku stvaranja, ne možemo je ne prihvatiti u daljem procesu stvaranja. Ovo potvrđuju konstatacijom: Zar je istina druga­čija od toga da je ova Zemlja, koja je kolijevka živih bića, nastala slučajnošću (od grumenova neke ranije raspadnute zvijezde) – a ako je sve trebalo biti po planu nekog uzvišenog bića, onda slučajnost ne bi tre­bala igrati nikakvu ulogu – a vidimo da je imala i te kakvu ulogu jer je slučajno iz toga proizašla i stvorena Zemlja. I kako je Zemlja nastala slu­čajno, sve što nastaje na Zemlji posljedica je te slučajnosti. Ovaj svijet nije, kako to tvrde vjernici (jednobožci), imao proračunati početak.”

Sljedeći njihov argument: Nastajanje stvari postepenim putem znak je da Bog nema moć da stvori sve odjedanput. Ovim žele reći: Ako je taj vaš Gospodar apsolutno moćan, On bi trebao sve što postoji stvoriti u jed­nom trenutku, jer iz apsolutne moći i želje proizlazi da On može sve stvoriti bez problema. U Kur’anu stoji da ako za nešto želi da bude, On samo kaže “budi” i ono bude.

Rezultat ovih dvaju njihovih argumenata: Ako postoji Bog, onda mora postojati i prvotno znanje i želja. Rezultat ovakve logike jeste da je sve što je dosad nastalo trebalo nastati odjednom, a pošto nije tako, onda nema ni Boga.

Odgovor muslimana: Ova primjedba nije naučno utemeljena. Rezul­tat tog znanja iz ezela nije da stvari dolaze u postojanje trenutačno. Božija namjera nije ta da bića trenutačno dolaze u postojanje. Znanje ezela nema nužno povezanu logičku vezu s tim, tj. da neki uz­rok prouzro­kuje nešto što mora doći trenutačno. Ovaj odnos između znanja ezela sa trenutačnim nastajanjem bića nije kao da 2+2 nužno mora biti 4. U ovom slučaju takav nužni odnos ne postoji, niti imate filozofsku argu­mentaciju da nam dokažete tu nužnost. S druge strane, niko od te­ologa nije u svojim knjigama to pitanje predstavio na takav način. Vi ste ti koji tako zamišljate stvari. Kur’an to predočava na drugi način, gdje se kaže da je Bog Nebesa i Zemlju stvorio za šest dana.

إِنَّ رَبَّكُمُ اللّهُ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ فِي سِتَّةِ أَيَّامٍ ثُمَّ اسْتَوَى عَلَى الْعَرْشِ يُغْشِي اللَّيْلَ النَّهَارَ يَطْلُبُهُ حَثِيثًا وَالشَّمْسَ وَالْقَمَرَ وَالنُّجُومَ مُسَخَّرَاتٍ بِأَمْرِهِ أَلاَ لَهُ الْخَلْقُ وَالأَمْرُ تَبَارَكَ اللّهُ رَبُّ الْعَالَمِينَ

Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest dana stvorio, a onda svemirom zagospodario; On tamom noći prekriva dan, koji ga u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njego­voj volji. Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Go­spodar svjetova! (El-A'raf, 54)

Ili, kur’anska najava da samo jedan dan u Gospodara našeg traje ko­liko hiljadu godina, po našem računanju.

وَيَسْتَعْجِلُونَكَ بِالْعَذَابِ وَلَن يُخْلِفَ اللَّهُ وَعْدَهُ وَإِنَّ يَوْمًا عِندَ رَبِّكَ كَأَلْفِ سَنَةٍ مِّمَّا تَعُدُّونَ

Oni od tebe traže da ih kazna što prije stigne, i Allah će ispuniti prijetnju Svoju; a samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju. (El-Hadždž, 47)

Iz ovih ajeta jasno se luči postepenost stvaranja. Vidimo da kroz his­toriju filozofi i teolozi nisu imali primjedbi na ovaj ajet i da su prihva­tili činjenicu postepenog nasatajanja. Kur’an na jasan način ukazuje na postepeno stvaranje, a primjer za to je čovjek.

Sumirani odgovor nevjernicima: “Vi ste na osnovu neke vaše krive predodžbe, koja nema uporišta ni u nauci ni u vjeri upali u polje vjere. A u arapskoj izreci se kaže: “Prvo stabilizuj zemlju, a potom na njoj slikaj!”

Pitanje dolaska svijeta u postojanje slučajnošću (tesaduf) razmatrano je sa stajališta vjere, a sada mu prilazimo sa stajališta filozofije. Filozofi po ovom pitanju kažu da slučajnosti nema u vanjskom svijetu i ono što su ljudi označili slučajnošću ne može biti to u zbilji.

Riječ tesaduf ima dva značenja:

1)      Da neka pojava dođe u postojanje bez uzroka, odnosno da jedna po­java nije postojala sama od sebe i da potom bez uzroka dođe u postojanje. Ovakvo značenje tesadufa ni jedno filozofsko učenje (bilo vjersko ili materijalno) nije prihvatilo u ovom zna­čenju, i svi opovrgavaju mogućnost ovoga. Oni koji tvrde da neki od životinjskih organa nastaju putem tesadufa nisu upravu jer ovdje nije riječ o njihovom tesadufu već o nečemu drugom. Zapravo, ovu vrstu tesadufa svi smatraju nemogućom.

2)      Da neka pojava nastane iz nečeg neuobičajenog. Naprimjer, nam­jeravali ste putovati u neki grad, nakon odluke sjeli ste u autobus te na­kon nekoliko sati stižete do željenog grada. Stigli ste tamo i ne čudite se jer je to logičan rezultat vaše odluke. No, recimo da u tom gradu sretnete nekog prijatelja kojeg godinama niste vidjeli, a koji živi u nekoj drugoj državi. Vi se iznenađujete i onako iznenađeni i radosni zagrlite ga i kažete: “Kakva sluča­jnost!” Ako bi vas pitali čemu toliko čuđenje, šta biste odgovorili na to pitanje? Neprirodno je očekivati da mojim odlas­kom u grad sretenem baš tog prijatelja, suprotno bi očekivanje bilo da ću svaki put kada idem u grad sresti tog prijatelja, što se posigurno neće dogoditi.

Samo je jedno ovakvo putovanje bilo uzrok susreta i upravo na ovakvim vašim pretpostavkama moj sastanak s prijateljem nije bilo pri­rodno očekivati. Ja sam bio u mogućnosti predvidjeti sve uslove put­ovanja (odluka, karta), ali moj susret s prijateljem nije prirodan ishod s vaše tačke gledišta.

sadržaj