Segmenti iz Morrisonove knjige Tajne stvaranja čovjeka

Prenosimo segmente iz Morrisonove knjige Tajne stvaranja čovjeka. Morrison je bio naučnik – biolog koji je napisao ovu knjigu kao odgovor ljudima koji su smatrali da promjene u prirodi znače poricanje Boga. On tvrdi da se stvaranje oka (svih njegovih djelova) moralo dogoditi odjed­nom, jer u slučaju da je bilo koji od njegovih segmenata bio nesavršen, funkcija gledanja ne bi bila moguća. Zar je moguće da se svi dijelovi oka slučajno stvore zajedno i da budu tako usklađeni, te da imaju funkciju da svjetlost usmjeravaju u određenom pravcu, da je pret­varaju u električni signal i potom šalju u mozak putem kojeg najzad vidimo željeni objekat? Takvo šta je nemoguće, tvrdi on.

 On je pisao i o ljudskim ćelijama kojih je u čovječijem organizmu preko milijardu. Nužno je da se sve ćelije (njihova građa) usklade sa ­okolinom u kojoj žive. Svaka ćelija koja treba doći u posto­janje treba sama sebi spremiti uvjete za daljnje kretanje. Neke od njih će tvoriti mišićni dio ljudskog tijela, neke koštani dio, neke će biti posebno korištene za strukturu zuba, a neke i za proizvodnju suza. Jednom se pretvaraju u oblik nosa, drugi put u oblik uha, što znači da svaka ćelija treba biti svjesna da mora sebe uskladiti prema svojoj svrsi.

Jasni dokazi ukazuju nam da se ljudski organizam kroz vrijeme pri­lagodio prirodi. I nauka je dokazala da se ljudski organizam treba pri­lagoditi okolini, ali da se i ta okolina i uslovi koji u njoj vladaju trebaju prilagoditi tijelu. Ne možemo prihvatiti teoriju slučajnosti kad samo raz­mislimo o Zemlji koja lebdi u svemirskom prostoru. Mogli bismo se zapi­tati da li njen položaj utječe na ostala nebeska tijela. Vjerovatnoća da Zemlja sebe u tačnim proporcijama uskladi sa svim ostalim nebeskim ti­jelima bila bi 1:1000000000, a ako bismo uzeli u obzir usklađenost sa cjeli­nom svih drugih pojava, onda bi ta cifra bila nezamisliva, tvrdi Mor­rison. On kaže da je upravo iz navedenih razloga nemoguće tvrditi da pojava života i sve ono što ga prati na površini zemaljske kugle bude slu­čajno.

Još je čudnije pitanje kako se priroda prilagodila čovjeku, a ne kako se čovjek prilagodio prirodi.

Kur’an nam to predočava kroz ajete. Čovjek može dosegnuti takvo stanje duhovnosti i spoznaje da mu i meleci čine sedždu. To je častan ­stepen kao što to i Kur’an ističe. S druge strane, čovjek može pasti i biti niži od četveronožaca i sebi zatvoriti vrata spoznaje tako da zagnjuri glavu u travu (baveći se Ovim svijetom) i ne razmišlja ni o čemu drugom nego o životinjskim strastima. Bog je čovjeku dao sposobnost da odluči koji će put izabrati, put ka dnu ili ka uzvišenom cilju.

A u Kur’anu se ističe:

إِنَّ اللّهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ وَإِذَا أَرَادَ اللّهُ بِقَوْمٍ سُوءًا فَلاَ مَرَدَّ لَهُ وَمَا لَهُم مِّن دُونِهِ مِن وَالٍ

Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika. (Er-Ra’d, 11)

Ne stiditi se priznati vlastito neznanje

Prenosi se od Poslanika s.a.v.a. da je rekao:

“Ako se neko bude stidio da pita ili da bude pitan, taj nikad neće saznati istinu niti će upotpuniti islamsko znanje.”

Isti je slučaj i ko se bude ustručavao priznati neznanje o nečemu. Kada bi allame Tabatabai npr. bio upitan za nešto, rekao bi da ne zna ili da to ne razumije. Šejh Ensari, jedan od velikana islamske nauke, jednom prilikom držao je govor te pri davanju odgovora na razna pitanja neko­liko puta je odgovorio da ne zna, na što mu je neko rekao: Što si onda tu sjeo!? Njegov odgovor je glasio:

“U mjeri ove dvije stepenice na koje sam se ispeo znam, a ako bi htio da se popnem u mjeri svoga neznanja, mogao bih se penjati do Nebesa.”

Einstein je rekao:

“Ako se želi usporediti sve čovjekovo znanje s neznanjem, neznanje bi činilo more, a znanje tek jedan prsten bačen u to more.”

Jednom prilikom Tabatabaijev učenik, koji je preveo njegov tefsir Mi­zan na perzijski, rekao je učitelju: “Da li mi dajete za pravo da mogu na nekim stranicama na kojima mi se ne sviđa vaše mišljenje i stav i protiv kojeg ja imam argument, da to napišem u fusnoti?” Tabatabai je tada izrekao sjajnu misao: “Naravno, lijepo je da mi svoje probleme među sobom rješavamo, a ne da ih ostavljamo drugima da nam ih rješavaju i iznalaze greške – pa ti slobodno gdje god misliš da nije is­pravno napiši svoju verziju – a onda ćemo to dati na prosudbu publici i čitaocima.”

Jedna od islamskih osobenosti jeste da tjera svoj umet na među­sobni razgovor. Tabatabai za 6. ajet sure Tevba kaže da je to jedan od najvećih po­nosa Islama. U njemu se vidi koliki se značaj pridaje slobodi čovjekovih osje­ćanja i misli. Zato on kaže da bi ovaj ajet trebao poput Sunca sijati na našem nebu. Naime, u doba Poslanika s.a.v.a. postignut je dogovor iz­među mušrika i Poslanika s.a.v.a. da se ne sukobljavaju. Prva strana koja je prekršila taj ugovor bili su mušrici, i ne samo da su ga prekršili, nego su i pojedinačno napadali muslimane. Tada dolazi pouz­dani Džibril a.s. i govori Poslaniku s.a.v.a.:

فَإِذَا انسَلَخَ الأَشْهُرُ الْحُرُمُ فَاقْتُلُواْ الْمُشْرِكِينَ حَيْثُ وَجَدتُّمُوهُمْ وَخُذُوهُمْ وَاحْصُرُوهُمْ وَاقْعُدُواْ لَهُمْ كُلَّ مَرْصَدٍ فَإِن تَابُواْ وَأَقَامُواْ الصَّلاَةَ وَآتَوُاْ الزَّكَاةَ فَخَلُّواْ سَبِيلَهُمْ إِنَّ اللّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih na­đete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte! Pa ako se pokaju i budu namaz obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, jer Allah zaista prašta i samilostan je. (Et-Tevba, 5)

Nakon toga spušta se 6. ajet sure Tevba, gdje se kaže:

وَإِنْ أَحَدٌ مِّنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَعْلَمُونَ

Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To je zato što oni pripadaju narodu koji ne zna. (Et-Tevba, 6)

Ova zaštita odnosi se na razgovor u smislu slušanja govora o vjero­vanju u Boga, pa ako prihvati – elhamdulillah, a ako ne prihvati – lijepo mu pruži zaštitu čak i stražare s njim pošalji ako je potrebno, dok ne dođe do mjesta na kojem se osjeća sigurno, jer su to neznalice.

 Vidimo kako se u 5. ajetu pravi atmosfera gdje “ključa krv” zbog kršenja ugovora i Božijeg zakona, ali u isto vrijeme ako samo jedan od njih uputi molbu za razgovor, nemamo se pravo boriti protiv njega i moramo mu dati azil dok ne sasluša naše argumente.

U 122. ajetu sure Tevba vidimo da je atmosfera među muslimanima bila takva da je “groznica” džihada obuzela sve, ali Kur’an savjetuje da se ne smiju mobilisati svi, već mora nekolicina ostati radi upute u vjeru onih koji se vrate sa ratišta, da ne bi zaboravili osnovne principe zbog kojih su se borili. Zato je razgovor i međusobno propitivanje nešto požel­jno i prihvatljivo.

Allame Tabatabai bio je jedan od velikih ljubitelja svog učitelja Kazija i uvijek je tvrdio da sve što ima – ima od njega, i da sve napisano u njegovu Mizanu pripada Kaziju. Pored prisnosti i odanosti svom učitelju, Kazi je poput sunija smatrao da vrijeme akšama nastupa samim zalaskom sunca, dok šiije i sam Tabatabai smatraju da treba sačekati da sasvim nestane crvenilo na horizontu. Kada bi ga učenici obilazili u dane posta, pitali bi ga šta da rade jer on voli ranije klanjati, a oni pričekati. On bi napravio kompromis tako da bi prvo iftario u vrijeme kada zađe Sunce, pa bi potom zajedno klanjali. Njihova međusobna pris­nost i oda­nost nije bila razlog da se svi moraju odreći svojih stavova. Spor oko ne­prihvaćanja nekih različitih i oprečnih stavova nužno ne znači i nejedin­stvo u jednoboštvu (tevhidu).

Tri puta za dokazivanje tevhida

Pred nama stoje 3 staze za dokazivanje tevhida – jednoboštva. Jedan put je put čulne spoznaje, iako se sva bića instinktivno u sebi kreću prema svojem savršenstvu.

Po ovom pitanju nameće se nekoliko nepoznanica:

a)      Šta je to uputa?

b)      Koja je svrha postojanja te upute?

c)      Pitanje postojanja tajnovite upute u živim bićima!

d)      Različiti putevi dolaska do upute!

e)      Kur’an i pitanje upute!

Praksa i egzaktne nauke dokazale su da postoji uputa u svemu eg­zistirajućem, a to se ogleda u činjenici da sve što postoji, pored svog ti­jela ima još nešto tajnovito, u sebi pohranjeno, uz pomoć čega raspoznaje svoj put u budućnost. Dakle, sve stvari i bića što postoje imaju u sebi ­software koji ih vodi i usmjerava naprijed.

Jedan učenjak kaže: “Obično kada majke žele umiriti svoje dijete, uzimaju ga u naručje i stavljaju ga na lijevu stranu, a da uopće nisu svjesne tog postupka jer u takvom položaju glavu djeteta stavljaju u bliz­inu svog srca i ono se umiruje čuvši otkucaje srca svoje majke, što je njemu dobro poznati zvuk koje je čulo i na koje je naviklo još od vre­mena kada je bilo zametak u majčinoj utrobi.” Mali broj majki svjestan je ove naučne činjenice i to zbog toga što taj njihov postupak predstavlja odraz prirod­nog nadahnuća što je jedno od čuda utkanih u egzistirajućim bićima.

Jedan ruski psiholog napisao je knjigu pod naslovom: Psihologija u Rusiji u kojoj je ispričao kako se u vrijeme rata susreo sa jednim dok­torom koji je nekoliko noći uzastopno bio na dužnosti, nakon čega je na­jzad utounuo u duboki san. U tom trenutku dopremili su grupu ran­jenika koja je hitno trebala operaciju, ali doktora niko nije mogao pro­buditi. Tresli su ga, sipali vodu i kad bi otvorio, oči ponovo bi ih zatvorio. Zatim je ovaj psiholog rekao svima da se umire i kada je nastala potpuna tišina, on je rekao: “Doktore doveli smo ranjenike, imamo potrebu za vama.” On se odmah probudio i ustao.

Rezultati ovog postupka objašnjavaju se na slijedeći način: Oni koji su ga htjeli silom probuditi ostavljali su učinak na dio mozga koji nije imao veze s tim, a psiholog je svojim postupkom djelovao na recepciju mozga koja je i u najdubljem snu budna. Uz pomoć toga čovjek održava svoju vezu s vanjskim svijetom. Ovaj psiholog želi nam dati do znanja da u čovjeku postoji nešto što ga, htio on to ili ne, održava u povez­anosti s vanjskim svijetom. Zanimljivo je i sljedeće zapažanje: Nemojte sada reći da je glas taj koji čovjeka može probuditi, uzmite za primjer čovjeka koji radi u vodenici koji i pored svih onih zvukova spava, ali is­tog trenutka kada se vodenični kamen prestane kretati, on skače iz sna. To je zbog toga što je vanjsko djelovanje i nadgledanje dato u nadležnost naročitoj recepcijskoj službi u mozgu i kada je došlo do promjene, ona zove na uz­bunu.”

Naprimjer, lososi kada dođe vrijeme njihovog polaganja jaja pređu ve­liki put u pronalasku odgovarajućeg mjesta gdje polože jaja i umiru, a kada se mladunci izlegu, ne znajući svoje roditelje, vraćaju se na njihovo staro mjesto