Mahijet (štastvo) bićâ?

Jedni to, poput gore spomenutog ruskog psihologa, smatraju nečim što postoji unutar bića. Drugi, pak, misle da je to nešto izvanjsko, što nije vezano za nas, što bića vuče prema njihovom savršenstvu. Prema tome, filozofi misle da je ovdje u pitanju neki nutarnji potencijal položen u zal­jubljenom i koji ga vuče prema voljenom biću. Postoji jedno Biće koje je voljeno, a ostala bića čeznu za njim i kreću se prema njemu. Allame Ta­batabai kaže:

“Ja sam jedna bezvrijedna ljuštura koja je upala u bujicu i ta me bujica odvela u More.”

Jasno je mišljenje da postoji jedna jaka privlačna sila koja sve što postoji privlači sebi, i htjela to bića ili ne, ona se kreću prema njoj, bilo da pogriješe u određivanju cilja svoje težnje ili ne. Kada ljudi pogriješe u određivanju svoga cilja, to se očituje u njihovom nezadovoljstvu. Naprimjer, čovjek misli da će njegovi problemi biti rješeni ako kupi auto, zatim kad ga kupi, vidi da se ništa nije riješilo, da ih ima čak i više. Ono što je jasno i što možemo zaključiti iz postojanja ovog potencijala jeste činjenica da postoji neko ko uređuje i vlada Ovim svijetom i ko ima vlast nad bićima. Samo On sva stvorena bića privlači sebi jer su ona stvorena da bi se približila k Njemu.

Šta je cilj stvaranja ovog potencijala?

Kratak odgovor na ovo pitanje bio bi: Potpunost i savršenstvo sva­kog bića jeste u tome da stigne do najuzvišenije tačke zbog koje je i stvoreno. Naprimjer, jedna košpica, koja se posije u zemlju, onog će trenutka postići svoje savršenstvo kada izraste u bujno zeleno drvo koje daje plodove, ili kad se pretvori u visoko stablo koje stoji pored puta i svojom visinom i ljepotom pruža sjenku prolaznicima i odmara oči umornim putnicima.

 Prema tome, sve akcije i reakcije i sve ono što se događa u postoje­ćem svijetu, događa se zahvaljujući ovom mahijetu koji je usađen u njega i čije bi stvaranje bez tog bilo nedostatno. Ova moć nije isto što i za­kon harmonije. Naprimjer, auto koji izlazi iz industrijske hale posjeduje har­moniju sklopljenih djelova i svaki dio ima svoju posebnu svrhu i funk­ciju. No, auto i pored usklađenosti i svrsishodnosti svojih dijelova nema onu (insansku) moć čežnje i traganja.

Zaključak: Moć koja čovjeka vuče ka savršenstvu nešto je sasvim drugo od onoga što je napravljeno i što samo po sebi nema upućujuću funkciju.

Tijelo ima organe i svaki organ ima svoju funkciju – to je, međutim, nešto sasvim drugo od onoga što tijelo vuče ka njegovu cilju. Šehid Mu­tahari kaže da se uputa ostvaruje na dva načina:

Jedna vrsta upute je ono što nužno proizlazi iz strukture stvari. Stvar biva tako sazdana da njeni dijelovi tako funkcionišu, da je ona prisiljena da radi to što radi i ne može nikako drugačije. Danas se in­dustrija kreće ka tom cilju da zauzme i nadomjesti ulogu čovjekovog ra­zuma. Specifič­nost tih stvari jeste tehničko-hemijska struktura, i sve je umijeće postavljanje tih stvari na njihovo određeno mjesto. Ako je nešto osmišl­jeno, napravljeno i sklopljeno na tačan način, jasno je da će raditi tačno i precizno.

Sva bića u sebi imaju jedan vid tajanstvene moći ili nagona, putem kojeg znaju da iznađu put ka svom cilju. Po pitanju prvotne kakvoće tog potencijala niti jedno bića ne odlučuje niti u tome ima bilo kakvu ulogu. Razlog i cilj postojanja takve vrste potencijala jeste da bi čovjeka doveo do ostvarenja onoga za šta je stvoren. Ono što u čovjeku postoji razlikuje se od onog izvanjskog dokaza o postojanju Boga (burhan nazm). Da bi ukazali na tu razliku, rekli smo da se bića mogu uputiti na dva načina.

Jedna vrsta jeste da iz konstrukcije tih bića neophodno proizlazi da moraju biti upućena. Naprimjer, jedan aparat koji je sastavljen od di­jelova i dobro proračunat, ne može ne raditi kako treba. To perfektno funk­cionisanje aparata ovisi o dvama činiocima: jedan je prošlo vrijeme, a drugi činidbeni uzrok, odnosno subjekt koji je to uradio.

Od sklopa dijelova stvari i posjedovanja posebnog redoslijeda skla­panja, što fizičkog što hemijskog dolazi do konstrukcije u kojoj su di­jelovi međusobno povezani jedni s drugima. Vidimo da sve to funk­cioniše kao cjelina u kojoj postoje dijelovi koji, svaki za sebe, obavljaju svoje funkcije u ravnoteži i harmoniji sa svima ostalima. Sve ove vještačke tvorevine proizvod su svojih specifičnosti po biti i nečijeg skla­panja. Svaka stvar po sebi je karakteristična i onda je onaj koji je bio pametan, shvatio koja karakteristika odgovara kome detalju i gdje treba da se uklopi da bi napravio cjelinu (stroj) koja svrsishodno funkcioniše. S obzirom na sastav i komponente te stvari koja je sastavljena, može se la­hko predvidjeti radijus kretanja ili način funkcionisanja. Naprimjer, is­paljena raketa, koja tjera neki termički cilj tačno se kreće do trenutka dok ne dođe do izvora toplotne energije koju ispušta rep aviona i tada udara u njega. Ova uputa tiče se prošlog vremena i naziva se burhan nazm – dokaz harmonije. Iz ovog dokaza izvodi se postojanje Boga.

 Kada je, pak, nečemu data mogućnost da odluči šta će učiniti, tada na scenu stupa ona druga vrsta upućivanja – činidbeni uzrok i buduće vrijeme, jer to više nije povezano s prošlim vremenom. Ova uputa koja se tiče pitanja šta ću biti i šta ću postati, to je već put nutarnje – fitretske upute. Kur’an pravi razliku između zakona usklađenosti i puta upute. Razdvojio je ove dvije činjenice i nazvao ih dvama različitim argumen­tima.

 Ukazao je na činjenicu da je prva uputa, burhan nazm, ona vrsta upućivanja koja nije svojstvena samo čovjeku nego svemu što postoji na svijetu.

 قَالَ فَمَن رَّبُّكُمَا يَا مُوسَى قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

“Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?” – upita faraon. “Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je pot­rebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo.” (Ta-ha, 49-50)

Ovdje se prenosi razgovor Musaa a.s. i faraona. Prvo što je rekao Musa a.s. (dao mu ono što mu je potrebno) tiče se burhan nazma. Kada Musa a.s. govori “nadahnuo”, to se tiče njegove buduć­nosti. Dakle, prva forma kojom se poslužio Musa a.s. jeste burhan nazm (prošlo vrijeme i subjekt), a potom ga je uputio (izbor i budućnost).

Što se tiče mrtve prirode, u Kur’anu se spominje da je svakom nebu određeno šta da čini i koji mu je cilj. U 6. ajetu sure Er-Rahman o ­biljkama se kaže:

وَالنَّجْمُ وَالشَّجَرُ يَسْجُدَانِ

I trava i drveće se pokorava.

Biljke i životinje čine sedždu samo Allahu dž.š. Sedžda se tiče budućeg vremena zbog toga što je upotrijebljena u obliku glagola, a glagolska radnja uvijek će doći nakon postojanja subjekta. U pogledu živ­otinja u suri Nahl se kaže:

وَأَوْحَى رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ أَنِ اتَّخِذِي مِنَ الْجِبَالِ بُيُوتًا وَمِنَ الشَّجَرِ وَمِمَّا يَعْرِشُونَ

Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi.” (En-Nahl, 68)

Nakon što je Allah dž.š. stvorio pčelu, uputio ju je da sebi pravi kuću u brdima i u onome što naprave ljudi. Vidimo da pravljenje kuće dolazi nakon stvaranja i to je vezano za budućnost. U suri Šems također se kaže da je čovjeku data mogućnost da bira iz­među bogobojaznosti i griješenja.

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

I duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini. (Eš-Šems, 7-8)

U suri Šura kaže se da je Bog go­vorio sa svojim poslanicima na 3 načina: neposredno, iza zastora i putem izaslanika koji bi im prenio Bož­ije riječi.

وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَن يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِن وَرَاء حِجَابٍ أَوْ يُرْسِلَ رَسُولًا فَيُوحِيَ بِإِذْنِهِ مَا يَشَاء إِنَّهُ عَلِيٌّ حَكِيمٌ

Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. On je, zaista, Uzvišen i Mu­dar! (Eš-Šura, 51)

Za Poslanika islama s.a.v.a. u suri Nedžm se kaže:

فَأَوْحَى إِلَى عَبْدِهِ مَا أَوْحَى مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَى

I objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio. (En-Nedžm, 10-11)

Iz spomenutih ajeta uočavamo proces čovjekovog usavršavanja (mrtva priroda – biljka – životinja – čovjek – poslanik).

Tabatabai po pitanju čudesa (mudžiza) koje su činili poslanici a.s. – a za one koji govore da je to nešto onostrano, što se ne uklapa u zakone koji vladaju ovim svijetom – kaže da ti ljudi uopće nisu ra­zumjeli zbilju stvaranja. Pa za primjer uzima: vratimo li se stepen po ste­pen unazad pro­matrajući zmiju koju je mudžizom načinio Musa a.s., ustanovit ćemo da je njena početna zbilja upravo onaj Musaov štap. Isti obrazac primijenjen na čovjeka izgledao bi: početak čovjeka je zakvačak, a on je proizašao iz sperme, ova iz krvi, ta krv je nastala iz hrane (neke biljke ili životinje) i sve tako dok se proces ne vrati samoj zemlji. To je isti taj proces samo što se u Musaovom slučaju on odigrao jako ubrzano i mi to nismo vidjeli, a i jedna i druga verzija pripadaju istom ovozemal­jskom zakonu koji upravlja prirodnim pojavama.

Razlika je u tome, navodi Tabatabai, što su poslanici ostvarivši du­hovni stepen do kojeg su došli, imajući neposrednu vezu s Bogom, bili iz­ravno upoznati s tajnama stvaranja i mogli su mijenjati oblike stvarima i bićima ubrzanim procesima. Upravo zato Uzvišeni Gospodar, da bi umirio nas obične u posljednjem ajetu sure Kehf kaže da je Poslanik čovjek kao i mi, samo mu se daje Objava da je naš Bog jedan i da je On izvor svega postojanja.

قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِّثْلُكُمْ يُوحَى إِلَيَّ أَنَّمَا إِلَهُكُمْ إِلَهٌ وَاحِدٌ فَمَن كَانَ يَرْجُو لِقَاء رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا

Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!” (El-Kehf, 110)

Da li je ovaj put i za druge otvoren ili ne? Onaj koji želi usposta­viti izravnu vezu s Gospodarom mora, u duhu spomenutog ajeta, iz­vršiti dvije preporuke:

1.      neka čini dobra djela – ovdje nam se daje do znanja da mi, htjeli ili ne, moramo nešto raditi, a kad već radimo, onda to učinimo do­brim, jer ako su naša djela usmjerena prema mnogobrojnim božanstvima, onda su ta djela zaprljana i od njih nemamo ni­kakve koristi.

2.      ne smatra Njemu ravnim nikoga.

Šehid Mutahari kaže: “Više puta, kada čitam ajete iz Kur’ana i kad vidim način kako se čovjeku sve potanko objašnjava – kao da ga se uzme za ruku i vodi ga se – dođe mi da plačem i da ronim suze čežnje. Kako se lijepo u Kur’anu kazuje:

Prvo si bio kamen, pa si postao biljka, potom životinja, zatim čovjek i najzad, Bog te vodi ka tome da dođeš do stepena Poslanika.”

Zato svaki dan u Fatihi molimo: Uputi nas na Pravi put, na put onih kojma si milost Svoju darovao, a ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!

Uočavamo razliku između burhan nazma i upute: gdje god postoji novo stvaranje, to se tiče upute, a gdje god je nešto stvoreno samo za jednu funkciju, to je burhan nazm (naprimjer, najsavršeniji kompjuter, bez obzira koliko dobro radi, nemoguće je da otkrije jedan novi mate­matički zakon). Ova druga vrsta, koja u sebi ima stalno stvaranje, ona je povezana sa budućnošću i stalno je u progresu.