Dvije vrste upute

Rekli smo da postoje dva oblika upute:

1.      Utkana uputa, koja je u nas položena kroz Kreaciju. Ona odražava harmoniju i vezana je za djelatni uzrok, te se odnosi na prošlost.

2.      Uputa vezana za krajnji uzrok i budućnost, kada se čovjek nađe na raskrsnici da bira između dva puta. On sam želi odrediti svoju budućnost shodno krajnjem cilju.

Na koji način možemo dokazati ovakvu vrstu upute u čovjeku? Kur’an je prva Knjiga koja je napravila razliku između ove dvije vrste upute (koje se tiču djelatnog i krajnjeg uzroka). Ako negdje postoji stva­ralaštvo i otkrivanje novih stvari, to je skopčano s čulnim nagonima, a ondje gdje to ne postoji, radi se o prvom obliku upute.

Kad su u pitanju organska bića, nauka još nije na valjan način doka­zala da postoji nagon u biljkama. Ono što možemo sa sigurnošću tvrditi i dokazano je jeste da ona snaga koja je prisutna kod svih bića i obuhvata ci­jelu Kreaciju jeste snaga privlačnosti – gravitacije. A šta je gravitacija? Da li se gravitacija odnosi na samu bit bića ili je spolja nametnuta, nauka još nije dala odgovor.

Newton (Njutn), koji je otkrio ovaj zakon, o biti gravitacije kaže:

“Ono što znam da postoji jeste snaga koja privlači tijela, a da li ona (bića) imaju svijest o toj sili gravitacije, to ne znam. Da li ta gravi­tacija proistječe iz njihove biti ili je to s vana nametnuto – ni to ne znam, pa ću to trenutno samo nazvati snagom privlačenja.”

Znamo da u svemu postojećem postoji sila kojom jedno tijelo priv­lači drugo, a kakva je ona, to još ne znamo. Razmotrimo sada uputu svojstvenu životinjama i biljkama. Sami naučnici o ovom pitanju zauzeli su sljedeći stav: Ćelije koje postoje u bićima imaju osobinu stvaranja ne­čega što nije bilo, pa o ovom pitanju postoje različita mišljenja:

Ø      Prvi stav svodi se na pitanje da li je ta snaga inherentna njima samima ili je to nešto što je njima spolja nametnuto. Naučnici se, nadalje, u vezi s ovim problemom pitaju: Da li možemo prihvatiti činjenicu da u takvom malom sićušnom stvorenju postoji takav razum koji je čak čudniji od čovjekovog, pa te sićušne ćelije pot­puno svjesno obavljaju proces novog stvaranja?

Ø      Drugo mišljenje je da postoji jedna snaga spolja, koja je namet­nuta, to je spoljašna uputa koja dolazi iz gajba, i ona nije isto što i razum. Naučnici kažu da teško mogu prihvatiti činjenicu da jedno malo biće poput ćelije posjeduje razum i sposobnost podu­čavanja i odgajanja.

Ćelije ne funkcionišu po principu po kojem funkcionišu ljudi, a s druge strane, sama građa tih bića (životinja i biljaka) iznutra govori nam da one nisu same dovoljne sebi – i ne ostaje ništa drugo do da prihvatimo činjenicu da su one upućene izvana.

 Ćelija, dakle, ima sposobnost mutiranja i stvaranja? Četiri su nji­hove naročite odlike:

1.      Moć da se usklađuju sa svojom sredinom i da se mijenjaju. Naprim­jer, cvijet koji je svojstven toplijim krajevima, ako bi se odnio u hladne krajeve, on bi se nakon nekog vremena prilagodio novoj okolini i promijenio.

2.      Imaju razrađenu podjelu posla i određivanje svačijih nadležnosti. Naprimjer, kada drvo korijenom povuče hranu iz Zemlje, ćelije tu hranu, shodno podjeli posla i određivanju odgovornosti, prenose kroz sve dijelove drveta.

3.      Kada se ćelije oštete, imaju mogućnost da se oporave – regener­iraju: ili ako im jedan dio bude uništen, one taj dio ponovno u sebi proizvedu.

4.      Otkrivaju same svoje potrebe i shodno svojim potrebama idu ka tome da ih zadovolje, bez toga da budu podučavane.

Ove četiri osobine karakteristične su za biljke i životinje. Cvijet, in­sekt ili ovca posjeduju sve ove osobine.

 Do sada smo objasnili prve dvije, a kažimo nešto sada i o trećoj i četvrtoj osobini.

Šehid Mutahari kaže: “Snaga života stvorila je hiljadu oblika i lje­pota. Za stvaranje Ovog svijeta nije dovoljna samo snaga ćelija već je pot­rebna moć koja je obuhvatnija od same ćelije.”

U knjizi Tajne stvaranja čovjeka autora Morrisona navodi se:

“Materija ne djeluje sama po sebi i od sebe nema nikakve inici­jative. Samo je život taj koji u svakom trenutku stvara nove oblike i nova bića i izvodi ih u ovom zemaljskom okruženju, a sama zemlja i materija bez života su bezvrijedni.”

Morrison navodi primjer gradnje tijela i mogućnost stvaranja novih organa u sebi. Životna (fitretska) nadahnuća nešto su neobično u našem živom svijetu s obzirom na činjenicu da ovakvu vrstu nadahnuća živa bića nisu stekla kroz edukaciju, a veoma precizno funkcionišu. Ova zapi­tanost postaje još veća kada znamo da edukacija, kako kod ljudi tako i kod živ­otinja, nije nešto što se nasljeđuje.

Morrison kaže:

“Ako biste mladunče ptice iz gnijezda odvojili od majke, vidjeli biste da taj ptić bez podučavanja sam pravi gnijezdo kao što su pravili njegov otac i majka.”

A sada da vidimo koje su osnovne razlike između razuma i nagona. Čovjek za svoj krajnji cilj koristi oba aspekta (i razum i nagon), ali gdje su tu granice? Koje funkcije su vezane za razum, a koje za nagon? Odgo­vor je sljedeći:

1)      Razum i nagon u nekim aspektima su isti, a u nekim se razli­kuju. Jedna razlika je u tome da nagoni djeluju jednolično. Naprimjer, pčela je mala životinja koja ulaže mnogo truda, i da bi napravila kilogram meda, treba joj 50.000 letova. Da bi čovjek, pak, napravio kilogram meda, trebao bi iscijediti 7,5 miliona cvjetova. Međutim, ove životinje od svog nastanka nisu prom­ijenile način života i obavljanja poslova, za razliku od čovjeka koji, s obzirom na posjedovanje razuma, na različite načine obavlja poslove i mijenja se:

Prva bitna razlika između nagona i razuma jeste da je nagon jednoli­čan, a zakoni razuma različiti i mnogobrojni.

Druga razlika je da nagon u svom poslu nikad ne griješi jer on po svo­joj biti nema posrednika u djelovanju, a gdje nema posrednika, nema ni griješenja.

Naprimjer, kad se čovjek ode žaliti doktoru, on zna šta ga boli i šta os­jeća, ali svojim objašnjenjem može doktoru pružiti pogrešnu sliku te da on pomisli da je u pitanju nešto drugo. Bolesnik ne griješi jer između njega i bola nema posrednika, ali između doktora i pojašnjenja te boli postoji veza, a to je bolesnikov razum.

Razum, zato što do rezultata dolazi iz uvodnih postavki, ponekad griješi u samom određivanju prvotnih premisa. Ponekad griješi u vredno­vanju premisa, a ponekad je ta greška šira pa pogriješi u njihovom slaganju, što rezultira greškom i nedolaskom do traženog rezultata.

Naprimjer, kada razgovaramo sa osobom koja je u svom poslu doživjela neuspjeh, pa je upitamo: Šta je razlog za to, ona obično kaže da je pogriješila u procjenama ili da je pogrešno to i to vrednovala.

2)      Sljedeći razlog zbog čega razum griješi, a nagon ne, jeste čin­jenica da je na­gon sam po sebi odvojeni aparat koji nema veze ni sa čim i on sve što razumije to i radi. Razum nije odvojen od drugih potenci­jala koji leže u čovjeku, a to su strasti, želje i ljubav – sve to ima utjecaj na razum da odredi nešto. Razum ima ulogu vodiča u tijelu od kojeg ovisi ispravnost cijelog tijela. Naprimjer, ako je čovjeku slabo srce, to se odslika na zdravlje cijelog organizma.

Prenosi se hadis Poslanika s.a.v.a.:

“Kada svjetlost razuma potpadne pod utjecaj strasti, ona biva uman­jena.”

Razum prihvata da je dolazak Poslanika na Ovaj svijet razum­ska neo­phodnost. U 213. ajetu sure El-Bekara kaže se da je jedan od razloga zbog čega su poslanici poslati na Zemlju taj da ljude spase od razilaženja koja su posljedica ljudskog razuma.

3)      Treći razlog zbog čega razum griješi, a nagon ne, ogleda se u pris­iljenosti i slobodi odabira. Ono što nagon posjeduje, prisil­jen je raditi po tome i zato nema griješenja, a ono što radi razu­mom nije prisiljen raditi i može birati različite opcije. Vidimo, naprim­jer, da pčela nema izbora osim da svoju kuću pravi u obliku šestougla i prisiljena je da materijal od kojeg pravi kuću bude vosak.

Nagoni koji se javljaju u čovjeku imaju potrebu za posebnim us­lovima i vremenima. Psiholozi i ljudi koji se bave odgojem podijelili su odgoj po etapama:

a.      odgoj prije punoljetnosti;

b.      sama punoljetnost;

c.      nakon punoljetnosti.

Zbog čega ove etape? Želje na neki način idu uporedno s nagonima. Recimo, dijete u jednom periodu nema nikakvih nagona koji bi bili bitni za društveni način života, u drugom periodu ti nagoni se uključuju i mi, da bismo ih na neki način mogli usmjeriti, moramo se sa njima pomiriti i razmišljati kako da se valjano ophodimo sa njima. Ovaj potencijal nešto je što čovjeka uzdiže iznad ostalih bića.

Kur’an o pitanju stvaranja kaže:

ثُمَّ جَعَلَ نَسْلَهُ مِن سُلَالَةٍ مِّن مَّاء مَّهِينٍ

...A zatim potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine. (Es-Sedžda, 8)

إِنَّا خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن نُّطْفَةٍ أَمْشَاجٍ نَّبْتَلِيهِ فَجَعَلْنَاهُ سَمِيعًا بَصِيرًا

Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi. (Ed-Dehr, 2)

U prvom dijelu ajeta, čovjeka od smjese sjemena stvaramo, nema razlike između čovjeka i životinja – ali dalje: da bismo ga na kušnju sta­vili – već dolazi do razlike između čovjeka i životinje.

Ono što je neophodno za ispit, tj. da bi se čovjek ispitao kakav će biti, jeste da taj čovjek u sebi ima moć odabira – i upravo je to odlika koja određuje različit put čovjeka od životinje. Potom se u 3. ajetu iste sure kaže:

إِنَّا هَدَيْنَاهُ السَّبِيلَ إِمَّا شَاكِرًا وَإِمَّا كَفُورًا

Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti.

O pitanju životinja u 56. ajetu sure Hud kaže se:

إِنِّي تَوَكَّلْتُ عَلَى اللّهِ رَبِّي وَرَبِّكُم مَّا مِن دَآبَّةٍ إِلاَّ هُوَ آخِذٌ بِنَاصِيَتِهَا إِنَّ رَبِّي عَلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ

Ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema ni jedne životinje koja nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.

Prema tome, nema nijedne životinje da nije u moći Božijoj i da nije prinuđena da ide određenim putem. Bog im je odredio taj put, i to je taj njihov Pravi put.

Rezultati prinude su dvojaki:

a)      niti ima uzlaznog niti silaznog puta;

b)      nema usavršavanja, a nema ni nazadovanja.

Činjenica je da jedna pčela hiljadama godina, bez obzira gdje živi – u naprednoj Americi ili trećem svijetu – radi svoj posao bez ikakve promjene. Kod čovjeka nije tako, pa mu Allah dž.š. predlaže Pravi put.

وَأَنَّ هَـذَا صِرَاطِي مُسْتَقِيمًا فَاتَّبِعُوهُ وَلاَ تَتَّبِعُواْ السُّبُلَ فَتَفَرَّقَ بِكُمْ عَن سَبِيلِهِ ذَلِكُمْ وَصَّاكُم بِهِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

 I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne sli­jedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili. (El-En’am, 153)

Sugeriše nam se: Pravi put je put Poslanika, pa ga slijedite, a ne idite različitim putevima da bi vas to skrenulo s puta istine. Kur’an nam objašn­java da postoji jedan Put za Boga, a drugi put za Poslanika s.a.v.a.:

إِنَّ رَبِّي عَلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ

Zaista je Gospodar moj na Pravom putu. (Hud, 56)

Poslanici imaju jedan put i Bog ima jedan put!? Razlika je u spol­jašnjosti i unutrašnjosti jedne te iste stvarnosti: Božiji put – to je put stvaranja – a put Poslanika put je šerijata. U konačnici, to je jedna te ista stvar (unu­trašnjost i vanjština). Poslanici su oni koji drže ogledala naspram čovječan­stva i govore: Čovječe, ovo si ti!

Da li je čovjekova sloboda apsolutna? Kur’an kaže da sloboda čovjeka nije apsolutna, ni izlazak iz zakona u kojima živimo, već je slo­boda dio ovog stvaranja.

Pitali su Imama Ridu a.s. da li smo mi apsolutno slobodni ili prisil­jeni. Odgovor je glasio:

“Kada se vraćate sa sedžde na kijam, kažete: Božijom voljom i moći uspravljam se i sjedam.” Ovom rečenicom, koja se može nazvati filozof­skim dokazom, naslućujemo granice do kojih ide čovjekova sloboda.

Imamo rivajet u kojem se kaže:

“Kada dođe vrijeme za dolazak Mehdija a.s. i Isaa a.s., Isa a.s. će se obratiti svojim Evanđeljem (Indžilom) i sve će kršćane uputiti na Pravi put, a Imam Mehdi a.s. će se obratiti muslimanima kur’anskim ajetima i ob­jašnjenjima.”

Mi slobodnom voljom ustajemo i svojim odabirom i slobodom sjedamo. Naše slobode i pokreti izlaze iz okrilja Njegove snage, volje i moći koji su apsolutni i neograničeni. On je htio da budemo slobodni, pa smo prislinjeni da budemo slo­bodni u okviru stvaralačkih zakona.

Treća razlika između razuma i nagona ogleda se u tome da propisi na­gona koji vladaju jesu pod prisilom, dok ra­zum ima moć odabira i slo­bodu u okviru zakona. Imam Sadik a.s. kaže da nema apsolutne prisil­jenosti ni apsolutne slobode već nešto između toga.

I četvrta razlika jeste u tome da su nagoni ograničeni. Broj nagona u čovjeku ograničen je, a i njihov krajnji doseg također. U životin­jskom svi­jetu toga nema i one ne prelaze granicu uspostavljenih pravila. Ideali i savršenstvo koji leže u čovjekovom razumu ogledaju se u beskrajnim čovjekovim horizontima. U Kur’anu se kaže da je Allah dž.š. podučio Adema svim Svojim imenima.

 Ako prihvatimo da je Bog beskrajan, onda su i Njegova imena kvalita­tivno beskrajna – a znalac beskrajnog također je beskrajan. Kur’an kaže da se trebamo takmičiti u tome da dobijemo Božiji oprost i život bez granica. Ukoliko se u životu ukrasimo osobinama (imenima Božijim) kao što su milost, oprost, pokrivanje sramote itd., onda putem tih imena stižemo do same biti. Na Sudnjem danu vidjet će se neka lica (koja su u sebi smirila Božija imena) i odsjaj ushićenja u njima i ona će gledati u lje­potu Njegova lica (naravno, ne misli se na materijalno lice).