Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Zablude tradicionalista

Zašto se bavimo tradicionalistima? Zato što oni pišu i govore u ime Islama. Njihova je osnovna teza da je akaid pitanje Neba, a ne Zemlje, zbog čega, prema njima, sve o akaidu moramo saznati direktno s Nebesa, a ne od čovjeka kao zemaljskog bića. U odgovoru na ovu tezu islamski filozofi kažu: “Mi je prihvatamo, ali tvrdimo i da je um Božiji dar čovjeku.”

فَإِذَا سَوَّيْتُهُ وَنَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِي فَقَعُواْ لَهُ سَاجِدِينَ

I kad mu dam lik i u nj udahnem ruh (dušu), vi mu se poklonite. (El-Hidžr, 29).

Zar iz ovog ajeta nije vidljivo postojanje nebeskog u čovjeku. Sedžda meleka čovjeku došla je nakon udahnuća ruha u njega. Ljudski um jedan je od plodova tog nadahnuća, pa stoga nije sporno da li treba koristiti um u promišljanju o nekim nebeskim stvarima.

Tradicionalisti (hadisije) ne koriste svoje mišljenje, nego se bave samo jasnim (muhkem) ajetima i onima koji su objašnjeni u hadisima Poslanika s.a.v.a. Tako, naprimjer, kada tumače ajet: Milostivi Aršom upravlja (Ta-ha, 5), oni kažu: “Kakvoća je nepoznata (medžhul), a pitanje je novotarija (bid’at).”

Islamski filozofi u kritici tradicionalističke škole kažu: “Upravo na osnovu činjenice da um nije u stanju dosegnuti sve nebeske istine, ra­cionalno je dokazivo nužno postojanje s Nebom spojenog bića – Poslanika, koji će upotpuniti nedostatak ljudskog uma i ono što um ne može dosegnuti.”

Navest ćemo nekoliko činjenica kojima islamski filozofi dovode pred zid tradicionaliste:

1)      Zar i vi kao i mi ne tvrdite da je oponašanje (taklid) u načelima vjere zabranjeno? To pokazuje da Islam poštuje sposobnosti uma.

2)      Da li se mu’džiza, kojom se potvrđuje veza Poslanika sa gajbom, dokazuje umom ili preko hadisa i kur’anskih ajeta? Svi se slažemo da je to posao ljudskog uma. Sama mudžiza umom je dokaziva. Dakle, po vama proizlazi da nam razum pomaže tamo gdje treba, a nakon toga treba ga odbaciti.

3)      Da li se pojmovi i istine iz svijeta gajba, poput Arša, Ummul-Ki­taba, Levhi mahfuza itd., koji se spominju u Kur’anu i sunnetu nalaze tu tek tako ili je potrebno razmišljanje o njima? Kada Kur’an spominje naizgled nerješiva pitanja, da li je cilj njihovog spominjanja sli­jepo prihvatanje ili promišljanje o njima? Sigurno treba promiš­ljati o tim pitanjima, a ne slijepo ih prihvatati. Zato i postoje dvije vrste islamskih propisa:

a)      Oni propisi koje čovjek treba izvršavati da bi se rezultati toga očitovali na njegovoj duši. Njihova svrha je izvršavanje radi ubi­ranja plodova (akl ovdje nije presudan i ne igra veliku ulogu). To su propisi poput posta, učenja Kur’ana, sadake. Ovdje je raz­mišljanje sekundarno, a naređeni su nam isključivo radi ubiranja plodova. Ako filozofija dokaže njihov smisao, a mi ih ne iz­vršavamo, to znanje za nas nema nikakvog smisla ni vrijednosti. Svakako će onaj ko istovremeno razumije smisao propisa i iz­vršava ih imati bolje rezultate od onoga ko ih izvršava bez razu­mijevanja.

Neko je jednom prilikom vidio allame Tabatabaija kako u Mešhedu prilazi prosjaku. Sjeo je kraj njega, stavio nekoliko novčića u svoju ruku, a potom je pružio prosjaku. Kada je prosjak uzeo novac, Allame je polju­bio svoju ruku, ustao i krenuo dalje. Čovjek, koji je sve to posmatrao, sustigao ga je i upitao zašto je baš tako postupio. Allame mu odgovori: “Mnoge stvari ne razumiješ pa ne moraš ni ovo.” Čovjek je i dalje insisti­rao, pa mu Allame napokon odgovori: “Zar u predajama ne stoji da je ruka prosjaka otjelovljenje ruke Božije, a Uzvišeni kaže u Kur’anu: Ko će Allahu dati pozajmicu…(El-Bekara, 245) Zar lijep adab (učtivost) robovanja Bogu ne zahtijeva da mi svoju ruku, kada je pružamo prema ruci Božijoj, stavimo ispod; eto zato sam stavio novac na dlan (da Alla­hova ruka bude gornja). I zar zijaretiti (posjetiti) onoga ko je učinio zija­ret nije kao da i sam učiniš zijaret. Moja ruka zijaretila je ruku Božiju pa sam je zato poljubio.”

Jasno je da ovakvo prodiranje u dubine ibadeta uzdiže čovjeka i od­vaja ga od Ovoga svijeta. Značaj milostinje toliki je da je njoj posvećena cijela jedna kur’anska sura. Činjenica je da davanjem milostinje dajemo ne očekujući da će nam primalac uzvratiti, pa čak ni zahvaliti. Prema tome, uvjet davanja sadake nije spoznaja njenog smisla, jer ako je dajemo i bez razumijevanja suštine, imat ćemo nagradu budući da Allah kaže da na­grada dobročiniteljima neće biti uskraćena (Hud, 115). Dakle, ovo činimo radi samoga čina i ubiranja njegovih plodova.

b)      Brojna su pitanja islamskog vjerovanja koja ne traže prakti­ciranje, nego se tiču isključivo spoznaje, npr. Allahovi sifati, šta je bilo prije i šta će biti poslije Ovog svijeta itd.

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنفُسِهِمْ أَلَسْتَ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى شَهِدْنَا أَن تَقُولُواْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَذَا غَافِلِينَ

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova iz­veo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Go­spodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.”(El-A’raf, 72)

Ako u ovom ajetu nije riječ o nečemu što trebamo izvršavati, kakav je onda njegov smisao? Čemu onda stotine pitanja koja se tiču kadra (određenja), zagrobnog života, proživljenja itd?

Imam Ali a.s. u Stazi rječitosti govori o tim pitanjima, a allame Ta­batabai napisao je knjigu Ali i Božanska filozofija, koja odgovara na ova teološka pitanja, npr. da Bog nema mahijet – štastvo, da je Prvi prije svega, da je Jedan na Sebi svojstven, a ne na brojčani način itd.

لَوْ كَانَ فِيهِمَا آلِهَةٌ إِلَّا اللَّهُ لَفَسَدَتَا فَسُبْحَانَ اللَّهِ رَبِّ الْعَرْشِ عَمَّا يَصِفُونَ 

Da Zemljom i Nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, pore­metili bi se. Pa neka je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (El-Enbija, 22)

مَا اتَّخَذَ اللَّهُ مِن وَلَدٍ وَمَا كَانَ مَعَهُ مِنْ إِلَهٍ إِذًا لَّذَهَبَ كُلُّ إِلَهٍ بِمَا خَلَقَ وَلَعَلَا بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يَصِفُونَ

Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan drugog bi pob­jeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose! (El-Mu’minun, 91)

Kur’an, dakle, pojašnjava čovjeku nemogućnost postojanja dvaju božanstava na racionalan način, onako kako je to pojmljivo ljud­skom umu.

Imam Zejnul-Abidin a.s. je rekao:

“Pred kraj vremena (ahiri zeman) doći će učenjaci koji će duboko pronicati u vjeru i tevhid. Allah je radi njih objavio suru Ihlas i po­četak sure Hadid.”

Šehid Mutahari je kazao: “Islamska znanost dokazala je da su ovdje objašnjena najuzvišenija značenja tevhida.” Bertrand Russell (Rasel), engleski filozof, je napisao: “Uzrok filozofskih rasprava treba tražiti u šiijama koji su skloni batinu i gnozi.” Ahmed Emin na to se nadovezao: “Dobro, ako to i prihvatimo, ipak je uzrok u tome što su oni većinom Iranci, koji su skloni umovanju i racionalnom razmišljanju.”

Mutahari o Russellu kaže: “Njega ne shvatamo ozbiljno jer o onome o čemu govori ne posjeduje ni najmanje znanje te ćemo ga stoga zane­mariti. Međutim, Ahmedu Eminu treba odgovoriti. Niti su sve šiije Iranci, niti su svi Iranci šiije. Kulejni, Šejh Saduk i Muhammed Ibn Ebu-Tebersi bili su veliki šiijski alimi, a nijedan od njih nije bio Iranac. S druge strane, Buhari, Muslim i Ebu-Davud nisu uopće koristili racionalne dokaze, a svi su Iranci. Zato ovu tezu na temelju istina u vanjskom svi­jetu možemo potpuno odbaciti.”

Sidki Numan u knjizi Historija ilmul-kelama kaže: “Islamski mu­had­disi i fakihi (pravnici) smatrali su da nije dobro razgovarati s inovjer­cima, a udubljivanje u gramatiku nije im ostavilo nimalo vremena za udubljivanje u značenje riječi. Rezultat je njihova obuzetost prenošenjem riječi i činjenica da do njihovih ušiju nikada nije doprlo nešto protivno vjeri. Ni­kada nisu odgovarali na pitanja onih koji Islam posmatraju sa strane, i nisu koristili filozofske rasprave da bi im odgovorili. Zahvalju­jući tome, kada bi najvećeg muhadisa upitali ima li Bog tijelo, on bi rekao da nema, a kada bi tražili objašnjenje ajeta: Milostivi aršom uprav­lja, rekao bi: ‘Kakvoća toga je nepoznata, a pitanje o tome bid’at.’”

Prema tome, njihov vidokrug bio je sužen jer nisu imali nikoga u bliz­ini čija pitanja bi tražila zadovoljenje. Međutim, mutekellimi (teolozi) su bili iz naroda i na vrijeme su shvatili da odgovore na ova pitanja treba tražiti u ajetima koji imaju ovakva značenja. Znamo da Kur’an i sunnet ne odgovaraju sa “kakvoća nepoznata, a pitanje bid’at”, već oni odgova­raju na sva pitanja.

وَإِن كُنتُمْ فِي رَيْبٍ مِّمَّا نَزَّلْنَا عَلَى عَبْدِنَا فَأْتُواْ بِسُورَةٍ مِّن مِّثْلِهِ وَادْعُواْ شُهَدَاءكُم مِّن دُونِ اللّهِ إِنْ كُنْتُمْ صَادِقِينَ .فَإِن لَّمْ تَفْعَلُواْ وَلَن تَفْعَلُواْ فَاتَّقُواْ النَّارَ الَّتِي وَقُودُهَا النَّاسُ وَالْحِجَارَةُ أُعِدَّتْ لِلْكَافِرِينَ

A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi i kamenje. (El-Bekara, 23-24)

فَبَشِّرْ عِبَادِ الَّذِينَ يَسْتَمِعُون الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَاب

Zato obraduj robove Moje koji Kur’an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na Pravi put ukazao i oni su udubljeni u znanje. (Ez-Zumer, 17-18)

U ovom ajetu nalazi se pet principa:

1)      slušanje sa razumijevanjem,

2)      analiza i razmatranje (razlučivanje šta je dobro),

3)      izabiranje najboljeg,

4)      uputa je samo Božija,

5)      ovakvi ljudi posjednici su razuma.

U odgovoru tradicionalistima Tabatabai kaže: “Ovakvi ajeti i hadisi puni su značenja. Tradicionalisti nisu smatrali potrebnim da se u njih zadubljuju, a što se tiče njihovog znanja, prepustit ćemo ga Allahovom sudu.” Dakle, princip “kakvoća nepoznata, pitanje bid’at” suprotan je aklu, Kur’anu i sunnetu. Ovakvi ajeti pozivaju na umovanje i izvlačenje pouke, a o tome postoje i Poslanikove s.a.v.a. predaje. Svi ti pozivi na raz­mišljanje nisu bez smisla, a cilj im je da spoznamo i saznamo. Stav tra­dicionalista isti je kao kad bi nam se kazalo da uzmemo abdest, ali da ne moramo biti čisti, ili da razmišljamo, a da ono što smislimo odbacimo, što nema smisla ni za obične ljude, a kako onda to pripisivati Allahu dž.š. i Poslaniku s.a.v.a!?

Mulla Sadra je rekao: “Mi smo u ovom vremenu zatočenici nekih koji ne znaju jezik. Njihove oči nemoćne su da vide svjetlo i hode putem mudrosti. Njihove oči poput su šišmiševih, koje ne koriste svjetlo. A svaku vrstu poniranja u dubine vjere, zato što je ono suprotno sklonostima širokih masa, odbacuju kao nešto zabranjeno. Njihovo raz­mišljanje ne prelazi granice materijalnog.”

Tradicionalisti za argument uzimaju sljedeći hadis Poslanika s.a.v.a. Poslanik je vidio staricu kako prede vunu i vrti vreteno, te ju je upitao:

“Kako si upoznala Boga”, a ona je pogledala u okrećuće vreteno i rekla: “Ovako kako se ovo vreteno vrti. Jer ako ja trebam ovom vre­tenu da bi se vrtilo, kao će se cijeli svijet vrtiti, a da Neko ­Moćan ne stoji iza njega. Poslanik je tada rekao: “Slijedite i vi ovo, vjerujte i imajte dini-adžaiz (vjeru staraca poput ove slabašne starice)!”

Tradicionalisti kažu da promišljanja o pitanjima nedokučivim ljud­skom umu mogu čovjeka odvesti u zabludu. Zato zaključke do kojih su neki došli “maštanjem“ ne treba predstavljati kao stvarnost. Ljudski um je manjkav i ne može sebi priskrbiti savršenstvo. Zato i jesu slati poslanici kako bi upotpunili um. Pa kad imamo poslanike, čemu onda razmišljanje, smatraju tradicionalisti.

Islamski filozofi i mudraci daju odgovor da ovaj hadis nema doka­zanu autentičnost ni u jednoj sunijskoj ni šiijskoj zbirci, ali ga tradicio­n­alisti navode jer je blizak njihovim ranije formiranim stavovima.

Prvi koji im je odgovorio bio je ‘arif i pjesnik Šabestari:

“Svijet je stvoren radi tebe, a ti u njemu nemoćan; možeš li pronaći ikog tako nemoćna. Poput zatvorenika u uglu sjediš, i umjesto da se izbaviš, ti sebi noge vežeš. Poput starice si okrenuo leđa stvar­nosti. Zar ti to ne donosi osjećaj posramljenosti. Svi hrabri su na mejdan izašli i njihova tijela već su umazana krvlju, a ti se nećkaš. Šta si to razumio o dini-adžaizu, pa si se zatvorio tvrdeći da svako razmišljanje nije džaiz (dozvoljeno). Ako si čovjek i ako još imaš pameti, kreni kroz Ovaj svijet stvarnosti nigdje se ne zaustavlja­jući. Izađi i ti poput Ibrahima Halila i tragaj za istinom u svakoj stvari i tako ćeš noć svoju pretvoriti u dan. U noći Isra Poslanik se upoznao sa mnogim tajnama Božijim. Kako da nama bude zabranjeno nešto na što naš vođa ima pravo. Izašao je iz Ummihanine kuće i obišao cio svijet u jednom trenu. Koga god je poslije pitao da li ga je vidio, potvrdno bi mu odgovorio.”

Šabestari ovdje govori da Poslanikov odlazak na noćno putovanje jeste poticaj i nama da tragamo za istinom i posmatramo znakove Božije izvan sebe i u sebi.

أَلَمْ تَرَوْا أَنَّ اللَّهَ سَخَّرَ لَكُم مَّا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ وَأَسْبَغَ عَلَيْكُمْ نِعَمَهُ ظَاهِرَةً وَبَاطِنَةً وَمِنَ النَّاسِ مَن يُجَادِلُ فِي اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَلَا هُدًى وَلَا كِتَابٍ مُّنِيرٍ

Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na Nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje. (Lukman, 20)

Zar cilj dolaska Poslanika nije objašenjen u 157. ajetu sure El-A’raf, gdje se govori kako je poslan da ljudske umove oslobodi okova, da čita Božije ajete ljudima, te da ih tumači podučavajući ih mudrosti? I prema šejhu Šabestariju i njegovim stihovima ovaj ajet znači kretanje, a ne mi­rovanje – te znanje i razmišljanje, a ne neznanje. Evo kako glasi taj ajet:

 الَّذِينَ يَتَّبِعُونَ الرَّسُولَ النَّبِيَّ الأُمِّيَّ الَّذِي يَجِدُونَهُ مَكْتُوبًا عِندَهُمْ فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنْجِيلِ يَأْمُرُهُم بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَاهُمْ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَآئِثَ وَيَضَعُ عَنْهُمْ إِصْرَهُمْ وَالأَغْلاَلَ الَّتِي كَانَتْ عَلَيْهِمْ فَالَّذِينَ آمَنُواْ بِهِ وَعَزَّرُوهُ وَنَصَرُوهُ وَاتَّبَعُواْ النُّورَ الَّذِيَ أُنزِلَ مَعَهُ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.

Mevlana Dželaludin Rumi u svojoj Mesneviji dao je odgovor na hadis: “Slijedite i vi ovo, vjerujte i imajte dini-adžaiz!” On kaže da je ri­ječ adžuze (slabo pokretna starica) pogrešno prevedena i da se ovdje misli na adžze, što znači unutarnja slomljenost – slomljeno srce, a ne adžuze – starica slomljene kičme. U hadisu kudsi stoji: “Ja sam ondje gdje su srca slomljena.” Mevlana dalje kaže: “Blago li onima koji se hrane uzdisajima slomljena srca. Oni će na Onom svijetu biti u hladu drveta Prijatelja svoga – dusta. Oni su na početku shvatili i slomili srce svoje da bi se predali Njemu. Onaj koji je priznao nemoć svoju poput je Zulejhe koja se pokazala Jusufu, da bi na kraju upoznala istinskog Jusufa (njena želja za Jusufom nije se ostvarila, ali je na kraju dobila istinsku ljubav samoga Boga).”

U jednom hadisu kaže se: “Budi rob poput tijela umrlog u rukama onoga ko ga gasuli!”, govori nam da je tumačenje tradicionalista pogrešno. Hadis o dini-adžaizu poručuje da kao što vreteno treba nekoga da bi ga pokretao, tako i ovaj Univerzum treba Nekoga ko bi njime upravljao. Dakle, ovdje se ne govori o neznanju. Starica je iz svog fitreta, sebi svojstvenim jezikom, izgovorila rečenicu koja je stavila u rang sa Ibrahimom a.s. i zato je Poslanik s.a.v.a. pohvalio. Ona je svojim jed­nostavnim jezikom rekla ono što je Aristotel dugo promišljao – da svakoj stvari treba pokretač.

فَلَمَّا جَنَّ عَلَيْهِ اللَّيْلُ رَأَى كَوْكَبًا قَالَ هَـذَا رَبِّي فَلَمَّا أَفَلَ قَالَ لا أُحِبُّ الآفِلِينَ. فَلَمَّا رَأَى الْقَمَرَ بَازِغًا قَالَ هَـذَا رَبِّي فَلَمَّا أَفَلَ قَالَ لَئِن لَّمْ يَهْدِنِي رَبِّي لأكُونَنَّ مِنَ الْقَوْمِ الضَّالِّينَ. فَلَمَّا رَأَى الشَّمْسَ بَازِغَةً قَالَ هَـذَا رَبِّي هَـذَآ أَكْبَرُ فَلَمَّا أَفَلَتْ قَالَ يَا قَوْمِ إِنِّي بَرِيءٌ مِّمَّا تُشْرِكُونَ

I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu pa reče: “Ovo je Gospodar moj”, a pošto zađe, reče: “Ne volim one koji zalaze.“ A kad ugleda Mje­sec kako izlazi, reče: “Ovo je Gospodar moj”, a pošto zađe, reče: “Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, bit ću sigurno jedan od zalu­talih. “A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: “Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće”, a pošto zađe, reče: “Narode moj, mene je sramota što vi druge Njemu ravnim smatrate. (El-En’am, 76-78)

Pjesnik Mezami Ganduri kazao je: “Pa ti vreteno uporedi sa svijetom cijelim!” Iako je hadis nepouzdan, on ne poziva na pasivnost, nego na promišljanje o vjeri.

Što se tiče teze tradicionalista da umu ne treba prepuštati rasuđi­vanje, ustvari se radi o zamjeni teza jer je dolazak poslanika nužnost koju um nalaže s obzirom na činjenicu da je svjestan kako ne može preći svoje granice.

sadržaj