Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

NAUKOM DO SPOZNAJE STVORITELJA

Znanje da Ovaj svijet ima Tvorca koji posjeduje znanje i moć i koji upravlja kretanjima nije dovoljno da bi se, prema Kur’anu, čovjek mogao smatrati muvehhidom (jednobošcem).

لِلّهِ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَمَا فِيهِنَّ

Allah svojom moći obuhvata sve stvari (El-Maida, 120)

Znači, ne samo da obuhvata ovosvjetska kretanja, nego i kretanja u či­tavoj Egzistenciji u svim svjetovima. U jednom kur’anskom ajetu stoji:

وهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

 On sve zna (El-En’am, 101) – a pod ovim se podrazumijeva i znanje o svim svjetovima.

Ono do čega možemo doći čulima jeste spoznaja o nužnosti posto­janja Stvoritelja. Međutim, da li empirijske znanosti mogu ići dalje i dublje u nematerijalni svijet? Odgovor je “ne”. Izučavanje prirode može nas odvesti najdalje do granica prirode, ali prirodnim naukama nije doz­voljeno preći tu granicu. Sve što empirija kaže o pitanjima transcendental­nog, pa čak i ako su tvrdnje pozitivne, nema nikakve vri­jednosti.

Kur’an spominje znanja i istine o Bogu i brojnim stvarima o kojima prirodna znanost ne može ništa reći. On naređuje da razmišljamo i kriti­kuje one koji nisu skloni dubokom razmišljanju. Ajeti koji govore o te­ološkim pitanjima nisu objašenjeni kao propisi koje trebamo provoditi, nego kao istine koje traže spoznaju.

Suočavajući se sa ovim ajetima, moguća su dva puta:

1)             da slijepo prihvatimo te ajete bez razmišljanja, kao kod ajeta: Kod Allaha su najuzvišeniji primjeri;

2)             da kažemo kako nas Kur’an navodi na zaključak da pored pri­rode postoji još jedna staza koja nas vodi spoznaji Njega.

Prvi put je, zapravo, mišljenje tradicionalista koji kažu: “Kakvoća ne­poznata, a pitanje bid’at”, što se kosi sa umom i logikom. Ovo je u su­protnosti sa kur’anskom logikom. Kada bi nas neki nemusli­mani upitali da im objasnimo Allahova lijepa imena, a mi im kao odgovor ponudili tvrdnju tradicionalista, oni bi s pravom mogli reći: “Pozivate nas, a ne nudite odgovor na naša pitanja.”

وَإِنْ أَحَدٌ مِّنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَعْلَمُونَ

Ako ti dođe mnogobožac (mušrik) i zatraži utočište, ti ga primi dok ne čuje riječi Božije...

On bi mogao s pravom reći: “Pa zašto sam došao? Je li zato da mi Poslanik kaže da ne postavljam pitanja, nego da slijepo vjerujem?” Ajet se dalje nastavlja: Onda ih vrati u miru, (Et-Tevba, 6), tj. bez obzira na rezultate. Prema tome, nema smisla da ne ponudiš znanje i odgovor onome ko je došao da ga traži i da ga pustiš da se vrati bez odgovora. Znači, Kur’an ukazuje i na druge vidove spoznaje istine. Kad bismo upi­tali one koji kažu da je jedini način spoznaje putem prirodnih nauka šta je onda znanje i kakvi su vaši dokazi, oni bi rekli: “Znanje je poznavanje od­nosa između uz­roka i posljedica u prirodi.”

Cilj naučnika u oblasti prirodnih nauka jeste da upozna prirodne procese. On nastoji upoznati korijene tih procesa i pojava, pa stoga ne postoji nijedan naučnik koji će reći da se nešto dogodilo samo od sebe. Svaka pojava ima uzrok. Niti jedno djelo nije učinjeno, a da ono ne ostavi trag i učinak u prirodi.

Na ovaj način možemo doći do znanja o prauzroku. To je znanje o djelovanju uzroka i posljedica i rezultat je spoznaje da niti jedna stvar ne postoji bez uzroka. Nauka odbacuje tezu slučajnih događaja, tj. o spon­tanom nastanku pojava i bića. Svaki naučnik koji dođe do zakona tvrdi da on važi u cijeloj prirodi. Taj zakon smatra vječnim, nepromjenljivim i univerzalnim. Sve stvari imaju svoj izvor – uzrok, i u cijelom Univer­zumu vlada red i poredak. Sve što postoji u Univerzumu nastalo je od jednog prauzorka, iz ezela.

A šta kaže pravi vjernik? On kaže:

“Ovaj svijet ima prauzrok i u njemu vlada red, a taj prauzrok je Bog koji je uspostavio red.”

Jedina razlika između vjernika i znalca prirodnih nauka je što vjernik tom prauzroku, koji je uspostavio red i koji vlada, daje ime Bog. Naučnik kaže da u Ovom svijetu postoji Sila koja ima znanje i moć, a muvehhid kaže da je ta sila Bog. Do ovog nivoa nauka i vjera imaju zajedničkih ta­čaka.

Kur’an kaže da Allah čini da iz sjemenke rastu biljke i drveća i da On život i smrt daje, da On kišu spušta, i daje da zelenilo buja. Vjera u Jed­nog Boga govori da za sve postoji jedan uzrok, što je suprotno tvrdnji mušrika i njihovom vjerovanju da svaki dio prirode ima svog Boga.

Prirodna nauka je sklonija vjerovanju u jednoću Božiju pa zato protiv­nici teoloških i filozofskih rasprava kažu: “Kada u prirodnim nau­kama nalazimo odgovore, kakva je onda svrha filozofije? Umjesto te­oloških rasprava i rasprava o Platonu, Aristotelu i drugima, obratimo se onima koji izučavaju prirodne nauke, a oni će nam reći da Ovaj svijet ima svoj uzrok”, kazat će oni.

Da li su empirijske znanosti u stanju dovesti nas do cilja – konačne spoznaje o Uzvišenom Bogu?

Odgovor na ovo pitanje ponudili su filozofi kazavši: “Mi prihvatamo da su prirodne nauke mnogo pomogle u obznanjivanju prirodnih načela i prihvatamo da te nauke vode čovjeka spoznaji Boga. Uopće, bilo koje znanje i nauka pomažu u stjecanju spoznaje. Allah dž.š. sâm jeste znanje i jasno je da nas stjecanje dijela Njegovog znanja približava Njemu. Ipak, ne smijemo zaboraviti sljedeće činjenice:

Ø      Prirodne nauke jesu pomogle obznanjivanju tevhida, ali to je us­luga djelu Božijem, a ne samom Bogu. Potrebno je razlikovati dva pojma: jedno je sâm Bog, a drugo je djelo Njegovo. Da li se te usluge tiču Boga i spoznaje o Njemu ili spoznaje o djelu Nje­govu?

Ø      Prirodna nauka govori nam da je svijet stvoren i da počiva na odre­đenim principima. Šta to znači? To znači da kada tragamo za određenim uzrokom bilo koje pojave, zaključujemo da se ona odvija po tačno određenim zakonima.

Kada čovjek uđe dublje u istraživanja, zaključit će da svi ti naizgled ­protivrječni zakoni čine da Ovaj svijet ide ka jednom cilju. Taj zapanju­jući zaključak navodi da iza prirode, kao takve, stoji neka natprirodna sila koja ju je stvorila i njome upravlja. Poredak u toj i takvoj prirodi nužno mora biti pod upravom Stvoritelja koji je Sveznajući, Svemoćni, Svemo­gući. Prirodne, iskustvene nauke navele su čovjeka da postoji jedan Bitak van prirode koji njome upravlja. Ti tragovi šalju poruku o tom sadržaju koji je proistekao iz njihovih istraživanja.

Prvi rezultat jeste upoznavanje čovjeka sa uređenošću koja vlada u pri­rodi i njenim zakonima. Ta saznanja navode na spoznaju da sve u pri­rodi teži jednom cilju. Naprimjer, hladnoća i toplota su u suprotnosti, ali oboje pro­dužavaju opstanak.

Poruka svih naučnih ostvarenja je:

Ovaj svijet ima jednog Stvoritelja – Vječnog, koji je Sveznajući i Svemogući i koji je izvan Ovog svijeta – te da su prirodne nauke u stanju dovesti čovjeka do granice prirode – a to je tek spoznaja o postojanju svijeta onostranog.

Kada prirodnu nauku upitamo kamo krenuti dalje, odgovor će biti: “Već je rečeno da bića u Univerzumu nisu neovisna, samopostojeća i nisu slučajno nastala. Ona nisu proizvod i posljedica utjecaja više bo­gova, nego samo jedne sile, vječne i neprolazne, koja je dala te veze i principe, koji su također nepromjenljivi. Prirodna nauka nam o Njemu ne može reći ništa više.”

Ovdje filozof razložno može postaviti pitanje prirodoslovcu: “Po čemu se vaše učenje razlikuje od materijalističkog, jer i materijalisti tvrde da u prirodi vlada red i zakon uzročno-posljedične veze, ali ne smatraju da je to od Boga? I oni prihvataju tezu da se Univerzum kreće u jednom pravcu. Šta ste novo donijeli? Sve vam se svodi na to da ste ustvrdili poredak i zakonitost u svijetu, te da se sve kreće u jednom određenom pravcu. Ono što ste nam vi predstavili kao Boga nije ništa drugo do skup uzroka i posljedica i njihova povezanost. Taj bog koga nam nudite nema ničeg zajedničkog sa Onim Kojeg nam predstavlja Poslanik i ne liči na kur’anskoga Boga. On je po Kur’anu Jedan, Jedini, Samopostojeći, On je Nedjeljiv, Postojan, Svemoćan i upravlja egzistencijom. Hvala vam što ste nam pomogli da upoznamo djelo Božije, no niste nam pomogli da upoznamo Boga. Otvorili ste poklon, ali niste prikazali donosioca.”

Stoga, osnovna razlika između prirodnih nauka i islamske filo­zofije svodi se na dvije stvari:

Ø      Krajnji domet prirodnih nauka je upoznavanje djela Božijeg i spoznaja da to djelo ima Tvorca,

Ø      Značenje uzroka i posljedica u prirodnim naukama razlikuje se od filozofskog u kojem se govori o spoznaji Boga.

Između uzroka i posljedica u prirodnim naukama i filozofiji razda­l­jina je koliko između Nebesa i Zemlje.

Tvrdnja onih koji kažu da nemamo potrebu za drugim vrstama spoznaje izuzev one koju steknemo pomoću čula može se objasniti u sljedećih nekoliko rečenica:

Ø      Čovjek koji se bavi istraživanjem prirode na osnovu iskustva dolazi do zaključka da se na Ovom svijetu ništa ne događa slu­čajno, te da prirodom upravlja neko moćan.

Ø      Prirodom vladaju čvrst zakon, red i sklad, koji ne dozvoljavaju kršenje prirodnih fenomena.

Vjernik kaže da Ovaj svijet ima svog Tvorca, koji je oduvijek, zau­vijek itd. Vidimo da je razlika između ovih dviju teorija u tome što prva govori o zakonu koji vlada prirodom, a druga o Zakonodavcu koji vlada svijetom.

Kur’an se slaže sa objema teorijama jer govori o poretku i Zakono­davcu. Naprimjer: Ti uvodiš noć u dan i uvodiš dan u noć (Ali ’Imran, 27), ili: On život i smrt daje (El-A’raf, 158) itd. Kur’an kazuje da je prvi uz­rok svih kretnji u prirodi Uzvišeni Bog.

Islamski filozofi pobijaju teoriju iskustvene spoznaje kroz nekoliko iskazanih postulata:

1)      Mi prihvatamo da je moderna nauka potpomogla vjeru.

2)      Prihvatamo da moderna nauka približava čovjeka jedan korak bliže Bogu.

3)      Smatramo, također, da se nijedna nauka ne kosi sa vjerom.

Ovaj svijet djelo je Božije, a sve Njegovo skladno je i podložno ne­promjenljivim zakonitostima, pa je i u skladu sa naukom. Zato, što god više nauka napredovala, sve će se više otkrivati taj sklad i bit će jasnija činjenica da Univerzumom upravlja Mudri Stvoritelj.

Međutim, filozofi kažu da je naše promišljanje o Univerzumu dvo­jako: nekada promatramo djelo Božije, a nekada samog Boga – a sva naučna otkrića odnose se samo na Njegovo djelo, a ne na Boga Uz­višenog. Zašto ovo napominjemo? Naprimjer, onaj ko se bavi prirodnom nau­kom zaključuje da svijet funkcionira zakonomjerno. Šta to znači? To znači da ako pažljivo analiziramo Univerzum, zaključit ćemo da su od­nosi u njemu regulirani na način da svaka čestica kao dio Univerzuma teži ka svrsi svog stvaranja, a sve je od Jednog Tvorca Koji to održava i regulira. Oni idu i korak dalje tvrdeći: “Taj Mudri Znalac izvan je Ovog svijeta te je priroda poput zdjele u Njegovim rukama kojom On uprav­lja.” Prema tome, rezultat svih istraživanja prirodoslovaca je da Ovaj svi­jet ima Jednog, Vječnog, Znalačkog i Moćnog Stvoritelja.

Sva istraživanja prirode dovode čovjeka do granice prirode, a potom prirodoslovac kaže: “S onu stranu granice postoji Onaj Koji svim ovim upravlja.” Upitamo li ga: “Ko je On?”, i “Kakva je veza svijet – Bog – čovjek”, on to može izreći kroz sljedeće zaključke:

1)      Nijedna pojava u prirodi nije samostvorena niti slučajnog karak­tera, već se cio Univerzum sastoji od bića i predmeta koji su u uzajamnoj vezi.

2)      Sve pojave u Univerzumu djelo su Jednog, a ne više bogova.

3)      U cijelom Univerzumu vlada jedan nepromjenljiv zakon kauzaliteta koji je takav da svaki predmet ima svoj uzrok i pos­l­jedicu, a taj je zakon oduvijek i zauvijek.

Ovo je maksimum koji nudi prirodna nauka. Mi smo im za ovo zah­valni, ali ih pitamo kakve veze ovo ima sa onim što su dostavili Poslanici. Ili ih možemo pitati u čemu se razlikuju od materijalista koji također priznaju ove činjenice. Nijedan materijalista nikada nije ustvrdio da u svijetu ne vlada zakon kauzaliteta, no u isto vrijeme svi poriču Boga. Je li Bog o kome govori Kur’an skup svih tih principa ili je On samo jedan zakon koji vlada u Univerzumu?

Materijalisti će na sve ovo reći: “Želimo li monoteizam dokazati koristeći izučavanja prirode, tj. želimo li nešto vanprirodno dokazati pri­rodom, taj dokaz ne bi bio ispravan, jer identični zakoni po kojima se odigravaju razne pojave u Univerzumu nisu rezultat nekog vanjskog upravljanja nego njihove istovrsnosti. I taj beskrajni lanac kauzaliteta nema nikakve veze sa onim što vi nazivate Bogom, Nevidljivim, Sve­moćnim, Izvanprirodnim.”

Prema tome, prirodna nauka nam ne može pomoći u definiranju relacije čovjek – Bog – priroda, jer je njen domet do granica prirode i ona ne može preći preko te granice.

Hafiz kaže: “I kad vidiš znak Njegov jasno, i bez znaka gnijezdo Njegovo skriveno je – što više znaš, više si svjestan udaljenosti i da Ga nikad spoznati nećeš.”

sadržaj