Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Filozofsko viđenje Boga

Princip kauzaliteta u filozofiji razlikuje se od onoga u prirodnim naukama. Odnos uzrok – posljedica u empirijskim naukama definira se kao odnos između dviju pojava u prirodi gdje jedna prethodi drugoj (va­tra – prženje itd.). Jedna je uzrok, a druga posljedica. Ovdje je potrebno napomenuti da se sve događa u vremenu i da uzrok uvijek vremenski prethodi posljedici. Dakle, definicija principa kauzaliteta u prirodnoj nauci bila bi sljedeća: To je ostvarenje dviju pojava jedne iza druge (pri čemu je prva uzrok, a druga posljedica) u istom vremenu.

U filozofiji se ta definicija razlikuje. Filozof, kada se bavi uzrocima i posljedicama, razlaže i analizira jedno biće – egzistenciju. Pitanje koje postavlja u toj analizi glasi: Da li je to što je predmetom moje analize takvo da nekad nije postojalo, a sad postoji? Ako je takvo, onda je to moguće biće (mumkinul-vudžud). Ovo je egzistencija koja je u svojoj suštini ovisna i treba nekog izvan sebe, tj. ima potrebu za uzrokom svog nastanka i opstanka. Racionalna analiza kaže da nije moguće postojanje mumkinul-vudžuda bez uzroka. Ovakvo biće u potpunosti je potčinjeno uz­roku, odnosno sadržano je u uzroku svoga nastanka. Nemoguće je razdvajanje posljedice od uzroka i nemoguće je da se oni i u jednoj tački razdvoje, s tim što taj uzrok može biti posljedica drugog uzroka, pri čemu vladaju već spomenuti zakoni njihove povezanosti.

Kada tim lancem krenemo unatrag, dolazimo do Bitka kome za postojanje ne treba ništa izvan njega i zovemo ga Prauzrok ili Nužno ­Biće (vadžibul-vudžud). Taj prauzrok u tijesnoj je vezi sa svim svojim posljedicama, kako prvom tako i posljednjom u lancu. Ovaj odnos i veza prva posljedica – prauzrok, jednak je vezi krajnja posljedica – prauzrok.

Naprimjer, struja protječe kroz sat i preko osigurača koji, ako je zavr­nut, pro­vodi struju, a ako je odvrnut ne provodi. S onu stranu osigu­rača ima 50 potrošača koji se svi odjednom gase odvrne li se osigurač (pojed­nostavljeno objašnjenje). Ovdje se potvrđuje razlika između em­pirijskog i filozofskog poimanja uzroka i posljedica. U filozofiji prostor nije rele­vantan. Naprimjer, kada se u Kur’anu kaže: Allah je između srca i čovjeka, ne misli se na neki međuprostor, nego da On obuhvata sve što je nastalo kao njegova posljedica.

Razlike između filozofskog i empirijskog shvatanja

Postoji razlika između filozofskog i empirijskog shvatanja kauzaliteta. U empirijskim naukama kauzalitet označava vezu između dvaju bitaka koja se događa u vremenu, tj. naizmjenično nastajanje posl­jedica nakon uzroka u vremenu (čovjekova žeđ nestaje čim popije vodu), dok je u filozofiji kauzalitet analiza postojanja neke egzistencije i razma­tranje pitanja da li taj bitak ima moguće (kontingentno – mumkinul-vudžud) postojanje. To je onaj bitak koji nije bio pa je nastao, i u svojoj suštini ovisan je u svom nas­tanku i opstanku o nečemu drugom. Da bi nastao, treba mu nešto izvan njega, a isto to mu treba i da bi opstao. Os­novna osobina mu je da je uvijek potčinjen uzroku svoga nastanka i op­stanka. Po definiciji taj je bitak uvijek vezan za uzrok i čim ga ovaj napusti, on nestaje. Kao primjer možemo navesti usijavanje gvožđa čija toplota nije ništa drugo do izraz i manifestacija vatre. Čim nestane vatre, nestane i topline.

Kada posmatramo vidove egzistencije, zaključujemo da je svaki od njih ili posljedica ili uzrok, te da je sveukupna egzistencija materijalnog svijeta ustvari mogući bitak (mumkinul-vudžud), koji ovisi o nužnoj eg­zistenciji (vadžibul-vudžud).

Empirijsko učenje o teoriji kauzaliteta dio je filozofske teorije kauzaliteta, što je opet dio uvoda u filozofska razmatranja. Na početku – na vrhu lanca kauzaliteta nalazi se vadžibul-vudžud, iz kojeg izviru sve eg­zistencije, a krajnje egzistencije kao posljedice jednako su udaljene od prauzroka kao i ona prva, s tim da je ta veza prauzrok – posljedica nekad direktna, a nekad inidrektna. Primjera radi, sunčeva energija, sa stano­višta obuhva­ćenosti krajnjim prauzrokom, jednaka je energiji u našim ti­jelima i obje ove energije jednako su udaljene od vadžibul-vudžuda.

U odnosu na pravu potragu za Bogom imamo trojako mišljenje:

1)      Materijalisti među naučnicima prigovaraju teistima: “Mi ne poznajemo Boga da bismo vjerovali u Njegovo postojanje, niti smo ga u stanju opisati (sifatima), pa Ga nismo u stanju ni spoznati. Oni također pitaju: “A ako takvo biće i postoji, ko ga je onda stvorio? Sve što poznajemo, nalazi se u prirodi – u njoj živimo i umiremo i nemamo potrebe raspravljati o nečem izvan prirode što nam ne donosi nikakvu korist.”

2)      Vjernici u Boga (muslimani), koji su ujedno protivnici filozofije, odgovaraju na ove tvrdnje materijalista: “Nas ni jedan Poslanik, pa ni sam Bog nisu obavezali da Ga spoznamo onakvog kakav jeste. Naprotiv, to je čak i zabranjeno i ne smijemo tragati za spoznajom o suštini Njegovoj. A zašto je tako? Zato jer je naša ljudska spoznaja aktivnost, a ona je unutar materijalnog svijeta i ne može preći granice materijalnog da dosegne znanje o Njemu. Stoga je očekivanje da Ga spoznamo besmisleno i onaj ko to po­kušava ide putem koji nema ni cilja ni kraja. Sasvim je svejedno da li će nam ono što će uvijek ostati nepoznato prići korak bliže ili dalje. Zašto se baviti nematerijalnim kad ono za nas nije važno? Naše je da vjerujemo u postojanje Boga jer je ono očito.”

3)      Islamski filozofi na ovo kažu: “Vi tvrdite da je Uzvišeni Bog jedan Bitak čije se sâmo djelo može spoznati u jednoj rečenici: Ovaj svijet ima Jednog Tvorca Koji je Moćan, Znalac, Koji vlada i izvan je Ovog svijeta. Vi se zadovoljavate time, a šta sa ostalim pitanjima koja zahtijevaju odgovor, koji će, ako ga ne ponudimo, ljudima ostati uskraćen? Kakva je onda razlika između naše i kršćanske vjere, jer se i po njima um nema pravo miješati u pi­tanja o Bogu? Temelj kršćanske vjere, koja je monoteistička, jeste trojstvo. Kad bismo upitali papu: ‘Kako to da si monoteist, a u isto vrijeme vjeruješ i u trojstvo; moraš se odlučiti da li je Bog jedan ili ih je trojica?’, on bi rekao: ‘To je već logika, a za nju nema mjesta u religiji.’ U čemu je onda potreba za izu­čavan­jem vjere, kad se sve to što govorite može spoznati kroz empiri­jske nauke? Čemu služe Poslanici i vijesti iz nematerijal­nog svi­jeta itd? Znamo da je jedna od osnovnih zadaća pružiti odgovor na temeljna pitanja čovječanstva. Ako je to tako, onda ste vi ili poricatelji vjere na lijep način, s poštovanjem, ili ako je ne poričete, onda je sputavate i ograničavate jer tvrdite da ona nema ništa s naukom i umom, a najbolji vjernik je, po vama, onaj koji se izoluje.

U odgovoru materijalistima, islamski filozofi postavljaju pitanje: “Zašto ne vjerujete u Boga kad tvrdite da ne znate da li postoji ili ne?”, a u odgovoru onim islamskim filozofima koji se oslanjaju na empiriju kažu: “Tvrdite da ne trebamo spoznavati Boga, pa čemu onda brojni ajeti koji prizivaju spoznaju, kao npr.:

اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الْأَمْرُ بَيْنَهُنَّ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَيْءٍ عِلْمًا

Allah je sedam Nebesa stvorio i isto toliko zemalja da biste spoznali kako On može sve i da znanje Njegovo obuhvata sve. (Et-Talak, 12) Iz ovog se da zaključiti da filozofija stvaranja čovjeka ima za cilj spoznaju Uzvišenog Allaha.

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

Zaista sam stvorio džine i ljude da bi Mi ibadetili. (Ez-Zarijat, 56) Ovdje spomenuti ibadet ne treba shvatiti kao krajnji cilj stvaranja, nego kao stepenicu koja je korak bliže konačnom cilju stvaranja, a to je znanje.

وَاعْبُدْ رَبَّكَ حَتَّى يَأْتِيَكَ الْيَقِينُ

Pokoravajte se da biste postigli stepen jekina (izvjesnog znanja, čvrstog uvjerenja). (El-Hidžr, 99)

Ako povežemo ova dva posljednja ajeta, dobit ćemo 12. ajet sure Et-Talak, u kojem se ističe da je svrha stvaranja spoznaja Stvoritelja.

Na osnovu ovoga islamski filozofi kažu: “Pa ako Allah jasno kaže da je svrha našeg stvaranja spoznaja Njega, kako onda mi tako olahko to ostavljamo po strani i kažemo da je naš jedini dokaz o postojanju Boga tvrdnja da On zaista postoji, pošto drugog objašnjenja nema. Stoga vas molimo, o vi koji ste zatočili svoje umove, da i vi uzvjerujete kao i mi.”

Protivodgovor islamskim filozofima glasio bi: “99. ajet sure Hidžr, koji vi navodite kao argument, nema značenje koje vi koristite; jekin ovdje označava smrt, a ne istinsku spoznaju.”

U odbrani islamski filozofi kažu: “Čak i ako je to tačno, opet niste pobili naš argument, jer se u Kur’anu kaže da je smrt uvod u otkrovenje istine, a u devetom ajetu sure Et-Tarik govori se o Sudnjem danu kao danu kada sve postaje jasno i izvjesno, pa se opet vraćamo na to da je jekin stvar istinske ovosvjetske spoznaje, a ne onosvjetske kako vi tvrdite.”

Treba ovome dodati da je temelj vjere da obznanjuje istinu i prib­ližava je ljudima, pa kad joj je to osnovna zadaća, kako onda na prvo pi­tanje o Bogu ona može odgovoriti samo sa “ne znam”. To samo može biti nepoznavanje vjere ili njeno poricanje na lijep način.

Islamski filozofi dalje tvrde: “Mi prihvatamo da treba razlikovati spoznaju Biti (zata) od spoznaje atributa (sifata). Što se tiče spoznaje o Bogu (ilahijat), problem je u ograničenosti ljudskih riječi, koje su, kao takve, nemoćne opisati Boga.”

U samom promišljanju o Bogu prirodno je da nailazimo na mnoge poteškoće, a jedna od prvih jeste da sve što mislimo i govorimo, to radimo riječju. Izrijek ili riječ je, kao i djelo ljudsko, ograničena i nemoćna u potpunom objašnjavanju uzvišenih zna­čenja o Bogu. Merhum Šebestari, veliki pjesnik i alim, o ovome kaže:

“Značenje nikad u slovo ne može stati, kao što ni more u posudu ne možemo strpati”

Jedan arapski pjesnik o istome veli:

“Košulja koja je otkana od samo 28 niti (misli se na broj slova u al­fabetu), ne može uzvišena Božanska značenja prekriti.”

Druga poteškoća koja nas prati u stjecanju znanja o Bogu jeste problem zbliženosti našeg uma sa Ovim svijetom i sa materijom. S obzi­rom na činjenicu da živimo u materijalnom svijetu, naš um, čak i kada promišlja o nekim uzvišenim, nematerijalnim značenjima, prinuđen je da poseže za materijalnim primjerima kako bi to sveo u ravan sebi pojmljivog (npr. slatka pobjeda itd.). Zbog toga nam nije u potpunosti prihvatljivo da se može gledati i bez očiju, slušati bez ušiju, voziti bez nekog prijevoznog sredstva. Pretjerana zbliženost s Ovim svijetom ne dopušta nam da takvo šta shvatimo, iako vrlo često i sami zapadamo u takva stanja (npr. u snu vidimo brojne stvari, mada su naša čula isključena).

Ibn Sina u vezi s ovim kaže:

“Racionalno je dokazivo da onaj ko je u stanju potpuno ovladati svojim organima i čulima može vidjeti i čuti na Ovom svijetu ono što se vidi i čuje u svijetu zbilje – hakikata.”

Treća poteškoća na ovom putu jeste različito poimanje kod ljudi. Ne shvata svako sve na isti način. Ima nekih političara koji su vrlo pro­nicljivi i svaki mali suparnikov potez tumače do u tančine, znajući šta sve stoji iza toga, dok drugi, iako imaju iste potencijale na raspolaganju, po­našaju se kako Imam Ali a.s. reče: “Dok ne dođe dušmanin i ne šutne ih nogom, oni se ne probude.”

Kad je u pitanju smrt, mi smo je pogrešno shvatili na početku, pa gdje je god u Kur’anu ili hadisu ona spomenuta, mi je poi­mamo na os­novu one svoje predodžbe, gledajući iz svoje kože, i svodeći sve na taj ugao razmišljanja i posmatranja.

Četvrta poteškoća to je što su učenja vjere, koja se tiču uzvišenih istina, izvan prirode, i sama činjenica da te istine dolaze iz jednog uz­višenog svijeta otežava njihovo shvatanje. Da bi se na neki način to olakšalo, dolazi Poslanik s.a.v.a., svodeći nam ih na relativno pojmljiv nivo. Svođenje uzvišenih istina preko primjera iz materijalnog svijeta isto je kao kad bismo jednom dojenčetu pokušali objasniti kako je lijepo biti predsjednik države. Dijete niti zna šta je država, niti šta je lijepo. Jedino što mu možemo reći jeste da je to lijepo i slatko kao kad doji majčino mlijeko. A kakve veze ima mlijeko sa predsjedavanjem državom? Nema nikakve, ali smo bili prisiljeni koristiti pojam koji je djetetu jedini shvatljiv.

U Kur’anu se kaže:

إِنَّا جَعَلْنَاهُ قُرْآنًا عَرَبِيًّا لَّعَلَّكُمْ تَعْقِلُونَ وَإِنَّهُ فِي أُمِّ الْكِتَابِ لَدَيْنَا لَعَلِيٌّ حَكِيمٌ

Mi ga objavljujemo kao Kur’an na arapskom jeziku, da biste ra­zumjeli, a on je kod Nas u Glavnoj Knjizi, cijenjen i pun mudrosti. (Ez-Zuhruf, 3-4)

Kur’an koji je nama na raspolaganju ustvari je samo jedan izraz stvarne kur’anske cjeline iz Glavne Knjige (Ummul-kitab), kao što je slika samo jedan odraz pejzaža. Svako od nas gleda iz per­spektive svoje učahurenosti kojoj je privržen i vidi Kur’an svojim očima. Mevlana Rumi o tome je kazao u Mesneviji:

“Doveli jednom slona u zatvorenu mračnu prostoriju, a zatim uveli nekoliko ljudi da svako nacrta šta je unutra vidio (opipao). Jedan je nacrtao komad uha, drugi dio trbuha, treći rep, tako da njihove slike, niti pojedinačno niti sklopljene, zajedno nisu podsjećale na slona.”

Peta poteškoća leži u različitim poimanjima (percepcijama). Jedno je poimanje okom, čime stječemo znanje slikom, drugo je poimanje umom,ejige čija je posljedica pojmovno znanje, a treće je prisutno znanje ili poimanje srcem. Između svih njih javljaju se netrpeljivosti. U suri En-Nedžm kaže se:

مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَى أَفَتُمَارُونَهُ عَلَى مَا يَرَى

Nije slagalo srce njegovo kad je reklo da je vidjelo, pa zar se vi raspravljate s njim oko onoga što je vidio. (En-Nedžm, 11-12)

Šesta poteškoća, ujedno i temeljna za našu zajednicu, sastoji se u tome da odmah po preseljenju Božijeg Poslanika s.a.v.a. vjerska vlast nije bila u rukama onih kojima pripada. To je izazvalo nesagledive pos­l­jedice na polju shvatanja i pojašnjavanja vjere. Od tog vremena do danas, islamski vladari u velikom procentu bili su ili nevjernici ili potpuno rav­nodušni po pitanju vjere. Kao što politika, ekonomija i druge nauke traže stručnjake koji će ih voditi, tako i vjera za svoje propagiranje traži one koji su za to pozvani.

Kao primjer šehid Mutahari navodi kako je 1948. BBC emitirao jednu raspravu o Bogu koju su vodili jedan kršćanski teolog i Russell, a tema emisije bila je irfan i logika. Obojica su branili svoje stavove i kad je Mutahari odslušao njihov razgovor, zaključio je da sve to nema ni­kakve veze ni s irfanom ni s logikom.

sadržaj