Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Gledišta allame Tabatabaija

Allame Tabatabai diskusiju o akaidu počinje diskusijom o Bogu, Tvorcu Svijeta. Pri tome počinje od triju pitanja:

1)      Zašto se baviti ovom temom?

2)      Da li ova rasprava ima utemeljenje u razumu?

3)      Kakva je korist od ove rasprave?

Uopće, kakva je korist od dokazivanja postojanja Boga, ili kakvu nam štetu nanosi poricanje Boga?

Šehid Mutahari pojašnjava: “Vrlo važno pitanje u izučavanju his­torije vjere jeste pitanje šta to podstiče čovjeka na bavljenje ovom te­mom.” Nakon konstatacije da su se ovim bavili mnogi istraživači, on dalje pita: “Da li je to pitanje koje proistječe iz samog čovjeka, ili je ono potaknuto vanjskim utjecajem društva?”

U odgovoru su ponuđena brojna pojašnjenja, ali se sva mogu svrstati u dvije skupine:

1)      To što čovjeka podstiče da vjeruje jeste unutarnji glas koji ga poziva da se bavi ovim pitanjem. U okviru ove teorije postoje dva mišljenja:

a)     uzrok je u umu;

b)     uzrok je u fitretu.

2)      Uzrok nastanka vjere izvan je čovjeka – spoljašnji faktori potječu ga da razmišlja o Bogu. Da bismo razradili ovu teoriju, prvo ćemo je analizirati, kako bismo zatim uočili njene manjkavosti i postepeno stigli do prve teorije.

Nekolicina naučnika historije religija, sociologa i psihoanalitičara (materijalističkog svjetonazora) krenula je od prve pretpostavke – da vjera nema izvora u unutrašnjosti čovjeka, nego samo u vanjskim činio­cima. Ovo su uzeli kao aksiom (bez argumenata), a zatim su se podi­jelili u četiri skupine, sa sljedećim tvrdnjama:

Ø      Ekonomski faktor uzrok je nastanka vjere;

Ø      Uzrok treba tražiti u ljudskom neznanju (džehl) i nepoznavanju pri­rode;

Ø      Uzrok je ljudski strah (strah od prirodnih pojava koje čovjek ne može kontrolirati, npr. grmljavina, oluje itd, koji su iz straha pripisivani višoj sili – Bogu);

Ø      Uzrok treba tražiti u putenim – seksualnim nagonima.

Pisani izvori u kojima se uzrokom vjerovanja smatraju ekonomski faktori su: Irfan i materijalistički principi, iranskog marksiste Aranija, Hegelova Filozofija Prava od Marxa, Lenjinov Socijalizam i Religija te Principi Marksizma. Svi se oni slažu da su ekonomski faktori utjecali na pojavu religije kod čovjeka, ali se ne slažu oko toga koji su faktori utje­cali na pojavu sâme religije.

a)      Prvo je mišljenje da su klase eksploatatora izmislile religiju kako bi njom uspavali narodne mase i na taj način očuvali svoje in­terese, držeći se teze: “Vjera je opijum za narod.” Vjera je, prema ovom mišljenju, sredstvo izmišljeno od eksploatatora da bi očuvali nadmoć nad narodnim masama. A zašto su izabrali vjeru kao sredstvo očuvanja vlasti? Zato što svaka vlast ima pot­rebu za produljenjem opstanka, ima potrebu za svojevrsnom državnom kulturom, koja će opravdavati postupke vlastodržaca. Ta kultura, kao neka vrsta duhovne nadgradnje, pomaže da se narod zbliži sa vlašću, uz ispriku da su oni Bogom određeni da vladaju i da je to dio sudbine – Božijeg određenja (onaj ko prihvata to određenje, to je za njega dobro i Bog će mu dati do­bro na budućem svijetu). Oni se čak pozivaju i na Hafizove sti­hove: “Ne tuguj za svijetom ovim, poslušaj lijepe riječi ove, jer ja sam ih čuo od Upućenog, Uzvišenog. Ne tuguj za onim što nemaš, jer u našim rukama nije ništa, pomiri se sa sudbinom. I ne budi ljubomoran na Hafizove lijepe riječi jer mu ih On daje i on je taj koji Njegove pjesme prihvata.”

b)      Poznati njemački filozof Friedrich Nietzsche (Fridrih Niče) tako­đer se bavio ovom problematikom i on je zastupao suprotno mišljenje – da je vjera izmišljena od strane slabih kako bi se ujedinili protiv moć­nih. A na koji način? Oni su posmatrajući prirodu primijetili da u njoj vlada zakon jačeg. Suhu grančicu vjetar uvijek slomi, pa su tako i siromašni ljudi prinuđeni na pre­daju ili na poraz. Da bi op­stali, takvi se moraju ujediniti protiv moćnika, a ono što bi ih na­jlakše ujedinilo jeste vjera, odnosno Bog. Zastupnici ove teorije u iznošenju argumenata za njenu is­pravnost posežu za historijom religija i Kur’anom, te govore: “Vidimo da su svi poslanici iz si­romašnog sloja društva”, dijeleći time ljudsku zajednicu na ek­sploatatore i eksploatirane, s tim da su svi poslanici, po njima, pripadnici eksploatirane grupe.

Iako su ove dvije teorije oprečne, slažu se oko dvaju pitanja:

1)      na pojavu vjere utječu vanjski faktori;

2)      ti su faktori ekonomske prirode.

Nije potrebno iznositi velike dokaze da bi se pokazalo kako ova te­orija nije dobra. Prije svega, postoje dva oprečna mišljenja unutar same teorije. Čak i sami ideolozi marksističkog učenja priznaju da su ovo neutemeljene tvrdnje i da ih treba ignorirati. Sam Engels u poznim godi­nama priznao je da je neutemeljena teza kako je ekonomija temelj ljud­skog društva, a samim tim i vjere.

Jedan murid imao je šejha koga je puno volio. Bio je siguran da taj šejh poznaje tajne gajba: “Moj šejh zna gajb.” “Ma nemoj”, bio je odgo­vor. “Hajdemo ga pitati.” Kad su ga pitali: “Znaš li gajb?”, on im je odgo­vorio: “Ne znam”, a murid je spremno dodao: “Znaš, znaš, samo ne znaš da znaš.” Tako i današnji marksisti ne znaju da su njihovi šejhovi davno napustili ovu teoriju.

Oni uopće nisu shvatili vjeru jer je nisu ni izučavali. Kada kažu kako se vjernici prepuštaju sudbini, jasno je da nisu izučavali izvornu vjeru, a ako i jesu, onda je to iskrivljena vjera.

 U jednom ajetu se kaže:

إِنَّ اللّهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ وَإِذَا أَرَادَ اللّهُ بِقَوْمٍ سُوءًا فَلاَ مَرَدَّ لَهُ وَمَا لَهُم مِّن دُونِهِ مِن وَالٍ

Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmi­jeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spri­ječiti; osim Njega nema mu zaštitinika. (Er–Ra’d, 11)

ذَلِكَ بِأَنَّ اللّهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ وَأَنَّ اللّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je po­dario – sve dok se on sam ne promijeni, a Allah sve čuje i sve zna. (El-Enfal, 53)

Racionalni dokaz: Znamo da uzrok prethodi posljedici. Zastupnici navedene teorije tvrde da su vjeru izmislili moćnici ili siromašni. To pretpostavlja nastanak klasa prije ili u najmanju ruku u isto vrijeme kad i vjere. Marksisti spominju postojanje prvobitne zajednice – odnosa koji je bio besklasan, iza kojeg pojavom sredstava za proizvodnju dolazi do po­jave klasa. Kako to da je sada uzrok stariji od posljedice? S druge strane, oni prihvataju dokaze i činjenice prema kojima vjera prati ljudsku zajed­nicu od najranijih vremena. Ove dvije teze očigledno su suprotstavljene.

O ovome govori i Will Durant u Historiji civilizacija u I dijelu, 83. strana. Što se tiče Nietzschea, on kaže da se iz Kur’ana vidi da je religija izmišljena od strane eksploatiranih. Tačno je da je Islam na strani ek­sploatiranih i protiv nepravde, a o ovome govore sura Hud, Bekara, i druge sure.

Iako je ovo tačno, njihovo mišljenje nema temelja u vjeri jer sa stanovišta vjere ni bogatstvo ni siromaštvo nisu sami po sebi loši. Islam se protivi nepravdi i tlačenju jer njih ne čine isključivo bogataši ili siro­masi. Islam se zalaže za pravdu ma od koga dolazila. Spomenimo hazreti Sulejmanovu a.s. pravednost, kada mu je mrav nešto prigo­vorio, a on se samo nasmijao i rekao: Gospodaru, učini da Ti uvijek budem zahvalan!

Islam vjeruje u fitret kao zbilju i ukazuje na to da svaki čovjek pos­jeduje fitret, makar on bio i faraon. Kada se u Kur’anu spominje faraon, kaže se da se osilio i okrenuo od Boga, ali mu se ipak daje nova prilika kroz ajet:

اذْهَبَا إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى فَقُولَا لَهُ قَوْلًا لَّيِّنًا لَّعَلَّهُ يَتَذَكَّرُ أَوْ يَخْشَى

Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govo­rite, ne bi li razmislio ili se pobojao! (Ta-ha, 43-44)

Kur’an navodi primjere vjernika koji su bili pripadnici visoke klase:

Ashabul-kehf bili su prvaci iz visokog društva, ali su napra­vili pobunu protiv cara. Također, među ashabima Božijeg Poslanika s.a.v.a. nalazimo najbogatije, poput njegove supruge hazreti Hatidže, ali i najsiromašnije poput Ebu-Zera. Pa i sami poslanici Božiji potječu iz raznih klasa. Ejub a.s. je siromašan, Sulejman a.s. je vladar, Jusuf a.s. je ekonomski upravnik, Isa a.s. odmah je po rođenju imao očitu vezu s Bogom, pa je i njegova klasna pri­padnost bila potpuno irelevantna.

Zato sve navedene antireligijske teorije nemaju nikakve vrijednosti, posebno u ovom našem vremenu. Imam Homeini kaže da je marksizam davno sahranjen na smetljištu historije.

Teorije Willa Duranta i Samuela Kinga

Will Durant i Samuel King zagovaraju teoriju po kojoj su ljude zaplašile prirodne pojave poput munje, poplava, itd, pa su u neznanju i strahu počeli tražiti zaštitu od njih pošto su ih smatrali Božijim gnjevom.

Auguste Comte (Ogist Kont) akcentirao je ovo pitanje, govoreći da napredak ljud­ske misli ima tri faze:

1)      obožavanje, umišljajući Stvoritelja u nečemu;

2)      početak objašnjavanja stvari putem razuma i opažanja;

3)      istraživanja u pravom smislu te riječi.

Znanje dolazi na scenu i pomiče dojučerašnja božanstva ustranu.

U periodu kada odbacuju prvu fazu ljudi kao da kažu: “Hvala ti poplavo ili munjo što si nas dovela dovde, ali vas više ne trebamo.” Moril­lon (Morion) u djelu Bog u prirodi kaže da su u prvobitnoj zajed­nici ljudi sve pripisivali Bogu, da bi u drugoj fazi, kada su otkrili mik­robe, rekli kako su oni uzrok bolesti, s tim da je i njih Bog stvorio. Ovim je Bog otišao jednu stepenicu niže. Na ovaj način nauka je napredovala korak po korak dok nije uznapredovala toliko da su ljudi na kraju rekli: “Nemamo više potrebe za Bogom.” Time je Bog zamijenjen naukom.

Ovo sve može se sažeti u nekoliko osnovnih teza:

1)      Bog je dio ovoga svijeta i kao takav ima određenu ulogu u njemu. On je skriven i van domašaja uma.

2)      Prirodne pojave dijele se u dvije skuoine:

a)      očigledne (vidljive);

b)      neočigledne (nevidljive).

Vidljive su pojave voda, cvijet, itd., a nevidljive su bolesti koje ljudi u nekom dobu nisu mogli tumačiti. Svaka pojava koja se napretkom nauke otkrije prelazi iz nevidljivog u vidljivi domen, koji stalno raste, dok se nevidljivi smanjuje.

Prema zastupnicima ove teorije, nevidljive pojave jesu znakovi Božiji, dok vidljive to nisu, da bi napretkom nauke došli do trenutka kada Boga više nema. Da li je stav Islama ovakav?

Moramo reći da su oni svog Boga kreirali u svojim maštama i bez ikakva znanja. Ali, pogledajmo kako Stvarni Bog objašnjava Svoju vjeru Islam:

Odnos Boga prema svim pojavama jednak je, bilo da su one vidljive ili nevidljive. Za razliku od onih koji Bogu pripisuju kontrolu samo nad dijelom pojava, Islam će kazati da su sve faze pod Božijom ingerencijom i svima je Bog jednako blizak.

Islam će reći da je najbolji dokaz o postojanju jednog Boga ure­đenost Univerzuma. Ono što nam Univerzum govori jeste da putem otkrivenih pojava spoznajemo Boga i da su mu one dokaz.

Naš Bog spoznaje se iz poznatih činjenica u prirodi. Problem onih prije jeste to što nisu pročitali nijednu knjigu od onih koji ispravno tu­mače Boga. Islam kaže da se napretkom nauke sve više dokazuje posto­janje Boga. Materijalisti tvrde da Bog nastupa po širini (npr. kada pada kiša, oni kažu da je to Božije davanje, ali kišu je također uzrokovala para iz mora, i za njih su ova dva uzroka paralelna i ravnopravna). Me­đutim, Islam kaže da se stvari događaju uzročno-posljedičnom vezom, ali po dužini (npr. olovka kojom pišemo rezultat je čovječije ruke jer on ju je napravio, ali istovremeno čovjek je rezultat Božije volje pa bismo isto mogli reći i za olovku da je kao i sve ostalo Božiji plod). Islam tvrdi da je Uzvišeni Bog iznad svih svjetova i da je svijet stvoren na osnovu uz­ročno-posljedične veze iza koje također stoji Bog. On je stvorio takav prirodni Univerzum u kom nema pojava bez prirodnog uzroka, stvorio je svijet na temelju zakona i sa određenim ciljem, a sve to je od početka do kraja pod strogim Božijim nadzorom.

Poslanik s.a.v.a. je rekao: “Allah upravlja svijetom samo po principu uzročno posljedične veze”, što znači da ako Bog liječi, liječi na osnovu lijeka. Allah je mogao oživjeti svoju vjeru i bez Isaa a.s. i njegovih mudžiza, ali On je htio da to bude u fazama, da podari Isau od sebe moć pa da on oživi mrtvaca, liječi gubavce i sl. On je mogao, da je htio, osli­jepiti neprijatelje Ibrahimove a.s. kako mu ne bi naškodili, ali nije, On je rekao vatri: “O vatro, budi hladna!” Mogao je ove dušmane i ne stvoriti, ali ih je ipak stvorio i još im dao moć. U vezi s ovim Allah dž.š. u hadisu kudsiju kaže: “Ako ne budete promišljali, učili i istraživali, bit ćete uvi­jek pod jarmom dušmana i dove vam u tome neće puno pomoći, ali ako budete koristili poten­cijale koje sam vam dao, dušmani vam neće moći nauditi.”

U Kur’anu se kaže:

هُوَ الَّذِي أَخْرَجَ الَّذِينَ كَفَرُوا مِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ مِن دِيَارِهِمْ لِأَوَّلِ الْحَشْرِ مَا ظَنَنتُمْ أَن يَخْرُجُوا وَظَنُّوا أَنَّهُم مَّانِعَتُهُمْ حُصُونُهُم مِّنَ اللَّهِ فَأَتَاهُمُ اللَّهُ مِنْ حَيْثُ لَمْ يَحْتَسِبُوا وَقَذَفَ فِي قُلُوبِهِمُ الرُّعْبَ يُخْرِبُونَ بُيُوتَهُم بِأَيْدِيهِمْ وَأَيْدِي الْمُؤْمِنِينَ فَاعْتَبِرُوا يَا أُولِي الْأَبْصَارِ

On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali (jevreje). Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje su domove rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste razumom obdareni! (El-Hašr, 2)

Pouka: O vjernici, vi radite sve što je u vašoj moći dok ne dođete do nesavladive prepreke, a onda ću vam Ja pomoći. Dova ima smisla, ali uporedo sa djelom (dova znači htijenje, a to htjeti znači pokretačko, a ne pasivno htijenje).

Russellovo glediše

U vezi sa uzrokom nastanka vjere postoje dvije ranije navedene te­orije. Bertrand Russell u knjizi Svijet koji poznajem govori o ljudskom strahu kao uzroku vjerovanja. On strah dijeli u dvije kategorije:

1)      strah od smrti, Drugog svijeta i onog šta će se desiti poslije;

2)      strah od prirodnih pojava i svega što uzrokuju čovjeku nepoznati činioci.

Will Durant u knjizi Historija Civilizacije jedno poglavlje naslovio je “Izvori vjere”. U tom poglavlju on citira rimskog učenjaka i mudraca Lukrecija, koji je kazao da je strah porodio bogove (on je majka bogova), a među svim strahovima najjači je strah od smrti. Život prvih ljudi bio je okružen raznim opasnostima i rijetko se dešavalo da neko umre prirod­nom smrću ili da doživi duboku starost. Zato su ljudi toga doba zaključili da smrt nije prirodna pojava, nešto s čime se treba pomiriti. Upravo zato on je pomislio da na smrt utječe ili njome vlada neka vanprirodna sila.

Postavlja se pitanje da li su religiozni ljudi prihvatili vjeru iz ovih razloga. Kroz cjelokupnu historiju vjere monoteisti su se ponašali tako da se, što su više prakticirali i upoznavali vjeru, njihov strah od smrti sman­jivao, a u višim sferama uvjerenja čak su je i priželjkivali. Razlog za to je da oni smrt ne smatraju krajem života nego prelaskom u vječni život.

Imam Ali a.s. je rekao:

 “Tako mi Boga, smrt mi nikad nije bila strašna, niti me je vodila u zaborav. Primjer mene u odnosu na smrt primjer je žednog koji noću traga za kapljicom, a onda se ukaže bistro, sjajno vrelo, ili primjer opčinjenog zaljubljenika koji pronađe voljeno biće.”

Za nevjernike smrt znači prestanak postojanja. Sama pomisao na nju izaziva podrhtavanje tijela njihovih i bljedilo lica njihovih. S druge strane, vjernici posjeduju smirenost srca pred smrću i to spokojstvo nije bilo uzrok njihovog vjerovanja, nego je ono, naprotiv, posljedica vjero­vanja. Čovjek koji postigne znanje i uvjerenje o postojanju Apsolut­nog Bića živi mirnim i sigurnim srcem i osjeća da ga Ono prati kroz cijeli život, znajući sve njegove potrebe.

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللّهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

One koji vjeruju i čija se srca kad se Allah spomene smiruju – a srca se doista kad se Allah spomene smiruju! (Er-Ra’d, 28)

Prihvatimo da se ljudi boje smrti, ali čovjekov strah ne može izmi­jeniti stvarnost (ako je čovjek bolestan, ne znači da je medicina beskorisna nauka; strah od smrti ne znači nužno negiranje ili poricanje vjere). U jednoj anketi utvrđeno je da su nevjernici osobe koje se više boje smrti i koje su psihički slabije. Ako analiziramo istaknute vjernike, vidjet ćemo da su to vanredno hrabre i postojane osobe.

Na ovu činjenicu ukazuju i kur’anski ajeti:

الَّذِينَ قَالَ لَهُمُ النَّاسُ إِنَّ النَّاسَ قَدْ جَمَعُواْ لَكُمْ فَاخْشَوْهُمْ فَزَادَهُمْ إِيمَاناً وَقَالُواْ حَسْبُنَا اللّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ

One kojima je, kada su im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!”– to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: “Do­voljan je nama Allah i divan je On Gospodar!” (Ali ’Imran, 173)

قُلْ هَلْ تَرَبَّصُونَ بِنَا إِلاَّ إِحْدَى الْحُسْنَيَيْنِ وَنَحْنُ نَتَرَبَّصُ بِكُمْ أَن يُصِيبَكُمُ اللّهُ بِعَذَابٍ مِّنْ عِندِهِ أَوْ بِأَيْدِينَا فَتَرَبَّصُواْ إِنَّا مَعَكُم مُّتَرَبِّصُونَ

Reci: “Očekujete li za nas šta drugo već jedno od dvaju dobara? A mi očekujemo da vas Allah sam ili rukama našim kazni. Pa iščekujte, i mi ćemo s vama čekati.” (Et-Tevba, 52)

Ishod naše borbe može biti samo jedno od dvaju dobara – ili ćemo nadvladati neprijatelja, ili ćemo kao šehidi posjetiti Allaha. U oba slučaja smo pobjednici. Zanimljivo je da borci na Božijem putu nisu oni koji su napustili Ovaj svijet radi izbavljenja od njegovih teškoća. Ne, oni kažu da ih očekuje jedno od dvaju dobara – pobjeda, i ostanak na dunjaluku, ili šehadet.

Vjernici ne vjeruju iz straha, nego su spremni dati život za vjeru, jer vjera je izvor dobra, mira, pravde, borbe protiv tlačitelja, te kao takva treba ostati među ljudima. Oni spremni dočekuju smrt ako će to pomoći očuvanju vjere, a ne suprotno.

Vjera nije spontano nastala pojava, nego je uvijek imala svoje ute­mel­jivače, koji su bili umni ljudi i nikada nisu koristili smrt za pridobi­janje svojih sljedbenika. Obznanjivači vjere nikad nisu koristili smrt kao sredstvo za pozivanje u vjeru. Oni za smrt kažu:  “Umrijet ćete kao što ste živjeli i bit ćete proživljeni kao što ste umrli.”

A nakon proživljenja, bit će dvije skupine onih koji posjeduju tak­valuk (bogobojaznost).

وَسِيقَ الَّذِينَ اتَّقَوْا رَبَّهُمْ إِلَى الْجَنَّةِ زُمَرًا حَتَّى إِذَا جَاؤُوهَا وَفُتِحَتْ أَبْوَابُهَا وَقَالَ لَهُمْ خَزَنَتُهَا سَلَامٌ عَلَيْكُمْ طِبْتُمْ فَادْخُلُوهَا خَالِدِينَ.وَقَالُوا الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي صَدَقَنَا وَعْدَهُ وَأَوْرَثَنَا الْأَرْضَ نَتَبَوَّأُ مِنَ الْجَنَّةِ حَيْثُ نَشَاء فَنِعْمَ أَجْرُ الْعَامِلِينَ

A oni koji su se Gospodara svoga bojali (koji posjeduju takva) u po­vorkama će u Džennet biti povedeni, i kad do njega dođu – a kapije nje­gove već širom otvorene – čuvari njegovi reći će im: “Mir vama, od gri­jeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti!” I oni će reći: “Hvala Allahu, koji nam je obećanje Svoje ispunio i u Džennetu nam mjesto darovao, da se u njemu nastanimo gdje hoćemo!” Divne li na­grade onima koji su se trudili! (Ez-Zumer, 73-74)

A kako završavaju nevjernici?

وَلَوْ تَرَى إِذِ الظَّالِمُونَ فِي غَمَرَاتِ الْمَوْتِ وَالْمَلآئِكَةُ بَاسِطُواْ أَيْدِيهِمْ أَخْرِجُواْ أَنفُسَكُمُ الْيَوْمَ تُجْزَوْنَ عَذَابَ الْهُونِ بِمَا كُنتُمْ تَقُولُونَ عَلَى اللّهِ غَيْرَ الْحَقِّ وَكُنتُمْ عَنْ آيَاتِهِ تَسْتَكْبِرُونَ

A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleci budu ispružili ruke svoje prema njima: “Spasite se ako možete! Od sada ćete neizdrživom kaznom biti kažnjeni zato što ste o Allahu ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali. (El-En’am, 93)

U ovim dvama ajetima govori se o čistima i o onima koji to nisu. Kroz sljedeće ajete pokušajmo odgovoriti na pitanje ko su jedni, a ko drugi.

وَإِنَّ جَهَنَّمَ لَمَوْعِدُهُمْ أَجْمَعِينَ لَهَا سَبْعَةُ أَبْوَابٍ لِّكُلِّ بَابٍ مِّنْهُمْ جُزْءٌ مَّقْسُومٌ

Za sve njih mjesto sastanka Džehennem će biti, on će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj njih proći. (El-Hidžr, 43-44)

A Džennet ima osam vrata za posebne skupine. Zašto osam i sedam vrata? Prema hadisu, čovjek ima osam poimanja: pomoću pet čula, a po­tom pomoću uma (akl), mašte (vehm) i imaginacije (hijal). Ako ostavimo akl po strani, svih sedam ostalih potencijala mogu biti vrata Džehennema ili Dženneta (grub ili blag pogled nesretniku može otvoriti vrata Džen­neta ili Džehennema, uhom se može slušati ogovaranje, ali i učenje ajeta, možemo okusiti halal dobijenu hurmu, ali isto tako i kap alkohola ili haram hrane).

Poslanik s.a.v.a. kaže:

“Akl je ono čime se obožava Bog i Džennet priskrbljuje.” Ako um kontrolira ostalih sedam potencijala, priskrbit će osam vrata Džen­neta, a ako se akl pokori jednom od sedam po­tencijala, ući će na sedam vrata.

Eto ko su jedni a ko drugi, a kriterij klasifikacije jeste akl, pa onaj kod koga prevlada akl, uspjet će, a ko ga potčini drugim potencijalima, propast će.

وَقَالُوا لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ فَاعْتَرَفُوا بِذَنبِهِمْ فَسُحْقًا لِّأَصْحَابِ السَّعِيرِ

I reći će: “Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanov­nicima Džehennema bili!” I oni će priznati da su bili nevjernici. (El-Mulk, 10-11)

Dakle, oni priznaju svoj grijeh jer nisu koristili akl. Razum je os­novno mjerilo koje odvaja one koji će uspjeti od onih koji će propasti (po Islamu).

Razlika između hijala i vehma:

hijal – slikovito značenje u našoj mašti;

vehm – pojmovno značenje u našoj mašti.

Oba pojma mogu teći paralelno u mislima i biti isprepletena.

Šta kaže Sigmund Freud

Postoji još jedno mišljenje o nastanku vjere po kome uzrok njena nastanka treba tražiti u ljudskom putenom nagonu. Ovo mišljenje zastupa poznati psiholog i psihoanalitičar Sigmund Freud (Zigmund Frojd), koji kaže da sva soci­jalna pitanja ovise o zadovoljenju seksualnog nagona. Dakle, čovjek se ponaša u skladu sa zadovoljenjem svojih seksualnih na­gona. Apstinencija dovodi do naročitih reakcija ljudskog bića, a zado­voljenje seksualnih prohtjeva polučuje sasvim druge. Jedno od pitanja koje podliježe ovom utjecaju jeste i pitanje vjere.

Freud je ovaj zaključak izveo na osnovu istraživanja neciviliziranih ljudskih zajednica u Australiji. Ovim istraživanjima dodao je svoje iluzije i zablude. Kazao je da je čovjek divlji ako ne zadovolji ove potrebe, a samo njihovim zadovoljenjem može postati civiliziran i urediti svoj život. On smatra da svi problemi potječu otuda, a kao jednu od negativ­nih pojava vidi i religiju. Tvrdi da su rat, mir, dobročinstvo i zloba rezultat ovog uzroka. Uskraćenost i neostvarenje ovih čovjekovih želja i nagona dobijaju svoje otjelovljenje u nasilju, ubijanju, pljački, ek­sploataciji itd, a potpuno slobodno zadovoljenje ovih potreba rezultira mirom, skladom, dobročinstvom, moralom, itd. Ovdje on svrstava i vjeru i pitanje obožavanja Boga, kazavši da je i to rezultat ovih pitanja. Ovo mišljenje postalo je naučnom teorijom koja je, kao i svaka druga, imala svoje pristalice, i na neki način za jedan dio današnjeg razvrata i nemorala možemo okriviti upravo Freuda koji kaže: “Treba dopustiti slobodno zadovoljenje ovih potreba pa ćemo vidjeti da nam vjera nije potrebna.”

Da li je ovo nauka? Sa stanovišta normi koje su prihvaćene u svim ­naukama, da bi se nešto moglo nazvati zakonom, ne smije imati ni jedan izuzetak, jer ako ga ima, taj zakon gubi svoj općevažeći karakter. U ovome se slažu i filozofi i empiristi. Ako ovo pravilo primijenimo na ­Freudovu teoriju i dokažemo da postoji jedan čovjek kojem je uskraćeno zadovoljenje seksualnih nagona, ali je istovremeno i moralna osoba, time pada u vodu i njegova teorija. Ili, s druge strane, ako postoji ijedna osoba koja je slobodna u upražnjavanju svojih seksualnih nagona, a koja je is­tovremeno nemoralna (ubica, lopov itd.), time se opet potvrđuje neis­pravnost ove teorije. Ovaj princip prihvata i sam Freud.

Možemo naći hiljade primjera koji negiraju Freudovo pravilo. Naprimjer, u historiji vjere i čovječanstva postoje primjeri hazreti Jahjaa a.s. ili Isaa a.s. koji su u potpunosti apstinirali od ove vrste nagona, a bili su izuzetno moralne osobe. S druge strane, nalazimo primjere onih koji nemaju granica u zadovoljenju ovih potreba, a u isto su vrijeme ubice, pljačkaši itd, kao što su neki vladari koji su imali hareme od po nekoliko hiljada žena bili tlačitelji, uzurpatori, silnici itd.

Najbolji dokaz za neutemeljenost neke teorije jeste naći u vanjskom svijetu očit primjer koji je pobija. Samom Freudu možemo postaviti pi­tanje da li je on bio od onih koji su apstinirali ili od onih koji su bez ikakvih mjera i granica zadovoljavali ove potrebe. U oba slučaja, koji god odgovor bi dao, pobio bi svoju teoriju.

Ovdje možemo izvesti jedan opći zaključak:

Svaka teorija koja posjeduje određenu uvjetovanost ili koja ima relativan karakter ne može biti nametana kao jedino is­pravna, odnosno kao opće važeće pravilo, zato što sama činjenica da je uvjetovana ne predstavlja nešto što bi drugi trebali prihva­titi.

Ovu manjkavost imala je i marksistička teorija. U vrijeme SSSR-a, kada je socijalizam bio u svom zenitu, jedno od mišljenja ove škole bilo je da je sve relativno i promjenljivo, dakle i samo njihovo učenje je takvo.

Sljedeća zamjerka Freudovoj teoriji tiče se samog njegovog naučnog metoda. Naime, on sam priznaje i navodi na početku da je njegova teorija rezultat istraživanja koja je obavio na sjeveru Australije među primitiv­nim ljudskim zajednicama. Rezultat takvog istraživanja ne može biti do­voljan dokaz ispravnosti te teorije i njene primjenljivosti u razvijenim društvima.

Eksperiment može postati pravilo (zakon) samo kada se dođe do dokaza koji ima općevažeći značaj. Naprimjer, kada se ispituje neki lijek u farmakologiji i on pokaže određene željene reakcije na 50% ispitanika, to ne znači da će on imati iste učinke kod svih ljudi, ali ono što daje pravo proizvođačima lijeka da ga puste na tržište jeste to što oni na os­novu drugih dokaza izvode zaključak da je antropologija slična kod svih ljudskih bića i da svi pokazuju slične reakcije na određene hemijske spojeve. Freudova teorija bila bi, dakle, valjana kada bi svi ljudi na svi­jetu bili divlji ili poludivlji, ili kada bi našao nešto zajedničko u društ­venim okolnostima divljeg i civiliziranog čovjeka.

Na osnovu socioloških ispitivanja Freud je došao do zaključka iz domena psihologije i psihoanalize. Ako danas pogledamo dostignuća savremene psihologije i sociologije, vidjet ćemo da većina njih pokazuje kako je Freudova teorija neutemeljena. Jedno od općeprihvaćenih miš­l­jenja jeste da čovjek, pored spomenutog putenog nagona, ima i niz drugih sklonosti koje se mogu smatrati izvornim, kao što su sklonost ka lijepom, želja za ljepotom, a čiji su rezulat brojna umjetnička djela, sklonost ka traganju za istinom (na svaki događaj postavlja se pitanje zašto). Jedan od čovjekovih afiniteta jeste i sklonost ka obožavanju, re­ligioznosti, i kao rezultat toga javljaju se brojni mesdžidi, džamije, pa i kipovi, što potvrđuje da je takva sklonost dio čovjekove prirode.

sadržaj