Nagon nikad ne griješi za razliku od razuma

Bog je u čovjeku utkao razne puteve upute, a jedan od njih jeste nje­gov razum i nagon. Razum i nagon sa jednog stajališta su jednaki, a s drugog različiti. Ono što je specifično i osobeno za nagon jeste činjenica da je on jednoli­čan, za razliku od razuma čiji je program raznolik i ose­bujan. Nagon ni­kad ne griješi u odabiru zato jer je jednostran, za razliku od razuma koji griješi, jer je uslovljen time da:

1.      uređuje premise;

2.      analizira premise;

3.      izvodi zaključke.

Navedeni koraci čine mogućim da razum na nekom od njih po­griješi. Onaj ko posjeduje nagon prisiljen je da djeluje u skladu sa tim nagonom, za razliku od posjednika razuma koji nije prisiljen. Sloboda ra­zuma nije apsolutna nego je ona u okviru određenih zakonitosti. Nagon i njegovi efekti ograničeni su, za razliku od razuma čiji su efekti i krajnji dometi neograničeni – i u ovome je razlog većeg položaja razuma u od­nosu na nagon. U obraćanju Imama Sadika a.s. Mufazalu kaže se:

“O Mufazale, posmatraj majmuna i njegove organe – koliko slič­nosti sa čovjekom ima, s druge strane vidiš da posjeduje svijest i zbog toga on razumije pokrete onoga koji ga odgaja. O Mufazale, i posmatranje majmuna treba biti pouka čovjeku.”

Majmun je sa stajališta gradnje – materije isti kao i čovjek, i da Bog nije odlikovao čovjeka trima moćima (govor, razum, savjest), bio bi isti kao i životinja. Čovjek razmišlja, zatim to pohranjuje u memoriju i govo­rom prenosi van. Razum čovjeka uzdiže na jedan veći stepen, potom on rezultat svog ostvarenja koristi za daljnje napredovanje na više stepene – tako ra­zum ostvarujući viši stepen otkriva nove stvari koje predstavljaju odskočnu dasku za naredne korake – i to ide tako u beskonačnost. Nagon nema potrebu za podučavanjem, tj. nagon prirodnim razvojem prelazi u ti­jelo iz potencijala u praktično djelovanje i nema potrebe za edukacijom, za razliku od razuma koji ima potrebu za edukacijom i koji svoje upot­punjenje ostvaruje prelaskom iz stanja potencijala u aktivno stanje. Kada razum ne bi bio podvrgnut edukaciji i odgajanju, on bi zamro. Upravo zbog ove činjenice cilj Poslanika s.a.v.a. jeste razvijanje razuma. S kur’anskog stajališta, stvarni ili zbiljski ljudski život pod izravnim je utje­cajem stvar­nog života razuma. Sljedeći kur’anski ajet veoma dobro predočava ovu činjenicu o kojoj govorimo:

 يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ

O vi koji vjerujete, odazovite se Bogu i Poslaniku kada budete poz­vani ka onome što će vam život osigurati. (El-Enfal, 24)

Sa stanovišta Kur’ana, čovjek koji je vjernik, a nema znanja, on je poput mrtvog čovjeka, jer zbilja vjere jeste spoznaja Boga i Njegove Kreacije te zakona koji vladaju u toj Kreaciji. U Stazi rječitosti Imam Ali a.s. us­poređuje tijelo i ruh. Tijelo ima šest oblika – stanja:

1.      zdravo;

2.      bolesno;

3.      živo;

4.      mrtvo;

5.      nekad spava;

6.      nekad je budno:

Ruh (duša) također ima šest stanja:

1.      Život čovječiji jeste znanje njegovo – kada ima znanje, on je živ. Imam Ali a.s. zbilju života čovjeka promatra u njegovom poznavanju Kreacije i zakona koji vladaju tom Kreacijom.

2.      Smrt njegova neznanje je njegovo – ako čovjek nešto ne zna, on se smatra mrtvim. Kada definišemo život, kažemo: To je ona stvar koja ostavlja posljedice i tragove.

3.      Bolest ruha jeste sumnja njegova – dok god čovjek ima sumnju, ruh mu je bolestan.

4.      Zdravlje ruha u uvjerenju je njegovom.

5.      San ruha njegova je nemarnost – gaflet. San za materijalno tijelo predstavlja prestanak rada njegovih organa.

6.      Budnost ruha u njegovoj je svjesnosti, samokontroli.

Ljudska samosvijest potiče njegovu budnost, a budnost prouzrokuje nje­govo zdravlje, zdravlje potiče uvjerenje, a uvjerenje rezultira znanjem.

Shodno tome, sa stajališta Kur’ana korijen svih nečistoća ruha nje­gova je nemarnost (gaflet), a njegova savršenstva u direktnom su od­nosu sa samopromatranjem.

 U 179. ajetu sure El-A’raf kaže se:

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالإِنسِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

Zaista je jedan dio ljudi i džina stvoren za Džehenem, jer oni imaju srca kojima ne promišljaju, oči, a njima ne gledaju, uši, a njima ne slušaju, oni su kao životinje, čak i gori, oni su zaista nemarni.

Gaflet je stanje umrtvljenosti gdje ipak postoji mala iskra svijesti. Kada bi se dirnulo u to, moglo bi se doći sebi, za razliku od zaborava gdje se zaboravio svaki oblik znanja. U hadisu se kaže: “Priviknite sebe da učest­vujete u vazovima, ne bi li čistili ruh.” U predajama vidimo da je pre­poručeno da čovjek ponekad sjedne sam sa sobom, da uzme i pregleda svoja djela. Ono što je nasuprot nemaru, tj. ono čime trebamo liječiti naš nemar jeste podsjećanje.

Kada bi, npr., Tabatabaiju dolazili ljudi po neki savjet, on bi im citi­rao ajet: Sjetite se Mene, pa ću se i Ja vas sjetiti! (El-Bekara, 152)

U oporuci Imam Ali a.s. svom sinu Hasanu kaže: “O Hasane, nijedan ibadet nema vrijednost, niti je približno vrijedan kao što je raz­mišljanje i promišljanje o stvaranju i Kreaciji Božijoj.”

Najvažnije i jedino sredstvo kod našeg samopromatranja, proma­tranja odakle smo došli, zašto smo ovdje i pitanja vezanih za ovo jeste ra­zum.

Odakle sam došao? Zašto? Gdje sam sada i kamo idem? Svako ko sebi odgovori na ova tri pitanja našao je i svoj cilj, a onaj ko nije spoznao ni rješio sebi ova pitanja, u mjeri u kojoj to nije učinio, u toj mjeri je dalji od svog cilja i savršenstva. Kur’an predstavlja srce kao jedno od sred­stava spoznaje i zato se trebamo srcu obratiti i vidjeti šta je njegov posao.