Nedostaci srčanog puta

Put srca ima dva osnovna problema:

1.      Ovaj put lične je naravi i onome što čovjek stekne u sebi koris­teći se ovim putem ne može druge podučiti niti od koga to može naučiti. Naprimjer, jedan arif koristeći ovaj put, kad stigne do svoga cilja, on tu ostaje, nema tu mogućnost da kaže i uputi dok se to samo ne osjeti. Kada arif stigne do tog mjesta, on nikog ne smatra mahremom da bi mogao govoriti, svi su za njega stranci. Jednom riječju, to je neprenosivo znanje.

2.      Čovjekov nefs ima puno razina i dosta ovih razina dolazi pod kon­trolu šejtana, a da čovjek nema nikakve moći ili nije svjestan toga. Še­jtan koji obuzima te određene osjećaje čovjeku predstav­lja jed­nog “lažnog boga” – pogrešan cilj.

Mnogo onih koji su krenuli putem arifa, umjesto da postanu oni koji obožavaju Boga, postanu obožavaoci samih sebe. Čovjek u tak­vom ­stanju istinu vidi neistinom, a neistinu istinom. Zato se u Kur’anu kaže: Šejtan im je predstavio njihova loša djela lijepim. (El-En’am, 43)

Pored toga što put srca ne može biti škola za druge, on je i pod jed­nom velikom opasnosti. Kur’an nam preporučuje sva tri puta i ako nam ar­gumenti ne budu potpora, nemamo pozitivnih rezul­tata. Jedini put i jedini vođa za stizanje do cilja bez opasnosti jeste put ra­zuma i argu­menata, ali ova dva puta (srca i prirode) putevi su koji mu po­mažu, a ra­zum treba predvoditi.

Spoznaja Uzvišenog Boga moguća je jedino uz ra­zum i putem argumenata.

Mutahari kaže: “Velika je zabluda i neistina što neki govore kako je dovoljno putem znanja i podučavanja stići do Boga, te da nije potreb­no da se koris­timo razumom i argumentima.”

U toj svojoj tvrdnji oni se koriste kur’anskim ajetima. Da bi svoju tvrdnju potkrijepili dokazima, oni govore kako u Kur’anu postoji stotina ajeta koji nas pozivaju da se bavimo razmišljanjem, podučavanjem i analiziranjem onoga što nas okružuje. Mi im ne odgovaramo da put pri­rode nije koristan, ali nije do­voljan i treba napraviti razliku između smatra­nja nedovoljnim i smatranja korisnim.

Da bi dokazali kako put prirode nije dovoljan, dajemo primjer. U Kur’anu se kaže:

أَفَلَا يَنظُرُونَ إِلَى الْإِبِلِ كَيْفَ خُلِقَتْ. وَإِلَى السَّمَاء كَيْفَ رُفِعَتْ .وَإِلَى الْجِبَالِ كَيْفَ نُصِبَتْ .وَإِلَى الْأَرْضِ كَيْفَ سُطِحَتْ

Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?! (El-Gašija, 17-20)

Socijalisti, koji poriču vrijednost Boga, ne poriču vrijednost znanja i ovoga što ih okružuje. Ako mi kažemo da je to ono što govore Kur’an i Poslanik s.a.v.a., oni kažu da ne prihvataju Kur’an ni Poslanika, pa ni Boga. Put znanja i prirode na ovo nema odgo­vora. Ovaj put kaže da razu­mije da je čudno stvaranje kamile, Nebesa i Zemlje i samo to. Sad na scenu stupa razum i opće filozofsko pravilo: Nema nikakvog efekta bez kauzalnog zakona. Ako vidite tragove, neko je te tragove ostavio, ili ako vidite da ste podučeni nečem, trebate znati da ima neko ko vas je po­dučio.

Zaključak: Kroz put prirode protkan je i put racionalnog korišćenja njega samog i ako to ne bi bilo tako, onda bi ovaj put prirode bio nemo­ćan da nam bilo šta ukaže. Jedan učenjak napisao je knjigu Stotinu etapa, gdje tvrdi da čovjek, kako bi stigao do Boga, mora proći stotinu etapa i svaku razinu objašnjava ponaosob. Ako postoji namaz, biće klanjača je od Boga, uputa da se klanja namaz je od Boga, održavanje klanjača u životu je od Boga i šta je čovjek u tome svemu? Ništa, tvrdi ovaj učenjak.

Ako posmatramo prirodu, trebamo je posmatrati zbog onog uz­višeni­jeg – zbog argumenata i razumijevanja ovoga što nam priroda nudi da bi stigli do Boga.

Filozofi kažu: Nije tačno da ako smo mi postali filozofi, da ne­mamo više posla i da se ne obraćamo Kur’anu, jer mi Kur’an čitamo i na najljepši način pokazat ćemo vam kako vam iz Kur’ana možemo pitanje dokazivanja i argumentiranja predstaviti. Sam Kur’an ukazuje na potrebu čovječanstva za dokazima i argumentacijom i da bi ova tvrdnja postala jasna, istaći ćemo nekoliko značajki:

Kur’an kaže da je Univerzum znak Božiji i kada govorimo u vezi sa svim postojećim u njemu, svaku tu stvar Kur’an naziva pokazateljem Božijim.

U 3. ajetu sure El-Džasija vidimo kako se sve što je stvoreno smatra zna­kom i da na Nebesima i Zemlji zaista postoje dokazi za one koji vje­ruju. U 5. ajetu iste sure kaže se da puhanje vjetra i promjene koje se dešavaju s njim jesu znakovi za one koji razmišljaju.

Kako god se sve stvoreno u Univerzumu smatra znakom Božijim, tako­ i ono što proizlazi iz stvorenog, ono što je šerijat, naziva se poka­zatel­jem. U vezi sa Jusufom a.s. i njegovom braćom vide se znakovi Bož­ije moći za one koji pitaju. Događaj hazreti Jusufa najbolji je poka­zatelj Božije moći i toga da je ovaj Univerzum pod izravnom Božijom kontrolom. Koliko god su pokušavali uništiti Jusufa, rezultat je bio u pot­punosti suprotan.

U 1. ajetu sure En-Nur kaže se:

سُورَةٌ أَنزَلْنَاهَا وَفَرَضْنَاهَا وَأَنزَلْنَا فِيهَا آيَاتٍ بَيِّنَاتٍ لَّعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ

 Sam Kur’an predstavlja se znakom Božijim i kaže: Objavljujemo suru i njezine propise činimo obaveznim! U njoj objavljujemo jasne dokaze da biste pouku primili.

 Ponekad ove stvari koje smo nazvali Božijim pokazateljima, Bog u Kur’anu naziva podsjećanjem.

طه. مَا أَنزَلْنَا عَلَيْكَ الْقُرْآنَ لِتَشْقَى. إِلَّا تَذْكِرَةً لِّمَن يَخْشَى

 Ta-ha. Nismo Mi ovaj Kur’an ob­javili da bi ti bilo teško, već samo radi podsjećanja onih koji se su­prostavljaju Bogu. (Ta-ha, 1-3)

إِنَّ هَذِهِ تَذْكِرَةٌ فَمَن شَاء اتَّخَذَ إِلَى رَبِّهِ سَبِيلًا

Doista je ovo podsjećanje i ko želi, uzet će put ka Bogu. (El-Muzzemmil, 19)

كَلَّا إِنَّهَا تَذْكِرَةٌ .فَمَن شَاء ذَكَرَهُ

 Znajte da je ovo podsjećanje i ko želi može biti opomenut. (’Abese, 11-12)

Poruka je sljedeća: Kur’an je sve ovo što nas okružuje učinio sredstvima za buđenje našeg fitreta – da shvati Ovaj svijet, upozna pri­rodu i istraži veze i odnose među bićima koja postoje, a ako ovo učini, onda će i čovjekovo srce i fitret učiniti ono što je njihova uloga, tj. shva­titi da postoji i te kakva veza i harmonija između prirode, srca i čovjeko­vog fitreta i da sve tri činjenice ukazuju na smjer ka Bogu.

سَنُرِيهِمْ آيَاتِنَا فِي الْآفَاقِ وَفِي أَنفُسِهِمْ

 I Mi ćemo im ubrzo pokazati znakove i u horizontima i u njima samima. (Fussilet, 53) Osim što ovaj put prirode budi i potvrđuje tu povezanost fitreta i srca, on priprema i potrebne elemente za racionalno dokazivanje i argumente, prepoznavanje i bavljenje pitanjima stvaranja života same kamile i to je prvi dokaz da bi imali uvod za raz­mišljanje i sh­vatanje Nebesa i Zemlje. Postalo nam je jasno da put pri­rode nije sam po sebi dovoljan i jasan, već je dobra pomoć za fitret i za pripremanje ar­gumenata u racionalnim aktivnostima. U Kur’anu imamo ajeta koji nisu za praktičnu primjenu, gdje se npr. kaže: A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na Pravi put im ukazuje. (El-Maida, 15-16) Da bi se to uradilo, potrebne su dvije stvari: zalaganje i razmišljanje.

Kada upadnemo u neku klopku i zatvoreni smo, pada nam na pamet da izađemo kad shvatimo da postoji put za izlazak, a ako znamo da ne postoji put, ne pokušavamo ni pobjeći. Treba imati razumijevanje i praksu. Vidimo da u Kur’anu postoje ajeti koji nam ne daju propise i ako te ajete ne upotrijebimo tako što ćemo razmišljati o njima, upitat ćemo se kakva je suština njihova slanja. Zar je moguće povjerovati i pomisliti da je Mudri i Uzvišeni Bog objavio ajete koji su beskorisni?

هُوَ الْأَوَّلُ وَالْآخِرُ وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ وَهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

On je prvi i posljednji, On je vanjski i unutarnji. (El-Hadid, 3) Šta da ovdje radimo? Drugi ajet navodi:

مَا أَصَابَ مِن مُّصِيبَةٍ فِي الْأَرْضِ وَلَا فِي أَنفُسِكُمْ إِلَّا فِي كِتَابٍ مِّن قَبْلِ أَن نَّبْرَأَهَا إِنَّ ذَلِكَ عَلَى اللَّهِ يَسِيرٌ

Svaka nes­reća koja se dogodi što na Zemlji što u vama samima mi smo je već upisali u našim knjigama. (El-Hadid, 22)

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo i Mi od toga spuštamo koliko želimo. (El-Hidžr, 21)

يَمْحُو اللّهُ مَا يَشَاء وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ

Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je glavna knjiga. (Er-Ra’d, 39)

وَعِندَهُ مَفَاتِحُ الْغَيْبِ لاَ يَعْلَمُهَا إِلاَّ هُوَ وَيَعْلَمُ مَا فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَمَا تَسْقُطُ مِن وَرَقَةٍ إِلاَّ يَعْلَمُهَا وَلاَ حَبَّةٍ فِي ظُلُمَاتِ الأَرْضِ وَلاَ رَطْبٍ وَلاَ يَابِسٍ إِلاَّ فِي كِتَابٍ مُّبِينٍ

Svi ključevi gajba su kod Njega, samo ih on zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, a da to nije u knjizi jasnoj. (El-En’am, 59)

Ima mnogo ajeta ovakvog sadržaja koje mi uz posmatranje prirode ne možemo shvatiti. Mi možemo poput arheologa cijelu zemlju iz­vrnuti, ali nećemo shvatiti značenje: On je prvi i posljednji, On briše što hoće i ­potvrđuje što hoće, jer ovi ajeti nemaju praktične primjene. Nakon razmatranja dolazimo do konstatacije da je namjera Uzvišenog Boga slanjem ovakvih ajeta bila da čovjeku podari moć razmišljanja i tim raz­mišljanjem shvati vezanost čovjeka za Boga. Da je to samo do shva­ćanja prirode, onda ne bi bilo potrebe za dolaskom Poslanika s.a.v.a. Ako povežemo ovo sa našim ličnim ibadetom, tj. obveznim propisima i koliko u životu činimo ibadet – prvih petnaest godina smo mali i nismo obavezni, posljednjih godina nismo u mogućnosti zbog starosti, tako da nam ostaje 20-30 godina obveznog ibadeta – i kada uzmemo iza tog živ­ota jednu besko­načnost, ako je filozofija Kur’ana bila samo radi tih 30 godina, a tamo beskonač­nost…?