Koji je prvi korak u dosezanju Božije spoznaje?

Jasno je da pitanja Božije spoznaje nisu istovjetna kao kada želimo razgovarati o materijalnom svijetu i njegovim spoznajama. Pitanje spoznaje Boga nije kao pitanje neke zvijezde koja je samo dio cijele Kreacije. Pitanje nije tog karaktera kao u materi­jalnim naukama, jer istraživanje o Bogu i spoznaji Njega zapravo liči na razmatranje Njegove cijele Kreacije. Upravo iz tog razloga pitanja ove vrste tiču se filozofije, jer ona raspravljaju o općenitim zakonima što vladaju u ci­jeloj Kreaciji, za razliku od egzaktnih nauka čiji je domen raspravljanja samo o pojed­inim pitanjima. Prilikom razmišljanja o Bogu i Njegovoj spoznaji mi želimo steći uvid o biti, o korijenu i o “duši” cijele Kreacije. Želimo spoznati pitanja izvora cjelokupne Kreacije i njezin pri­marni uzrok. Raspravljamo o Biću kojeg ne obuhvataju ni vrijeme ni prostor zato što je On stvaralac; On stvara vrijeme i prostor, pa prema tome On opstoji i prije vremena i prostora. On je uzrok koji je stvorio sve ostale uzroke, On je činilac koji je stvorio sve ostale činioce.

Drugim riječima, On je prouzročitelj svih ostalih uzroka i činilac svih činova. Naš pogled na Ovaj svijet, slikovito rečeno, pogled je jednog lista koji je ograničen vremenom i mjestom, dakle on je uvezan jednim lancem (vremenom i prostorom) i mi se pitamo da li postoji još jedan svijet, još jedna strana koja nije uokvirena i ograničena vremenom i prostorom.

Šehid Mutahari kaže da bismo olakšali raspravu o ovome navest ćemo jedan primjer: vrijeme je jedna zbilja koja ima svoje postojanje i mi možemo o vremenu raspravljati na dva načina.

Naš problem je u tome što mi sebi ne možemo predočiti vrijeme niti možemo o njemu raspravljati kao o biću smještenom u nizu s drugim bi­ćima. Ne možemo ga pojmiti ni kao jedno biće nasuprot ostalih bića. Ali ako ga potražimo u vezi s materijalnim bićima, tu ćemo ga i naći.

Kada materijalna bića posmatramo kroz njihove različite aspekte i di­menzije, naći ćemo da je jedna od dimenzija materijalnih bića i vri­jeme. Ne postoji materijalno biće koje nije obuhvaćeno vremenom. Vri­jeme nije kao posuda u koju mi stavljamo hranu pa pri tome posmatramo posudu odvojeno od hrane, drugim riječima, vrijeme ne možemo posma­trati odvo­jeno od materijalnih bića.

Prema tome, nemoguće je pojmiti vrijeme kao jedno odvojeno biće nasuprot ostalih materijalnih bića, nego samo kao bića koja imaju dimen­ziju vremena, koja opstoje kroz vrijeme. Naprimjer, prepostavimo da nam se da košpica kajsije i pri tome kaže da će ta košpica koju ćemo položiti u zemlju pod određenim uvijetima dati rezultat tako što će se pretvoriti u stablo s granjem i plodovima. Ovu stvar svi prihvatamo i os­jetili smo je u zbilji, te je nemoguće da to stablo i grane, koje svake godine posmatramo, odjednom vidimo u samoj košpici.

Vrijeme ne možemo predočiti kao nešto odvojeno, samo po sebi, nasuprot ostalih bića, a tako i u ovom primjeru košpice vidimo da je nemoguće da ukažemo na drvo u prvoj instanci, no ne možemo poreći da u toj košpici postoji potencijal koji će se kasnije pretvoriti u drvo. Ono što se ovdje želi reći jeste da je nemoguće Boga predstaviti i pristupiti mu kao Biću otuđenom i odvojenom od ostalih bića. To bi bio pogrešan pristup i pogrešan način razmišljanja o Bogu. On se neprekidno očituje kroz bića.

Mutahari kaže: “Postoji jedna suptilna činjenica na koju želim ukazati. Ako smo dobro shvatili ovo dosad izloženo, možemo shvatiti da se uzrok sumnje i poricanja Boga tiče samih učenjaka (materijalista). Nije u pitanju njihova slaba argumentacija, zapravo ona je bila dobra, njihova greška je u pogrešnom pristupu pitanju o kojem žele raspravljati. Njihov problem i njihova sumnja nisu zasnovani na slabosti argu­menata, nego na pogrešnoj pretpostavci i pristupu poimanja Boga – takav Bog kakvog oni sebi predočavaju i zamišljaju ne samo da ne postoji, već ga je nemoguće argumentirati, jer je postojanje Boga i Njegovog Bića toliko jasno i očigledno da nema potrebe za argumentacijom.

U 10. ajetu sure Ibrahim kaže se:

قَالَتْ رُسُلُهُمْ أَفِي اللّهِ شَكٌّ فَاطِرِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ

Poslanici njihovi su govorili: “Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja Nebesa i Zemlje.”

Drugim, riječima, zar je moguće da vi sumnjate posmatrajući sve stvoreno i da ne vidite Onoga koji je sve to uzrokovao. Kur’an se čudi da se sumnja u Biće Božije. Vidimo da u cijelom Kur’anu ni na jednom mjestu Bog nije argumentirao svoje Biće jer je Ono isuviše očigledno i donošenje argumenata o Njemu Samom bila bi greška. Ono što nam se nudi jesu dokazi o Njegovim osobinama (sifatima), o Njegovom Jedin­stvu, o načinu Njegova očitovanja na Ovom svijetu i Njegovom upravljanju svjetovima. Božije Biće toliko je očigledno i jasno da ljudi koji Ga poriču nisu dostojni da im se Bog obraća i takvi su ili bolesna srca ili inadžije.

Mutahari navodi da naklonjenost ka materijalizmu nije samo zbog pogrešnog predočavanja Boga i pristupa tom pitanju, nego postoje i drugi uzroci koji ljude odvlače i čine ih sklonima materijalizmu – neki od njih psihološke su prirode. Svi ovi uzroci nabrojani su u Mutaharijevoj knjizi Uzroci naklonjenosti ka materijalizmu.

On kaže: “Najispravnije i najbitnije pitanje u vezi sa spoznajom Boga jeste da mi sebi ispravno predočimo o čemu želimo razgova­rati.”

Bog je čista Istina i sve mimo Njega je neistina (batil)

Allame Tabatabai donosi jedan prikaz: Čovjek iz ugla posmatra ci­jelu Kreaciju u njenom kretanju. Pretpostavimo da dođe neko i kaže: “To što si ti vidio samo je odraz nečega u ogledalu. U takvom stanju, kada je čovjek već percipirao cijeli svijet, sebi ga predočio i shvatio, pojavljuje se neko i govori da je to tek njegov odraz u ogledalu. Kakvo će njegovo stanje tada biti? Šehid Mutahari komentitajući ovo kaže: Tabatabai je kroz ovaj prikaz želio istaći dvije stvari:

Ø      Od svih bića oduzeo je njihovu neovisnost – da se ne bi ta bića poimala kao neovisna već kao ovisna, tj. kao ona koja u ogledalu zrače Božansko lice. To ne znači da je ono što je on vidio u ogle­dalu laž, zapravo to je zbilja i te slike u ogledalu su zbiljske, ali nisu neovisne, već su zbiljske po Prvoj zbilji, dok od sebe ne­maju ništa.

Ø      On želi ukazati na činjenicu da čovjek koji prihvati vjerovanje u Boga, ne znači da on time poriče zakonitosti u prirodi i zakon kauzaliteta; on to sve prihvata, s tim što je svjestan da je sve to Božiji produkt.

Govorili smo o razlici između nužnog i kontingentnog (mogućeg) bića sa stajališta arifa i filozofa. Viđenje Mevlane, koji je bio arif, jeste sl­jedeće:

“Ovaj svijet sjenka je Onog svijeta, zbilja Ovog svijeta sjenka je zbilje Onog svijeta.”

Mišljenje Platona (koji je bio gnostik i filozof) Mutahari tumači: “Pla­tonov primjer prikazat ćemo na način svojstven današnjici.” Primjer glasi: pretpostavimo čovjeka koji je odrastao u jednoj sredini u kojoj nije vidio ni čovjeka ni životinju, niti ima kakve vijesti o plani­nama, moru i sl., a sve ljudske potrebe ostvaruje putem jednog automat­skog aparata. U isto vrijeme njemu se pokazuju filmovi iz svijeta gdje žive ljudi i život­inje, gdje je sve u kretanju i on ne shvata da sve to što posmatra gleda u obliku filma. Ako bi ovakvi ljudi nakon nekog vremena otišli u grad da se suoče sa stvarnošću, kakvu bi to promjenu izazvalo u njima?

Tri su mišljenja po ovom pitanju:

a)      ništa se ne bi promjenili – oni bi prirodnim tokom nastavljali svoj život,

b)      reakcija takvih ljudi bit će da je sve što su ranije mislili laž,

c)      oni će formirati i uočiti razliku između prijašnjeg i sadašnjeg mišl­jenja. Pri tome će uočiti dvije stvari: ono zajedničko i ono po čemu se sve to razlikuje. A što je to što će im biti zajedničko? Ono što su prije vidjeli s onim čime su sada suočeni nije više od jedne zbilje. Prije su na tom filmu posmatrali more i zvijezde, a sad to posmatraju izravno. Aspekt razlikovanja: onaj njihov pri­jašnji život i ono što su posmatrali nije ništa drugo do jedan prim­jer ovog stvarnog života – jedna te ista slika. Sve one stvari koje je prije posmatrao, to je bila samo predstava stvarne zbilje s kojom se sad suočava, pa kad bi se sad suočio s lavom (kojeg je ranije vidio na filmskom platnu), on bi ga razderao. Ono što su vidjeli bila je istina, ali greška je bila u njihovom poimanju te stvarnosti. Sada uočavaju da to nije bila zbilja sama po sebi. Za ove ljude ono što su vidjeli samo je predstava i slika stvarne zbilje, odnosno ona stvarnost koja postoji u spoljašnjem svijetu. Ono što će se razlikovati jeste njihovo poimanje i razumijevanje zbiljskih stvari za razliku od onih što su ih prije vidjeli na film­skom platnu.

Mutahari je kroz ovaj osavremenjeni Platonov prikaz htio pokazati odnos stvorenih bića i Stvoritelja. Kur’an o pitanju bića i Boga ima sl­jedeće iskaze: To vam je Allah, Gospodar vaš, Čista Istina, zar poslije Istine ima išta osim zablude.

Što je to hakk? Odnosi se na sve ono što se okoristilo zbiljom (hak­kom). Terminološki se tako nazivaju i ograničene ili uslovljene zbilje, kao u primjeru filma koji smo naveli; sve što smo promatrali u filmu zbilja je samo u onoj mjeri u kojoj ukazuje na pravu zbilju.

 Kur’an nam govori da je samo Bog Apsolutna Istina, a sva druga bića su ograničene, uvjetovane istine – one same po sebi nemaju ništa, i samo u vezi sa Apsolutnom Istinom poprimaju oblike nekih ograničenih istina. Ako posmatramo cijelu Kreaciju, dolazimo do zaključka o posto­janju samo jedne istine – ili je ona apsolutna ili ograničena. Slikovito prika­zano: ako bismo Sunce uzeli kao apsolutnu istinu, onda bi uvje­tovane istine bile one zrake koje iz njega izlaze. Ovim zaključujemo da u spoljašnjem svijetu osim svjet­losti nemamo ništa.

Ta se svjetlost može posmatrati sa dva aspekta: sa apsolutnog (sam izvor) i sa ograničenog (zrake koje izlaze). Ako bismo te zrake prispojili centru izvora (Suncu), tada u Ovom svijetu ne bi bilo ništa osim jedne jedine svjetlosti i sve što bi bilo mimo te svjetlosti, bilo bi čisti mrak. Kad Kur’an kaže da je Bog Hakk, to znači da On obuhvata i apsolutnu i ograničenu Istinu.

 Drugi imperativ Kur’ana glasi: sva su stvorena bića znakovi Božiji, bilo da su nebeska, duhovna ili materijalna bića. Kur’an ih predstavlja kao ajete Božije.

Mutahari po ovom pitanju kaže da kur’anski ajet ima suptilno i pre­cizno značenje. Taj suptilni smisao leži u činjenici ako neko shvati i vidi bića onakva kakva ona jesu, on će ih vidjeti tek kao odraz u ogledalu, kao sliku koja ukazuje na nešto drugo kroz šta se vidi Bog.

Božiji Poslanik s.a.v.a. molio je Allaha: “O Bože, pokaži mi stvari onakve kakve jesu”, on ustvari ovom dovom želi reći: Bože Ti mi se po­kaži. Kur’an govoreći o bićima kaže da su to ajeti Božiji. A šta znači arap­ska riječ ajet? Značenje te riječi jeste jedan pojavni znak koji nas vodi i uka­zuje na nešto drugo, tj. ukazuje na nešto iza sebe (nešto što nam nije do kraja jasno), ali kada čovjek vidi taj znak, ona zbilja koja stoji iza znaka, postaje mu mnogo jasnija. Naprimjer, zamislimo da smo došli u jednu sobu i želimo pre­poznati jednog čovjeka, ali kada smo ušli, vidjeli smo da on sjedi okrenutih leđa nama. Razmišljamo šta ćemo; da li otići ili ne? Nađe se tada drugi čovjek koji postavi ogledalo nasuprot tog čovjeka i kaže: “Po­gledaj u ogledalo!” Ono što se odslikava u ogledalu – za taj aspekt u arap­skom jeziku kaže se ajet. Ono što je jasno u tom ogle­dalu je da to nije taj čovjek, ali u velikoj mjeri ukazuje na njega – zato mi za sliku u ogle­dalu ne kažemo ni da je ovisna ni da je neovisna.

Prema tome, ajet u svom značenju predstavlja onaj znak koji ukazuje na označeno – to dvoje nije isto, ali postoji čvrsta veza među njima.

Mutahari dalje ukazuje na činjenicu da i sami znakovi koji nas upu­ćuju imaju dva oblika:

a)      Jedan znak je takve prirode da nam pomaže da zaključak sa jedne stvari prenesemo na drugu stvar. Kada nešto čujemo i vidimo, to nam ukazuje na nešto, npr. kada neko kuca na vrata, znamo da je neko ispred njih. Mi se u tom trenutku suočavamo sa tri pojma: samim znakom, npr. zvukom na vratima; označenim, osobom koja stoji iza vrata, i sa ukazivanjem jedne stvari na drugu. Pone­kad ovo ukazivanje čovjekovo razmišljanje prebacuje s jedne stvari na drugu. Naprimjer, čuli smo zvuk i odmah smo pomislili da neko stoji iza vrata; ili, vidjeli smo lijepu zgradu i pomislili na onog arhitektu koji je načinio njen projekat. U ovom slučaju i zgrada i projekat su neovisna bića, ali u toj relaciji postoji nešto vanjsko što nam je načinilo vezu između ovog dvoga. Znak i ozna­čeno (zgrada i inžinjer) su dva odvojena bića.

b)      Znak usmjeravanja sa jedne stvari na drugu. Naprimjer, držimo sliku svoga prijatelja u ruci i ona upućuje naše misli na onoga ko je na slici, a ne na to kakva je slika. Stječemo takav odnos prema toj slici kao da nije slika (parče papira), nego neki medij koji nas od­mah spaja sa čovjekom na slici. Ili, kada želimo sebe pogledati u ogledalo, mi uopće ne obraćamo pažnju na izgled ogledala ili ­njegov okvir, mi gledamo samo sebe.

U ovaj čin nije uključeno nikakvo razmišljanje ni argumentacija, već samo di­rektno gle­danje. To je kao primjer riječi i smisla te riječi. .Naprimjer, kada nekog zovnemo: Hasane!, mi tu ne mislimo na riječ, već na Hasana – on je taj kojem se obraćamo. Tačno je da ovdje postoji riječ, ali je kontekst takav da mi tu riječ ne primjećujemo. Kada arifi žele ukazati na Boga, za tu vezanost i direktni spoj s njim kažu: “Sve su samo izrazi, a Ti si suština – o Ti Koji privlačiš srca.”

Činjenica je da se prebacivanje čovjekovih misli ili usmjeravanja s jedne stvari na drugu može vršiti na dva načina:

Ø      Naprimjer, vidjevši lijepu zgradu svoje misli usmjeravamo ka ­projektantu i znamo da je dobar. U ovoj relaciji, među­tim, mi ne prepoznajemo njega, već njegovo djelo, i postajemo simpatizeri njegovog rada, a ne njega samog.

Ø      Ili, u trenutku kada smo htjeli vidjeti čovjeka koji nam je bio ok­renut leđima, pojavila se osoba koja nam je stavila ogledalo da ga vidimo u ogledalu. Mi se tada upoznajemo sa likom, a ne sa djelom tog čovjeka.

Ljudi se, u pogledu korelacije Boga i svijeta, mogu podjeliti na tri skupine:

1.      obični narod;

2.      misleći ljudi – filozofi, čije je shvatanje i razmišljanje preciznije od običnog naroda;

3.      arifi – gnostici.

Ove tri skupine imaju tri predstave u vezi sa spomenutim pitanjem:

Ø      Obični ljudi, pa i filozofi koji se nisu uspeli na razinu Mulla Sa­dre, odnos Boga i svijeta vide kao odnos zgrade i inžinjera. Oni vide dva bića: Boga i svijet kao odvojena i nezavisna. Kod ove skupne ljudi, mada postoji svijest da Bog postoji, između nji­hovih djela i akaida ima stotinu oprečnosti. Naprimjer, kada ulazimo u zgradu i divimo se inžinjeru, a svjesni smo da ga nema, tada nas ništa ne sprečava da činimo nemoralna djela, jer on nije tu.

Ø      Oni koji su svjesni toga, arifi, njihove deredže su daleko iznad toga. Kad vide more, kao da vide Boga, vide obalu, a kao da vide Boga, vide drvo, vide i Boga. Oni zapravo uvijek vide ogledalo na kojem se ogleda lice Tvorca.

Imam Ali a.s. se kune:

“Tako mi Gospodar,a nikada nisam na Ovom svijetu vidio niti jednu stvar, a da prije negoli sam je vidio, u toku i poslije vi­đenja, ni­sam vidio Boga.”

Ovdje se ne misli na vremensku dimenziju (prije, poslije i u toku), već na; On je Prvi i Poslijednji, Unutarnji i Vanjski. U kur’anskom ajetu se kaže:

بَلْ هُوَ آيَاتٌ بَيِّنَاتٌ فِي صُدُورِ الَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ وَمَا يَجْحَدُ بِآيَاتِنَا إِلَّا الظَّالِمُونَ

A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat; a Naše ajete samo nepravedni osporavaju. (El-'Ankebut, 49)

Ako naše viđenje Boga bude viđenje zgrade i inžinjera, mi ćemo zbog toga što smo donekle svjesni da inžinjer i arhitekta nisu prisutni uvi­jek imati na umu kako da sebi priskrbimo neku nezakonitu korist. Ako budemo dublji i precizniji kao arifi i budemo vidjeli Boga uvijek prisut­nim na onom ogledalu (zvanom priroda), tada nećemo imati na umu ni na­jmanju želju da nešto zloupotrijebimo, jer znamo da i On nas kroz to ogledalo posmatra. Zbog čega stavljamo na auto retrovizor? Da bi vidjeli ko je iza nas, da ne bi napravili neku grešku. Ako nema retrovizora, veoma je moguće da dođe do nesreće jer ne vidimo šta imamo iza sebe.

 Imam Husejn a.s. u dovi Arefata kaže: “Bože, ono oko koje te ne vidi slijepo je, na šteti je onaj čovjek koji u svom životu ne stekne Tvoju naklonost, ljubav i milost. Bože, iz sve ove raznolikosti u Univerzumu koji si stvorio želja Ti je bila da mi Se staviš do znanja, da mi Se pred­staviš kakav Si i da bi me usmjerio da dođem do te tačke da u svemu što vidim – vidim Tebe. Učini da se nešto dogodi da bi nam susret bio brži!”

Ova dova ostvarila se onoga dana i trenutka kada su posljednje kapi života i energije isticale iz njega, kada mu je lice bilo u potpunosti krvavo, i kada mu je nemoć obuzela tijelo te je osjetio da više ništa ne može učiniti: vidio je da je to mjesto i vrijeme kad se treba vratiti na onu dovu, spustio je svoje krvavo lice na vrelo tlo Kerbele i obratio se Uz­višenom riječima:

“Bože, sva sam bića ostavio osim Tebe i sva su mi djeca postala siro­čad jer želim Tebe vidjeti. Bože, onako kako si Ti propisao, ja sam strpljiv jer osim Tebe nikog ne obožavam. Sve nedaće koje su mi se dogodile ovdje na Kerbeli za mene su lahke bez obzira što će mi si­novi postati šehidi, sestre zarobljenice, a to je zbog toga što imam uzvišenu predstavu i gledam Tvoje Uzvišeno Lice, i sve što mi je teže, meni je draže i slađe jer znam šta vidim.”

Hazreti Zejneba bila je zarobljena sa 82 osobe. Pred njih su stavljene odrubljene glave 18 njihovih najbližih srodnika. Ubejdullah je cinično upita:

“O kćeri Alijeva, jesi li vidjela šta je Bog učinio sa tvojima?”

Ona odgovara: “Tako mi Gospodara, na ovom putu osim ljepote i ukazivanja Božije ljubavi ne vidjeh ništa drugo, ali znaj da ono što se dogodilo nije Bog učinio, već je to vaša podlost i vaše zlo. O Ube­jdu­lah, obraćam se tebi i onima što su s tobom da će sve ovo što se sada dogodilo biti prikazano pred Božijim Poslanikom s.a.v.a. na Sudnjem danu. Toga dana vidjet ćeš i bit će ti jasno ko je uspio, a ko je na šteti.”

Prema tome, trebamo promijeniti svoje misli i shvatanja prema Gospo­daru. Ako vezu Gospodara i onoga što je stvorio shvatimo ve­zom ogledala i onoga koji se u njemu ogleda, zatvorit ćemo sebi puteve kršenja Božijih naredbi, ali ako nam predstava te veze bude kao predstava zgrade i arhitekte, onda nemamo kočnice da pored ovakvog svog vjero­vanja griješimo koliko nam je želja.

Er-Razi je rekao u stihu:

“Plašim se otići sa Ovog svijeta, a ne shvatiti njegovu suštinu i istinu. Kako ću otići sa Ovog svijeta, a na njemu ne spoznah Boga, pa kako ću Ga tamo vidjeti? Ako u Ovom svijetu ni­sam shvatio svi­jet duša, pa kako ću ga onda tamo vidjeti?”

Zato je poželjno koliko god smo u mogućnosti učiniti za Onaj svijet. Kur’an to u 20. ajetu sure Hadid ilustruje:

اعْلَمُوا أَنَّمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا لَعِبٌ وَلَهْوٌ وَزِينَةٌ وَتَفَاخُرٌ بَيْنَكُمْ وَتَكَاثُرٌ فِي الْأَمْوَالِ وَالْأَوْلَادِ كَمَثَلِ غَيْثٍ أَعْجَبَ الْكُفَّارَ نَبَاتُهُ ثُمَّ يَهِيجُ فَتَرَاهُ مُصْفَرًّا ثُمَّ يَكُونُ حُطَامًا وَفِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَغْفِرَةٌ مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانٌ وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلَّا مَتَاعُ الْغُرُورِ

Znajte da život na Ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na Ovom svijetu samo je varljivo naslađivanje.

Dakle, mi nismo ništa drugo do ono cvijeće i lišće kojem će doći vri­jeme da se osuši, potom nam se uzima duša, pa slijedi kazna ili oprost od Gospodara. Ako nam bude slijedila nagrada, još veće od toga je Božije zadovoljstvo.