Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Dva nutarnja poticatelja vjerovanja

Postoje dva mišljenja o tome šta čovjeka podstiče na vjerovanje; po jednom je to fitret (ljudska priroda), a po drugom sam ljudski um.

Recimo nešto o unutarnjim činiocima koji su izazvali pojavu vjere. Ako npr. u ruci držimo neki predmet i neko nas upita šta je to, takvo pi­tanje nikad neće biti ocijenjeno kao besmisleno sa stanovišta razuma. Ako isti čovjek upita odakle nam to, i to pitanje je sasvim logično. Me­đutim, kad bismo nekome ko dugo koristi takav predmet postavili ista pitanja, a on ne bi znao odgovor, smatrali bismo ga, naravno, neznali­com.

Ukratko, pitanje o štastvu stvari logično je pitanje, sukladno ljudskoj prirodi. Ako je pitanje o pojedinim stvarima Univerzuma, njihovom nas­tanku, Stvaraocu i sl. logično pitanje, onda je i pitanje o Univerzumu kao cjelini također logično pitanje koje odgovara ljudskoj prirodi.

Pitanje o Stvoritelju Univerzuma jeste princip koji je dio čovjekove prirode, a ne nešto iracionalno, neprirodno. Naprotiv, neprirodno je da se čovjek o tome ne pita, da bude materijalista koji ograničava svoje vidike. Ovim postaje jasan odgovor na pitanje zašto uopće postavljati pitanja o Bogu: Zato što čovjek ima potrebu da odgovori na pitanja koja mu se javljaju iz njegova fitreta.

Oni koji su navodili vanjske činioce kao uzročnike pojave vjere kod čovjeka u svojim teorijama polazili su od pogrešne pretpostavke, pa su, prema tome, došli i do pogrešnih zaključaka. Kritičari ove teorije kažu: Ako je rasprava o Bogu stvar one prvostvorene ljudske prirode, nameće se nekoliko pitanja:

1)      zašto svaki čovjek na isti način ne ispoljava tu svoju prirodnu oso­binu?

2)      zašto se samo besposleni bave ovom problematikom?

3)      zašto napredak nauke, tehnike i civilizacije polahko utječe da tra­ganje za Bogom postaje sve slabije?

Descartes (Dekart), jedan od naučnika koji je uveo novine u filo­zofiju i nauku uopće, i koji je istovremeno bio vjernik, kaže: “Ja samo mali dio vremena trošim na bavljenje pitanjima koja se tiču Boga, a većinu svog vremena trošim na prirodne nauke.” Poslije njega, taj omjer je bio sve negativniji po vjeru tako da danas imamo stanje u kojem u nekim zemljama ne postoji niko ko bi uopće postavio pitanje postojanja Boga. Gornji prigo­vor zasnovan na trima navedenim pitanjima temelji se na definiciji fitreta, odnosno prirođenih osobina čovjeka.

Naime, fitretskom osobinom neke vrste smatra se ona oso­bina koja je dio biti svake jedinke u toj vrsti. Ta osobina mora zadovoljavati sljedeće uvjete:

1)      mora postojati u svim jedinkama jedne vrste;

2)      mora se osvjedočiti njeno postojanje kroz historiju, u svim vremenima;

3)      osoba koja posjeduje tu osobinu nema potrebu za njenim uče­n­jem.

Na osnovu ovih triju uvjeta formulirana su tri maločas spomenuta pitanja. Vjernici u odgovoru na ovaj prigovor kažu sljedeće.

1)      Prije svega, ako se neka čovjekova osobina smatra fitretskom, to ne znači da ona nužno mora ispuniti svaki dio njegovog vremena i kod svakog čovjeka. Nijedna čovjekova prirodna osobina ne uzima sve njegovo vrijeme. Neki ljudi posvećuju više vremena jednom, a neki svom drugom prirodnom afinitetu, te su tako neki slikari, neki pjesnici, neki inovatori, a neki čitavo svoje vrijeme posvete vjeri i istraživanju vjere.

2)      Nije vjera jedino što je prirođeno čovjeku, nego on ima jedan či­tav niz sklonosti, pa ponekad posvećivanje jednoj odvodi u zabo­rav druge, što još uvijek ne znači da one zanemarene nisu i dalje dio njegove prirode. Ako se čovjek maksimalno posveti nekim svojim prirodnim sklonostima, to ga ponekad dovodi u stanje da, bilo nakratko bilo zauvijek, zaboravi svoje druge prirodne sklonosti. Želja za istraživanjem čovjeka vodi u traganje za no­vim saznanjima. Pretpostavimo da je jedan mlad čovjek napustio svoju zemlju i otišao u inostranstvo radi školovanja. Izuzetno tal­entiran i vrijedan, on će sve svoje vrijeme posvetiti nauci i usavršavanju svog znanja. Međutim, kad se vrati u svoju zemlju, on odmah poslije susreta sa svojom porodicom i prijateljima zaboravlja nauku i istraživački rad. Zaokuplja se drugim pita­n­jima koja uzimaju dio njegovog vremena, a ako se zaposli na mjestu na kom se od njega ne zahtijeva znanje koje je sticao u inostranstvu, malo po malo zaboravit će sve odgovore i saznanja do kojih je došao tokom školovanja. To ne znači da taj is­traživački poticaj i želja za saznavanjem više ne postoje u njemu. Oni postoje, ali su postepeno ostali negdje u zapećku njegove prirode.

3)      Na razvoj čovjekovih prirodnih osobina utječu donekle i vanjski činioci, okolnosti u kojima on živi, ali i neprestano reak­tiviranje tih osobina, odnosno podsjećanje na njih. Naprimjer, kada učest­vujemo u dženazi i nađemo se među kaburima, bit ćemo u jed­nom sasvim drugačijem stanju od onoga kada se na­đemo u diskoteci i plešemo. Kabur je mjesto sjećanja na Boga, a disko­teka je mjesto gdje Ga ljudi zaboravljaju.

4)      One čovjekove sklonosti koje su direktno vezane za materijalni svijet po svojoj su prirodi čovjeku bliže jer su užici koje mu te stvari donose trenutne, tj. nastupaju odmah. Naravno, oni koji su dosegnuli istine izvan materijalnog svijeta ne razmišljaju na taj način; njima su i nematerijalne istine toliko bliske da su oni ov­ladali materijalnim željama i užicima, ne pridajući im nikakvu važnost.

Kur’an, govoreći o ensarijama (ljudima koji su prihvatili Poslanika s.a.v.a. i ostale Mekance po njegovom iseljenju iz Mekke) u vezi s ovim kaže da su oni zahva­ljujući pouci koju im je donio Božiji Poslanik s.a.v.a. vrlo brzo od poludivljih, osornih beduina postali milosrdni, ud­jeljujući svojoj braći muhadžirima, iako su i sami siromašni. To je bio rezultat direktnog po­dučavanja.

Imam Ali a.s. u Nehdžul-belagi kaže:

“Oni su oživjeli razum svoj, a uništili nefs svoj, tako da su sve svoje ružne osobine pretvorili u blagost i samilost. Njihova tijela smršala su od ustezanja, i u njihovim nutrinama upalila se svjetlica koja im put osvijetli i izvede ih iz tjesnaca u prostor široki, i prov­ede ih kroz jedna pa druga pa treća vrata sve dok ne dođoše do vrata selama. Tu će se zaustaviti njihove noge i odmoriti njihova ti­jela. Zašto su oni postigli to stanje? Zato što su upregli srca svoja.”

Hafiz o tome govori u svojim stihovima: “Moj je namaz kao noć koja se spušta strancu u nepoznatom kraju. Moje kazivanje počinje sa suzama, moj razgovor sa Njim praćen je suzama. Ja sam doputovao sa svijeta drugog, a na ovom sam stranac,”

No, ipak nije istina da se sve manje vremena posvećuje promišljanju o vjeri. Dokaz za to su desetine hiljada knjiga na temu vjere koje se sva­kodnevno objavljuju i distribuiraju širom svijeta.

sadržaj