Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

OGRANIČENA POIMANJA MATERIJALISTA

Allame Tabatabai postavlja pitanje da li je ispravno baviti se Bogom kao temom promišljanja i misaonog djelovanja. Šehid Mutahari postavlja dodatno pitanje: Zašto uopće odgovarati na ovo pitanje i šta je nejasno u vezi sa bavljenjem ovom tematikom?

Odgovor je sljedeći: Dokazivanje ispravnosti i potrebe za promiš­l­janjem o Uzvišenom Bogu onih koji tvrde da čovjekov razum ne može dokučiti ništa izvan osjetilnog i da se domen njegova razmišljanja tu i zaustavlja, svodi se na to da se ne treba baviti pitanjima koja su izvan čovjekova domašaja. Prema ovom mišljenju, čovjek ne može iznositi ni­kakve teorije niti uopće raspravljati o pitanjima koja su izvan domena onoga što je u stanju iskusiti čulima i razumom.

Ovo mišljenje protivi se kako mišljenju islamskih filozofa ili teo­zofa, tako i mišljenju materijalista, jer i jedni i drugi tvrde da je ljudski razum u stanju dokučiti nematerijalno i raspravljati o njemu, dokazujući njegovo postojanje ili nepostojanje, s tim što su njihovi stavovi di­jametralno su­protni – materijalisti tvrde da razum dokazuje nepostojanje Boga, a islamski filozofi tvrde da on dokazuje Njegovo postojanje.

U vezi s ovim šehid Mutahari kaže da je materijalistička filozofija, suprotno tvrdnjama materijalista, filozofija isključivosti, ograničavanja i sputavanja čovjeka. To učenje je dogmatizam, a ne učenje islamskih filo­zofa. Naprotiv, islamska filozofija jeste filozofija dinamičnosti i učenje slobodoumnog čovjeka. Materijalisti tvrde da bitak izvan materijalnog ne postoji, dok islamski filozofi kažu da je materijalni bitak samo jedan od najnižih stupnjeva egzistencije uopće.

Hafiz u svojim stihovima kaže: “Tebe, o namjesniče, zovu s pri­jestolja uzvišenog. Zašto si dopustio da gledaš sebe u zamci zaroblje-nog?“ U ovim dvama stihovima Hafiz je na svoj način iskazao osnovni postulat islamskog filozofskog učenja – da je čovjek biće koje pripada svi­jetu uzvišenom, tj. sferama mnogo višim iznad materijalnog svijeta, i ako bi se, kao takvo nebesko biće, spustio na nivo misli da njegov život završava u materiji i da nakon smrti sve prestaje, on bi time postao zato­čenikom vlastitog tijela.

Mnogi zapadni filozofi nisu bili materijalisti u pravom smislu te ri­ječi. Neki od njih čak su i vjernici, ali ipak tvrde da se do Boga ne može stići, odnosno da čovjek svojim razumom ne može stići nigdje izvan materije, a ono što takvog čovjeka uzdiže iznad materije jeste nadahnuće ili prosvjetljenje. To su, po njima, jedini načini čovjekovog napredovanja uz taj strmi put ka višim sferama. Ovakvo mišljenje zastupali su Pas­cal i Bergson.

Šejh Suhravardi o ovome kaže:

“Tačno je da ljudski razum može dosegnuti spoznaju o Uzvišenom Bogu, ali čovjek treba težiti stepenu koji je iznad toga, dakle težiti višim stepenima spoznaje.”

Značajna skupina islamskih učenjaka – mutešariina (oni koji su doslovno slijedili Šerijat) također je zastupala stav da ljudski razum nije u stanju dosegnuti spoznaju o Uzvišenom Bogu, nego da u tome jed­nostavno treba slijediti Poslanika, kao što ga slijedimo u izvršavanju vanjskih propisa vjere. Čovjek nije, po njima, u stanju pojmiti kako je to Bog jedan jer je to nešto što je izvan njemu dokučivog svijeta.

Islamski filozofi mutešariine su nazivali pogrdnim imenom – mu’atale (od riječi ta’til što znači praznik, zatvoreno, pauza, tj. u njiho­vom mozgu uvijek je pauza spram filozofskih pitanja). Mutešariini na istoku, te Pascal i Bergson na zapadu, bili su ti koji su islamskim filo­zofima i teozofima postavili pitanje zašto uopće raspravljati o Bogu.

U odgovoru na ovo pitanje islamski filozofi kažu da, kada se čovjek bavi istraživanjem nekog pitanja na koje ga podstiče njegov razum, tada uopće nema smisla pitati razum zašto to čini. Ako govorimo o korisnosti tih istraživanja i promišljanja, sama činjenica da nas na njih podstiče ra­zum dovoljno govori o toj korisnosti. Svojim intelektualnim istraživa­n­jima o Bogu mi nastojimo pronaći odgovore na pitanja koja izviru iz našeg fitreta. Preciznije kazano, upravo nas razum vuče za sobom i vodi “s onu stranu granice”. Razum je taj koji postavlja tri temeljna pitanja: “Odakle dolazimo, zašto smo ovdje i gdje nam je kraj i početak, tj. šta je svrha našeg boravka ovdje?” Sama svijest o ovim pitanjima pruža veću korist od bilo koje druge. Ponekad u nauci samo rješenje nekog problema pruža čovjeku zadovoljstvo, i to rješenje samo po sebi predstavlja korist.

Uvjerenje o postojanju Uzvišenog Boga i Njegovoj Jednosti naj­uz­višenije je uvjerenje koje čovjek može postići, i ako nam ovakve rasprave pomognu na putu spoznavanja i dovedu nas do istinskog vjerovanja, od toga nema veće koristi. Vjerovanje u Boga daje najveći stepen smirenosti ljudskom srcu, daje psihičku sigurnost i ljepotu življenja. Moral bez vjerovanja u beskrajno nematerijalno Biće koje će sankcionirati naša djela i dati konačni sud o njima nema nikakvog smisla ni racionalnog opravdanja.

Sa stanovišta sociologije, vjerovanje u Uzvišenog Boga daje snagu zakonu i garantira njegovu primjenu, uspostavljanje društvene pravde i jednakosti, poštivanje ljudskih prava. Najuzvišenija posljedica vjerovanja u Boga jeste smisao koji se time daje životu i postojanju Univerzuma. Allame Tabatabai kaže da je iz ovih nekoliko teza već uveliko vidljiva korisnost rasprava o Bogu i bavljenja ovom temom. On zatim materija­l­istima postavlja pitanje zašto oni toliko izbjegavaju rasprave na ovu temu.

Šehid Mutahari na ovo pitanje odgovara: “Prije nego što poslušamo Tabatabaijev odgovor, treba ukazati na činjenicu da postoji filozofski materijalizam i moralni materijalizam.”

O onima koji zastupaju filozofski materijalizam govori časni Kur’an: ...Nas može uništiti samo vrijeme. Dakle, sve u što ovi ljudi vjeruju obuhvaćeno je materijom, uključujući i vrijeme koje je mjera za kretanje materije. Postoje i oni koji u ovom smislu nisu materijalisti jer vjeruju da postoji nešto izvan materije, čak vjeruju i u postojanje Boga, ali je njihov    moral ipak materijalistički. O njima govori 6. ajet sure El-Kijama:.

 يَسْأَلُ أَيَّانَ يَوْمُ الْقِيَامَةِ

Oni kažu – Kada će taj Sudnji Dan? (aludirajući na to da nikakva Sudnjeg dana neće ni biti, nego treba uživati dok smo na Ovom svijetu), a čovjek sebe dobro poznaje, zna da ovim riječima samo sebi laže, nas­tojeći opravdati svoja nedjela pred ostacima svoje moralne savjesti.

Obje ove spomenute vrste materijalizma, filozofski i moralni, mogu postojati u jednom čovjeku istovremeno.

sadržaj