Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Materijalističko poimanje Boga kao nečeg nerealnog

Jedan od prigovora na mogućnost spoznaje Boga glasio bi: “Ne postoji ni jedan naučni dokaz koji bi nas uputio na postojanje nečeg što je iznad prirode, odnosno iznad materijalnog.” U prilog tome još dodaju kako je čovjek u ranijoj historiji svaku pojavu, čiji uzrok nije mogao do­kučiti, pripisivao Bogu, no sada, kada je nauka došla do tog stepena raz­voja da može objasniti sve pojave u prirodi, nema više smisla govoriti o Bogu kao njihovu uzroku. Po njima, čak i ako postoji Bog, njegovo postojanje jednako je moguće kao i njegovo nepostojanje, te nema smisla trošiti vrijeme na raspravljanje o toj temi.

U odgovoru na ovu zamjerku kazano je sljedeće: Prije svega, oni koji poriču Boga na ovakav način nisu shvatili pravo značenje i smisao te riječi. Oni pod pojmom Bog ne podrazumijevaju ono što podrazumi­jevaju oni koji u Njega vjeruju i na tom vjerovanju temelje sva ostala svoja uvjerenja. Oni su pretpostavili moguće postojanje Boga kao nečeg nerealnog i na kraju su “dokazali” nepostojanje toga. Mi koji vjerujemo u postojanje Boga slažemo se s tim, te i mi tvrdimo da taj bog na kojeg oni misle ne postoji. Mi smatramo da je Bog početak i izvor, prva karika u lancu svih pojava u prirodi, a ne samo onih koje su nama nepoznate.  

Šehid Mutahari o ovome kaže: “Jako je žalosno što je danas, nakon mnogo stoljeća napretka u svim oblastima nauke, došlo dotle da čovjek koji sebe naziva učenjakom ne može pojmiti stvari koje su jasne i čovjeku koji živi u najruralnijim dijelovima zemaljske kugle, a radi se o pozivu vlastite prirode. Nasuprot takvom učenjaku, jedan prost čovjek, poljoprivrednik u nekom najudaljenijem selu shvatio je da je Uzvišeni Bog uzrok svih pojava u svijetu, a ne samo onih koje su njemu ne­poznate. Zato taj seljak, kada vidi jednu bašču sa cvijećem, savijenim krošnjama punim plodova, on zahvaljuje Bogu svjestan da je sve to rezul­tat Njegove zapovijedi. Čak ako bismo htjeli pokolebati tog seljaka u njegovu mišljenju pa mu kazali: “Nije to tako, ovo je sve zah­valjujući kiši, oblacima...”, on bi nam spremno odgovorio: “Da, prihvatam, ali iznad svega toga stoji Uzvišeni Bog.” I to što neki ljudi nisu spoznali Boga, navodeći kao argument da Njegov dokaz nisu našli nigdje u svojim eksperimentima, također je dio lanca uzroka i posljedica na čijem kraju stoji sâm Bog. Onaj koji čini eksperiment ne treba tražiti Boga izvan sebe, nego u sebi.

Drugi prigovor naučnika, poricatelja Boga glasi ovako: “Naš život odvija se neovisno o pretpostavci o postojanju Boga. Zašto onda da se zamaramo time, čemu više ta radoznalost i zašto uopće tragati za odgo­vorom na to pitanje? To bi nam samo oduzimalo vrijeme i odvratilo nas od pravca na kojem ostvarujemo svoje životne ciljeve, vraćajući nas u doba čovjeka prvobitne zajednice koji nije bio sklon znanju i nauci.” U odgovoru na ovaj prigovor kazano je: “Dobro, o kakvom to vi život­nom cilju govorite, da bi rasprava o Bogu odvratila čovjeka od tog cilja? Zar čovjek nije biće koje ima tjelesne nagone i one koji se tiču njegovih lič­nih materijalnih interesa, a koji se opet zadovoljavaju radom, zalaga­njem, novcem itd, ali zar istovremeno nema i zahtjeve svoje prirode koji se tiču traganja za smislom svega, traganja za Uzvišenim Bogom. Mi prihvatamo da će ovu prvu skupinu zahtjeva i čovjekovih nagona zado­voljiti život bez Boga, ali ko će mu dati odgovor na pitanja koja mu postavlja njegov fitret, njegova priroda, koja po svojoj biti traga za nečim višim, za smislom življenja, za božanstvom? Zar i ta ljudska priroda nije dio čovjekovog bića i zar i njeni zahtjevi nisu dio sveukupnih zahtjeva koji se javljaju u samom čovjeku? Ako bismo tu vrstu čovjekovih po­t­reba zanemarili, ugasili bismo jednu dimenziju njegova bića i ne bismo ga više ni mogli zvati čovjekom.”

Allame Tabatabai r.a. kazao je:

“Ako čovjek hoće živjeti i ostariti životom čovjeka, onda mora dati odgovor širokom spektru svojih unutarnjih potreba i zahtjeva koji izviru iz suštine njegova bića, jer će u suprotnom na koncu osjetiti svu gorčinu neudovoljavanja tim potrebama, ali će tada biti kasno da se bilo šta nadoknadi. Svakako, ako se dokaže da čovjek nije toliko komplicirano biće i da nema više od jedne vrste nagona i unutarnjih poriva (punjenje stomaka, spavanje, zadovoljenje putenih strasti itd.), onda ne treba obraćati pažnju ni na šta osim na njihovo što potpunije zadovoljenje. Međutim, takvo šta do sada niko nije dokazao niti može dokazati.”

Čovjek kao složeno biće, kojeg čini čitav niz različitih unutarnjih zahtjeva i potreba njegove prirode, može postići svoju puninu, svoje savršenstvo, samo onda kada svaki od tih njegovih elemenata učestvuje u tom složenom spoju onoliko koliko mjera nalaže. U suprotnom, krajnji ishod, odnosno konačni spoj, bit će drugačiji od onog što karakterizira savršenog čovjeka, i svaki poremećaj te ravnoteže značit će izlazak iz okvira ljudskosti.

Poricatelji Boga ovdje obično stavljaju sljedeći prigovor: “Ako pret­postavimo da Bog postoji, i da uz to sve zna, da je Moćan i da je Mudar, dakle pos­jeduje apsolutno znanje, moć i mudrost, otkud onda sve ove besmislene pojave u prirodi. Kako se može desiti da se rodi muško dijete sa nekim osobinama ženskog djeteta? Šta će krila domaćoj kokoši ili izra­sline na prstima kopnenih životinja, koje liče perajama? Čemu ovoliki nered, isk­varenost i zlo u svijetu? Ako je Bog takav kakav vi tvrdite da jeste, zašto je sve ovo dozvolio i zašto je stvorio ovakve po­jave?”

Odgovor na ovu zamjerku vrlo je opširan, a ovdje ćemo se samo ukratko uvesti u raspravu o tome. Prije svega, pitanje zla u svijetu jedna je od bitnih filozofskih rasprava i ono ne spada u pitanja koja se tiču vjerovanja – akaida. Pitanje svega onoga što ljudi nazivaju zlom (bol, ne­daća, bijeda, smrt, ratovi, posto­janje šejtana) potaklo je brojne filozofe da se njime bave i nude različite odgovore. Traganje za odgovorom na ovo pitanje dovelo je do izdvajanja različitih mišljenja.

Jedni su došli do zaključka kako Bog nije mudar jer onaj ko pos­jeduje mudrost sprečava postojanje svega što je nepotrebno, besmisleno, i izopačeno, a vidimo da On to nije uradio. Oni također poriču da je Ovaj svijet stvoren u najboljem skladu te da u njemu vlada harmonija i ure­đenost jer da je to tačno, u njemu ne bi bilo ni zla ni svih ovih negativnih pojava.

Drugi ostaju pri tome da Bog posjeduje mudrost, da jeste Mudar i da je Ovaj svijet savršeno uređen. Međutim, po njima, sva bića mogu se podi­jeliti u dvije skupine.

Ø      jedna su ona bića i pojmovi koji su izvor svakog dobra i ljepote,

Ø      druga su ona bića i pojave koji su ili zlo sami po sebi ili bivaju iz­vorom zla i ružnog.

Između dobra i zla postoji suštinsko razilaženje. Nešto ne može biti istovremeno i dobro i zlo. Usto, postoji još jedna neporeciva činjenica, a to je da između svakog uzroka i posljedice postoji čvrsta nit koja ih povezuje. U svakoj posljedici nalazimo osobine njenog uzroka. Budući da je tako, onda vrijedi univerzalna zakonitost:

Sve što je apsolutno zlo ima za svog stvaraoca apso­lutno zlo i sve što je apsolutno dobro stvoreno je od apso­lutno dobrog stvoritelja.

Na ovaj način dolazimo do teorije dobra i zla, odnosno teorije dual­izma. To je teorija po kojoj Bog postoji kao izvor apsolutnog dobra, ali uporedo s tim postoji i izvor apsolutnog zla.

Treća skupina jesu oni koji negiraju postojanje ovakvih dvaju izvora. Po njima je Bog jedan, ali nije pravedan zato što pri samom stvaranju nije pokazao tu pravdu prema svim stvorenjima. Da je bio pravedan i da postoji jednakost, onda ne bismo imali griješenja, razlika u bogatstvu i sl.

Pomisao na smrt i nestanak čovjeka uvijek tjera na pitanje zašto je uopće stvoren. Jedan je pjesnik rekao: “Ni najveći pijanac lijepi bokal sa opojnim vinom razbio ne bi. Ti stvaraš najljepše, stvaraš lijepa lica, ruke, noge i to na kraju rušiš. Čemu to?” Ovakav strah od smrti svojstven je jedino čovjeku. Životinje za takvo šta ne znaju, one samo imaju instinkt za izbjegavanje trenutne opasnosti. Želja za vječnošću i produljenjem života postoji isključivo kod čovjeka jer bića koja nisu u stanju stvoriti sliku o budućnosti nemaju ni želju za tom budućnošću.

Ljudi se često pitaju: “Zašto smo stvoreni kad nas niko nije pitao?” U odgovoru na ovo pitanje poći ćemo od triju teza i pitanja:

1)      znamo li mi uopće šta je zlo a šta dobro?

2)      nemoguće je da se zlo i dobro odvoje u vanjskom svijetu – dobro uvijek prevladava;

3)      ima li ikakvih koristi od određenih zala?

Zlo se nastavlja ili nadovezuje na nebitak, a ne na bitak. Kako to da zlo nastaje iz nebitka ili je samo po sebi nebitak? Tako je bijeda ne­dostatak novca, sljepilo nedostatak vida, nejednakost nedostatak jedna­kosti itd. Dakle, zlo je nedostatak dobra, ili ako zlo postoji, ono proizvodi nebitak (npr. poplava uništava imovinu i sl.). U ovu grupu zla spadaju i neke ljudske osobine – oholost, zavist, egoizam. Sve one postoje kao zlo, ali prouzrokuju nestanak. Naprimjer, zavist (hased) postoji u čovjeku, a rezultira uskraćivanjem blagodati drugima. Smrt i rasipništvo jesu zla jer prouzrokuju nestanak života, bogatstva i sl. Dakle, zlo nije u imanju, nego u nemanju. Ako bi se dokazalo da poslije smrti odlazimo u bolji, vječni život, ona se ne bi smatrala zlom nego dobrim.

Mevlana o smrti kazuje:

“Bio sam zemlja pa sam voćka postao. Kao voćka sam umro pa sam životinja postao. Kao životinja sam umro pa sam čovjek postao. Pa zašto se bojati smrti kad ću, ako kao čovjek umrem, me­lek postati, ili nešto više, a sve umire, osim lica Njegova.”

Imam Sedždžad a.s. je rekao: “Ako moje ostajanje (na Ovom svi­jetu) bude svjetiljka šejtanova, učini da što prije ode malenkost ova.”

Iz dosada rečenog slijedi da je bitak dobar, a zlo je ili nebitak ili proizvodi nebitak. Dakle, teorija dualizma pada u vodu jer nikom nije potreban stvoritelj koji stvara ništavilo.

Postoji, dakle, samo jedan bitak koji je dobar, a njegov nedosta­tak je zlo. Svako zlo koje postoji relativno je i izgleda kao zlo iz samo jednog ugla.

Naprimjer, poplava može u određenim uvjetima biti dobra, ali gle­dano iz ugla onoga kome je odnijela kuću, ona je zlo.

Vratimo se sada na preostale dvije zamjerke:

1)      ako zamislimo da Bog sve stvara, onda On nije Mudar jer među Njegovim stvorenjima postoje razne nakarade i negativ­nosti;

2)      ako je ovaj Univerzum stvoren u savršenom skladu, otkud i čemu onda razne ružnoće koje u njemu postoje?

Filozofski odgovor na prvu zamjerku bio bi:

“Ako poricatelji Boga kao dokaz Božije nemudrosti navode postojanje zla, onda zlo ne postoji i nije ni stvoreno.”

Odgovor na drugu zamjerku glasi:

“Sve što je stvoreno može imati kapacitet da bude jedna stvar (da ima samo jednu funkciju) ili da bude pretvorljiva u mnoge druge stvari.”

Uzmimo primjer vune i pamuka u tekstilnoj tvornici. Kada ih pos­matramo kao sirovine, oni imaju predispoziciju da budu bilo šta (džem­per, mahrama, kaput). Međutim, kada od vune već dobijemo tanko fino platno, vidimo da ono ne može poslužiti za krojenje zimskog kaputa. Di­rektoru tekstilnog pogona tada ne možemo prigovoriti da je vuni nane­sena nepravda jer ne može biti zimski kaput. Takav prigovor bio bi nelogičan jer bi on odgovorio da je suština pojedinih platna da se od njih prave određeni odjevni predmeti. Takve nužnosti uvijek nas prate. Naprimjer, za pisanje nam je potreban bijeli papir i crna tinta. Ne možemo reći da je crnoj tinti nanesena nepravda jer se njome ne može pisati po crnom papiru.

Drugo pitanje jeste pitanje kompaktnosti svijeta. Da li sve čestice u Univerzumu čine jednu kompaktnu cjelinu tako da bi nedostatak bilo koje prouzrokovao haos? O ovome postoje dvije teorije. Prema prvoj te­oriji takva kompaktnost ne postoji, a prema drugoj, čiji je začetnik Aris­totel, čitav Univerzum jedna je kompaktna cjelina, što se podudara i sa kur’anskim učenjem. Ovu teoriju stalnih kontradikcija između svih di­jelova Univerzuma podržao je i Hegel.

Ako ljudsko biće treba nastati u savršenom obliku, onda se za pravljenje njegovih stopala ne može koristiti isti materijal koji se koristi za pravljenje njegovih očiju jer svaki materijal ima svoju svrhu i funk­ciju. Ova veza znači stalnu međusobnu povezanost između bitka i ne­bitka, dobra i zla. Hafiz nam kazuje:

“Niko nije posadio ružu, a da na njoj nije bilo trna; i da nije bilo Ebu-Leheba, kako bi nam Muhammed bio uputa?”

Da bismo stigli do savršenstva, moramo trpjeti izvjesne teškoće. Sve što nam se dogodi, iz nekog razloga je dobro, bilo da se kroz to potiru loši tragovi djela koja smo sami napravili, ili je to samo uvod u neko novo još veće dobro. To je također u skladu sa međusobnom povez­anošću čestica u Univerzumu. Postoje ljudi poput allame Tabatabaija r.a. koji kaže da u 25 godina braka nikad nije imao nikakav sukob sa su­prugom. Uz­rok takvih sukoba jeste sam čovjek, a ne vanjski utjecaj, i sve zavisi od čovjekovog postavljanja prema datoj situaciji.

Svako biće može se posmatrati kao neovisna cjelina ili kao dio cjeline. To znači da ćemo analizirajući jedno biće ponekad imati dva oprečna slučaja u zavisnosti od ugla posmatranja. Ponekad će nam je­d­inka izgledati dobra kada je posmatramo kao dio cjeline, a kad je posma­tramo zasebno, činit će nam se zlom. Kada čovjeka posmatramo zasebno, dobit ćemo zbiljsku sliku o njemu, a kada ga posmatramo kao dio cjeline, naš stav bit će pod utjecajem te cjeline.

Mutahari veli:

“Kada bismo se upitali da li je bolja prava ili kriva linija i kad bismo ih promatrali odvojeno, vjerovatno bismo zaključili da je prava bolja. Međutim, ako ih posmatramo kao dio cjeline, naš sud će zavisiti od toga kakva je ta cjelina. Ili, npr., crno je lijepa boja za oko, ali ne i za zub.”

Kada govori o razlici između dana i noći, o različitim jezicima i ­ljudskim ćudoređima, Kur’an ih spominje kao znake Allahove veličine. Da takve različitosti ne postoje, ne bi bilo smisla ni govoriti o ljepoti. Še­hid Mu­tahari jednom je rekao kako lijepi za svoju ljepotu trebaju zah­valiti ružnima, jer da nije ružnih, njihova ljepota ne bi dolazila do iz­ražaja. Ovakvo mišljenje može se i kritizirati. Neko može kazati: “Vi time pripisujete Bogu diskriminaciju jer kažete kako je žrtvovao sve ono što je ružno kako bi se obznanilo ono što je li­jepo.”

Odgovor na ovakvu kritiku ustvari je odgovor na sva pitanja o zlu i ukratko je sadržan u sljedećim Mutaharijevim riječima:

“Različitost bića njihova je esencijalna odrednica, neizbježna nužnost koja proizlazi iz principa kauzaliteta.”

Pitanje kakvoće nastanka bića ima dva moguća odgovora:

1)      Allah dž.š. jednom je svojom voljom stvorio čitav Uni­ver­zum;

2)      svako pojedinačno stvaranje rezultat je pojedinačnih, sebi svojstvenih volja Božijih.

Većina onih koji nisu pristalice racionalnih mišljenja, kao što su tra­dicionalisti i drugi, usvaja ovaj drugi odgovor, dok filozofi stoje pri prvom mišljenju, temeljeći ga na razumu i ajetima koji govore o tome kako je ci­jeli Univerzum stvoren odjednom.

Tako se u Kur’anu kaže:

إِنَّا كُلَّ شَيْءٍ خَلَقْنَاهُ بِقَدَرٍ وَمَا أَمْرُنَا إِلَّا وَاحِدَةٌ كَلَمْحٍ بِالْبَصَرِ

Mi sve s mjerom stvaramo, i naređenje Naše samo je jedna riječ – sve bude u tren oka. (El-Kamer, 49-50)

Ako bismo prihvatili drugi odgovor, to bi značilo poricanje kauzaliteta među stvorenjima i u tom slučaju jedini kauzalitet bi bio Stvoritelj – stvorenje. Takvo shvatanje poricalo bi uzajamne utjecaje u Uni­verzumu i dovelo bi u pitanje smisao i pravednost Allahove kazne i na­građivanja.

sadržaj