Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Cijeli Univerzum rezultat je jedne Božije volje

Cijeli Univerzum, od početka do kraja, rezultat je jedne Božije volje. On je jedinstven u svim svojim različitim komponentama poput čovjekova organizma. U njemu se ništa, ni lijepo ni ružno, ne stvara bez razloga. Sve se temelji na svrsishodnosti.

Ako se kap kiše nađe na pupoljku cvijeta u bašči, ona je rezultat hiljada horizontalnih i vertikalnih uzroka koji su učestvovali u njenom nastanku, a isto je i sa kapi rose koja padne na trn u nekoj najzabačenijoj planini. Ako se upi­tamo zašto je ona prva kap pala na lijepi cvijet u bašči, a ona druga na trn u planini, naći ćemo odgovor ako prođemo stepen po stepen kroz sve što je uzrokovalo nji­hovo padanje.

Oni koji nisu svjesni ovog zakona ponekad se pitaju zašto je Allah stvorio npr. afričke crnce da pate i umiru od gladi, a s druge strane američke bijelce da uživaju u svim materijalnim bogatstvima i obilju. Odgovor bi bio da bi Allah dž.š. zapravo to nas trebao pitati jer je jasno ka­zao da neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni sam sebe. Ljudi su dužni odgovoriti Allahu na pitanje zašto su dopustili da budu takvi kakvi jesu. Prema ajetima Časnog Kur’ana, čovjekova sreća ima put svog nastajanja, odnosno čovjek treba proći kroz brojne faze i is­puniti mnoge preduvjete da bi dosegao blagostanje. Uvjet svih uvjeta u tom procesu jeste njegova odlučnost i čvrsta volja. To možemo prenijeti i na pojam društva jer zajednica, baš kao i pojedinac, može stvoriti ok­ruženje za udoban i lijep život, te budućnost punu sreće i blagostanja. Nesreća i teškoće jesu ono što čovjek sam sebi priređuje.

Šehid Mutahari u svojoj knjizi Božanska pravda (koja je napisana prije tridesetak godina) govori: “Mi smo danas sa žaljenjem svjedoci agresije Izraela nad muslimanskim zemljama. Oni su i vojno i ekonomski nadmoćni nad 700 miliona muslimana, a mi tugujemo pitajući se zašto Allah dž.š. sve to dozvoljava i zašto ne podari muslimanima ponos, dostojanstvo i pobjedu. Zašto, ako je potrebno, ne promijeni svoje za­kone kako bi pomogao Ovom svijetu da dođe do pobjede, da ne budu to­liko potlačeni i poniženi. Potom učimo dove tražeći pomoć musli­manima, ali Allah dž.š. nikad neće uslišati ove dove zato što nam je ranije rekao da nikad neće dozvoliti da se popravi stanje jednog naroda dok se on sam ne popravi.”

Postoji i hadis u kojem se kaže: “Pretjerivanje u trošenju donosi bijedu.” Ne možemo prvo rasipati blagodati koje nam je Allah dao, a zatim sjesti i plačući tražiti dovom da nam se nekim ču­dom vrati izgubljeno blagostanje. Ne, moramo se vratiti na po­četak, nadoknaditi sve što smo potrošili, a potom se truditi da pravilnije rasporedimo svoju skrb. ”

عَسَى رَبُّكُمْ أَن يَرْحَمَكُمْ وَإِنْ عُدتُّمْ عُدْنَا وَجَعَلْنَا جَهَنَّمَ لِلْكَافِرِينَ حَصِيرًا

I Gospodar vaš će vam se opet smilovati; vratite se vi pa ćemo se i Mi vratiti… (El-Isra, 8)

Drugim riječima: Vratite se Allahovim zakonima pa će i On biti na vašoj strani. Ako idete u suprotnom pravcu, samo ćete se mučiti i bivat će vam sve teže. Zato i Imam Ali a.s. u jednom od svojih govora kaže:

“Ko god se usprotivi i uhvati ukoštac sa istinom, ona će ga samljeti i on će biti savladan u tom sukobu. To je stoga što je istina sve, na njoj počiva Univerzum i svi prirodni zakoni. Ko god se usprotivio istini, usprotivio se cijelom Univerzumu, pa i Allahu dž.š., a u tom sukobu nikako ne može pobijediti.”

U životopisima brojnih Allahovih evlija primjećujemo da kada im se god desi nešto što predstavlja neku teškoću, oni se uvijek vraćaju sebi pitajući se čime su to izazvali. Uvijek su tražili krivca u sebi, a ne u stvarima oko sebe. Tako, jednom je jedan arif hodao, naišao je magarac i udario ga. On je tada sjeo i počeo plakati. Magarčev vlasnik počeo se čuditi pitajući ga zar ga je to toliko zaboljelo da mora plakati kao malo dijete. On je odgovorio: “Ne, ne boli me noga, nego nešto unutar mene, jer se pitam šta li sam to pogrešno uradio pa sam zaslužio da me magarac udari.”

Prema tome, sve u Univerzumu počiva na jednom setu nepogrešivih i ne­promjenljivih zakona protivno kojima se ništa ne može desiti. Ovdje dolazimo do jednog novog pitanja koje, uvjetno rečeno, može srušiti ovu činjenicu. To je pitanje: Šta je sa mudžizama, šta je sa sadakama, dovama i sl., da li su one izuzetak iz ovog zakona uzroka i posljedica? Naravno da nisu. Sam po sebi sistem Božijeg ustrojstva takav je da po­država i mudžize. One su saglasne sa tim sistemom i nisu izvan njega. Ako, pak, vidimo promjene u Univerzumu koje nam se naizgled čine protivrječnim u odnosu na sistem uzroka i posljedica, radi se o tome da su se promi­jenili uvjeti djelovanja stvari. U sistemu Božije Kreacije svaki uzrok ima odgovarajuću posljedicu; svako pravilo u tom svijetu daje određeni rezultat. Kada se desi da određeno pravilo da drugi, neuobiča­jeni rezultat, razlog tome je promjena uvjeta pod kojim se sve to odvija. Utvrđeni Božiji red time se ne krši. Avion koji plovi nebom, iako nosi stotine put­nika i desetine tona tereta, ni u kom slučaju nije kršenje pravila Zemljine teže. Ako oko u određenim okolnostima može vidjeti na udaljenosti od tek nekoliko metara, a u nekim drugim okolnostima, pos­redstvom nekih uređaja, vidi kilometrima, ovo nije dokaz da se promi­jenilo “pravilo igre”, već je samo došlo do promjene u uvjetima. Ako neki Božiji poslanik oživi mrtvaca ili izliječi neku neizlječivu bolest, to uopće ne znači da je time prekršio univerzalna pravila.

Ono što možemo uočiti iz Kur’ana u vezi s ovim jeste da za svaki propis postoji njegova zahirska forma (ljuska) i batinska forma (jezgro). Ljuska propisa često biva zamijenjena njegovom jezgrom.

U svakodnevnom životu navikli smo da dijete nastaje kao rezultat spoja dvaju roditelja i da je to jedini način na koji ono može nastati. Me­đu­tim, kad je hazreti Merjem zatrudnjela bez dodira sa muškarcem, i kad joj je melek donio vijest da će dobiti sina, ona se, shodno ovoj našoj logici, upitala:

إِذْ قَالَتِ الْمَلآئِكَةُ يَا مَرْيَمُ إِنَّ اللّهَ يُبَشِّرُكِ بِكَلِمَةٍ مِّنْهُ اسْمُهُ الْمَسِيحُ عِيسَى ابْنُ مَرْيَمَ وَجِيهًا فِي الدُّنْيَا وَالآخِرَةِ وَمِنَ الْمُقَرَّبِينَ وَيُكَلِّمُ النَّاسَ فِي الْمَهْدِ وَكَهْلاً وَمِنَ الصَّالِحِينَ قَالَتْ رَبِّ أَنَّى يَكُونُ لِي وَلَدٌ وَلَمْ يَمْسَسْنِي بَشَرٌ قَالَ كَذَلِكِ اللّهُ يَخْلُقُ مَا يَشَاء إِذَا قَضَى أَمْرًا فَإِنَّمَا يَقُولُ لَهُ كُن فَيَكُونُ

A kada meleci rekoše: “O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih, Isa, sin Merjemin, bit će vi­đen i na Ovom i na Onom svijetu i jedan od Allahu bliskih; on će go­voriti ljudima još u kolijevci, a i kao odrastao, i bit će čestit” – ona reče: “Gospodaru moj, kako ću imati dijete kada me nijedan muškarac nije dodirnuo?” “Eto tako” – reče – “Allah stvara što On hoće. Kada nešto odluči, On samo za to rekne:“Budi!” – i ono bude. (Merjem, 45-47)

Ovaj slučaj nije izuzetak u kur’anskom kazivanju. Imamo i slučaj Ibrahima a.s. i njegove žene starice, koja se također začudila, kao što se začudio i Zekerija a.s. kada je i jednom i drugom najavljeno dijete u poznim godinama. Međutim, odgovor njihova Gospodara bio je da im je to čudo zato što svoju logiku podređuju prostim, dunjalučkim pravilima (zahiru), a On zna batin.

Zaključak koji proizlazi iz rečenog jeste da nema odstupanja ni kršenja Božijih zakona; oni uvijek opstaju i nikada, ni u jednom slučaju, ne mogu se prekršiti, a to što se nama čini da se to pokatkad dešava, jeste ni zbog čega drugog do zbog obimnosti našeg neznanja, koje nam spre­čava spoznavanje biti tih pravila. Prema tome, mudžiza nije ni protiv ovih zakona niti je iznad njih.

Da bi ovo logički potkrijepio, allame Tabatabai je kazao:

“Kada se štap pretvori u zmiju, nama se učini kao nešto izvan Ovog svijeta, ali ne, i to je u duhu pravila Ovog svijeta. Naprimjer, po­kušajmo da, koristeći oskudno znanje koje posjedujemo, anal­iziramo da li je to moguće. Uzmimo jedan štap, pogledajmo iz čega je on nastao. Nastao je iz drveta. Drvo, opet, nastaje spojem vode i minerala iz Zemlje i daje određeni plod, kojim se zatim hrane neka stvorenja, čijim spojem opet nastaje zmija. Dakle, ako vratimo film unazad, od zmije bismo došli do štapa. To nije ni­kakav proces izvan naše zbilje, nego nam se takvim samo čini jer je mnogostruko ubrzan u odnosu na ono na šta smo mi navikli. ”

Jednom su Božijeg Poslanika s.a.v.a. pitali:

“O Božiji Poslaniče, kakav je smisao dove, truda, rada i liječenja kada postoji kada i kader, kad nam je život predodređen.” Božiji Poslanik s.a.v.a. dao je kratak, ali vrlo jezgrovit odgovor: “I dova je u sklopu kadaa i kadera.”

U Kur’anu se kaže:

وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا وَيَرْزُقْهُ مِنْ حَيْثُ لَا يَحْتَسِبُ وَمَن يَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ فَهُوَ حَسْبُهُ إِنَّ اللَّهَ بَالِغُ أَمْرِهِ قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لِكُلِّ شَيْءٍ قَدْرًا

...A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se potpuno u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će, zaista, ispuniti Svoju odredbu; Allah je svemu već rok odredio. (Et-Talak, 2-3)

Ovdje se postavlja pitanje: Kako je moguće da onaj ko ima takvaluk, ko se sasvim pouzda u Allaha dž.š. odjednom može naći izlaz odakle se i ne nada? Kako je to uopće izvedivo? Odgovor na ovo pitanje je da su svi Božiji propisi i pravila odraz Njegove volje, pa, prema tome, nije moguće da neki odudaraju od nje, već joj se svi moraju pokoravati. Iz ovoga pro­izlazi pravilo da kao što u sferi ma­terijalnih stvari važe određeni zakoni (npr. zemlja daje vodu, voda poji drvo, drvo daje plod itd.), isto tako i čovjek koji nije imao takvaluk, pa ga je postigao, slijedom Allahovih za­kona dobit će nafaku. Kada su u pi­tanju duhovne stvari, kao što je takva, ovi propisi su na višem nivou. Iako oni potječu iz višeg, nematerijalnog svijeta, ipak se ispoljavaju kroz materiju za koju je vezan i čovjek na ko­jeg se odnose.

sadržaj