Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Teorije islamskih teozofa o zlu

Islamski teozofi reagirali su na teorije o zlu postavljajući tri osnovne teze:

1.      Bog je pravedan;

2.      Njegovo je stvaranje lijepo;

3.      Izvor Kreacije samo je jedan.

Preciznom filozofskom analizom, iznoseći racionalnu argu­mentaciju, islamski teozofi su otklonili nedoumice o tom pitanju i otklo­nili prigovore koji su sadržani u prethodno spomenutim teorijama. Prvo su pronašli mjesto sukoba mišljenja, pokušavajući odgovoriti na pitanje šta je to čemu se može zamjeriti. Odgovor su podijelili na tri cjeline:

1)      prvo su tražili odgovor na pitanje šta je ustvari zlo i odakle ono nastaje;

2)      druga faza jeste objašnjenje kako zlo i dobro uvijek prate jedno drugo, s tim što dobro prevladava;

3)      na trećem stepenu govore o pozitivnim efektima zla.

U odgovoru na pitanje šta je suština zla islamski mudraci kažu da je ono nebitak, a ne bitak. Zlo u suštini i ne postoji ili je to bitak koji uzro­kuje nestajanje, odnosno neki drugi nebitak. Smrt je loša jer uzima život, siromaštvo je loše zato što znači nestanak bogat­stva, bolest je loša jer znači nedostatak zdravlja. Ovim se, zapravo, nudi odgovor o izvoru do­bra i izvoru zla. Naime, zlo uopće ne postoji da bi trebao postojati izvor njegova nastanka. Realnost ne poznaje dvije vrste bitka – dobro i zlo, da bi se moglo tragati za njihovim izvorima. Postoji samo dobro i izvor tog bitka jeste jedini Stvoritelj – Bog Uzvišeni.

Kada je riječ o zamjerci prema kojoj Uzvišeni Bog nije mudar i prema kojoj svijet kojim nas vodi nije najbolji (ahsen), a kao argument se navodi postojanje zla u svijetu, odgovor je na ovu zamjerku jasan. Me­đutim, kažu li oni: “Ako je Bog apsolutno mudar, zašto nije učinio život vječnim, zašto nije učinio mladost trajnom, zašto nije učinio zdravlje ne­dodirljivim, zašto nije ukrotio vremenske nepogode itd.”, odgovor se mora ponuditi na jedan drugačiji način. Prije svega, treba kazati da ma­terija nije koncipirana da podmiri sve to. Materijalni svijet ima dvije suštinske osobine. Prva je da ni jedna materija na svijetu ne može ozra­čivati samo dobrim. Ogledalo, npr. ne može biti čelik, ugalj ne može biti bijel itd. Druga osobina materije jeste da ona može poprimiti sve moguće oblike i biti u svim mogućim stanjima, kao, npr. voda koja poprima oblik svake posude u koju je nasuta. Još jedna nužnost koja prati bit svake materije jeste da ona u sebi stvara sukob. Mi ne možemo stvoriti ništa materijalno, a da ono ne okupira neki prostor. Isto tako, nemoguće je da u Univerzumu postoje različiti oblici materije, a da među njima nema me­đusobnog konflikta i sukobljavanja. Naprimjer, da su tinta i papir od is­tog materijala i iste boje, ništa ne bismo mogli zapisati; ili ako smo žedni, ne možemo popiti čašu leda. Sve ovo govori o ograničenosti materije, odnosno da ni jedna materija ne može imati sve poželjne osobine is­tovremeno.

Sada se postavlja pitanje da li eventualno zlo donosi više štete ili koristi. Primjera radi, da li zbog toga što električna struja ima kapacitet da izazove mnoga zla, treba prestati s njenim korištenjem? Naprotiv, korisnost njene upotrebe mnogo je veća od štete koja bi eventualno mo­gla nastati njenom nepravilnom upotrebom. Kada bismo se vodili logikom da svaka stvar ima potencijal da bude zla te je zbog toga ne treba koristiti, tada ne bismo koristili ništa što je materijalno. Postavlja se pitanje da li treba prihvatiti stvari koje sa sobom nose mnogo dobra i malo zla, ili ih zbog te male količine zla treba odbaciti. Razum od nas traži da izaberemo prvu mogućnost, tj. da koristimo ono mnogo dobro, makar ono ponekad i donosilo eventualno zlo sa sobom.

Mudraci su sve što postoji podijelili u pet kategorija:

1.  apsolutno dobro;

2.  apsolutno zlo;

3.  preovlađujuće dobro;

4.  preovlađujuće zlo;

5.  dobro i zlo u podjednakom omjeru.

Nakon toga su tragali za odgovorom na pitanje da li svih ovih pet kate­gorija zaista postoji u Univerzumu i došli do zaključka da se samo dvije od njih nalaze u vanjskom svijetu, a to su apsolutno i preovlađujuće do­bro. Razdvajanje dobra od zla racionalno je nemoguće u materijalnom svijetu.

U apstraktnom ili duhovnom svijetu stvari stoje nešto drugačije. Brojne stvari koje mi smatramo zlom ustvari su izvor mnogog dobra. Da nema njih, ne bi postojala ni mnoga dobra koja iz njih izviru. Najbolji primjer za to jeste smrt ili čovjekovo starenje. Bez smrti i starenja ne bi bilo čovjekovog duhovnog napretka ni prelaska čovjekove duše u viši i bolji svijet. Svako od nas sigurno prihvata činjenicu da je vječnost bolja od ograničenosti i da je Beskrajni svijet bolji od Ovog privremenog. Upravo starost i smrt predstavljaju most koji nas spaja sa beskrajnim svije­tom, od­nosno karika u lancu bez koje ne bi bilo prelaska u svijet ap­solutnog do­bra.

Čovjeka bismo mogli porediti sa plodom oraha. U početku je nje­gova jezgra stopljena sa ljuskom, da bi se kasnije razvijala i došla do određenog stepena na kojem se potpuno odvaja od ljuske. Takav je odnos i između duše i tijela. U početku je tijelo potrebno duši, a vremenom se duša razvija i njena potreba za tijelom polahko se gubi, da bi ga na kraju, kad je prošla kroz sve razvojne faze, konačno i napustila. Da nema ovih suprotnosti i različitih oprečnih faza u razvoju jednog bića, stvaranje bi čovjeka ograničilo na materiju. On bi ostao u onom materijalnom obliku u kojem je i došao na Ovaj svijet. Na koncu, da nema tih suprotnosti u materiji, ne bi bilo njenog stalnog kretanja i kruženja života kroz različita bića, odnosno ne bismo mogli govoriti o Univerzumu kao o stvarnosti koja je u stalnom kretanju prema svom usavršavanju. Da nema te osobine u Univerzumu, ne bi bilo ni nas, ili da nema mraka, ne bi bilo ni svjetla, jer mrak je taj koji daje značenje svjetlu.

Mulla Sadra je rekao:

 “Da nema suprotnosti u Ovom svijetu, ne bi bilo moguće da Stvor­itelj Milosni obasipa Svoja stvorenja milošću, odnosno preko tih suprotnosti odvija se razvojni put svih stvorenja u Univer­zumu.”

Svijet prirode u stalnom je progresivnom kretanju koje prolazi kroz različite razvojne faze vodeći od nedostatka i manjkavosti ka vrlini i pot­punosti. Suštinska osobina materijalnog svijeta jeste kretanje od početka do kraja, koje zavisi upravo od onoga što mi nazivamo zlom, tj. od oprečnosti i sukobljavanja koji nužno prate materijalni svijet.

Ono što smatramo zlim zlo je samo prividno, a u suštini je dobro, tj. zlo je u zahiru a dobro u batinu. I kada govorimo o vanjštini, opet je ono zlo samo u pojedinačnim slučajevima, a s obzirom na njegovu ulogu na nivou Univerzuma čak se ni prividno ne može smatrati zlim.

Allame Tabatabai je kazao da za čovjeka postoje tri puta koja ga vode ka Uzvišenom Bogu:

1.  put srca (fitreta);

2.  put nauke (prirode);

3.  put razuma (filozofije).

Sva tri ova puta osvjetljava Objava i pomaže čovjeku da dođe do Boga. Govoreći o fitretu Mevlana je rekao:

“Fitret je kao želja djeteta za majkom, želja novorođenčeta koje ne zna tajnu želje svoje. On je kao ljubav murida prema svom šejhu. Um naš pojedinačni od onog je općeg uma, a kre­tanje sjenke pokret je cvijeta. Tren po tren, sjenka se smanjuje i na kraju u svom izvoru nestaje.”

Imam Husejn a.s. u poznatoj dovi na dan Arefata obraća se Al­lahu dž.š. i govori o svim različitim Njegovim djelima, o usponima i pa­dovima života u Univerzumu:

“Svi ovi usponi i padovi upućuju me na jednu stvar – da Si me stvorio zato da bi mi Se predstavljao u svim oblicima i svim stvarima, sve dok Tvoje izravno prisustvo ne budem vidio baš u svim stvarima.”

Kur’an Uzvišeni kaže:

أَلَمْ تَرَ إِلَى رَبِّكَ كَيْفَ مَدَّ الظِّلَّ وَلَوْ شَاء لَجَعَلَهُ سَاكِنًا ثُمَّ جَعَلْنَا الشَّمْسَ عَلَيْهِ دَلِيلًا?”

Zar ne vidiš kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire – a da hoće, ostavio bi je da miruje – i kako smo uredili da na nju Sunce utiče.” (El-Furkan, 45)

Sve što postoji sjenka je Njegova, a ne ono što je ono samo po sebi. Zato nas Allah dž.š. poziva da Ga se sjetimo u sebi, u svojim dušama (zikr).

Obratimo se sebi, svojim dušama, i tamo ćemo sigurno naći našeg Stvoritelja. Ovo traženje sjećanja podsjeća nas na Platonovo učenje o tome kako smo mi sve znali samo smo zaboravili pa se postepeno prisje­ćamo. Allah dž.š. ovim nas samo podsjeća da smo nekada pozitivno odgo­vorili na Njegovo pitanje: Zar Ja nisam  vaš Gospodar? (El-A’raf, 172)

Poslanik s.a.v.a. jednom prilikom rekao je Ebu-Zeru:

“Bog nije u ovom ili onom ćošku. Ne traži Ga tako, nego Ga čuvaj (pazi da sve što činiš činiš sa sviješću o Njegovom prisustvu), pa ćeš Ga vidjeti pred sobom! Univerzum nije ništa drugo do jedna slika Božije beskrajne ljepote.”

U jednom hadisu stoji:

 “Nije Allah odvojen od stvorenja Svojih, nego su njihova djela koprenu prema Njemu stvorila.”

sadržaj