Šejh Akbar Eydi

TEMELJNE POSTAVKE O AKAIDU

Stvoreni svijet ima svog Stvaraoca

Autor osnovnog teksta kojim ćemo se baviti je allame Tabatabai, a njegovo obrazloženje dao je šehid Mutahari. Ovi tekstovi su pisani u vri­jeme kada se iz komunističke Rusije vršio veliki pritisak preko iran­skih komunista koji su htjeli uništiti jednoboštvo u Iranu. Allame Ta­batabai im je valjano odgovorio.

Prvo pitanje koje se postavlja nakon konstatacije da svijet ima svog Stvaraoca jeste: Koji su putevi čovjekovog stizanja do Njega i da li bi čovjek, da nije bilo poslanika, sam mogao stići do spoznaje o Njegovom postojanju? Allame Tabatabai u svojim tekstovima tvrdi da taj put nije ograničen samo na poslaničku uputu, već da za čovjeka postoji više puteva kojima može doći do saznanja da je sve što je stvoreno djelo jed­nog Stvaraoca. Dokaz kojim je ovo potkrijepio je tzv. dokaz siddikin. To je upravo onaj dokaz koji su donosili poslanici, ali iskazan jezikom filo­zofije. Po njegovom mišljenju, ovo je jedan od najboljih dokaza kojim se može stići do spoznaje da je Bog Stvoritelj. Kada je šehid Mutahari ob­jašnjavao ovaj njegov tekst, upotrijebio je brojne dokaze, kako bi se njima mogao koristiti širi čitalački krug. On kaže da se svi putevi kojima se može stići do ovog saznanja mogu svesti na tri:

1.      Put duše, srca ili fitreta;

2.      Put prirode (tabi’ata), znanja ili osjetila;

3.      Put filozofije ili razuma.

U poslaničkim misijama sva tri puta su korištena kao dokaz da je Bog Stvoritelj, a i kur’anski ajeti se dotiču svakog od njih. Što se tiče puta duše ili srca, mnogi su ubijeđeni da iz čovjekovog stvaranja pro­izlazi mogućnost pronalaska puta ka Bogu. Zagovornici ove teorije kažu da nema nikakve potrebe za učenjem i proučavanjem jer je sama duša u stanju pronaći put za stizanje do Boga (put fitreta). Pri tom navode primjer da baš kao što se u ogledalu bez ikakve pripreme odslikava tijelo koje se ispred njega nalazi, tako se i u ljudskoj duši bez ikakve pripreme oslikava Božija bit. Postavlja se pitanje šta se podrazumijeva pod fitre­tom i fitretskom spoznajom Boga. Mislioci su dali dva tumačenja fitreta.

Prema jednom tumačenju, pod fitretom se podrazumijeva priroda ra­zuma. Dakle, razum prirodno dolazi do spomenute spoznaje. Oni kažu da čovjek, pos­matrajući sve što ga okružuje, razumom dolazi do konsta­tacije da sve to nije nastalo slučajno niti je neovisno, već je vezano za onoga ko ga je i pokrenuo. To potkrepljuju primjerom da, kada nakon hodanja pustinjom čovjek naiđe na kuću, on traži vlasnika te kuće, jer se ne može pomiriti s tim da je kuća nastala sama od sebe.

 Drugo tumačenje kazuje da se pod fitretom podrazumijeva duša.

Sama konstrukcija duše takva je da odražava živi osjećaj o eg­zistenciji njenog Gospodara. Kada god čovjek u sebi osjeti težnju za vječnošću ili želju da bude poznat i omiljen, tada primijeti i osjećaj o postojanju svog Gospodara. Taj osjećaj je u njemu živ i prisutan bez obzira zna li čovjek ko je taj Gospodar.

 Mevlana Rumi je to u Mesneviji lijepo objasnio kazavši da su fitret i put duše poput čežnje dječijih usana (ono ne zna za čim žudi, a žudi za ­majkom); ili poput salika (putnika na putu ka Bogu) koji osjeća veliki žar prema svom muršidu (upućivaču) mada ne zna šta taj žar u njemu stvara. Svi pokreti koje oni čine jesu pokreti dijelova ka cjelini. Ako čovjek sjedi ispod drveta i posmatra njegovu sjenku, primjetit će kako ona postepeno nestaje sve dok se potpuno ne izgubi, i tada shvatamo da nije postojala sama od sebe, već je imala svoj uzrok. Ako pođemo od samog djeteta, njegova čežnja je čežnja za izgubljenim. Ono što je izgubio prvo po­kušava pronaći u svojoj majci, ali sa odrastanjem shvata da majka nije to za čim je čeznuo. Tada se zaljubljuje u svog muršida misleći da je on ono čemu njegovo srce teži. Ali ne, to su samo stepeni koji ga dovode do krajnjeg cilja – Boga. Zato se u Kur’anu kaže: A srca se zaista smiruju zik­rom Allaha. (Er-Ra’d, 28) Kako kaže Rumi, kada sjenka nestane, kada se stigne do uvjerenja u postojanje Boga, tek tada se shvati da su svi pre­thodni idoli bili pogrešni. Čežnja za Bogom duhovna je veza sa iskonom. Mada mi tu tajanstvenu vezu ne shvatamo, ona nas ipak vuče ka krajnjem cilju. Stoga Nišaburi kaže da se ono čovjekovo “ja” pored dijela koji teži za hranom, odjećom, pokretom i sl. sastoji iz još jednog dijela zbog kojeg se čovjeku čini da iza njega postoji neko ko sklapa riječi koje on govori. Kao što se ljubav prema voljenom biću ne može sakriti, tako je i ljudsko pojavno tijelo stepenište za stizanje do glavnog cilja – tj. osnovne materi­jalne ljudske potrebe i zadovoljavaju se stoga da bi se stiglo do one glavne, duhovne potrebe.

Traži Boga u sebi, naći ćeš Ga kod sebe

Među brojnim hadisima koji se bave pitanjem Stvaraoca svega stvorenog je i hadis Božijeg Poslanika s.a.v.a. u kojem on savjetuje Ebu Zera: “O Ebu Zere, traži Boga u sebi, naći ćeš Ga kod sebe.”

Jasno je da se ovdje ne govori o materijalnom nalaženju Boga, već o Njegovom duhovnom odnosno srčanom nalaženju. Postoji mišljenje psi­hologa po kojem postoji vanjska dimenzija našeg “ja”, koju oni, naravno, ne znaju objasniti. Prema jednom mišljenju ono je nastalo kao reakcija na razna psihička stanja u koja čovjek zapada (aktivira se prilikom sna), a prema drugom to je svijest koja zasebno egzistira.

Oni su uvjereni da je čovjekova svijest sastavljena od četiri komponente:

- svijest o ahlaku (etička svijest),

- svijest o ljepoti (umjetnička svijest),

- naučna svijest (želja čovjeka da spozna istine i tajne svijeta koji ga okružuje),

- vjerska svijest (potreba za obožavanjem uzvišenog).

Svi mislioci, osim materijalista, prihvatili su da čovjek ima svoju spoljašnju i unutarnju dimenziju. Kur’an napominje da je čovjekovo spol­jašnje “ja” ono što nam je svima vidljivo. Što se tiče čovjekove biti ili onog nje­govog unutarnjeg “ja”, do prije 100 godina vladalo je ­uvjerenje da se tu radi o prve tri navedene svijesti (o ahlaku, o umjetnosti i nauci), a potom je dodana i vjerska svijest (mada je Islam o tome go­vorio mnogo ranije).

Ovim smo stigli do tačke gdje se razilaze filozofi i arifi. Filozofi zastupaju i predlažu put racionalnog dolaska do istine, a arifi (gnostici) smatraju da se do nje može doći jedino srcem. Arifi smatraju da je moć ljubavi koja postoji u čovjeku takva da ga može dovesti do Boga, s tim da se ona stalno treba razvijati i jačati. Pri tom se pozivaju na hadis Imama Džafera Sadika a.s. u kojem se kaže:

“Srce je mjesto gdje boravi Allah, i put u to mjesto treba biti zat­voren za druge.”

 Sljedeći korak po njima jeste odstranjivanje sa puta svih stvari koje bi eventualno mogle biti povodom slabljenja ove ljubavi. Nakon ovoga, biće koje ima sklonosti ka Bogu lahko će prebroditi put do Njega. Imam Hasan Askeri a.s. podržava mišljenje arifa u hadisu u kojem se kaže:

“Stizanje do Boga je poželjno, a ono nije moguće osim noćnim bdijenjem.”

Hafiz u vezi s ovim kaže:

“Poput lagahnog vjetra krenut ću ka nastambi Mog Voljenog, svoju ću dušu namirisati Njego­vim mirisom, i sve što u životu stekoh, mijenjat ću za Njegovu blizinu.”

Sav trud u učenju i stjecanju znanja ne poklanja duši plemenitost, nego ona potječe iz nijjeta za stizanjem do Gospodara. Ipak, treba napomenuti da su arifi većinom bili jaki mufessiri, filozofi i stručnjaci u svim islamskim oblastima. Sam Imam Homeini i allame Tabatabai često su napominjali da ono što se nauči u školi, bez istinske ljubavi prema Bogu, nema nikakve koristi.

Cilj ovakvoga govora nije da se opovrgne značaj nauke i znanja, već da se istakne kako postoji nešto iznad tog znanja. Merhum allame Ta­bata­bai govorio je kako je njegov učitelj Kazi, premda je bio jedan od ve­likih arifa, znao 700.000 stihova napamet, što znači da je mnogo vre­mena odvojio na učenje.

Filozofi na ovakav stav arifa kažu da su se i oni orijentirali na traženje onog što su izgubili, ali put otkrivanja izgubljenog nije srce nego razum i racionalni dokazi. Oni kažu: “Jeste da se na putu stizanja do Boga treba osamiti, ali dok sjediš – razmišljaj.” Razlika između arifa i filozofa u tome je što arif kaže: “Ja želim da vidim, a filozof kaže: “Ja želim da znam.”

Jednom su Ibn Sina i Šejh Ebu Seid Ebul-Hajr tri dana proveli u razgovorima iza zatvorenih vrata. Kada su izašli, poznanici su ih pitali šta se desilo. Ibn Sina je na pitanje šta misli o Ebu Seidu rekao:

“On je vidio ono što sam ja znao (zaključio)”, a Ebu Seid je na isto pitanje o njemu rekao: “Ono što sam ja vidio, on je poput sli­jepca pokušavao objasniti.”

Ova dva odgovora se dopunjavaju. Stoga su arifi rekli da je svrha na­maza i ibadeta upravo razvijanje i odgajanje duše i njeno spremanje za otkrivanje tajni. To potkrepljuju kur’anskim ajetom: Zaista namaz od­vraća od zla, a njegova druga korist je da sadrži spo­minjanje Allaha, koje je po vrijednosti veće i od samog odvraćanja od zla (ٍEl-'Ankebut, 45). Oni zaključuju da su dvije koristi od namaza. Jedna je da se čovjek kloni svog prostakluka i bezobrazluka spram Boga (koji se javljaju prilikom činjenja grijeha), a ujedno putem ibadeta spoznaje i zavoli Boga.

Islamski naučnici kreću se putem arifa pa kažu: “Da bismo pre­brodili put ljubavi, moramo proći kroz dvije faze:

Ø      da kontrolišemo vlastita psihička stanja kako bismo iz sebe iz­vukli maksimum, jer kada čovjek ne bi ništa drugo radio do pra­tio svoja psihološka stanja (bila ona lijepa ili ružna), imao bi mo­gućnost da nađe Boga;

Ø      da se obratimo rezultatima dugogodišnjih istraživanja učenjaka koji su zaključili da se putem srca može stići do Boga.”

Islamski učenjaci smatraju da ovu ljubav ne posjeduje samo čovjek nego i sva stvorenja koja nas okružuju. Pascal smatra da je ljubav iznad ra­zuma i kaže: “Temelj spoznaje treba graditi na ljubavi, a ne na razumu i racionalnim dokazima. Srce ima dokaze o Božijem postojanju koje ra­zum ne može doseći.”

Ako se čovjek prihvati izučavanja Kur’ana, vidjet će da su u njemu odgovori na sva pitanja. Jedini razlog zbog kojeg su muslimani zapali u teškoće i zaostalost jeste što su napustili Kur’an u svom životu. Jedan od arifa je rekao:

“Najveći grijeh Kur’ana je taj što je najveće istine rekao tako jednostavnim jezikom da mi to smatramo nebitnim.”

Bergsonov stav o dvije vrste vjere i dvije vrste morala

Bergson smatra da postoje dvije vrste vjere i dvije vrste morala. Jedna vrsta morala upućuje čovjeka ka prirodi i materijalnom svijetu, a druga ga upućuje ka duhovnom svijetu – i među njima postoje značajne razlike. Ono što nas vuče gore (ka duhovnom svijetu) gore se i nalazi. To je jedna vrsta shvatanja i obaviještenosti koja se kod životinja naziva in­stinkt, a kod čovjeka razum. Ova snaga u čovjeku na početku je veoma slaba, ali ako joj se posveti dovoljna pažnja, može doseći velike razmjere, da i kod samog njenog vlasnika izaziva čuđenje. Naprimjer, kada parče metala stavimo u vatru, ono se usije tek nakon izvjesnog vre­mena prove­denog u njoj. Kada se intenzitet ove snage pojača, čovjek postaje svjestan svoje veze sa Bogom (slično boli koje smo svjesni tek kad njen intenzitet postane dovoljno jak). Kao što čovjek ponekad nije svjestan bolesti koju nosi u sebi dok mu doktor to ne kaže, tako nije ni svjestan svoje veze sa Bogom dok ne postane neposredno upućen (dok ne obrati pažnju). Razum na početku kod čovjeka proizvodi osjećaj nesigur­nosti i nestabilnosti, dok se kasnije pretvara u sigurnost, stabilnost i smirenost. U ratovima između pravde i nepravde uglavnom se vrše ma­terijalni proračuni (odnos snaga u ljudstvu, oružju i sl.), dok vjernici vrše i jednu drugu vrstu pro­računa, oslanjajući se na silu koja im pomaže i njihova srca smiruje. Ova sila čovjeka prvo orijentira ka pojedinačnim stvarima, ali ga kasnije sve više upućuje ka cjelinama. Recimo, čovjek u početku voli samo svoje dijete, cvijeće, svoje bašče i sl., a kasnije shvata da je on taj koji voli ljudskost u ljudima bez obzira jesu li mu krvno bliski ili ne, kao što voli i ljepotu cvijeća pripadalo ono nekom drugom ili njemu. Sam Božiji Poslanik s.a.v.a. toliko je volio ljude da mu je srce izga­ralo kada kafiri nisu htjeli primiti Islam. Prema Bergsonu, navedene spoznaje čovjek ne može steći putem razuma nego njihovog uzročnika treba tražiti negdje drugdje.

Kako god čovječanstvo napreduje i nauka se razvija, tako i ono što je donio Božiji Poslanik s.a.v.a. postaje jasnije i dobiva na svom značaju i otkriva se njegova istinitost. U hadisu se kaže:

“Zaista je veza između zbilje vjernika i zbilje Boga jača od veze Sunca i njegove zrake.”

Ovu vezu između vjernika i Gospodara možemo uporediti sa vezom uplašenog, rasplakanog djeteta koje se smiruje kada vidi svoju majku. Naša srca su uznemirena i zaplašena jer ne poznaju svoga Gospodara, a kada se On uvede u odaje srca, ono postaje smireno i spokojno. Nažalost, mi smatramo da je za zikr dovoljno uzeti tespih i govoriti: subhanallah, el-hamdu lillah…To je samo dio zikra, a njegov važniji dio jeste zikr srcem.

Jednom je Nasrudin hodža bio sa prijateljima napolju po veoma hlad­nom vremenu. Dogovorili su se da će onaj ko izdrži na toj zimi do ju­tra do­biti nagradu. Ko odustane, dužan je platiti večeru i ručak onima koji ostanu. Svi su odustali osim Nasrudina hodže koji je nakon prove­dene noći napolju tražio da mu ostali plate ručak. Da bi izbjegli tu obavezu, oni su odgovorili: “Ne, ti sam nisi mogao izdržati hladnoću, pored sebe si imao vatru koja te grijala cijelu noć.” Nasrudin hodža je raz­mislio pa rekao: “Dobro, kad je tako, sutra ako Bog da svi ste moji gosti, i ne samo vi, nego dovedite i vaše porodice.” Svi su došli i čekali da budu pos­luženi. Nasrudin hodža je bio spremio nešto hrane, ali ništa nije bilo ku­hano. Objašnjenje koje je dao gostima bilo je: “Ja i moja ­supruga zapalili smo vatru malo podalje pa čekamo da se na njoj ovo skuha. Skuhat će se na isti način kako sam se ja sinoć ogrijao onom va­trom.” Slično ovoj priči, i mi činimo zikr tamo gdje nismo u stanju os­jetiti Njegovu prisutnost.

U Iranu je postojala jedna skupina koja je smatrala da se muslimani ne bi trebali uplitati u politička pitanja. Imam Homeini r.a. im je rekao: “Ako je to tačno, onda Božiji Poslanik s.a.v.a. nije bio musliman, a nje­gov je Kur’an različit od našeg.”

Alexis Carel također se bavio pitanjima ljudske psihe ili duše i svoje misli o tome izložio je u knjizi Čovjek – nepoznato biće. Dovu opisuje kao let duše prema Gospodaru. On kaže:

“U dubini ljudske duše postoji jedan plamičak pod kojim čovjek vidi sebe onakvog kakav jeste. Kada se to desi, čovjek napušta egoizam, pohlepu, neupućenost, pogrešne stavove. Nakon što mu istina postaje jasna, on postaje skroman i ponizan spram nje i lahko obavlja svoje etičke dužnosti. Čovjekova psiha nema potrebu ni za čim osim za Gospodarom i sama po sebi ima vezu s Njim.”

William James (Džejms) je sljedeći učenjak koji se bavio ovim pitan­jima i napisao knjigu Duša i psiha. On kaže kako je nakon prou­čavanja prihvatio činjenicu da je uzrok vjerskog života ljudsko srce, i da je filo­zofija prijevod onoga što priča srce. Većina ljudi ima pogrešno mišljenje da se njihova vjera zasniva na temelju koji se zove filozofija i filozofski dokazi. Naprotiv, filozofija se zasniva na vjeri. Kada čovjek shvati sve istine i zakone stvaranja i poretka u Univerzumu, filozofija dolazi na scenu prevodeći ono što srce (duša) govori.

U Mevlaninoj Mesneviji, u vezi sa događajem kada je Nimrud bacio Ibrahima a.s. u vatru, a ona postala hladna, navode se Nimrudove riječi:

“Hej ti plahovita, šta se desilo s tobom? Ili si izgubila moć da spal­juješ, ili si nas zbog naših loših nijjeta htjela upropastiti?” Vatra mu tada daje odgovor: “Ja sam ona ista vatra. Ako ne vjeruješ i želiš provjeriti, izvoli! Oštrica sam u ruci Boga. Ako On želi da sje­čem, ja ću sjeći.”

Vjetar, zemlja, vatra i voda su voljom svoga Gospodara živi. Ako ih mi vidimo mrtvima, to je zato što smo mi mrtvi. Udariš li metalom o kamen, pojavit će se iskra vatre, a udariš li svojim lošim ahlakom na svi­jet, on će se zapaliti.

 Cilj ka kojem nas upućuju Božiji poslanici, prema Jamesu, jeste sam Bog i On je najbolji od svih uzroka. Svi ovi učenjaci korak po korak osvjetljavaju istine koje su sadržane u Kur’anu i koje nam je prenio Božiji Poslanik.

Jungovo pobijanje Freuda

Freud je tvrdio da vjerski osjećaji ne izviru iz čovjekove prirode, dok ga njegov učenik Jung, koji se također mnogo bavio pitanjima ljudske psihe, u tome pobija.

Einstein (Ajnštajn) je napisao jedan rad koji nosi naziv Vjera i nauke, gdje tvrdi da ono što u čovjeku inicira vjerski osjećaj nije kod svih ljudi jed­nako naglašeno. Kritikujući Bibliju i Tevrat, on navodi da su neka suštinska pitanja, kao što je pitanje spoznaje Boga, u njima vrlo šturo obrađena. On smatra da se vjera, bez izuzetka, nalazi u svima, mada nije u svima istog intenziteta. To što se nalazi u svima nama on naziva vjer­skim osjećajem ili osjećajem stvorenosti. Taj osjećaj je veoma teško opisati onome ko ga je u sebi izgubio. Po Einsteinu, vjerski osjećaj upoznaje čovjeka sa dvjema zbiljama:

Ø      otkriva čovjeku svu neznatnost njegovih težnji, ciljeva i želja kao i svega pojavnog (u odnosu na moć Stvoritelja);

Ø      upoznaje ga sa svom veličinom onoga što je vanmaterijalno.

Kada čovjek u sebi ojača ovaj osjećaj, dolazi do trenutka kada se os­jeti kao zatvorenik koji je dugo bio u zatvoru, pa mu se konačno ukazala prilika da iz njega izađe. Tada on sve postojeće počinje promatrati kao jednu cjelinu, djelo jednog Stvoritelja.

Na osnovu mišljenja kako ranijih tako i savremenih naučnika i filo­zofa, osjećaj da Bog postoji živ je u čovjeku. U Kur’anu postoje ajeti koji potvrđuju ovaj put srca. Sam Poslanik s.a.v.a. i Imami mnogo su toga rekli o osjećaju prirodnosti spoznaje Boga, i postojanju veze između čovjeka i Boga.

U Kur’anu se kaže:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللّهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

...One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se zaista kad se Allah spomene smiruju! (Er Ra’d, 28)

U drugom poglavlju spominje se suprotno:

وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَى

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti, i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. (Ta-ha, 124)

Ovo opće obraćanje Kur’ana bilo je predmetom kritike onih koji kažu: “Mi smo svjedoci da većina ljudi ne samo da nema vjerski osjećaj u sebi, nego i poriče sâmo postojanje Boga. A što se tiče onih koji vjeruju u Boga i prihvataju ga, većina njih živi teškim životom.”

Mnogi mufessiri na ove primjedbe ostali su bez komentara, jer sma­traju da je najbolji dokaz nečega sâmo njegovo postojanje. Drugi su pro­komentarisali da je spomenuta tjeskoba i tegoba kaburska kazna za nevjernike, a treći da je to tegoba poslije Berzaha – na Sudnjem danu.

Allame Tabatabai kaže da ovakvi komentari dokazuju da oni koji su ih izrekli nisu shvatili značenje Kur’ana i značenje života uopće. Na prvom mjestu, većina teškoća u koje muslimani zapadaju, uzrokovana je nji­hovim rukama, i sami su sebe doveli u takvo stanje. Hadis Imama Alija a.s. kaže:

 “Ljudi koji žive siromašnim životom, iako im je Allah dao blago­dati kao što su voda, zemlja, tlo, bit će udaljeni od milosti Božije.”

Ako nam je Bog dao sve potrebne elemente za uspjeh: zdravlje, znanje, određeni kapital, nemamo izgovora za svoj neugodan život, i mi smo ti koje treba koriti za neuspjeh. Jedna iranska poslovica kaže: “Uko­liko siromah ne ode da prosi, nije mu kriv bogataš od kojeg je trebao tražiti.”

U hadisima se nailazi na 11 uzroka zbog kojih neka zajednica može doći u stanje neimaštine. Šehid Mutahari kaže da je 10 od njih proizvod ljudske volje (ljudi su sami sebe doveli do toga), a samo je jedna koju je Allah odabrao za njih, i to isključivo zbog dobrobiti te zajednice.

 Zar je pošteno da zanemarimo 10 razloga koje smo sami proizveli, a prihvatimo se samo onog jednog koji je od Boga, kako bismo Njega op­tužili za našu bijedu?

Ljudski život spoj je tijela i duše. On je nešto neprekidno jer podra­zu­mijeva kako zemaljski tako i kaburski i ahiretski život. Postavlja se pi­tanje: Ko od ove dvojice: vjernika koji je odabrao neiscrpnu snagu da bi se na nju oslonio i uzeo je za vodiča, i nevjernika koji se oslanja na ograničenu i prolaznu snagu, ima mirniji psihički i duhovni život? Na­ravno, čovjek koji se oslanja na Ovaj svijet nema duševnog mira ni sigur­nosti, dok je vjernik uvijek smiren. Pogledajmo političare koji uvi­jek imaju svoje tjelohranitelje, a čak i od njih strepe jer postoji moguć­nost da su špijuni ili protivnici.

Allame Tabatabai kaže: “Uzmite jedan cjelovit život nevjernika i upored­ite ga sa životom jednog vjernika. Vidjet ćete da ima etapa koje će zbilja biti gorke za nevjernike, uključujući kabur, proživljenje, Sudnji dan. Onaj naizgled srećan dio njegovog života vrlo je kratkotrajan, a i on je proveden u strepnji, nesigurnosti i nemiru.”

Osnovni kur’anski princip je da su muslimani ti koji su uvijek supe­riorni, ali pod uslovom da imaju iman. Sam Allah dž.š. na Ovom svi­jetu postavio je zakon. Svima je dao razum, sredstva za rad i mogućnost da se koriste onim što je On stvorio.

Kad je Božiji Poslanik s.a.v.a. vodio rat protiv nevjernika, došlo mu je pet hiljada meleka u pomoć. Mi ne možemo očekivati rijeku meleka koja će doći i riješiti naše probleme, nego moramo upregnuti vlastite snage i ojačati iman, a tek onda možemo očekivati rezultate.

Ako posmatramo neko drvo sa čvrstim korijenima, vidjet ćemo da ono uvijek ostaje čvrsto na svom mjestu bez obzira kakvi ga vjetrovi na­padali i bez obzira što granje toga drveća biva kidano vjetrom i razba­civano okolo.

sadržaj