TEMATSKA PREDAVANJA O NEHDŽUL-BELAGI

 

Nemoć izražaja zahvale Allahu dž.š.

Staza rječitosti počinje riječima:

“Hvala se duguje Bogu, Čiju slavu govornici ne mogu iskazati, Čije darove brojitelji ne mogu izbrojati, a Čije pravo ne mogu odužiti oni koji se trude.”

Zašto je nemoguće odužiti Božije pravo? Postoji nekoliko razloga. Ne možemo izbrojati Božije blagodati pa je prirodno da ih ne možemo ni odužiti. Shvatamo svoju dužnost da se odužimo Bogu za bezbrojne blagodati i znamo da je Bog sve to stvorio, pa i nas same. Mi kao stvorenja Božija ograničeni smo i imamo dužnost da mu se odužimo zato što spadamo u ta stvorenja koja se trebaju odužiti za druge blagodati. Davud a.s. u obraćanju Bogu kaže:

“Bože moj, znam da Ti se trebam odužiti, ali čime da Ti se odužim kad su moje misli, moj jezik, moje promišljanje o Tebi opet Tvoja stvorenja. Čime god da se odužim opet imam dug i za njega da Ti se odužim. Nisam moćan da Ti se odužim koliko tre­bam.”

U tom trenutku dolazi mu nadahnuće od Boga:

“O Davude, upravo to što si spoznao da Mi se trebaš odužiti za svaku blagodat datu tebi, to je ono što Sam htio i ti si se time odužio.”

Ako se neko hoće pokajati Bogu a zakinuo je pritom nekom neko pravo, ovo obraćanje Bogu nije dovoljno, ma koliko se on kajao što je nečije pravo pogazio. Prvo je dužan uzvratiti na štetu koju je načinio pa tek onda pokajati se Bogu. Sama svijest da smo nekom nešto dužni čini dobru osnovu pokajanja, ali ne i dovoljnu. Trebamo otići onome kome smo nanijeli štetu i vratiti mu njegovo pravo, npr. u kidanju rodbinskih veza, neposlušnosti ro­diteljima itd.

Prava ljudi moraju se upotpuniti, bila ona materijalna ili du­hovna. Pokajanje podrazumijeva i da se Božija prava zadovolje, npr., ako nije klanjao namaze u propisanom vremenu i potrebnom broju, mora ih nadoknaditi; ako nije otišao na Hadždž kad je bio zdrav i u finan­sijskoj mogućnosti, treba otići kad stekne spomenute uvjete. Sve su to Božija prava koja se moraju ispuniti ili nadoknaditi. Vidimo da moramo Božija prava ispuniti, a Imam Ali a.s. u vezi s time na početku prve hutbe kaže:

“Hvala se duguje Bogu, Čije se pravo ne može odužiti.”

Vidimo da je uvjet pokajanja da se Bogu odužimo. Kako srav­niti ove dvije kontradikcije? Kada kažemo Božije pravo, ne misli se direktno na Božije pravo, nego na izvršenje odredbi i obaveza koje smo dužni činiti prema Bogu. Bog nam je naredio izvršenje tih obaveza da bi nam putem njih dao druge blagodati:

Uzvišeni nam hoće poručiti: Izvršavajte obaveze da bih vam Ja dao da se uspinjete stazom savršenstava. Izvršavanje farzova pred­stavlja način kretanja prema savršenstvu. Ako bi bilo doslovno značenje oduživanja Bogu, onda se postavlja pitanje čime da se odužimo?

“Ovaj razum koji si mi dao, Bože, zahtijeva još jednu zahval­nost, a ja ne­mam ničim drugim da Ti se zahvalim.”

Na ovaj način Bog nam je dao Svoju blagodat i uputio nas. Neki su pojedinci na početku, kada su primili Islam, smatrali da im neko duguje zahvalnost za to što su postali muslimani. Vidimo razliku u shvaćanju Davuda a.s. i ovakvih pojedinaca.

“Hvala se duguje Bogu, Kojeg razumska hrabrost najviša ne može procijeniti, te shvaćanja zadubljena ne mogu doseći.”

Ovdje su navedene dvije usporedne sličnosti. Biće Božije pred­stavljeno je u liku beskrajno velike planine i koliko god čovjek imao želju i volju da nadmaši tu planinu i da je dosegne, ne može. Ova us­poredba može se komparirati i s nebesima i Zemljom: ko­liko se god čovjek vinuo svo­jim mislima da Ga dokuči, on to ne može. Na drugom mjestu Imam Ali a.s. poredi Ga s beskrajno dubokim okeanom i koliko god čovjek svojim mislima pokušao zaroniti da bi dosegnuo dno, nemoćan je.

Zbog čega ova nemoć? To je zbog toga što su Božiji sifati (atributi, svojstva) bezgranični i nedokučivi.

Imam Ali a.s. nastavlja:

“Hvala se duguje Bogu, Njemu, za Čija svojstva nemaju granice nikakve, niti opisa ikakva – nije određeno vrijeme nikakvo i nije ustvrđeno trajanje nikakvo.”

Ova reče­nica može biti višeznačna. Jedan aspekt tog tumačenja jeste da je broj Božijih svojstava (sifata) neograničen. Mi kao obična ljudska stvorenja pokušavamo to dokučiti na način da ih podredimo svom shvatanju, ili pokušavamo dosegnuti ono znanja što nam je od Boga dato pa ih nabrajamo, ali je sve to ograničeno našim razumijevanjem. Drugi aspekt gledanja na ovo tumačenje predstavlja se tako da Božiji sifati potječu iz Njegove biti (zāta), On nema sporedne organe. Naprimjer, kada kažemo Bog je Stva­ralac, to ne znači da On jednim Svojim djelom nešto stvara a da je nešto drugo Bog. Kada kažemo: O Bože, o Živi, nismo napravili razliku jer smo i u jednom kao i u drugom dozivanju dozvali Jed­nog Jedinog Boga.

Kada konstatiramo da su Božija svojstva zapravo Njegova bit (zāt), onda zaklju­čujemo da su i Njegova svojstva neograničena. Kada spomenemo neku od Njegovih odlika, ona nema granica.

Treći aspekt: kada se kaže da sifati nemaju granica, time se još jednom potcrtava, samo drugim sinonimom, da nema ništa kod Boga što je ograničeno.

Četvrti aspekt tumačenja može biti i to da je u Božijem lancu stva­ranja toliki broj Njegovih stvorenja u kojima se očituju Nje­govi si­fati da je neograničen broj tih stvorenja koje On skrbi i ko­jima daje život i egzistenciju.

Peti aspekt ogleda se u tome da On nema ograničenog vremena niti ograničenog vremenskog opsega postojanja. Drugim riječima, vremenske odrednice Njemu se ne pripisuju, jer je vrijeme obično stvorenje i ne utječe na Stvoritelja. Vrijeme nastaje ondje gdje postoji kretanje,  tamo gdje nema kretanja, nema ni vremena.

Bogu smo pripisali afirmirajuća i negirajuća svojstva. Negi­ra­juća su svojstva čak važnija s arifskog stajališta, jer oni kažu da ne može čovjek dostići visoke duhovne stupnjeve sve dok ne raščisti s onim što Bog nije. Prva negirajuća odredba koja opisuje Boga jeste la ilahe illallah i njome su sva ostala negirajuća svojstva pok­rivena. Vidimo da Imam Ali a.s. započinje zahvalu Bogu upravo negi­rajućim svojstvima, a nakon nekoliko negirajućih on započinje s afirmirajućim. Prvo govori šta Bog nije, da bi prešao na ono šta Bog jeste. “Hvala se duguje Bogu, On je stvorio svjetove svemoć­nošću Svojom. U vjeri je na prvom mjestu svjedočenje Njega.”

Da bismo pobliže shvatili prvu hutbu iz Staze rječitosti, pot­rebno je objasniti temu silogizma iz logike. Silogizam je skup dviju ili više uvodnih premisa iz kojih dobijamo jedan rezultat. U silo­gizmu se rezultat treba direktno iz premisa dobiti. Ilustracija silo­gizma izgledala bi ovako: pretpostavimo da je prva premisa A=B i druga B=C. Iz ovih dviju premisa direktno izvlačimo rezultat da je A=C. Prirodno je da rezultat prvog silogizma koristimo kao uvod za jedan drugi silogizam i tako dobijemo treći rezultat. Ovakav ob­lik donošenja zaključka metodom silogizma naziva se složeni silo­gizam i ovakva vrsta izvođenja može ići do beskonač­nosti. Ovakav oblik silogizma uočljiv je u prvoj hutbi Imama Alija a.s. iz čega iz­vodimo zaključak da je potpunost spoznaje Boga ne­giranje svo­jstava Bogu kao zasebnih entiteta.

 Drugim riječima, dok jedan arif ne dođe do stepena kada zane­gira sva svojstva – dakle atribute kao nešto odvojeno od zata Bož­ijeg – on nije stigao do savršenstva spoznaje. Sama riječ svojstvo asocira na to da ja nisam ona moja bit. Pri tome treba rasčlaniti dvije stvari: imamo svojstvo i ono što drugi opisuju. Onaj koji opiše Boga nečim izvanjskim sigurno je da mu je nešto pripisao, atributiranjem svojstva Bogu pridodali smo Mu nešto što je izvan Njegove biti, nešto što je izvana. Onaj koji je Njemu nešto pripisao sigurno je da Ga je učinio dvojnim i sigurno Ga je podijelio na di­jelove. Nešto što je sastavljeno iz nečega jeste skup, jer objedinjuje više elemenata. Da li je moguće da Bog bude takav da je sačinjen iz dijelova? Sigurno je da nije tako. Imam Ali a.s. u hutbi zaklju­čuje da je Onaj koji ga je vidio u dijelovima zasigurno neznalica.

Zaključak. Onaj koji pripisuje Bogu (dunjalučke) osobine, nije Ga ni spoznao. Imam Ali a.s. otvarajući ovu hutbu, počeo je od jedne niže tačke uspinjući se postupno u potvrđivanju vjerskih na­čela, pokazujući razine vjero­vanja,  i došavši do vrhunca on bi se ponovo vratio na početnu tačku.

Postavlja se pitanje zašto se koriste izrazi: Onaj Koji vidi, Onaj Koji čuje? Vidimo u Kur’anu i Sunnetu, a i sam Imam Ali vjeruje i potvrđuje, da su atributi Božiji kvalitativno neograničeni. Na kraju je rekao da je vrhunac spoznaje ne pripisivati Bogu atribute?

Na svim mjestima gdje mi Bogu pripisujemo svojstva to činimo upoređivanjem Boga i stvorenog, tj. onoga što mi percipi­ramo od svojstava u spoljnom svi­jetu. Naprimjer, ako neko po­miluje dijete, mi iz toga razumi­jevamo da taj čovjek ispoljava milost prema tom djetetu, te na osnovu toga poimamo kako je i Bog milostiv prema nama.

Važno je naglasiti da ova svojstva koja pripisujemo Bogu pred­stavljaju rezultat našeg poimanja; mi smo ih stvorili i upoređivan­jem toga s Bogom, Njemu smo to pripisali. Nemoguće je da mi imamo neke druge percepcije osim ovih oblika percepcije. Bog je jedna Zbilja, ništa više. Poslanici koji su dolazili da prenesu Božiju poruku bili su dužni da zbilje, koje su nam trebali prenijeti, objasne na nivou našeg razumijevanja i na način kako mi stvari poimamo. Kada Imam Ali a.s. na početku spominje svojstva i govori da su ona beskonačna, on podrazumijeva način na koji mi shvatamo. Ako kažemo da je Allah moćan, onda treba da znamo da je cijela Njegova zbilja (zāt) moćna, a ako za Njega kažemo da je milostiv, onda trebamo razumjeti da je cijela Njegova zbilja takva.

 

 

Njegova svojstva sama su zbilja (Zât) Njegova.

Cjelovitost spoznaje Uzvišenoga Gospodara ogleda se u tome da se On posvjedoči. Gdje god da čovjek pogleda, treba vidjeti svoga Go­spodara.

Sadi kazuje:

“Svaki pojedinačni list na Ovome svijetu koji postoji ustvari je jedna knjiga svjedočanstava moći Božijeg pris­ustva.”

Imam Ali a.s. rekao je:

“Čudim se ljudima koji sumnjaju u Uz­višenoga Gospodara, a vidjeli su stvaranje.”

On nam želi dati do znanja da nas svaka pojedinačna stvar na Ovom svijetu, ukoliko je po­gledamo, može dovesti do Gospodara. Kako, i pored toga što svaka stvar ukazuje na to da postoji Gospo­dar, postoje ljudi koji sumnjaju u postojanje Gospodara? Odgovor možemo naći u hadisu Božijeg Poslanika s.a.v.a., u kojem se kaže da se svako dijete rodi čistog fitreta, a roditelji su ti koji ga učine jevrejom, kršćaninom ili idolopoklonikom. Ovo se ne mora od­nositi samo na biološke ro­ditelje, već je naše tijelo, na neki način, otac i majka našoj duši. Naprimjer, naše tijelo posjeduje širok spektar sposobnosti i ukoliko te spo­sobnosti ne budu razvijene na uravnotežen način, mogu izazvati poremećaje u našoj duši.

Čovjek ima u sebi moć srdžbe, strastvenu moć, prohtjeve, pored onih nagona koji se nalaze u njegovu fitretu, i ukoliko se spomenutim moćima ne udovolji na podjednak i uravnotežen način, dove­den je u pitanje naš fitret i ruh. Pogledajmo hranu koja ima različita djelovanja; ukoliko se čovjek posveti samo jednoj vrsti hrane, npr., jakim začinima koji izazivaju jači temperament, on će imati steći usmjerenje, a ostalo će biti zanemareno. Fitretu je prirođena znatiželja za pitanja u vezi s njegovim Gospodarom, ali koliko će se to ispoljiti ovisi o načinu na koji naše kompletno tijelo (biće) bude djelovalo na njega.

U hutbi Imam Ali kaže:

“Savršenost priznavanja Njega jeste svjedočenje Njega. Savršenost svjedočenja Njega jeste vjerovanje u Jednoću Nje­govu.”

Ukoliko usporedimo ovu rečenicu s prethodnom, vidjet ćemo da su one povezane silo­gizmom. Silogizam mora imati najmanje dvije premise, prvu i drugu, da bismo došli do jednog zaključka. Prva premisa bila bi da je potpuna spoznaja Gospodara značila priznavanje Njega. Druga je premisa potpuna potvrda Uzvišenoga Gospodara. Iz ovih dviju premisa dolazimo do rezultata da je pot­puna spoznaja Gospodara smatrati Ga Jednim.

Šta bi ovo značilo? Čovjek koji potvrđuje Biće Uzvišenoga Gospodara jasno je da u sebi posjeduje jednu vrstu spoznaje, ali, ako ova potvrda ne rezultira time da je On Jedan, jasno je da mu je ta spoznaja nepotpuna. Zbog čega je ta spoznaja nepotpuna? Ako pretpostavimo da imamo najmanje dva božanstva, onda bi uvijek jedan imao neke privilegije i odlike nad onim drugim; ukoliko bi obojica imali iste privilegije, to više ne bi bila dvojica nego jedan. Naprimjer, onaj bog koji nešto nema, ima potrebu za tim, a isto tako i onaj drugi, što nas dovodi do rezultata da su oni neka božan­stva koja imaju potrebu za nečim, a sama riječ Bog znači da On nema nikakve potrebe. Druga stvar na koju aludira ova dualnost jeste da oba božanstva učestvuju u stvaranju i nadopunjavanju Ovoga svijeta što završava modelom nekoga složenog boga. Prema tome, prijeko je potrebno, da bi čovjekova spoznaja bila potpuna, Boga smatrati Jednim.

Hutba se nastavlja:

“Savršenost vjerovanja u Jednoću Njegovu jeste iskrenost prema Njemu.”

Nekada se dešava da onaj zaključak do kojeg smo došli iz prvvih premisa nastavimo s sljedećom premisom i kažemo da je C=D. Vidjet ćemo da je ona početna tačka našeg prvog silogizma jednaka posljednjoj tački naše nove, druge premise (A=D). U logici ovaj silogizam nazivaju složenim silo­gizmom.

Imam Ali a.s. u svojem obraćanju upotrebio je ovaj složeni si­logizam iz kojeg dolazimo do konstantacije da je savršenost spoznaje isk­renost.

Šta znači rečenica da savršenost vjerovanja u Jednoću Njegovu jeste iskrenost prema Njemu? Ova rečenica aludira na apsolutni tevhid (vjerovanje u Božiju jednoću). Arif stiže do potpunog tevhida kada sve zaboravi tako da osim Boga nikog ne vidi. Kada pobožnjak, pored toga što Boga vidi Jednim, uvidi da je još nešto u njemu preostalo, on to vidi kao pritajeni širk (mnogoboštvo).

Arifi kažu da, ukoliko u čovjekovu srcu bude i koliko trun jedan prisutno nešto drugo osim Boga, taj je čovjek bolestan. Ako čovjek pored Boga ništa drugo ne vidi osim sebe, opet nije spre­man za taj krajnji i potpuni ihlas (iskrenost). Hadis kaže:

“Srce je hram Božiji i u njega ne nastanjuj nikog drugog osim Boga!”

Hutba se nastavlja:

“Savršenost iskrenosti prema Njemu jeste odricati Mu svo­jstva.”

Vrhunac spoznaje Boga jeste negiranje u pripisivanju Bogu svojstava i atributa (A=E), što znači da se moramo odreći pripisivanja svojstava (sifata) Bogu? Objašnjenje je u nastavku hutbe, gdje Imam Ali kaže:

“Budući da je svako svojstvo dokaz da je ono različito od onoga čemu je pripisano, sve ono čemu je nešto pripisano, različito je od svojstva.”

Sve ono što se opisuje svjedoči da je drugačije od onoga čime se opisuje: Npr. Bog i Moćan. Ukoliko kažemo da je Bog Onaj koji pos­jeduje moć, to je netačna konstatacija. Kada bismo rekli: O Bože, O Milostivi, O Ti Koji sve znaš – isto bismo pogriješili. Dakle kada upotrijebimo sintagmu: Milostivi Bog, to je nešto kon­vencionalno (naših ruku produkt) čime izražavamo svoja shvatanja na jedini način na koji mi možemo opisati Boga. Međutim mi moramo ove konvencionalne opise, ko­jima smo skloni, ukoliko želimo zbiljsko shvatanje Stvoritelja, odbaciti na stranu i shvati Boga kao Jedno biće, koje je u isto vrijeme i Bog i Moćni i Milos­tivi. Ko to shvati drugačije on ne može stići do potpune spoznaje.

 

 

 

 

 

 

 

STVARANJE SVEMIRA

 

Stazu rječitosti možemo podjeliti po temama. U prvoj hutbi Imam Ali a.s. počinje sa zahvalom Uzvišenom Gospodaru, zatim ukazuje na načine i stepene spoznaje Boga te ukazuje na osnovne i temeljne uvjete bez kojih ne bi bilo moguće spoznati Uzvišenoga Gospodara. Čovjek koji se trudi spoznati Boga, dok ne postigne ove stepene i razine, neće Ga spozati onako kako Ga treba spoznati.

Došli smo do tačke kada Imam Ali a.s. govori u vezi sa stva­ranjem. Hutba glasi:

“On je stvaranje pokrenuo sasvim iz početka i započeo ga posve izvorno, bez promišljanja, bez korišćenja bilo kakvog po­kusa, bez uvođenja pokreta ikakva, bez iskušavanja nakane ikakve koja bi Ga omela.”

Ove riječi početak i izvorno na arapskom jeziku ukazuju na činjenicu da prije toga stvaranja nije bilo nikakvog opitnog modela stvaranja. Početak znači da je to stvaranje baš od početka, da ništa prije toga nije bilo. Moguće je da je ovo što je stvoreno jed­instveno, ali ne znači da prije toga nije bilo nečeg drugog stvorenog, to znači da je ovo stvaranje jedinstveno i neponovljivo. Izvorno znači da prije toga nije bilo ni spomena o bilo kakvom sličnom stvaranju. Ovo je lingvističko značenje, a da li je Imam Ali a.s. baš to mislio, ne možemo znati.

Iz ovih riječi shvatamo da Imam Ali a.s. hoće ukazati da ovakvo šta prije nije postojalo. Nema sumnje u to da je to Božije djelo i da prije toga takvo šta nije postojalo i On je to uradio bez prethodnog promišljanja kako će to učiniti. Ovdje su istaknute četiri posebnosti bez kojih čovjek, ukoliko želi činiti, ne može ništa uraditi. Ukoliko želi činiti, valja mu promisliti. Šta je to činjenje? Misao je umna akcija, poređenje dosadašnjih činjenica koje su nam poznate da bismo mogli otkriti nešto novo što dosada nije poznato. Osnova razmišljanja jeste osvijetliti ono što nam je nepoznato, a Uzvišenom nije ništa nepoznato. Zašto, onda, razmišljati? Raz­mišljanje je čovjekova karakteristika, a ne Božija. Druga čovjekova karakteristika jeste iskustvo. Iskustvo je gomilanje znanja. Uz­višeni Gospodar je Apsolutno Biće i kod Njega nema potrebe za iskustvom. Treća karakteristika jeste pokret jer bez njega nema promjene. Bit Božija daleko je od bilo kakve primjese tjelesnosti koja bi neizbježno zahtijevala pokret. Četvrta karakter­istika pred­stavlja ambiciju koja će ga potaći da nešto učini. Bog ne posjeduje nefsanske prohtjeve pa ni ambicije. Predstavljajući ove opise, Imam Ali a.s. govori nam da je sve ovo Uzvišeni stvorio bez promišljanja i korišćenja ikakvog iskustva, bez pokreta i ambicija.

“On je svim stvarima dodijelio vremena njihova.”

Na samom početku stvaranja Uzvišeni zna gdje će sve biti i koliko će biti. Znanje o ovom stvaranju i svim dešavanjima u njemu, od početka do kraja, zapisano je i čuva se u Levhi-Mahfuzu. Neko ko treba doći i otići neće to učiniti prije vremena nego što treba. Kur’an kaže:

وَلِكُلِّ أُمَّةٍ أَجَلٌ فَإِذَا جَاء أَجَلُهُمْ لاَ يَسْتَأْخِرُونَ سَاعَةً وَلاَ يَسْتَقْدِمُون

Svaki narod ima svoj kraj i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati. [23]

Čovjek treba ostvariti vjeru u ovo znanje i onaj koji je ostvario ovo znanje u njemu se ne može naći ni trun jedan brige. Nastavlja se hutba:

“Sastavio je različitosti njihove.”

Ovdje se ukazuje na jedno od najbitinijih obilježja stvorenoga. Na Ovom svijetu svjedoci smo stvari koje su sastavljene od dviju ili više različitih komponenti, različite prirode i težnji, ali je Uz­višeni među njima napravio jednu vezu i učinio ih jednim bićem. Jedno od takvih bića jeste i čovjek, koji sadržava du­hovnu kompo­nentu, koja je integrirana sa njegovom materijalnom komponen­tom.

U mikrokosmosu koji se zove čovjek imamo bezbroj tih začud­nih kombinacija i primjera. Čovjek, dok ne napravi spoj svih tih različitosti, ne može postati savršenim. Vidimo da je kod nekih ljudi prioritet dat samo strastima, kod nekih samo stidu, srdžbi itd., a to je samo pokazatelj slabosti da se napravi uravnotežen spoj i da se njime upravlja. Imama Alija toliko boli srce za jednim djetetom koje je ostalo bez roditelja, ali ga pogodi i vijest da je jednoj Jevrejki neprijatelj ski­nuo zlatnu halfalu s noge. Osim toga, kada je na bojištu gdje treba pokazati hrabrost, gdje upravo taj oreol hrab­rosti uništava neprijatelja – on time samo pokazauje kako je na najbolji način uspio povezati svoje nutarnje suprotstavljene poten­cijale u najbolju kombinaciju i stići do razine savršenog čovjeka (El-insanul-kamil). Hazreti Ali a.s. bio je čovjek kod koga se nije moglo pronaći nutarnje beznađe ili socijalni nemir, a opet jedna suza djeteta u njemu je odjednom stvarala oluju. On nam svojim primjerom jasno ukazuje da je nužno, ukoliko se želi stići do granica perfekcije, uspostaviti valjanu ravnotežu svega što u čovjeku postoji. Uzvišeni Gospodar ovim spajanjem različitosti u svemu stvorenom pokazao je svoju apso­lutnu moć i snagu.                                                             

Način stvaranja Kreacije

Sve stvari stvorene su s vremenom. Između njihovih suprot­nosti uspostavljene su bliskosti. Allah dž.š. svim stvarima odredio je osobine i prirodu njihovu, te ih je učinio takvim da se među­sobno ne mogu odvojiti. Ove karakteristike učinio je njihovom biti; ako bi se biće odvojilo od te biti, ono bi se promijenilo. Uzvišeni Bog htio je tom nerazdvo­jenošću da se njihova bit ne mijenja.

Kakvog je oblika Njegovo znanje i obaviještenost o bićima još prije nego su stvoreni u tri faze stvaranja? Znanje Njegovo je takvo da je sve stvoreno s un­aprijed određenim vremenom i hronološkim redoslijedom po­javljivanja. To nije bilo općenito znanje već parti­kularno.

Hutba Imama Alija po ovom pitanju glasi:

“Svim stvarima dao je osobine njihove odredio, znajući znača­jke njihove prije nego što ih je stvorio, obuhvaćajući potpuno granice i zat­vorenosti njihove.”

Šta je to granica? Ono što mi shvatamo jeste ma­terijalna granica i da su sve stvari, organske i neorganske, ograničene, s tim da pojam granica ne znači samo to. Ona se odnosi i na nemateri­jalni svijet. Kada se kaže granice, misli se na sve. Šta znači kada kažemo da Allah dž.š. obuhvaća sve stvari?                        

Za samu riječ Muhit (obuhvat, obim), slovoznalci nude neko­liko tumačenja. Jedno tumačenje ove riječi, kada se kaže da Allah dž.š. obuhvata sve stvari, znači da ih On čuva i daje im sklad. Drugi kažu da ovo značenje jeste da Allah dž.š. ima znanje o svim stvarima. Treći kažu da Allah dž.š. znanjem i moći svojom obuhvaća sve stvari. U bilo kojem obliku da uzmemo značenje ove riječi, ono što je sigurno jeste značenje da Bog obuhvata sve stvari s aspekta znanja.                               

 “On je sve stvorio, znajući sklonosti i potencijale njihove,” nastavlja Imam Ali a.s., dakle, znajući sve njihove karakteristike.

Slijedi nekoliko važnih zaključaka:

Jedan od Allahovih dž.š. atributa koji Imam Ali a.s. u ovoj hutbi opisuje jeste to da je On Arif (Znalac). Imamo predaju Poslanika s.a.v.a. u kojoj stoji:

“Svako ko zna 99 Božijih imena, ući će u Džennet.”

 Pod ovim znanjem podrazumijeva se spoznaja njihova. U ovoj predaji od 99 imena ne nalazi se atribut Arif. Postavlja se pitanje zašto je on u ovom slučaju upotrijebio ovaj atribut – ovo tim prije kada se zna da je Poslanik rekao da onaj koji znadne 99 Božijih imena da će ući u Džennet - i da li to znači da ih ima više od 99. Imamo predaja koje govore da ih ima više. Predaje govore da je Poslanik na ovaj način činio dovu:

“Bože, od Tebe tražim, svim onim imenima koja si Sebi nad­jenuo, onim koje si objavio u Knjizi Svojoj, onim imenima kojima si podučio neke od Svojih stvorenja, ili onim imenima koje si za Sebe odabrao, a nama su skrivena.”

U jednoj drugoj predaji Poslanik s.a.v.a. kaže:

“Ne recite ramazan je došao ili ramazan je otišao, nego recite mjesec ramazan, jer je mjesec ramazan jedno od imena Božijih.”

 Kada pogledamo onih 99 imena, vidimo da u njima nije zapisan mjesec ramazan. Ime Arif, koje Imam Ali a.s. spominje u hutbi, ne mora biti od onih 99 već i mimo njih. Božije znanje o svim stvarima bilo je i prije njihova stvaranja u pojedinačnom zna­čenju. Njegovo znanje obuhvata i najmanje pojedinosti svega stvorenog još prije stvaranja. To potvrđuje kur’anski ajet: On je o svim stvarima znalac.

U predaji Imama Sadika a.s. kaže se:

“Bio je Allah i niti jedna stvar nije bila s Njim i ništa nije bilo osim Njega. Od ezela (oduvijek) je imao znanje o svemu što će stvoriti i Njegovo znanje prije stva­ranja bića nikakve razlike nema od onog znanja nakon stvaranja.”

Predaja. Došao je čovjek kod Imama Sadika a.s. i rekao mu: “Allah je znao o svim stvarima prije stvaranja.” Imam ga je htio iskušati rekavši: “Kako to da Bog zna nešto, a još to nije ni stvorio?” Čovjek reče: “Nije to ništa, On je od ezela Onaj koji sve čuje.” Imam zapita: “Kako je to moguće da je Onaj koji čuje sve, a još nije ni stvorio?” Čovjek odgovori: “Bog je od ezela bio i Onaj koji sve vidi.” Imam upita: “Kako je to moguće još nije ni stvorio, a da vidi?”

Imam Sadik a.s. nas podučava kako bismo trebali voditi poučan dijalog, da bi na koncu odgovorio:

“On je još od ezela bio znalac (Arif) onoga što će se čuti i vidjeti.”

Ili slj. predaja.

Dolazi čovjek kod Imama Reze a.s. i pita: “Da li Bog zna nešto što se treba desiti, a još se nije desilo?” Imam odgovara: “Da, znaš da je Bog znao sve o stvarima prije nego ih je stvorio. Vidiš kako se u Kur’anu Bog obraća stanovnicima Džehennema: I kada bi vas vratio, opet biste radili ono isto... Bog u ovom ajetu obznanjuje nešto što se još nije desilo. U jednom drugom ajetu kaže se, kada su meleci prigovorili Bogu: Zar ćeš na Zemlji postaviti nekog ko će nered praviti i krv prol­ijevati, a mi te hvalimo i slavimo, Bog reče: Ja znam ono što vi ne znate. Vidiš da Bog zna i prije nego je stvorio i neka je slavljeno i uzvišeno Njegovo Ime.”

 

Način stvaranja svijeta

Postavlja se pitanje da li Ovaj svijet ima svoj početak i kraj, ili ima početak, ali nema kraj; da li je besk­onačan, ili ima granice?

a)      Postoje različite teorije. Prva teorija bila bi da je Ovaj svijet ograničen u svim svojim aspektima, ima po­četak i imat će kraj i s aspekta materije također je ograničen. Ve­liki broj egzaktnih nauka, filozofija i vjera drže se navedenog stava. Pripadnici sva tri navedena pravca pokušali su, na sebi svojstven način, doka­zati tu teoriju: praktičari iz egzatnih nauka putem svojih iskustvenih opita, filo­zofi putem apstrak­cije, a vjera također na sebi svojstven način. Putevi dokazivanja ove teorije bivaju različiti.

b)      Druga teorija stoji naspram prve, pa se kaže, hronološki gle­dano, da je svijet oduvijek i zauvijek te da je beskonačan.

c)      Treća te­orija kaže da je pramaterija od koje je stvoren ovaj objektivni svi­jet vječna, ali je od nje stvoreno nešto što nije vječno.

d)      Četvrta teorija kaže da je svijet oduvijek i zauvijek te gle­dano s dimenzijonalnog aspekta beskonačan - no nema oz­biljnih dokaza kojima bi se potkrijepila ova teorija.

Prva teorija je najprihvaćenija i najdokazivija putem eksperi­menata, kako s aspekta onog što vjera govori tako i sa stanovišta filozofskih promišljanja. Dokazano je da svijet ima svoj početak i kraj i da je ograničen.

Treća teorija je samo teorija, a ako želimo provjeriti njenu isprav­nost, moramo njene premise i doživjeti, a to zbilo prije 14 milijardi godina pa je nemoguće vratiti se i to vidjeti.

U Stazi rječitosti stoji:

“Kada je Svemoćni stvorio nebeske šupljine, potakao širenje svoda nebeskog i slojeve vjetrova, u tome je pokrenuo vodu, a tala­sanja njezina bijahu uzburkana i vali njezini preskakahu jedni preko drugih. On je tom vodom opteretio vjetar siloviti i vihore kršeće.”

Nakon stvaranja atmosfere Uzvišeni Go­spodar stvara vodu koju je pomoću vjetra pokrenuo. Ta voda pred­stavlja prvi agens za stvaranje života. To nije ona voda (H₂O) koju mi poznajemo, već pra-voda koja ima potencijal da sav život bude iz nje stvoren. On je ovim jakim vjetrovima ukrotio pra-vodu:

“Naredio im da je uzvraćaju, podario im vlast nad snagom njezinom i saopćio joj ograničenja njezina. Vjetar je puhao ispod nje, a voda je burno protjecala iznad njega, vjetar je bio korito ko­jim je voda išla.”

Ovdje vidimo karakteristike pra-vode koju Imam Ali a.s. pred­stavlja kao prvi agens nastanka života. Vidimo da je ta voda bila uz­burkana, a ono što ju je činilo nemirnom jeste vjetar. Ovdje se kaže da nije vjetar taj koji je uzburkao vodu, već je ona sama po sebi bila nemirna i vjetru je naređeno da je smiri. Šta je vodu nat­jeralo na tala­sanje, a da to nije bio vjetar?

Imam Ali a.s. ne govori o teorijama već on govori činjenice koje mi ne razumijemo dobro, te na osnovu njih navodimo teze. Voda ili tečnost o kojoj govori prije nego što bi je vjetar doveo u mirno stanje bila je nemirna nakon čega dolazi vjetar i umiruje je.

  Imam Ali a.s. u svojoj hutbi govorio o dvjema vrstama vjet­rova - nekih vremenski promjenjivih kretanja zraka. Prvi vjetar imao je funkciju da umiri vodu i stavi je pod kontrolu. Drugi vjetar ima nekoliko osobina. Obično vjetrovi omogućuju oplođavanje, no ovaj vjetar ništa ne proizvodi, on je uvijek uz vodu. Prvi vjetar sta­vio je pod kontrolu uzburkanu vodu i umirio se, dok je drugi potje­cao vodu na kretanje te mu je Uzvišeni dao ubrzanje kojim nosi vodu i učinio njegov izvor udaljenim od vode. Prvom vjetru nije spomenut izvor gdje se nalazi, ali je on bio tu oko vode. Drugi vjetar imao je osobinu da nešto oplođava, rađa; imao je kontinuitet, žestinu i njegov izvor bio je udaljen od vode.

Uzvišeni je naredio drugom vjetru da žestoko uzburka vodu i mora i tako je bio silovit da mu nijedna prepreka nije mogla stati na put. Tolika je silina u njemu da će one prve kapljice prebaciti na mjesto posljednjih i obrnuto, napravit će takav kovitlac da će cijela sa­držina tečnosti biti uskovitlana.

Da li naučne teorije koje danas egzistiraju mogu naći us­poredbu s ovim?

Vjetar je djelovao dok nije uzdigao vodu na visoki nivo, te ju je složio na slojeve, a na površini vode bila se nakupila pjena. Ovim je završena prva faza drugog vjetra.

Potom je taj vjetar spopao pjenu i raspršio je po nebesima. Kada se kaže: Digao je pjenu gore, misli se da je spoljnji sloj vode došao na posljednji sloj i svejedno što je to okruglo ili relativno gle­dano nešto gore ili dolje, sve je to gore na najvišem sloju. Kada je raspršio pjenu – najlakši sloj vode - iz nje je nastalo sedam Ne­besa.

Spoljnji sloj pjene raspršio se pomoću vjetra. Nutarnjim slo­jevima dao je val koji je to stavio pod kontrolu, a slojeve oko cen­tralnog dijela učinio je kao krov koji sve to drži uokvirenim i čuva ga da se ne prospe, kao neprobojna opna koja ne dozvoljava da is­curi središnja materija izvan toga. Sve je to učvrstio bez ikakva stuba koji bi ga podupirao ili spojnice koja bi ga održala poveza­nim. Nakon proteka dužeg vremena na nebu se javljaju zvi­jezde koje sijaju i Mjesec koji je obasjan u jednom koncentričnom hori­zontu, s jednim cikličnim pokrivačem koji kruži. Sve se kreće u prostoru koji nije jednostran, dakle, u svim pravcima.

Usporedimo ovo s nekim današnjim teorijama. Prva je tačka stvaranje dvaju vjetrova ili dviju oluja. Prvi ima ulogu kontrole i obuhvatanja vode koje se talasa, a drugi ima ulogu gonjenja te vode. Ova dva vjetra možemo nazvati dvjema primarnim silama u ovome postojećem materijalnom univerzumu. Dva vjetra bila su ona koja su potjecala stvaranje svijeta od primarne materije. Mo­guće je da su ta dva vjetra odražavala dvije primarne sile, silu gravitacije i centripetalnu ili centrifugalnu silu. Sljedeća je stavka ona pjena na površini uskovitlane vode. Ta pjena izlazi iz orbite i srazmjerno sili privlačenja odnosno odbijanja ona se negdje smjes­tila u univer­zumu. Posljednji najlakši elementi te površinske ma­terije razbacani su negdje u okolni svemir i zaustavili su se na onome mjestu gdje je granična zona između sile privlačenja i sile odbijanja. Uhvatili su taj ravnotežni položaj koji je granica između tih dviju sila. One su bile razlogom da se stvori sedam Nebesa sa svim svojim sadržajem.

Nauka nije dosada otkrila nešto što bi se moglo podijeliti na sedam odjeljaka; mi znamo samo za jedan i u tom smislu ostajemo nedorečeni. Sedam Nebesa koja egzistiraju, ma šta da ona bila, op­stoje bez nekog spoljnog stuba koji bi ih držao, osim onih dvaju početnih vjetrova koji su ih gurnuli i kreirali u takvim stanjima. Postoji teorija da bi ovaj drugi vjetar, koji je silovito pokreno uk­rućenu tečnost, mogao biti ona prva eksplozija ili kosmički prasak iz koje je nastao svemir.

Sve ovo Imam Ali a.s. rekao je prije 1.400 godina, vijekovima poslije njega nije bilo teorije koja bi ozbiljnije tretirala ovu ma­teriju.

Postavlja se pitanje odakle Imamu Aliju a.s. znanje da govori o ovako suptilnim stvarima koje zadiru u srž nauke? Da li se može pretpostaviti, kada se sve to sagleda, da je čovjek prije 1.400 godina - bez ikakvih instrumenata i naučnih činjenica - izgovorio ovakve ri­ječi i da se radi o običnom čovjeku?

Nema drugog načina nego da kažemo da je njegovo znanje priskrbljeno iz riznica Svevišnjeg.

U komentaru Ibn Ebil-Hadida koji je dao najbolje tumačenja Staze rječitosti, kaže se da Ali­jeve naučne činjenice govore o tome da je on bio upoznat sa svim ovim znanjima, a to mu pristaje pošto on na jednom mjestu u Stazi rječitosti kaže:

“Meni su nebeske staze spoznatljivije od zemaljskih puteva.”

Ovih nekoliko rečenica koje je Imam Ali a.s. izgovorio, zahti­jevaju trud visoke nauke, koja se bavi ovim poslom (is­traživanjem kosmosa), da bi se valjano dešifrovale. A za takvo šta naučnicima od zanata potreban je ne jedan život, za svakog od njih, nego više života kako bi odgonetnuli smisao i suštinu Alijevih misli.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

STVARANJE MELEKA

 

U Stazi rječitosti stoji: “Onda je On stvorio otvore između Ne­besa visokih, pa ih ispunio vrstama meleka Svojih.” Kakva su to bića meleci?

U samom Kur’anu meleci su spomenuti na 78 mjesta, dakle zbiljska bića sa stanovišta Kur’ana i vijesti koje su nam došle od prijašnjih ummetUmmeta to potvrđuju. Šta je njihova zbilja? Učenjaci koji su bili skloni empirijskim naukama tumačili su, shodno svojoj sklonosti, meleke, budući skrivena i nevidljiva, kao nepostojeća bića što je u suprotnosti s učenjem poslanikā. Tokom povijesti učenjaci su se, po pitanju znanja, djelili na dvije skupine.

Ø      Jedna skupina znanje svoga vremena vidjela je posljednjom ri­ječju nauke - imali su, dakle, površan pristup pitanju znanja. Trudili su se da sve pojave u Kreaciji objasne u skladu s tim znanjem koje su imali i nastojali su i narod uvjeriti u to. Svo­jim postupcima zatvarali su vrata ljudima za daljnja is­traživanja.

Ø      Uporedo s njima postojala je druga skupina učenjaka koja je ovo pitanje posmatrala s mnogo širom optikom. Oni su znanje svoga vremena vidjeli tek kapljicom iz beskonačnog mora.

Poznata je Newtonova (Njutnova) izreka:

“Ja sam samo jedan dječačić koji čuči pored bezobalnog mora i zanima se sa dvama šarenim kamenčićima, dok je more znanja skriveno od mene.”

Ovakva skupina učenjaka nikad nije bila mišljenja da je sve shvatila te je imala želju da sve tu­mači u skladu sa svojim znanjem. Nikad ne bi rekla da je cijela zbilja Kreacije ono što je ona shvatila niti je drugima zatvarala vrata istraživanju i napretku. Svako vri­jeme nosilo je sa sobom nova otkrića i napredovanja koja prijašn­jim narodima nisu bila poznata. Kad su u pitanju meleci, čovječan­stvo još nije doseglo potreban nivo duhovnosti i znanja da bi shva­tilo njihovu zbilju.

 

A šta je zbilja meleka? Šta kaže Kur’an o njima?

Kur’an meleke opisuje kao bića kojima se sam Allah dž.š. obraća, što nam govori da su to bića koja su dobro upućena u mnogo šta.

U Kur’anu se kaže:

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلاَئِكَةِ إِنِّي جَاعِلٌ فِي الأَرْضِ خَلِيفَةً قَالُواْ أَتَجْعَلُ فِيهَا مَن يُفْسِدُ فِيهَا وَيَسْفِكُ الدِّمَاء وَنَحْنُ نُسَبِّحُ بِحَمْدِكَ وَنُقَدِّسُ لَكَ قَالَ إِنِّي أَعْلَمُ مَا لاَ تَعْلَمُونَ

      A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjes­nika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.”[24]

Jasno je da im se Bog obraća i da oni mogu uzvraćati odgovorom.

Na drugome mjestu Kur’an ih naziva poslanicima koji su poslati da obave određene dužnosti te nabraja neke od obaveza koje oni imaju. Ono što Kur’an ističe jeste njihova zadaća prenošenja objave poslanicima. Neki meleci imaju zadaću da određene ljude kroz nadahnuće vode ispravnim putem. Ovo potvrđuju i ajeti o hazreti Merjemi, iako ona nije bila poslanik, kad su joj dolazili meleci da bi je vodili Pravim putem. Kur’an kaže:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَلَا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ

Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah”, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se i radujte se Džennetu, koji vam je obećan.”[25]

Možemo zaključiti da spuštanje meleka nije svojstveno samo poslanicima. S tim što je poseban oblik objave svojstven samo poslanicima i s odlaskom našeg Poslanika s.a.v.a. s Ovog svijeta taj oblik kontakta biva pre­kinut. Činjenice koje se ne mogu poreći sa stanovišta Kur’ana jesu te da se meleci spuštaju vjernicima, što svjedoči poznata sura El-Kadr, kada se svake godine obnavlja ovaj čin:

تَنَزَّلُ الْمَلَائِكَةُ وَالرُّوحُ فِيهَا بِإِذْن رَبِّهِم مِّن كُلِّ أَمْر

Meleci i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake.[26]

Kur’an, također, opisuje meleke kao bića koja svjedoče jedinstvo Božije kroz ajet:

شَهِدَ اللّهُ أَنَّهُ لاَ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ وَالْمَلاَئِكَةُ وَأُوْلُواْ الْعِلْمِ قَآئِمَاً بِالْقِسْطِ لاَ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ

Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega – a i meleci i učeni – i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Sil­nog i Mudrog.[27]

 Ove osobine kojima su opisani meleci u Kur’anu ne mogu biti osobine koje su svojstvene nekom materijlnom biću, kako bi to htjeli neki učenjaci - materijalisti. Sljedeća karakteristika kojom su opisani meleci jeste ta da Allah dž.š. preko njih do ljudi dostavlja blagodati. Ovo su neke od karakteristika koje je Kur’an naveo za meleke.

 

 

 

 

Da li meleci posjeduju slobodu izbora?

Općenito mišljenje, za razliku od jedne manje skupine - proirfanske naklonosti i filozofa, jeste da meleci nisu poput bića iz organske mrtve prirode iz razloga što taj visoki položaj koji imaju nisu mogli lahko steći - jer morao je postojati razlog koji ih je učinio posebnim u Kreaciji. Ako bi meleci bili poput bića iz organske tvari bez ikakva oblika i slobodne volje, nemoguće je da bi mogli steći tako visoke položaje kod Boga.

Pored toga što meleci predstavljaju čisti intelekt, oni imaju svojevrsnu slobodu izbora i moć posjedovanja znanja. Međutim, njihova slobodna volja i znanje, zato što su potčinjeni čistom intelektu, može ih voditi samo ka savršenstvu i do­bru – te oni ne mogu pogriješiti u svom izboru.

U spominjanju meleka Imam Ali kaže:

“Onda je On stvorio otvore između Nebesa visokih, pa ih ispunio vrstama me­leka Svojih.”

Iz ovog nesumljivo saznajemo da meleci postoje. Reki smo u uvodnim sekvencama šta Kur’an kaže o melecima. Naveli smo i Alijevo izlaganje o melecima.

Imam Ali a.s. kazao je i ovo:

“Među njima su zaštitnici stvorova Njegovih i ču­vari vrata vrtova džennetskih.”

U Kur’anu je ukazano na osam džennetskih vrata od kojih svaka imaju sebi svojstvene karakter­istike; na svakim vratima stoje meleci koji su njihovi čuvari i čija je obaveza da dočekuju dobre Božije robove i da zajedno s njima krenu ka posljednjem obračunu. Postoji Berzahski Džennet, gdje će se mu’mini zajedno skupiti, što nema nikakve suprotnosti sa Džennetom nakon Sudnjeg dana, gdje će se opet zajedno okupiti. Ovdje Imam Ali a.s. govori o čuvarima Dženneta. Ko su ovi čuvari riznica? Njihova je obaveza prosljeđivanje milosti Božije Njego­vim robovima. Oni imaju ulogu da raznose Božije blagodati, pa shodno kvalitetu vjernika određuje se i kvalitet blagodati koje će Allah dž.š. njemu dodijeliti.

Uloga meleka koji čuvaju Božije riznice jeste da određena vrsta blagodati ne stigne do ljudi koji ne zaslužuju takvo što.

U nastavku hutbe Imam Ali govori o vjerovanju koje je važno znati.

“Neki od njih (meleka) jesu oni čija su stopala čvrsto pričvršćena za ovu nižu Zemlju, ali vratovi im se protežu do Nebesa; udovi njihovi izlaze na sve strane izvan Kreacije, leđa njihova podudaraju se sa stubovima Prijestolja Božijeg.”

Prenesena je jedna predaja Ibn Abbasa, koja se tiče ove teme, od Božijeg Poslanika s.a.v.a., da je rekao:

“Ne razmišljajte o veličini Božijoj, već razmišljajte o veličini meleka Njegovih, od kojih je jedan Israfil, koji pridržava samo jedan ćošak tog Prijestolja, ali i pored te veličine on spram Boga nije ni kao obična ptičica.”

Ovakav opis meleka, koji nose Prijesto Božiji, nalazimo u svim knjigama različitih islamskih pravaca.

 

Šta je to Prijestolje (Arš)?

Ovosvjetsko značenje riječi Arš jeste dvorac u kojem sjedi neki kralj i koji upravlja svojom zemljom. Ali oblik kraljeve vladavine nad svojim dvorcem jačeg je inteziteta nego nad ostalim dijelovima zemlje. Prirodno je da vladar ima svoje izaslanike u svim dijelovima zemlje koji imaju različite funkcije, ali sve njegove zapovjedi moraju se provesti prvo tu u dvorcu. Allah dž.š. upravlja cijelom Kreacijom. Jedan dio te Kreacije jeste i ovaj materijalni svijet, drugi dio jeste svijet Berzaha, a treći je svijet tedžeruda[28] (intelekta - nematerijalni svijet). Neki od atributa Božijih manifestiraju se samo u ovome materijalnom svijetu, dok drugi samo u Berzahu, a neki opet samo u svijetu zbilja (tedžeruda). Prijestolje je samo jedna razina egzistencije u kojoj se istovremeno manifestiraju sva Božija imena i atributi na jednom mjestu. Sam Arš jeste biće po sebi.

 

Koje je značenje meleka koji podupiru Arš?

Nosioci Prijestolja jesu oni meleci čije su noge čvrsto na Zemlji učvršćene. Znamo da meleci nisu materijalni - pa šta bi onda ovo značilo? To govori o njihovu visokom položaju i odgovornosti koju imaju naspram Boga - tj. s ozbirom razinu savršenstava svojih atributa, znanja i moći koje posjeduju - imaju zadaću upravljanja nižim svijetom, a jedan od njih jeste i ovaj naš materi­jalni svijet.

Kada kažemo da je melek biće, time podrazumijevamo da on posjeduje određenu razinu znanja i moći. S obzirom na veličinu znanja i moći koje posjeduju, njihovi se stepeni međusobno razlikuju, oni koji nose Prijestolje jasno je da imaju jednu višu obavezu naspram Boga i Prijestolja te i veću odlikovanost.

Nastavak govora, koji kaže da im se vratovi protežu i do najuz­višenijih Nebesa, govori o njihovoj nadmoćnosti s aspekta razuma jer udovi njihovi izlaze na sve strane, što govori o njihovoj uzvišenosti razuma u odnosu na sve svijetove; dok leđa njihova podudaraju se sa stubovima Prijestolja Božijeg. Leđa su simbol snage, a ovi meleci imaju udio u Božijim imenima i atributima isto kao i Arš, jer govori da se podudaraju. Iz ovog se zaključuje da sve dok postoji Arš, i oni će postojati. Opstojanje Arša ovisi o ispunjavanju njihovih obaveza naspram Arša. S ovim objašnjenjem shvatili smo kako postoje meleci koji su obdareni takvom moći i položajem da su uticajni istovremeno i u nižem i višem svijetu.

 Dostigne li, pak, čovjek razinu savršenstva, jasno je kojom će moću, znanjem i položajem biti tada obdaren - jer, čak je i melecima naređeno da mu se pokore, tj. da mu sedždu učine.

Nastavak opisa meleka glasi: I pred kojim su pogledi njihovi stalno oboreni. To je simbol poniznosti i skrušenosti, pored onoga što im je određeno od Boga, oni ne mogu preći svoje granice, ne mogu ni raz­mišljati o onome što ima izvan tih granica. Nema čuđenja kada Poslanik s.a.v.a. ide na Miradž pa mu Džibril u jednom trenutku govori da je za njega put gotov, njegova je moć do određene granice, ali savršeni čovjek može proći i mimo te granice.

I pod kojim su krila njihova sklopljena. Krilo je simbol moći i strahopoštovanja, oni moći, koje posjeduju, mogu koristiti u ok­virima kojima je to za njih određeno. Pored sve te moći koju pos­jeduju, krila su im pod Aršom sklopljena. Ova sklopljenost krila pod Aršom istovremeno ukazuje na njihovu skrušenost i poniznost spram Božije moći i drugih mjesta moći.

“Oni su između sebe i svih drugih stvorenja razastrli koprene slave i zastore moći Božije.”

ALIJEVO OPISIVANJE STVARANJA ČOVJEKA

 

Imam Ali a.s. opisuje sāmo stva­ranje čovjeka. Prije samog pristupa Imam Alijevom a.s. tumačenju osvrnut ćemo se na tu­mačenje same nauke i vidjeti šta ona nudi u tom smislu. U nauci o stvaranju čovjeka postoje dva prihvaćena mišljenja koja su prisutna.

1.      Jedno je učenje usavršavanja (evolucije) koje je u 18. stoljeću predočio Lamarck a koje je u 19. stoljeću dodatno obrazložio Darwin i tako ojačao ovu teoriju.

2.      Drugo učenje poznato je pod nazivom fiksizam. Za to učenje karak­teristično je da stoji nasuprot učenju evolucije. Zastupnici ove teorije kažu da je svaka skupina bića imala sebi svojstveno stvaranje, tj. da je jedno biće stvarano iz drugog.

Prvo učenje (evolucija) sa svojom po­javom izazvalo je velike promjene u raznim učenjima tog doba, bilo vjerskim ili onima koja se nisu prvenstveno bavila vjerom. To je, samo po sebi, proizvelo mnoge diskusije. Šta je bio razlog tih velikih diskusija? Ova teorija podržava mišljenje da Ovaj svijet nema svog Prvog Ishodišta, Boga. Oni su dokazivanjem ove teorije porekli Boga.

Osvrnut ćemo se ne nekoliko postavki ove teorije iz raznih uglova.

Ono što je karakteristično za teoriju evolucije jeste činjenica da ona još do danas nije u potpunosti jasna. Još uvijek je na nivou hipoteze i nije dokazana. Nema nikakve razlike između nje i nekih drugih teorija koje su nedoka­zane ostale u knjigama. Jedini učinak koji je dala ova teorija jeste činjenica da je ustala protiv vjere. Razlog zašto ova teorija još nije dokazana jeste i to da njeni osnivači, Lamarck i Darwin, za nju isnose niz različitih dokaza. Oni se, kao argumenti, su­prostavljaju jedan drugom. Zapravo, ova teorija i nije toliko u suprotnosti s vjerom, kao što glasi općeprihvaćeno mišljenje. Neki vjerski mislioci govore da se ova teorija može koristiti u prilog vjere i za dokazivanje vjerskih istina.

Sam Darwin, jedan od osnivača ove teorije, u jednom pismu drugom naučniku kaže:

“Ja, koji sam osnivač ove teorije, vje­rujem u Boga.”

Pogledajmo šta Kur'an kaže o stvaranju čovjeka i kako on stoji naspram učenja evolucije i fiksizma.

Kur'an pitanje stvaranja čovjeka razmatra u sedam sura i ove ajete možemo podijeliti na dvije grupe.

1.      Jedna grupa ajeta govori o prvoj materiji stvaranja. Kur'an tvrdi da je to materija zemljanog porijeka:

وَلَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن سُلَالَةٍ مِّن طِينٍ ثُمَّ جَعَلْنَاهُ نُطْفَةً فِي قَرَارٍ مَّكِينٍ ثُمَّ خَلَقْنَا النُّطْفَةَ عَلَقَةً فَخَلَقْنَا الْعَلَقَةَ مُضْغَةً فَخَلَقْنَا الْمُضْغَةَ عِظَامًا فَكَسَوْنَا الْعِظَامَ لَحْمًا ثُمَّ أَنشَأْنَاهُ خَلْقًا آخَرَ فَتَبَارَكَ اللَّهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِينَ

Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, te od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo – pa neka je uzvišen Allah, Najljepši Stvoritelj![29]       

Možemo zaključiti da ovaj ajet govori o općenitom stvaranju čovjeka, ne uzima se u obzir određeni identitet kao što je Adem a.s. Ajet obuhvaća stvaranje Adema i svih ostalih ljudi. Ajeti ove skupine ne podržavaju niti jednu od navedenih teorija (evoluciju i fiksizam).

2.      Drugi niz ajeta, i pored toga što se bavi pitanjem stvaranja čovjeka, ujedno navodi i druge zbilje. Na jednome mjestu navodi pitanje meleka i sedžde koju su oni trebali učiniti čovjeku:

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلاَئِكَةِ إِنِّي خَالِقٌ بَشَرًا مِّن صَلْصَالٍ مِّنْ حَمَإٍ مَّسْنُونٍ

I kad Gospodar tvoj reče melecima: “Ja će stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog.”