PITANJE PROŽIVLJENJA (معاد)

Pitanje proživljenja, nakon tevhida, predstavlja jedno od na­jvrednijih pitanja Islama. Svi poslanici imali su zadaću da ljude uvjere u dva načela: u postojanje Gospodara – Stvoritelja, i dolazak onoga što u sebi im­plicira termin Kijamet:

إِلَيْهِ مَرْجِعُكُمْ جَمِيعًا وَعْدَ اللّهِ حَقًّا إِنَّهُ يَبْدَأُ الْخَلْقَ ثُمَّ يُعِيدُهُ لِيَجْزِيَ الَّذِينَ آمَنُواْ وَعَمِلُواْ الصَّالِحَاتِ بِالْقِسْطِ وَالَّذِينَ كَفَرُواْ لَهُمْ شَرَابٌ مِّنْ حَمِيمٍ وَعَذَابٌ أَلِيمٌ بِمَا كَانُواْ يَكْفُرُونَ

Njemu ćete se svi vratiti – Allahovo je istinito obećanje – On doista iz ničega stvara, On će poslije to ponoviti, da bi pravedno nagradio one koji budu vjerovali i dobra djela činili. A one koji ne budu vjerovali čeka piće od ključale vode i patnja nesnosna, zato što su nevjernici bili.

اللَّهُ يَبْدَأُ الْخَلْقَ ثُمَّ يُعِيدُهُ ثُمَّ إِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

Allah iz ničega stvara, On će to ponovo učiniti i na kraju ćete se Njemu vratiti.[46]

Mnoštvo ajeta i predaja koje su dostavljene od poslanika, a posebno od pečata vjerovjesništva Muhameda, neka je mir na njega i njegovu odabranu porodicu, potakla je učenjake da raspravljaju i promišljaju o ovoj temi. Allame Tabatabai u vezi s tim kaže sljedeće:

“Ajeti koji na bilo koji način imaju dodira sa kijametom u tolikom su broju da se može reći kako u prosjeku svaka stranica Kur'ana sadrži takav ajet.”

Ajeti i predaje u nužna pitanja vjere ubrajaju i pitanje Kijameta. Drugim riječima, ne mogu se odvojiti od Islama na način da se prihvati Islam, tevhid, poslanstvo, a ne povjeruje u proživljenje. Također, čovjek ne može imati uvjerenje u tevhid i poslanstvo, a poricati post, čije je postojanje u Islamu očiglednije od samoga Sunca.

Moguće je da čovjek, uporedo s tevhidom i poslanstvom, vje­ruje u proživljenje, ali da se pod utjecajem slaboga imana ne pridržava onoga što proizlazi iz takvog vjerovanja, kao što je mo­guće da čovjek vjerujuje u tevhid, poslanstvo i post, ali da pod ut­jecajem nataloženih grijeha ne prakticira post.

Spomenuti ajeti i predaje ne samo da proživljenje ubrajaju u nužna načela vjere, pored hadždža, namaza, džihada itd., već se u njima, pored vjerovanja u tevhid, traži posebno vjerovanje u proživljenje. To znači da, kako god čovjek prije svega treba steći razumno uvjerenje u postojanje Boga, a za­tim putem Objave upoznati se sa svojim Stvaraocem, također je potrebno da se upozna s pitanjima Kijameta; prvo razum­om, a potom pomoću Objave.

Pitanje proživljenja, na vrijednosnoj ljestvici, uporedno stoji s tevhidom i poslanstvom, čineći tako temeljna načela Islama.

Ovdje se nameće sljedeće pitanje: ako je proživljenje jedno od triju temeljnih načela Islama, zašto se ono ne spominje u še­hadetu, pored tevhida i poslanstva?

Kao prvo, u kur'anskom svjetonazoru, iako se proživljenje spominje kao nešto što dolazi nakon smrti, ono, ustvari, predstavlja povratak svome izvoru:

Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.[47]

Drugim ri­ječima, početak i povratak jesu manifestacija jedne zbilje:

On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi.[48]

S druge strane, vjerovanje u Poslanika s.a.v.a. nužno im­plicira i vjerovanje u proživljenje kao jedno zasebno pitanje pored tevhida i poslanstva. Dakle, ako imamo vjerovanje u tevhid i poslanstvo, trebamo imati iman (vjerovanje) u proživljenje kao jedno zasebno pitanje spomenuto u Božijim riječima i poslanikovim predajama, kao što navedeni čvrsti dokazi njemu idu u prilog:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ أَطِيعُواْ اللّهَ وَأَطِيعُوا الرَّسُولَ وَأُوْلِي اْلأَمْرِ مِنكُمْ فَإِن تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللّهِ وَالرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ اْلآخِرِ ذَلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلاً

O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.[49]

مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ وَعَمِلَ صَالِحاً فَلَهُمْ أَجْرُهُمْ عِندَ رَبِّهِمْ وَلاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ

One koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati![50]

يُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ وَيَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُسَارِعُونَ فِي الْخَيْرَاتِ وَأُوْلَـئِكَ مِنَ الصَّالِحِينَ

Oni u Allaha i u Onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine do­bročin­stvo; oni su čestiti.[51]

 

 

Važnost proživljenja

Kao što je već rečeno, proživljenje u kur'anskom svjetonazoru ubraja se u tri temeljna načela Islama. Međutim, pitanje proživljenja nije načelo koje se može razumjeti i pretpostaviti bez drugih dvaju načela. Zapravo, bez uzimanja u obzir drugih dvaju načela samo proživljenje nema značenja, pa čak i vjera u cijelosti gubi smisao budući da svoje opstojanje temelji na njima. Drugim ri­ječima, vjera je skup zbilja zajedno sa zabranama i zapovijedima, radosnim vjestima i kaznama, koje su donesene od čovjeka kao Božijeg izaslanika i ob­jašnjene putem Objave. Ako zbilje koje slijede nakon proživljenja – tj. najavljenje kazne i nagrade - samo poslanstvo bilo bi dovedeno u pitanje jer bi se namet­nula nedoumica da li je Objava istinita ili pogrešna. U tom slu­čaju i sva ostala učenja, donesena posredstvom Objave, izgubila bi na svojoj vjerodostojnosti.

S druge strane, čovjek posmatran iz jednog drugog ugla, posjeduje tri aspekta: misli, moralne vrline i djela. To znači da čovjek prije svega prihvata nešto kao svoje misaono uvjer­enje, a potom to uvjerenje gradi njegove moralne osobine u skladu s kojima čovjek djeluje u svome okruženju, da bi sve to na koncu ishodovalo praktičan čin.

Ako bi čovjek stekao čvrsto uvjerenje da će neizbježno doći na Sudnji dan zajedno sa svojima djelima i da će prema njima biti nagrađen ili kažnjen, sigurno je da će uložiti trud radi stjecanja li­jepih osobina iz kojih bi proistekla dobra djela. U suprotnom, ako ne stekne dovoljnu spoznaju o kijametskim zbiljama i u takvom stanju ode s Ovoga svijeta, ne samo da će biti uskraćen blago­datima i savršenstvima koji su bili njemu ostvarivi i pripremljeni, već će, štaviše, to biti razlog nje­gova zastranjenja i zablude, zbog čega će biti bačen u ponor vječne patnje.

  إِنَّ الَّذِينَ يَضِلُّونَ عَن سَبِيلِ اللَّهِ لَهُمْ عَذَابٌ شَدِيدٌ بِمَا نَسُواْ َوْمَ الْحِسَابِيَِ

One koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na Onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kojem će se račun pola­gati.[52]

Upravo zbog takvoga neispravnog mišljenja po ovom pitanju historija je bila svjedokom velikih nedjela arapskih mnogobožaca prije pojave Islama koji su, i pored vjere u postojanje Boga, poricali proživljenje.

Ukratko, važnost pitanja proživljenja veoma je jasna čak i na­kon prvog pogleda na kur’anske ajete i predaje našega Poslanika s.a.v.a.

Naprimjer, Kur'an časni na mnogo mjesta riječima: na Dan ili toga Dana, upozorava i prijeti ljudima da ih, ako skrenu s Pravoga puta, sigurno čeka nesnošljiva kazna i na Ovome i na Onome svijetu.

إِذاً لَّأَذَقْنَاكَ ضِعْفَ الْحَيَاةِ وَضِعْفَ الْمَمَاتِ

I tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti.[53]

Poslanik se svakom prilikom koristio da ukaže na važnost Sudnjega dana i povratka Bogu, potkrepljujući svoj govor raznim oblicima argumentiranja, kao što Kur'an prenosi:

قُلْ أَغَيْرَ اللَّهِ أَتَّخِذُ وَلِيًّا فَاطِرِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَهُوَ يُطْعِمُ وَلاَ يُطْعَمُ قُلْ إِنِّي أُمِرْتُ أَنْ أَكُونَ أَوَّلَ مَنْ أَسْلَمَ وَلاَ تَكُونَنَّ مِنَ الْمُشْرِكِينَ قُلْ إِنِّي أَخَافُ إِنْ عَصَيْتُ رَبِّي عَذَابَ يَوْمٍ عَظِيمٍ

Reci: “Zar da za zaštitnika uzmem nekog drugog osim Allaha, Stvoritelja Nebesa i Zemlje? On hrani, a Njega niko ne hrani!” Reci: “Meni je naređeno da budem prvi među onima koji se pokoravaju” – i: “Nikako ne budi od onih koji Mu druge ravnim smatraju!” Reci: “Ako ne budem poslušan svome Gospodaru, ja se plašim patnje na Velikom danu.” [54]

Na drugome mjestu Poslanik s.a.v.a. držeći prilijepljenim dva kažiprsta jedan uz drugi, rekao je:

“Ja i Sudnji dan bliski smo kao ova dva prsta.”[55]

Ovim riječima Poslanik je htio kazati da je on u stalnom sjećanju na Sudnji dan. Ova predaja implicira i jednu mnogo važniju i dublju zbilju, a to je da je kod Poslanika Sudnji dan uvijek imao prioritet.

Također, u svakoj prilici kada bi se suočio s nekom pojavom koja nestaje i propada, govorio bi: Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.[56]

Po riječima velikog mufessira Zamahšerija, Poslanik bi često, kada bi ugasio svjetlo u kući, ponavljao:

أَلآ إِلَى اللَّهِ تَصِيرُ الْا ُمُورُ

 Svi poslovi vraćaju se Allahu.[57]

وَالْأَرْضُ جَمِيعًا قَبْضَتُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَالسَّماوَاتُ مَطْوِيَّاتٌ بِيَمِينِهِ سُبْحَانَهُ وَتَعَالَى عَمَّا يُشْرِكُونَ

Čitava Zemlja na Sudnjem danu u vlasti će Njegovoj biti, a Nebesa će u moći Njegovoj smotana ostati. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim![58]

Šejh Mufid prenosi da je Poslanik, kada bi govorio o Sudnjem danu, govorio kao osoba koja izvještava o iznenadnom napadu silne i opremljene neprijateljske vojske, dok bi mu lice svjedočilo strahom koji bi ga obuzimao. Ustvari, Poslanik je džehennemsku vatru izravno posmatrao, a jasno je da, kada neko takav izvještava o tome, njegovo stanje se alarmantno mijenja.

Naravno, treba dodati na već spomenuto da spoznaja važnosti ovoga pitanja ovisi o spoznaji Sudnjega dana i njegovih pojedinačnih stanja. Ljudi ne samo da se razlikuju po stepenu svoje spoznaje, već i po vrsti spoznaje o Kijametu:

 

a.       Spoznaja nekih utemeljena je na strahotama i kaznama Sudnjega dana:

إِنَّا نَخَافُ مِن رَّبِّنَا يَوْمًا عَبُوسًا قَمْطَرِيرًا

Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti.[59]

Ova skupina ljudi karakteristična je po sebi svojstvenim stan­jima i spoznajama.

b.      Neki ljudi, pak, svoju spoznaju i pristup Sudnjem danu grade na želji za stjecanjem blagodati i Boži­jim oprostom. Njihova spoznaja Kijameta pripada skupini prosječnih ljudi. Zbog toga pribjegavaju zu­hdu (isposništvu), ili sli­jede svoje želje čije ostvarenje očekuju na Ahiretu.

c.       Savršeni ljudi, kao predvodnici vjere, posjeduju sveobuhvatnu spoznaju o Sudnjem danu, što znači da oni i pored spoznaje kazne i nagrade Sudnjega dana percipiraju i čeznu za srčanim susretom sa svojim Go­spo­darom i Njegovim zadovoljstvom.

وَفِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَغْفِرَةٌ مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانٌ

A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo.[60]

Oni su vidjeli Božije zadovoljstvo na Sudnjem danu i zato ga traže u svojim dovama:

“Pretpostavi, o moj Bože, i moj Gospodine, i moj Zaštit­niče, i moj Skrbniče, da izdržim Tvoju kaznu, ali kako da iz­držim odvojenost od Tebe?”[61]

Na kraju, potrebno je naglasiti da sami strah od Vatre (Džehennema) ili postojanje žudnje za izbjegavanje  Vatre nije nedostatak, već je zaus­tavljanje na nižim stupnjevima spoznaje što izaziva prekid duhovnog putovanja ka savršenstvu - od siromaštva ka bespotrebito­sti - koje na kraju završava susretom s Bogom.

 

SMRT – POČETAK VRAĆANJA BOGU

 

Nakon što smo se upoznali sa važnošću me'ada, tj. proživljenja, sa stanovišta Kur'ana i Sunneta Poslanika a.s., pot­rebno je razmotriti samo pitanje proživljenja i njegove različ­ite faze i zbilje jer, kao što je prije rečeno, sve dok se ne upoznamo sa zbiljama proživljenja onako kako to dostoji, ne­ćemo moći spoznati položaj proživljenja u islamskom po­gledu na svijet.

Definicija proživljenja

Proživljenje znači povratak Bogu, što je na više mjesta u Kur'anu istaknuto:

                  ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

A poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.[62]

إِنَّا لِلَّهِ وَإِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ

Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti![63]

Gdje se nalazi prelomna tačka povratka Bogu?

Časni Kur'an ljudski život dijeli na tri razdoblja: dunjalučki, berzahski i život nakon Kijameta.

قُلِ اللَّهُ يُحْيِيكُمْ ثُمَّ يُمِيتُكُمْ ثُمَّ يَجْمَعُكُمْ إِلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ

Reci: “Allah vam daje život, zatim će vas usmrtiti, a poslije će vas na Sudnjem danu sabrati.”[64]

Također, ova podjela može se vidjeti iz govora stanovnika Džehennema, koje Kur'an prenosi:

قَالُواْ رَبَّنَا أَمَتَّنَا اثْنَتَيْنِ وَأَحْيَيْتَنَا اثْنَتَيْنِ فَاعْتَرَفْنَا بِذُنُوبِنَا فَهَلْ إِلَى خُرُوجٍ مِّن سَبِيلٍ

“Gospodaru naš” – reći će oni – “dva puta si nas usmrtio i dva puta si nas oživio; mi priznajemo grijehe naše, pa ima li ikakva načina da se iziđe?”[65]

Imam Rida (8. Imam Ehli bejta) spominje tri najstrašnija trenutka za čovjeka, od kojih svaki za sebe predstavlja početak novog razdoblja:

“Najteže i najstrašnije za ljude bit će u sljedeća tri trenutka:

a)      trenutak kada iziđu iz utrobe majke i ugledaju Ovaj svijet,

b)      trenutak kada umru i susretnu se s Ahiretom,

c)      te trenutak kada će biti proživljen i vidjeti istinitost Božanskih propisa i zakona, koje nije vidio na Dunjaluku.”

Allah dž.š. selamio je Jahjaa a.s. u tri spomenuta trenutka rekavši:

وَسَلَامٌ عَلَيْهِ يَوْمَ وُلِدَ وَيَوْمَ يَمُوتُ وَيَوْمَ يُبْعَثُ حَيًّا

Neka je mir na njega (Jahjaa) na dan kada se rodio i na dan kada je umro i na dan kad bude iz mrtvih ustao!

Također je rekao:

وَالسَّلَامُ عَلَيَّ يَوْمَ وُلِدتُّ وَيَوْمَ أَمُوتُ وَ يَوْمَ أُبْعَثُ حَيًّا

 I neka je mir nada mnom (Isaom) na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!”[66]

U svakom slučaju, ova tri strašna trenutka, zajedno s ajetima koji govore o tome, ukazuju na tri razdoblja u ljudskom životu. Mi ćemo našu raspravu o povratku čovjeka Bogu otpočeti od trenutka napuštanja Ovoga svijeta, što bez sumnje predstavlja početak čovjekovog povratka.

Smrt je prva faza s kojom se čovjek susreće nakon ovosvjet­skoga života. Sama riječ smrt i njeni sinonimi u različitim jezicima uobičajeno se koriste u značenju gubljenja života ili životne moći i snage, ili nestajanja života i sl. Međutim, u kur'anskom i hadiskom rječniku, riječ smrt ima jedno posebno značenje koje je nekada predstavljeno pojmom, a nekada njenim oso­binama.

Da bi se smrt definirala, koriste se sljedeći pojmovi:

1. Uzeti k sebi (Bogu), dostignuti rok, potpuno iz­vršiti (تَوَفّى);

Časni Kur'an smrt vidi kao preuzimanje jedne zbilje u njenoj potpunosti i prenošenje te zbilje u drugo ok­ruženje.

Kur'an u odgovoru na zamjerku kafira: Zar ćemo, kad nesta­nemo pod zemljom, ponovo stvoreni biti? odgovara sljedećim ri­ječima:

قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِي وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

Reci: “Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.”[67]

U skladu s ovim ajetom, smrt ne predstavlja nestajanje i od­lazak u nepostojanje; očuvana je cijela bit čovjeka; za ovaj čin određeni su posebni meleci od Uzvišenog Boga, a ljudska zbilja bit će poslata Gospodaru.

U drugom ajetu kaže se:

اَللَّهُ يَتَوَفَّى الْأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا وَالَّتِي لَمْ تَمُتْ فِي مَنَامِهَا فَيُمْسِكُ الَّتِي قَضَى عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَ يُرْسِلُ اْلاُخْرَى إِلَى أَجَلٍ مُسَمًّى إِنَّ فِي ذَلِكَ لَآياَتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

Allah uzima duše u času njihove smrti, a i one koje spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka određenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju.[68]

U navedenom ajetu Allah dž.š. spomenut je kao Onaj koji uzima duše, što nije u suprotnosti s onim što je rečeno u gornjem ajetu, koji meleke spominje u kontekstu uzimanja duša. Budući da Uzvišeni Bog postavlja meleke i Njegovom se dozvolom uzima duša, u zbilji, Gospodar je taj koji je usmrtio, a ne meleci.

Kao drugo, zbilja smrti i sna izjednačena je, s tom razlikom što se duše kojima nije stiglo vrijeme određenja vraćaju u Ovaj svijet za razliku od trenutka kada nastupi smrt, nakon čega nema povratka.

Smrt u ovim ajetima nije predstavljena kao truhljenje voća i njihovo nasumično opadanje s drveta, već je duša vrsta voća koja se s velikom pažnjom ubire da bi se spremila za jedan mnogo uz­višeniji cilj.

1.      Sredstvo pročišćenja

Jedna od drugih definicija smrti jeste predaja Imama Musaa ibn Džafera u kojoj on smrt upoređuje sa sredstvom pro­čišćenja:

“Smrt je čin pročišćenja, čisti vjernika od svih grijeha da bi to za njega bila posljednja nedaća kojom će biti otkupljeni svi njegovi preostali grijesi, a pročišćuje nevjernike od njihovih dobrih djela, što je njegovo posljednje zadovoljstvo kao nagrada za njegova dobra djela.”[69]

2.      Most ka Džennetu i Džehennemu

Ova definicija izrečena je na dan ašure, riječima Imama Husejna, prikazujući smrt vjernicima nečim veoma lijepim.

“Budite strpljivi! O vi plemeniti! Smrt nije ništa drugo nego most kojim se prelazi s Ovoga svijeta teškoća i problema ka Svi­jetu prostranog Dženneta i neprolaznih Božijih blagodati. Ima li iko od vas da je zabrinut što odlazi nastaniti vječne dvorce. Znajte da je položaj vaših neprijatelja obrnut! Oni odlaze iz ovosvjetskih dvoraca na dno Džehennema.”

Nakon toga imam Sedžad nastavlja riječima:

“Moj otac prenio mi je od Poslanika, neka je mir i Božiji blagoslov na njih obojicu, kako je rekao: ‘Ovaj svijet zatvor je za vjernika, a dženet je za nevjernika. Smrt vjernika zapravo je most za sti­zanje do Dženneta, a smrt nevjernika predstavlja most koji vodi do Dže­hennema.’ Znajte, u ovome što vam prenosim niti sam ja, niti moj otac, prenio su­protno od onoga što je rekao Poslanik.”[70]

3.      Hazreti Imam Dževad o zbilji smrti kaže sljedeće:

“Smrt je isti onaj san koji vam svaku noć dolazi – osim što on duže traje i čovjek neće biti probuđen sve do Sudnjeg dana. Svaki čovjek u svom snu vidi mnoštvo ljepota i zas­trašujućih stvari koje se ponekada ne mogu ni prebrojati. Kako god možete biti sretni ili prestrašeni u snu, takva će vam i smrt biti. Zato se spremite za nju.”

Kao što se vidi, smrt u svim dosadašnjim prikazima predo­čena je kao postojeća, tj. egzistirajuća stvar, a ne nešto ne­posto­jeće, kao što i sam Kur'an kaže:

اَلَّذِي خَلَقَ الْمَوْتَ وَالْحَيَاةَ لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا وَهُوَ الْعَزِيزُ الْغَفُورُ

Onaj koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji će od vas bolje postupati, On je Silni, Onaj koji prašta.[71]

 

Imam-Sedždžadovo pojašnjenje zbilje smrti

               1.   Određeni broj predaja u svom nastojanju da objasni po­jam smrti i predoči jasniju sliku ljudima, govori o njoj i njenim osobi­nama, kao što je i sljedeća predaja Imama Sedždžada, izrečena kao odgovor onima koji su od njega tražili da im pojasni zbilju smrti:

“Smrt je za vjernika kao skidanje uprljane i masne odjeće i odbacivanje teških okova i zamjena toga najljepšom i na­jmirisni­jom odjećom, najbržim konjima i najboljim mjestima stanovanja. Smrt je za nevjernika skidanje odjeće časti i napuštanje najboljih mjesta stanovanja i nastanjivanje na­jstrašnijih nastambi i oblačenje masne i lojave odjeće uporedo s ve­likom patnjom.”[72]

               2.   Pitan je Imam Sadik da opiše smrt, na šta je on odgovorio:

 “Smrt je za vjernika kao najprijatniji miris; kada ga pomiriše, nestaju svi bolovi, a smrt je za nevjernika gora od ugriza otrovnih zmija i akrepa.”[73]

               3.   Pitali su Imama Alija da opiše smrt, za šta on reče:

“Jednoj skupini to je najava vječne blagodati, drugoj skupini najava velike patnje, a trećoj skupini to je veliki strah.”[74]

               4.   Pitali su Imama Hasana o smrti: “Šta je to smrt, ta ljudska ne­poznanica ?” On reče: “To je najveća radost vjernicima, koja će im se desiti zato što prelaze iz kuće teškoća u kuću vječnih blagodati, a najveća je bol i nevolja nevjernicima jer prelaze iz svijeta kojeg vide kao Džennet u neprolaznu vatru.”

Iz svega što je rečeno o smrti zasigurno se može zaključiti da je smrt prelazak iz jednog svijeta u drugi svijet, što predstav­lja jednu fazu čovjekova povratka Bogu, kao što je i rekao naš Poslanik s.a.v.a.:

“O Ali, ti i ljudi niste stvoreni za prolazni, nestajući svijet, već ste stvoreni za vječni i bit ćete premješteni iz jednoga u drugi svijet.”

 

Pojave i zbilje s kojima se susreće čovjek

u fazi prelaska iz života u smrt

U trenucima smrti čovjek je suočen s različitim događajima koji se dešavaju istovremeno. U nastavku ćemo neke od tih događaja odvojeno razmatrati.

 

Smrt

1.       smrtna agonija,

2.       suočavanje s melecima,

3.       šejtanovo nametanje sumnje u vjeru,

 

Berzah

1.       počinje s kaburom,

2.       početak Berzaha,

3.       svijet Berzaha i događaji u njemu,

4.       pitanja meleka prve noći kabura,

5.       neke od osobina duša u Berzahu,

6.       usavršavanje u Berzahu,

7.       položaj potlačenih s Dunjaluka u svi­jetu Berzaha.

 

Smrtna agonija

Prva pojava s kojom se čovjek susreće prilikom smrti jeste teškoća čupanja duše.

وَجَاءتْ سَكْرَةُ الْمَوْتِ بِالْحَقِّ ذَلِكَ مَا كُنتَ مِنْهُ تَحِيدُ

Smrtne muke će zbilja doći – to je nešto od čega ne možeš pobjeći.[75]

U tim trenucima sa svih strana teškoće će svom svojom žes­tinom nahrupiti na čovjeka. Imam Sedždžad u vezi s tim kaže sljedeće:

“Moj Bože, tako ti Kur'ana, olakšaj nam u trenucima smrti teškoće uzimanja duše i teškoće naricanja prilikom uzi­manja duše; onda kada duše stignu do grla i bude rečeno: Ko je taj ko uzima duše? Onda kada se melek pojavi iza skrivenog zastora - iz svijeta gajba - da uzme dušu i kada bude stavio strijelu smrti u svoj luk i kada nas napoji napitkom smrti i kada nas pozivom svojim približi drugome svijetu u kojem ćemo biti okovani našim djelima – olakšaj nam tada!”

Čovjek je u tim trenucima suočen s različitim teškoćama. Osjeća da gubi snagu upravljanja organima tijela i nemoć jezika da išta kaže. Suočen je s gubitkom svojih bližnjih, koji su mu bili oslonac u životu i novim okolnostima potpune usamljenosti. Udal­java se od ovosvjetskih zadovoljstava i uo­čava da se ona mijenjaju u gorčinu. Smrt mu dolazi iznenada i on se suočava s pojavama dotada skrivenog mu svijeta.

لَقَدْ كُنتَ فِي غَفْلَةٍ مِّنْ هَذَا فَكَشَفْنَا عَنكَ غِطَآءَكَ فَبَصَرُكَ الْيَوْمَ حَدِيدٌ

Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid.[76]

Nešto slično tome zapisano je u povijesti poslanika da se de­silo hazreti Ibrahimu a.s. kada je zamolio meleka smrti da pokaže kakvog se oblika pojavljuje griješniku kada ga usmrćuje. Hazreti Ibrahim a.s., kada je vidio žestinu njegova lica, pao je u nesvijest da bi, nakon što je došao sebi, rekao:

“O meleku smrti, da griješnik vidi samo tvoje lice, bilo bi mu dovoljno.”

Također, suočava se s nepravdom i zulumom koji je uradio samom sebi i time srce svoje ocrnio, kao i nepravdom i pra­vom drugih koje je kršio i time sebi velik teret učinio, a sa smrću je isteklo vrijeme i ne postoji više prilike da pokuša bar nadoknaditi propušteno.

 

Suočavanje s melecima

Jedan od važnih događaja prilikom smrti jeste spuštanje Boži­jih meleka i suočavanje umirućeg s njima. Brojni ajeti koji govore o smrti ukazuju na činjencu da je odnos meleka smrti različit prema vjerniku i nevjerniku. Upravo ovo i mijenja način njihova umiranja.

a.       Susret vjernika s melecima

Časni Kur'an u vezi s ovim kaže:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَآئِكَةُ أَلاَّ تَخَافُوا وَلاَ تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ نَحْنُ أَوْلِيَآؤُكُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِي الْآخِرَةِ وَلَكُمْ فِيهَا مَا تَشْتَهِي أَنفُسُكُمْ وَلَكُمْ فِيهَا مَا تَدَّعُونَ نُزُلاً مِّنْ غَفُورٍ رَّحِيمٍ

Onima koji govore: “Gospodar je naš Allah”, pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se; radujte se Džennetu, koji vam je obećan.

Mi smo zaštitnici vaši u životu na Ovom svijetu, a i na Onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele i što god zatražite, bit ćete počašćeni od Onoga, koji prašta i koji je milostiv.”[77]

Spomenuti ajeti ukazuju na činjenicu da se meleci još na Ovome svijetu spuštaju vjerniku. U to nema nikakve sumnje, jer objava Božija, poslata Pečatu vjerovjesništva, potvrđuje ovu zbilju do Sudnjega dana.

Najmanje što se može razumjeti iz ovih ajeta jeste da se vjer­nici, još dok su na Ovome svijetu, u posljednjim trenucima ovos­vjetskoga života, susreću s melecima. To razumijevamo iz govora meleka upućenog onome koji umire: Mi smo zaštitnici vaši u životu na Ovome, a i na Onome svijetu. Da se ovaj govor dešava u Onome svijetu, ne bi bilo smisla da meleci najavljuju i obećavaju svoju pomoć vjerniku na Ahiretu.

Na drugome mjestu u Kur'anu o susretu vjernika i meleka prilikom smrti rečeno je:

الَّذِينَ تَتَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ طَيِّبِينَ يَقُولُونَ سَلاَمٌ عَلَيْكُمُ ادْخُلُوا الْجَنَّةَ بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

One kojima će čisti meleci duše uzeti i kojima će govoriti: “Mir vama! Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili!”[78]

Usmrćivanje vjernika, zbog toga što su čisti od grijeha i ne­pravde, dešava se posredstvom čistih meleka, što i govori 82. ajet sure El-En'am:

الَّذِينَ آمَنُواْ وَلَمْ يَلْبِسُواْ إِيمَانَهُم بِظُلْمٍ أُوْلَـئِكَ لَهُمُ الأَمْنُ وَهُم مُّهْتَدُونَ

Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na Pravom putu.

Preuzimanje duše odvija se u okrilju sigurnosti i spokoja, is­tovremeno s upućivanjem ka Džennetu.

U vezi s ovim Poslanik s.a.v.a. upitan je: “Kako melek smrti uzima dušu sinova Ademovih?” On odgovori: “Melek smrti prilikom uzimanja duše vjernika tako ponizno stoji kod umirućeg, kao rob naspram svoga gospodara. Melek smrti zajedno sa svojim pomagačima prvo stoji kod vjernika i ne prilazi mu sve dok mu ne nazove selam i obraduje ga Džennetom.”[79]

Prirodno je da je vjerniku u ovakvim okolnostima veoma la­hko dati dušu, što je u predajama objašnjeno kao udisanje lijepog mirisa cvijeta i nalaženje sebe u džennetskom vrtu.

b.      Susret nevjernika s melecima

Časni Kur'an veoma jasno prikazuje susret nevjernika i me­leka.

وَلَوْ تَرَى إِذْ يَتَوَفَّى الَّذِينَ كَفَرُوا الْمَلآئِكَةُ يَضْرِبُونَ وُجُوهَهُمْ وَأَدْبَارَهُمْ وَذُوقُواْ عَذَابَ الْحَرِيقِ

Da si samo vidio kad su meleci nevjernicima duše uzimali i po licima ih njihovim i straga udarali: “Iskusite patnju u ognju!”[80]

O onima koji nisu prihvatili vjeru i koji su se okrenuli ovos­vjetskim zadovoljstvima i olahko gledali na Božije zakone Kur'an kaže:

فَكَيْفَ إِذَا تَوَفَّتْهُمْ الْمَلَائِكَةُ يَضْرِبُونَ وُجُوهَهُمْ وَأَدْبَارَهُمْ

A kako će tek biti kada im meleci budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim![81]

Kur'an o oholima koji nisu imali nadu u susret s Gospo­darem i koji su vjerovali da trebaju Boga i meleke na Ovome svijetu vidjeti, kaže sljedeće:

وَقَالَ الَّذِينَ لاَ يَرْجُونَ لِقَآءَنَا لَوْلاَ أُنزِلَ عَلَيْنَا الْمَلاَئِكَةُ أَوْ نَرَى رَبَّنَا لَقَدِ اسْتَكْبَرُوا فِي أَنفُسِهِمْ وَعَتَوْ عُتُوًّا كَبِيرًا يَوْمَ يَرَوْنَ الْمَلآئِكَةَ لاَ بُشْرَى يَوْمَئِذٍ لِّلْمُجْرِمِينَ وَيَقُولُونَ حِجْرًا مَّحْجُورًا

Oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati govore: “Zašto nam se ne pošalju meleci ili zašto Gospodara svoga ne vidimo?” Oni su, zaista, u dušama svojim oholi, a u nepravičnosti su sve granice prešli. Onoga Dana kada ugledaju meleke, grešnici se neće ra­dovati i uzviknut će: “Sačuvaj nas, Bože!”[82]

O skupini onih koji su sami sebi učinili nepravdu pod is­prikom da su živjeli u sredinama u kojima se nisu mogli upoznati s islamom Kur'an kaže:

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِي أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الأَرْضِ قَالُواْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَآءَتْ مَصِيرًا إِلاَّ الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاءِ وَالْوِلْدَانِ لاَ يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلاَ يَهْتَدُونَ سَبِيلاً

Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleci će upitati: “Šta je bilo s vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će. “Zar Allahova Zemlja nije pros­trana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – reći će meleci i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište, osim nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta.[83]

Također, Kur'an o skupini onih koji iznose laži o Bogu i koji se ne pokoravaju Poslaniku, a zauzimaju položaje kojih nisu dostojni, kaže:

وَمَنْ أَظْلَمُ مِمَّنِ افْتَرَى عَلَى اللّهِ كَذِبًا أَوْ قَالَ أُوْحِيَ إِلَيَّ وَلَمْ يُوحَ إِلَيْهِ شَيْءٌ وَمَن قَالَ سَأُنزِلُ مِثْلَ مَا أَنَزلَ اللّهُ وَلَوْ تَرَى إِذِ الظَّالِمُونَ فِي غَمَرَاتِ الْمَوْتِ وَالْمَلآئِكَةُ بَاسِطُواْ أَيْدِيهِمْ أَخْرِجُواْ أَنفُسَكُمُ الْيَوْمَ تُجْزَوْنَ عَذَابَ الْهُونِ بِمَا كُنتُمْ تَقُولُونَ عَلَى اللّهِ غَيْرَ الْحَقِّ وَكُنتُمْ عَنْ آيَاتِهِ تَسْتَكْبِرُونَ

Ko je nepravedniji od onoga koji laži o Allahu iznosi ili koji govori: “Objavljuje mi se” – a ništa mu se ne objavljuje, ili koji kaže: “I ja ću objaviti kao što Allah objavljuje.” A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleci budu ispružili ruke svoje prema njima: “Spasite se, ako možete! Odsada ćete neizdržljivom kaznom biti kažnjeni zato što ste na Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima Njegovim oholo ponašali.”[84]

U svakom slučaju, smrt nevjernika i dvoličnjaka veoma je teška, to je kao kada se zub vadi bez lokalne anestezije ili kad se čupa no­kat, čak će i mnogo teže izgledati čupanje njihovih duša. Sve teškoće s jedne, a iznenadnost ovog događaja i suočavanja s nepoznatim s druge strane, višestruko uvećavaju teškoću smrti:

بَلْ تَأْتِيهِم بَغْتَةً فَتَبْهَتُهُمْ فَلاَ يَسْتَطِيعُونَ رَدَّهَا وَلاَ هُمْ يُنظَرُونَ

Nego će im nenadano doći i zaprepastiti ih i da je neće moći odbiti i da im se neće vremena dati![85]

 

Šejtanovo nametanje sumnje u vjeru

Jedan od važnih događaja prilikom smrti jesu napori šejtana i njegovih pomagača u potjecanju sumnje kod umirućeg, kada je riječ o njegovu vjerovanju i njegovu udaljavanju od istine ka batilu, a sve radi mogućnosti da čovjek ode sa Ovoga svijeta bez imana.

Imam Sadik a.s. rekao je:

“Nema nikoga a da prilikom do­laska smrti s njim nije i Iblis, koji ga navodi na nevjerstvo i potječe sumnju u vjeru njegovu, sve dok mu duša ne iziđe. Onaj koji bude vjernik, Iblis neće imati moć nad njim. Kada vam dođe smrt, podstičite jedni druge (talkin) na izgovaranje šehadeta: ‘Svjedočim da nema Boga osim Allaha i da je Mu­hammed Božiji poslanik, neka je mir na nj i porodicu nje­govu!’, sve dok ne umre.”[86]

Naravno, šejtanove spletke primiču se čovjeku iz njegove nutrine i putem ovladavanja njegovom moći imaginacije. On to čini na način da čovjeku predočava neku lijepu scenu ili ga podsjeća na neka nefsanska sjećanja (ako je npr. žudio za nekom ljepoticom, ili lascivnim scenama – Iblis mu ih u punom kapacitetu prikazuje) da bi time čovjek zaboravio na položaje i stepene Božijeg zadovoljstva, zanemario ljubav Uzvišenoga Boga i oživio ljubav ka ovosvjetskim ukrasima i prolaznim ljepotama. Ako čovjek podlegne ovoj šejtanovoj spletki, time je prekinuo sve veze s duhovnim bićima, a prije svega s Uzvišenim Bogom i Nje­govim Poslanikom i imamima, a svoje je srce predao niskim ovodunjalučkim strastima - dok mu duša zauvijek napušta svijet profanosti.

Međutim, vjernik, koji je srce predao vječnosti i koji i je ašik susreta sa svojim Voljenim - koji je zaljubljenik posmatranja Nje­gove svobuhvatne milosti i druženja s čistim posvećenim dušama, čiji su umovi obuzeti Bogom,  - sve ove spletke u trenucima smrti vidi lažnim i zamkama šejtanovim. Ne oba­zire se na njih i u išče­kivanju je zapovijedi za uzdizanje ka višim svjetovima, vječnom svijetu tevhida, kao što je i rečeno u pre­daji:

“Vjernik je kao čvrsta planina, ne pomjeraju ga oluje.”

U drugoj predaji Imama Sadika kaže se:

“Zaista, šejtan dolazi čovjeku od naših ugodnika prilikom smrti, dolazi mu i s desne i s lijeve strane da bi ga spriječio od onoga što zas­lužuje, a Allah dž. š. ne voli da se desi takvo šta vjerniku te je zato rekao:

يُثَبِّتُ اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِي اْلآخِرَةِ وَيُضِلُّ اللّهُ الظَّالِمِينَ وَيَفْعَلُ اللّهُ مَا يَشَاء

Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na Ovom i na Onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti; Allah radi šta hoće.”[87]

Pod desnom stranom, u spomenutoj predaji, podrazumijeva se čovjekova dimenzija duhovnosti i vjerovanja, a pod li­jevom stranom podrazumijeva se ona dunjalučka i materijalna. Dakle, še­jtan čovjeku prilazi s obiju spomenutih strana.

Ono što je važno istaći na ovome mjestu jeste činjenica da se povratak batilu, tj. neistini, tiče onih ljudi koji su bili na istini i imali iman. U ovom slučaju nameće se pitanje: kako je bilo moguće da čovjek bude na istini, a da ode s Ovoga svijeta bez imana? U odgovoru treba reći da se iman dijeli na dva oblika. :

Ø      jedan oblik imana jeste onaj koji je postojan,

Ø      a drugi jeste onaj koji još uvijek nije dostigao razinu postojanosti. Drugim riječima, srce ga je prihvatilo kao neki privremeni zalog da bi nakon nekog isteka vremena nestao.

U čovjeku s postojanim imanom šejtan ne može ostvariti nikakav utjecaj, bilo da pokušava prići s lijeve ili s desne strane. Međutim, ljudi sa labavim imanom trebaju biti svjesni ovoga trenutka i na vrijeme početi razmišljati kako da se pripreme da s Ovoga svijeta ne odu bez imana.

Preneseno je kako je Fuzejl ibn Ajjaz, inače arif - putnik duhovnog puta, imao sljedbenika koji se računao kao njegov najodabraniji učenik. U časovima smrti ovoga učenika Fuzejl je prišao do nje­gove postelje i otpočeo učenje sure Ja-sin. Učenik zamoli učitelja da ne uči. Fuzejl ga otpoče potjecati na izgovaranje šehadeta, ali učenik odbi ponavljati rekavši da su mu te riječi odvratne. U tom stanju učenik napusti Ovaj svijet.

Fuzejla je potresao ovaj događaj i s velikom tugom vratio se kući. Iste noći u snu je vidio kako ga nose prema vatri. Tada ga upita:

“Šta je bio razlog da ti je Bog oduzeo spoznaju i pustio te u lošem stanju da umreš? On odgovori: Zbog tri stvari koje sam posjedovao u sebi: prvo je ogovaranje, drugo je zavist, a treće je bolest zbog koje sam se obratio liječniku koji mi je propisao da svake godine popijem po jednu mjeru alkohola, u suprotnom, bolest će ostati. Ja sam radio u skladu s njegovim mišljenjem i ove tri stvari bile su razlog zbog čega sam umro u  onako lošem stanju.”

Nakon što smo se upoznali s važnošću ovog događaja, prilikom smrti treba vidjeti šta je čovjeku nužno za sretan prolazak kroz ovo iskušenje.

Naznake rješenja ovoga problema mogu se predočiti kroz sljedeće postavke:

1.      Čovjek prije svega treba uzvjerovati u Uzvišenoga Boga i sve ono što je objavljeno Poslaniku na osnovu čvrstih i razumnih ar­gumenata. Činjenica da čovjek prihvata neke dijelove Kur'ana i neke govore Poslanika, a preostale ne prihvati nije osvjedočenje istinskog imana, već je to znak slijeđenja prohtjeva i strasti. S druge strane, ono što smo mi u svojim glavama sami iskonstruirali i prihvatili kao iman, nije sigurno  ono što je rekao Poslanik s.a.v.a. i ono što se podrazumi­jeva u njegovim riječima. Prema tome, čovjek treba formirati želju da prihvati sve što odgovara poslaničkom prezentiranju istine i da se odriče svega onoga ono što ne odgovara tome, čak i da nikada ne sazna ili ne spozna pravu istinu.

 

Jeli proživljenje tjelesno ili samo duhovno?

Tumačenje u prethodnim odjeljcima slično je stavu Ibn Sine po pitanju tjelesnog proživljenja. On je rekao da se to pitanje ne može dokazati razumom na njegovu današnjem nivou razvoja, ali zato što je Poslanik rekao da je proživljenje tjelesno, i on ga takvog prihvata.

Časni Kur'an ovu istinu izlaže u 2. ajetu sure Muhammed:

وَالَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَآمَنُوا بِمَا نُزِّلَ عَلَى مُحَمَّدٍ وَهُوَ الْحَقُّ مِن رَّبِّهِمْ كَفَّرَ عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَأَصْلَحَ بَالَهُمْ

A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je Istina od Gospodara njihova – On će preko hrđavih postupaka njihovih preći i prilike nji­hove On će poboljšati.

2.      Uvjerenja stečena razumom treba prenijeti u srce. Ono što promiče u mislima i u razumu napisano je i u knjigama, a to čovjeka ne može spasiti osim ako sve to ne nađe svoje mjesto u srcu i tamo se učvrsti. Ono što ima svoju cijenu u trenucima smrti, a i poslije, jedino je čisto srce ispunjeno imanom.

إِلاَّ مَنْ أَتَى اللَّهَ بِقَلْبٍ سَلِيمٍ

Samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.[88]

Metod sticanja istinskog imana i uvjerenja događa se pos­redstvom spoljnjih čula (djelom) kao što su ruke, noge, oči, uši itd. i un­utarnjih moći, kao što su moć percepcije, razumijevanja, spoznaje. Sve predaje koje nude rješenje ovoga problema ukazuju na jedan od ovih dvaju puteva.

Naprimjer, u jednoj predaji čovjek po imenu Sulejman Dejlami obraća se Imamu Sadiku s molbom da ga pouči dovi koja će mu upotpunjavati iman kad god je uči. Imam reče da nakon svakog namaza uči sljedeće:

رضيت بالله ربّا و بمحمّد صلّى الله عليه و آله نبيّا و بالاسلام دينا و بالقرآن كتابا و بالكعبة قبلة و بعلىّ وليّا و اماما و با لحسن و الحسين و علىّ بن الحسين و محمّد بن على و جعفر بن محمّد و موسى بن جعفر و علىّ بن موسى و محمّد بن علىّ و علىّ بن محمّد و الحسن بن علىّ و الحجة بن الحسن عليهم السّلام أءمة أللهم إنّى رضيت بهم أئمة فارضنى لهم إنّك على كلّ شىء قدير

“Zadovoljan sam Allahom kao Gospodarom, i Muhammedom, neka je mir na njega i njegovu porodicu, kao Poslanikom, i Islamom kao vjerom, i Kur'anom kao Knjigom, i Kabom kao kiblom, i Ali­jem kao zaštitnikom, i imamima Hasanom i Huse­jnom i Ali ibn Husejnom i Muhammed ibn Alijem i Džafer ibn Muhammedom i Musa ibn Džaferom i Ali ibn Musaom i Mu­hammed ibn Alijem i Ali ibn Mu­hammedom i Hasan ibn Alijem i       El-Hudžet ibn El-Hasanom kao imamima. Moj Bože, daruj mi da budem zadovoljon njima kao imamima i učini da oni budu zadovoljni mnome. Zaista, Ti si nad svim Moćan.”

U predajama je naglašeno da obavljanje farz-namaza u prvo vrijeme ima veoma važnu ulogu u trenucima smrti. Naprimjer, zapisano je u predaji da nema kuće, ni na Istoku ni na Zapadu, a da dnevno u vrijeme pet farz-namaza melek smrti ne obiđe ukućane. Uvijek kada bude htio uzeti dušu ne­kome, ako bude od onih koji su pazili na prvo vrijeme na­maza, sam melek potjecat će ga na izgovaranje šehadeta, a šejtana će tjerati od umirućeg.

U jednom drugom hadisu ukazuje se na oba metoda prenošenja razumnog uvjerenja na srce, putem spoljnjih i un­utarnjih organa čovjeka. Na temelju istoga Imam Sadik u pismu jednome čovjeku napisao je:

“Ako želiš imati sretan kraj i da ti duša bude li­jepo uzeta, onda pravo Božije vidi velikim, Božije blagodati ne troši na putu grijeha, neka te ne uzoholi Božija strpljivost, svakoga ko ti izrazi ljubav, bilo da je u tome iskren ili laže, ti poštuj, a u slu­čaju da laže, njemu će se zlo vratiti.”

Djela kao što su smatranje Božijeg prava velikim ili neohol­jenje zbog Božije strpljivosti, prvotno se ostvaruju unutarnjim mo­ćima, dok se ostale radnje ostvaruju posredstvom vanjskih organa.

Rezime cijelog sadržaja može se svesti na zaključak da se jedino oni koji su u sebi oživjeli praktični tevhid i srčano se povezali s Uzvišenim Bogom, Poslanikom i imamima, mogu nadati da će sa sigurnošću proći ove strašne zamke. Ova skupina ljudi, i pored toga, treba biti oprezna da slučajno ne učini grijeh ostavivši ga neotkupljenog, u najmanju ruku istig­farom ili kajan­jem jer u suprotnom, ako ostane neizbrisan, ostavit će dubokog traga na nutrinu - batin čovjeka. Ukratko, svako kršenje Božijih zakona treba što brže kompenzirati njemu odgovarajućim iskupom.

 

BERZAH

 

Smisao pojma kabur

Allame Tabatabai kaže: Iz ajeta i predaja može se zaključiti da postoje tri vrste kabura. Dvije su vrste zajedničke za sve ljude, dok se treća vrsta razlikuje od čovjeka do čovjeka.

a)      Prvi kabur, koji je zajednički za sve ljude jeste raka, jama, tj. iskopana rupa u koju se spušta ti­jelo umrlog. Pojam kabura u ovom značenju nalazi se u predajama koje se odnose na područje fikha, a ne na irfan i teologiju.

b)      Druga vrsta kabura, također, koja je slična za sve ljude, odnosi se na tijelo.  Ovozemaljsko tijelo je, ustvari, ka­bur ljudske duše. Časni Kur'an ljude koji nemaju iman opisuje kao one koji žive u svojim kaburovima obraćajući se svome Poslaniku sljedećim riječima:

وَمَا يَسْتَوِي الْأَحْيَاء وَلَا الْأَمْوَاتُ إِنَّ اللَّهَ يُسْمِعُ مَن يَشَاء وَمَا أَنتَ بِمُسْمِعٍ مَّن فِي الْقُبُورِ

Nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga On odabere, a ti ne možeš one u grobovima dozvati.[89]

c)      Treća vrsta kabura svojstvena je svakome čovjeku ponaosob. Predstavlja čovjekov ahlak i osobine koje u Berzahu formiraju odgovarajući milje umrlom svojstven njegovom ahlaku i osobinama. U slučaju da su u pitanju osobine čovjeka lošeg karakera, to će čovjeku priskrbiti samo zlo, kao što je i rečeno u nekim od predaja Ehli-bejta, da će čovjeka u kaburu devedeset i devet gmizavaca uznemiravati. Naravno, pod devedeset i devet gmizavaca podrazum­ijevaju se oličene čovjekove loše osobine  koje obitavaju u njemu. Prema tome, svaki čovjek ima u sebi svoj kabur i njegov istinski kabur nije izvan njega, a on nije ništa drugo nego odraz njegovih stanja duše koje for­miraju njegove oso­bine.

Kako god plod treba provesti jedan period u utrobi majke dok se ne navikne i ne stekne prisnost sa svijetom materije u koji će doći, isto tako ovosvjetski čovjek nema moć i sposobnost razumi­jevanja proživljenja i Kijameta, te zbog toga treba jedan pe­riod provesti u kaburu (u svijetu Berzaha) da bi stekao prisnost s pojavama Kijameta. Poslanik Mu­hammed s.a.v.a. rekao je:

“Kabur je ili jama od vatrenih jama Džehennema, ili je vrt od vrtova Dženneta.”

U ovoj predaji pod kaburom se podrazumijeva njegovo treće značenje izneseno u gornjem izlaganju. Svjedoci smo i sami ko­liko se često događa da neki ljudi uopće ne budu položeni u kabur, ili budu bačeni u more, ili u nekim sluča­jevima i loši i dobri ljudi budu zajedno ukopani, a istovre­meno se njihovi istinski kabu­rovi razlikuju jer im se i moral i osobine duša njihovih razlikuju.

Dakle, sve predaje koje govore o pritisku kabura, ispitivanju meleka i sl. odnose se na svijet Berzaha, koji se nalazi u samome čovjeku, a ne na iskopani kabur na Ovome svijetu.

Skupina ljudi, ne razumijevajući stvarnost predaje koja u sebi implicira pitanja, kao što je naprimjer pritisak kabura, ismi­java ovu vrstu predaja pitajući se zar je moguće da kabur, koji nije ništa drugo nego iskopana raka, može stiskati čovjeka položenog u njega. Oni govore:

“Mi smo otišli i ispitali i ni­kakvog pomijeranja kabura nismo vidjeli, niti vatre rasplam­sale...!”

Prema tome, kabur u ovim predajama predstavlja drugi svijet koji se naziva svijet Berzaha. To je ujedno i značenje kabura u predaji Imama Sadika, kada je na pitanje šta je Berzah odgo­vorio:

“Berzah je kabur od trenutka smrti do Sudnjega dana.”

Kabur se u ovom značenju koristi u rječniku arifa teologa. Nakon tog objašnjenja postaje jasno značenje brojnih predaja, poput predaje koja govori o Miradžu. Preneseno je kako je Poslanik s.a.v.a. rekao:

“Ja sam na Miradžu svoj Ummet vidio u deset različitih ob­ličja. Učenjake u obliku pasa, jednu skupinu u obliku lisica, drugu skupinu kao vukove, treće u obliku mrava itd.”

Znači, pohlepan čovjek na Ovome svijetu u Berzahu je u ob­liku mrava, kao što će agresivan čovjek biti pretvoren u oblik divlje životinje itd. Sve duboko ukorijenjene osobine u čovjeku materijali su od čega se formira tjelesni oblik čovjeka na Drugome svijetu. Ljudska duša bit će kažnjena i podnosit će bol zajedno sa svojim novostečenim tjelesnim oblikom, kao i nagradu i zadovoljstvo.

 

Početak Berzaha

Berzah, osim što je cijeli ispunjen teškoćama, njegov sami po­četak poseban je po svojoj tegobi koja se ne može ni iskazati ri­ječima. Imam Ali o tome kaže sljedeće:

“O Božiji robovi, za onoga kome nije oprošteno nema težeg trenutka od same smrti. Budite oprezni spram pritiska kabura i njegove tjeskobe i usamljenosti! Zaista, kabur svakoga dana obznan­juje – Ja sam kuća strave.”

Sejjid Tavus r.a. prenosi Poslanikovu s.a.v.a. predaju u kojoj kaže:

“Nema teže noći za mrtvaca od prve noći kabura.”

Također, preneseno je da, kada se mejt nosi na ukop, ne treba ga spuštati odjednom u kabur, jer kabur sa sobom donosi velike stra­hove. Zato malo zastanite da bi se mrtvac spremio i privi­kao, a na­kon male stanke krenite i opet nakratko zastanite. Tek treći put spustite mrtvaca u kabur.

Neki od učenjaka tumačili su ovu predaju na sljedeći način: Iako se duša odvojila od tijela, a tijelo ne razumijeva po­javu straha i patnje, spuštanjem tijela u jamu i duša je u strahu od ulaska u svijet Berzaha budući da još uvijek nije u pot­punosti prekinula sve veze s tijelom.

Uporedo s predajama koje govore o teškoćama ulaska u svi­jet Berzaha zabilježene su i predaje o djelima koja čovjeku pomažu da lakše prebrodi ove teškoće. Naprimjer, u jednoj predaji imam Bakir kaže sljedeće:

“Onaj koji u potpunosti obavlja ruku na namazu (mirno i poštujući sve propise i adabe rukua), bit će oslobođen teškoća.”

Također, rečeno je da prakti­ciranje nekih zikrova otklan­ja teškoće i strah prve noći ka­bura. Preneseno je da neka djela onih koji ispraćaju mejta pomažu umirućeg u tim teškim trenucima. Oni koji su više zaintresirani za ovu temu mogu se obratiti zabilježenim dovama koje su učili Poslanik i njegov Ehli-bejt, neka je mir na sve njih.

 

Stisak kabura

Jedna od prvih pojava s kojima se susreće čovjek u Berzahu jeste stiskanje kabura. Već prije naveli smo predaju Imama Alija koja govori o ovoj temi:

 

Imam Sadik a.s. kaže:

“Kada je umro Sa'd ibn Muaz, njega je ispratilo sedamdeset hiljada meleka, ali, i pored toga, Poslanik je stojeći pored njegova mezara rekao: ‘I Sa'da, ta­kođer, kabur stiska’.”[90]

U jednoj svojoj dovi Imam Sadik moli:

“Moj Bože, pomozi mi prilikom stiska kabura! Moj Bože, pomozi mi u tami ka­bura! Moj Bože, pomozi mi u strahu od kabura!”

Treba naglasiti da stiskanje kabura ne podra­zumijeva stezanje zemlje, kamena i sličnoga, u šta je položen mrtvac, već se radi o patnji i vatri kojima je duša izložena. Zbog velike prisnosti koju duša stječe sa svijetom materije, pogrešno se zaključuje da svaki oblik patnje ili kazne potječe iz materije, pri­ čemu se u potpunosti zaboravlja na dušu i njenu zbilju. Ti­jelo nije podnosilac patnje, bilo da ostane čitavo nakon smrti, ili nestane, kao kada ga spaljuju, već je duša ta koja je izložena kazni ili – ako zasluži – sreći i velikoj blagodati. Ustvari, širina ili tjeskoba kabura odraz je ve­likodušnosti širine duše i obrnuto - stisnutosti duše raznim pokuđenim osobinama- ili, drugim riječima, posjedovanjem ili neposjedovanjem imana.

 

Šta je razlog stiskanja kabura u predajama?

Rečeno je da se radi o nepažnji prema nečistoćama (ostacima mokraće na odjeći i drugih nečistoća ljudskog i životinjskog porijekla), ogovaranju, napuštanju porodice i posebno lošem ophođenju u okrilju porodice, nepoma­ganju brata vjernika, kada on traži pomoć i pored toga što mu se moglo po­moći. To su samo neki od uzroka stiska kabura koji se mogu ra­zumjeti iz predaja.

Međutim, ono što pomaže čovjeku da se spasi od stiska ka­bura može se naći u predajama i dovama. Imam Rida u jednoj predaji kaže:

“Budite oprezni spram noć­noga namaza! Nema nijednoga roba koji ustane u zadanjem dijelu noći i klanja osam rekata noćnoga namaza, dva rekata šafa'a i jedan rekat vitra, te u kunut-dovi sedamdeset puta prouči istigfar, a da neće biti zaštićen od džehennemske i ka­burske patnje. Dat će mu se dug život i obilna opskrba.”

 

Svijet Berzaha i događaji u njemu

U svom vraćanju Bogu, nakon smrti, čovjek ulazi u  berzahske faze. Sama riječ Berzah u značenju je  prepreke, zastora  - tj. brane koja se nalazi između dva druga prostora. Zbog toga se ovaj period, koji dolazi nakon ovosvjetskog života čovjeka, a prije njegova života nakon Sudnjega dana, naziva Berzah.

Časni Kur'an na nekoliko mjesta ukazuje na ovu fazu čovjekova života koja seu Kur'anu i predajama naziva svijet kabura. Spomenut ćemo neke od tih ajeta:

حَتَّى إِذَا جَآءَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ رَبِّ ارْجِعُونِ لَعَلِّي أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ كَلَّآ إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَآئِلُهَا وَمِن وَرَائِهِم بَرْزَخٌ إِلَى يَوْمِ يُبْعَثُونَ

         1.   Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospo­daru moj, vrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” Nikada! To su riječi koje će on uzalud go­voriti, pred njima će prepreka (Berzah) biti sve do Dana kada će oživljeni biti.[91]

Pitali su Imama Sadika: Šta je Berzah? On je odgovorio:

“To je kabur od trenutka smrti do Sudnjega dana.”[92]

Pod kaburom se ne podrazumijeva dio zemlje u kojoj je položeno mrtvo čovjekovo tijelo. Moguće je da se čovjek utopi u moru, ili da ga pojedu divlje životinje, ali da i pored toga prolazi razdoblje prebivanja u Berzahu kao i ostali ljudi.

قَالُوا رَبَّنَا أَمَتَّنَا اثْنَتَيْنِ وَأَحْيَيْتَنَا اثْنَتَيْنِ فَاعْتَرَفْنَا بِذُنُوبِنَا فَهَلْ إِلَى خُرُوجٍ مِّن سَبِيل

         2.   “Gospodaru naš” – reći će oni – “dva puta si nas usmrtio i dva puta si nas oživio; mi priznajemo grijehe naše, pa ima li ikakva načina da se iziđe?”[93]

Spomenuti ajet govori o dvjema smrtima i dvama proživljenjima. On veoma jasno ukazuje na razdoblje berzahskog života. U slu­čaju da nema Berzaha, dva proživljenja i dvije smrti ne bi imali smisla.

         3.   Časni Kur'an u sljedećem ajetu obraća se vjernicima koji su posjedovali uvjerenje u Sudnji dan, ali su vjerovali kako čovjek nakon smrti nestaje da bi nakon nekoga vremena bio proživljen na Sudnjem danu.

وَلاَ تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ قُتِلُواْ فِي سَبِيلِ اللّهِ أَمْوَاتًا بَلْ أَحْيَاء عِندَ رَبِّهِمْ يُرْزَقُونَ

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izgi­nuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod svoga Gospodara.[94]

 

Karakteristike svijeta Berzaha

Prije nego što otpočnemo s razmatranjem samih događaja u Berzahu, nužno je da se pojasne karakteristike Ovoga svijeta, što će nam u mnogome pomoći da mnogo lakše i bolje razu­mijemo i sve ostale teme vezane za Berzah.

Berzah je, kao što je rečeno, međusvijet smješten između Ovoga svijeta i Ahireta, te upravo zbog toga posjeduje odlike obaju svjetova. To znači da bića u Berzahu nisu sačinjena od iste  materije kao na Ovome svijet - ali posjeduju oblik, formu, miris, veličinu, stanje sreće i tuge - sve slično kao i ovamo.

Imam Sadik rekao je o ljudima kojima je uzeta duša sljedeće:

“Kada im Allah dž.š. uzme duše sebi, On ih položi u oblike slične onima koje su imali na Ovome svijetu. Oni piju i jedu, a kada im dođe novopridošlica, prepoznaju ga po liku koji je imao na Ovome svijetu.”

Na osnovu ovoga hadisa shvata se da je kaluf (kalup) duše kaluf materijalnog oblika pomoću kojeg jede, pije i po kojem ga drugi pre­poznaju. Treba naglasiti da je jelo i piće u Berzahu u onome obliku koji odgovara berzahskom obliku duše.

U jednoj drugoj predaji čovjek po imenu Vellad Hannat pitao je Imama Sadika:

“Gdje se nastanjuju duše vjernika nakon smrti?” Imam mu je na to odgovorio: “U tijelima poput vaših.”[95]

Preneseno je od Imama Alija da je rekao:

“U svijetu Berzaha duše u svojim tijelima okupljaju se u grupama i razgovaraju među­sobno.”[96]

Ono što se može zaključiti iz ajeta i predaja o vidu i sluhu ljudi prilikom smrti i u Berzahu jeste činjenica da duše, bilo da su u blagostanju i zadovoljstvu, ili u kazni i patnji, vide i čuju druge ljude, Poslanika, imame Ehli-bejta i meleke; oni, štaviše, s njima i razgovaraju.

Berzahski vid i sluh moguće je da nekima još na Ovome svijetu budu otvoreni, kao što i kur'anski ajet kaže:

كَلاَّ لَوْ تَعْلَمُونَ عِلْمَ الْيَقِينِ لَتَرَوُنَّ الْجَحِيمَ ثُمَّ لَتَرَوُنَّهَا عَيْنَ الْيَقِينِ

Nije tako! A da imate samo znanje pouzdano, vidjeli biste sigurno Džehennem! I još jednom, doista bi ga vidjeli očigledno![97]

Znači, čovjek još na Ovome svijetu može dostići položaj da posmatra stanovnike Džehennema i Dženneta. Tako je u povijesti Poslanika s.a.v.a. zabilježeno da je jedno jutro sreo Haris ibn Malika i pi­tao ga:

“Kako si prenoćio?” On odgovori: “U stanju sigurnosti (jekina).” Poslanik se nađe malo začuđen i upita ga: “Šta su znakovi tvoje sigurnosti?” On odgovori: “Kao da posmatram pri­jestolje Gospodara, koje je postavljeno radi svođenja računa. Vidim stanovnike Dženneta kako su se naslonili na svojim mjestima i kako idu u posjetu jedni drugima. Vidim stanovnike Džehennema u patnji kako urliču i zapomažu uvijajući se oko sebe u boli.” Potom Poslanik reče: “Ovo je rob čije je srce Allah prosvijetlio imanom.”[98]

U vezi sa sposobnosću sluha mrtvih preneseno je da se Poslanik s.a.v.a. nakon bitke na Bedru obratio poginulim mušricima sljedećim ri­ječima:

“Da li ste našli ispunjenim Božije obećanje?” Prisutni Omer, drugi halifa, upita: “O Božiji Poslaniče, zar s mrtvima razgovaraš?” Poslanik odgovori: “O sine Hatabov, tako mi Boga, ti ne čuješ bolje od njih.”[99]

Potrebno je napomenuti da i pored toga što će ljudima u Berzahu biti otkrivene skrivene zbilje i stvari, ostat će još mnogo čega skrivenog, jer Berzah nije faza potpune manifestacije svih stvari i u njemu još uvijek postoji oblik sna i nemara koji odgovara Berzahskom uređenju, sve dok čovjek ne dođe na Sudnji dan, kada će sve biti objelodanjeno. Časni Kur'an ovaj dan naziva Danom kada će sve tajne biti otkrivene.[100]

Od drugih odlika Berzaha, koje treba spomenuti na kraju, jeste postojanje sunca Berzahskog koje će se rađati i zalaziti, rijeka, drveća sa svojim hladom, ali i drugih blagodati i patnji, što potvrđuju i ajeti i predaje.

 

KAKO MELECI ISPITUJU?

 

U čemu god da čovjek na Dunjaluku aktivno sudjeluje – hoda, piše, stječe znanje, gradi itd., to čini posredstvom svoje duše. Međutim, s druge strane, budući da duša s tijelom formira jednu posebnu bliskost, čovjek stječe pogrešnu sliku da se sve što uradi ostvaruje posredstvom tijela.

Nakon što duša preseli u Berzah i odvoji se od tijela, shvata svoju zbilju, te posredstvom svoje zbilje u Ovome svijetu saobraća s drugim bićima.

Budući da su u Ovome svijetu sve stvari pomiješane: istina, neistina, srdžba, strasti, imaginacije, razum, sreća, patnje itd., za čovjeka je moguće da jedno izgovara, a da drugo u srcu taji. Razlika između jezika i unutarnjega, shodno okolnostima i namjerama, na­ziva se laž, pritvornost, licemjerje i sl.

Moguće je da čovjek, ne radi Božijeg zadovoljstva, već zbog drugih motiva, ne čini grijeh. Neće ukrasti jer zna da će izgubiti čast, ako se sazna. Neće slagati i prevariti jer zna da će time izgubiti društveni ugled. Međutim, ako se isti taj čovjek nađe u situaciji kada je siguran da ga niko neće vidjeti i niko neće saznati, i da je bez ikakvih zapreka i bez ikakvih prijetnji, počiniti će najgnusnija djela.

Sve ove dvostranosti jesu zbog razlike između zahira i batina koje postoje u čovjeku na Ovome svijetu. U svijetu Berzaha, budući da ne postoje različiti nagoni, ne postoje ni razlike između za­hira i batina, spoljnjeg i unutarnjeg. Čovjek u Berzahu razgovara posredstvom svoje zbilje, tj. ništa ne može sakriti. Na pitanje ko mu je Gospodar, odgovorit će istinito, tj. spomenut će onoga “gospodara” kojem je istinski robovao dok je bio živ na Dunjaluku. Gospo­dar čovjeka jeste ono biće kojemu je čovjek posvetio svoje misli, ono čime je is­punio svoje srce kada se osamljivao. Nekome je “obožavani” dijete, nekome žena, imetak, posao, društveni status, medijska ličnost, znanje itd. Časni Kuran o različitim bogovima kaže:

أَأَرْبَابٌ مُّتَفَرِّقُونَ خَيْرٌ أَمِ اللّهُ الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ

Ili su bolji raznorazni bogovi, ili Allah – Jedini i Svemoćni?[101]

Božiji Poslanik o ljudima posljednjeg vremena rekao je:

 “Stomaci su im bogovi, žene su im kibla, dinari i dirhemi njihova  su čast.”

U svakom slučaju, namjera dosadašnjeg izlaganja bila je da se ukaže na činjenicu da će čovjek na početku ulaska u Berzah imati razgovor s melecima. Pošto je Berzah svijet batina, neće se moći la­gati ni varati, niti smišljati spletke. U istom zna­čenju prenesena je sljedeća predaja Imama Alija:

“Kada stigne posljednji dan Ovoga svi­jeta i prvi dan Onoga, pred čovjekom ukazat će se su­pružnik, imetak, djeca i djela njegova. Okrenut će se prema imetku i reći: ‘Tako mi Boga, bio sam pohlepan prema tebi. Reci mi sada šta ja imam svoga kod tebe?’ Imetak će odgovoriti: ‘Dosta ti je od mene ćefin.’ Okrenut će se djeci i reći: ‘Tako mi Boga, bio sam vam pri­jatelj i vaš skrbnik. Šta ja imam svoga kod vas?’ Oni će odgo­voriti: ‘Mi ćemo te odnijeti do kabura i tamo te zatrpati.’ Onda će se okrenuti djelu i reći: ‘Tako mi Boga, udaljio sam se bio od tebe i teškim sam te držao. Reci mi šta ja svoga imam kod tebe?’ Ono će reći: ‘Ja sam s tobom u kaburu i Sudnjem danu, sve dok ne budem predočeno Gospodaru.’ Ako bude od Božijih prijatelja, doći će mu osoba najljepšeg lica, mirisa i odjela i reći će mu: ‘Budi obradovan mirom i sigurnošću od svake tuge i žalosti i džennetskim blagodatima i vječnom kućom, zasigurno, došao si u najbolja prebivališta.’ Tada će prijatelj Božiji pitati: ‘Ko si ti?’ On će odgovorit: ‘Ja sam tvoja dobra djela.’ Nakon toga, umrlom će se obratiti ri­ječima: ‘Kreni s Dunjaluka ka Džennetu!’ Tada će mejt zaželjeti da ga što prije ogasule i odnesu do kabura. Kada ga spuste u kabur, doći će dva meleka koja su zadužena za ispiti­vanje. Kosa će im biti tolika da će je vući za sobom dok budu dolazili. Zubima će zemlju cijepati. Glas im je poput gromova, a oči poput munja. Pitat će ga: ‘Ko ti je Gospodar? Ko ti je poslanik? Šta ti je vjera?’ On će odgovarati: ‘Allah mi je Gospodar. Muhamed s.a.v.a. moj je poslanik. Islam je moja vjera.’ Kada ovo čuju, dva meleka činit će dovu Bogu: ‘Bože, učini ga postojanim u svemu onome što on voli!’ Ovo je upravo govor Božiji: Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti na Ovom svijetu i na Ahiretu.[102] يُثَبِّتُ اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا Nakon toga, kabur će mu se proširiti sve dokle pogled doseže. Otvorit će mu se jedna džennet­ska vrata i reći će se: ‘Sa spokojnom mišlju odmaraj se kao mladić uronjen u blagodati.’ I to su upravo Božije riječi:

. أَصْحَابُ الْجَنَّةِ يَوْمَئِذٍ خَيْرٌ مُّسْتَقَرًّا وَأَحْسَنُ مَقِيلاً

Stanovnici Dženneta tog će dana najbolje prebivalište i najljepše odmaralište imati.[103]

Ako mejt bude neprijatelj Božiji, njemu će doći osoba na­jružnijeg lika, mirisa i odjela i reći će mu: ‘Budi obradovan Dže­hennemom i njegovom vatrom.’ Tada će poželjeti da ga što duže gusule i što sporije odnesu do kabura, a kada ga spuste u kabur, doći će dva meleka koja će mu otkloniti sa lica ćefin i pitati ga: ‘Ko ti je Gospodar? Ko ti je poslanik? Šta ti je vjera?’ On će odgovoriti: ‘Ne znam.’ Reći će ispitivač: ‘Zar ne znaš i nisi upućen?!’ Tako će ga udariti gvozdenom toljagom da će se sva živa bića na Zemlji pre­pasti osim čovjeka i džina. Nakon toga, otvorit će se jedna vrata Džehenema i reći će se: ‘Nastani se u najlošijem stanju!’ Stanje u kojem će zbog žestine tjesnoće doći kao koplje, dok će mu mozak i meso na nokte izlaziti. Opkolit će ga akrepi, zmije i insekti. Tijelo će mu mučiti svojim čeljustima. Mrtvac će ostati u takvom stanju sve dok ga Gospodar ne izvede iz kabura, a on će zbog žestine azaba stalno moliti da nastupi Sudnji dan.”

U drugoj predaji imam Bakir, neka je mir na njega, prenosi govor Poslanika, neka je mir na njega i njegovu porodicu:

“Kada sam vodio deve i ovce na ispašu, običaj mi je bio da ih posmatram. Nekada bi odjednom prestrašeno sa svoga mjesta bježale, iako nije ništa postojalo da ih preplaši. To mi je bilo čudno sve dok mi nije došao Džibril a.s. i rekao da, kada nevjernik umire, njega tako jako udaraju da se od njegova krika prepadnu sva bića koja je stvorio Uzvišeni Bog osim ljudi i džina. Potom reče: Deve i ovce, kada su preplašeno bježale, to je bilo zbog udaraca kojima su uda­rali nevjernika kada je umirao. Bože, tebi se utječemo od teškoće kabura!”

O tome zašto se u kaburu postavljaju samo kratka i  općenita pitanja, treba reći da ono što čovjek nosi sa sobom na Drugi svijet jeste znanje koje je u srcu zabilježeno i čvrsto utkano. Časni Kuran kaže: Osim onoga koji dođe sa čistim srcem.

Dakle, čovjek sve ono što je stekao iskustvom i učenjem, a nije prešlo nivo zabilježene misli u umu (nije doprlo do srca), zaboravit će u teškoćama Berzaha s kojima će biti suočen - dakle sve osim onoga šta je zavolio i s čime je stekao prisnost na način da je to u njemu duboko urezano. Zbog toga je Poslanik s.a.v.a. i rekao:

“Bit ćeš proživljen s onim što voliš.”

 

Manifestacija bića u Berzahu u njihovu melekutskom (batinskom) obliku

 

Rečeno je da u svijetu Berzaha ne postoji dvostranost, batin i zahir - čovjek će svojim batinom (hakikatom) govoriti. Manifestacija batina nije ograničena samo na govor.Batini djela manifestiraju se kao nagrada ili kazna, isto kao i batini (ne)morala čovjeka.

U vezi s manifestacijom batina djela treba reći da sva djela koja čovjek uradi imaju dva vida: jedan je spoljni oblik djela, a drugi njegov batin, tj. nutrina koja predstavlja dušu svakoga djela.

Dušu djela čini upravo sloboda izbora, iskrenost, čistota nam­jere, želja za blizinom Božijom, ili – ne daj Bože – dvoličnost, lažno prikazivanje itd.

Naprimjer, namaz koji čovjek obavlja može biti za Boga ili  zarad osobnog prikazivanja u društvu. Dakle, jedno te isto djelo može biti urađeno iz različitih motiva. Jedno djelo može poprimiti različite oblike batina. Isto vrijedi i za sve ostale oblike ibadeta, kao što su hadždž, zekat, hums, džihad, stjecanje znanja, odlazak u školu itd. Svaka od ovih radnji ima jedan vanjski oblik, ali je mo­guće da poprimi i različite unutarnje oblike.

U svakom slučaju, ako je djelo radi Boga urađeno, njegova je nutrina uzrok približavanja Bogu i otklanjanju zastora stiske.

Ako je djelo urađeno za nekoga mimo Boga, njegova nutrina biva uprljana i pokvarena i umjesto da ga odvede u Džennet, odvodi ga u Džehennem.

Ovaj svijet predstavlja mjesto ispoljavanja  djela, ali nje­govu nutrinu vide samo Uzvišeni Bog, Poslanik i odabrani Božiji prijatelji. Među­tim, u Berzahu će se nutrina djela manifestirati i svim ljudima. Naprim­jer, čovjeku će se ukazati osoba lijepog  lica prekrasnog mirisa kojeg će čovjek upitati:

“Ko si ti, dosada nisam vidio takvo lijepo lice niti sam osjetio tak­voga lijepog mirisa? Osoba će mu odgovoriti da je ona, ustvari, njegovo vlastito dobro dijela koje je uradio dok je bio na Dunjaluku i da će biti s njim do Sudnjega dana.”

 U drugom slučaju, čovjeku će se ukazati osoba ružnog lica s posebno odvratnim mirisom kojeg će čovjek pitati:

“Ko si ti, tak­voga ružnog lica i mirisa kojeg dosada nisam vidio niti osjetio? Ona će mu odgo­voriti: Ja sam tvoje loše djelo i bit ću s tobom sve do Sudnjega dana.”

Druga pojava s kojom će se čovjek susreti u Berzahu jeste njegov moral (ahlak). Ljudi na Ovome svijetu žive u istom obličju, ali je njihov moral različit. No ova razlika između morala i djela proizvest će različite njihove likove u Berzahu - svaki čovjekzasebno zadobit će odgvarajući lik. Čak i ako čovjek uspije na Ovome svijetu otvoriti Berzahske oči, moći će i ovdje vidjeti nutrinu drugih ljudi. To je bilo moguće poslanicima i Božijim prijateljima. Časni Kur'an o ovome kaže:

وَقُلِ اعْمَلُواْ فَسَيَرَى اللّهُ عَمَلَكُمْ وَرَسُولُهُ وَالْمُؤْمِنُونَ وَسَتُرَدُّونَ إِلَى عَالِمِ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ فَيُنَبِّئُكُ

I reci: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Nje­gov i mu’ini, i vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidl­jivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.”[104]

Čovjek će biti u Berzahu proživljen u liku koji će biti odraz njegovih djela, tj. u obličju koji je sam kreirao.

Predaje o Poslanikovu Miradžu kazuju i pojašnjavaju samo  neka obličja i  manifestacije u Berzahu i na Sudnjem danu. Naprimjer, u jed­nom dijelu hadisa o Miradžu Poslanik s.a.v.a. kaže:

“Dok sam bio na Miradžu, naišao sam na skupinu ispred koje su bile postavljene dvije sofre, na jednoj je bilo postavljeno čisto meso, a na drugoj pokvareno. Ova skupina nije obraćala pažnju na sofru s čistim mesom, dok je jela s druge sofre pokvareno meso. Pitao sam Dži­brila ko su oni. On mi reče da su to oni iz moga Ummeta koji su na Ovome svijetu napustili halal hranu, a prihvatili se haram hrane.

Naišao sam na skupinu koja je imala ogromne jezike kao u deva. Kidali su meso sa sebe i stavljali sebi u usta. Pitao sam ko su ovi. Džibril mi reče da su to oni koji su stalno druge ogova­rali iznosivši i unutarnje i vidljive mahane ljudi.

Naišao sam na skupinu ljudi koji su udarali svoja lica kame­njem. Pitao sam ko su oni. Džibril mi reče da su to oni koji su napustili jaciju namaz.

Naišao sam na skupinu kod koje je vatra ulazila na usta, a izlazila straga. Pitao sam ko su oni. Džibril mi reče da su to oni koji su nepravedno jeli imetak jetima. Oni su u zbilji jeli vatru, a ubrzo će biti bačeni u vječnu vatru.

Naišao sam na skupinu koja nije mogla ustati zbog veličine svojih stomaka. Koliko god da su se trudili ustati, nisu uspijevali pomaknuti se s mjesta. Pitao sam ko su oni. Džibril mi reče da su to oni koji su jeli kamatu. Oni ne mogu ustati sa svoga mjesta osim kao osobe koje je šejtan dotakao i koje su svoj razum izgubile. Oni su slijedili običaj faraona. Oni će svakoga jutra i noći biti izloženi vatri. Stalno će tražiti od Uzvišenoga Boga da ubrza Sudnji dan, ne znajući da je taj čas za njih još teži i gorči.”

Također u predaji koja govori o Kijametu, ali u osnovi uka­zuje na manifestaciju djela zapisano je sljedeće:

“Muaz ibn Džabel sjedio je u kući Ebu Ejjuba Ensarija u blizini Božijeg Poslanika s.a.v.a. Muaz je pitao Poslanika o ajetu: Kada se puhne u rog i svi dođu u skupinama, te o ajetu nakon njega. Poslanik je odgovorio: ‘O Muaze, pitao si za veliku stvar!’ Potom Poslanik zaplaka i reče: ‘Deset skupina od moga Ummeta bit će odvojeno proživljeni. Bit će odvo­jeni od ostalih muslimana i lica promijenjenih. Jedna skupina bit će u obliku majmuna, a druga u obliku svinje. Nekima će lica biti ok­renuta prema dolje, a glave prema gore i u takvom stanju bit će dovedeni na Sudnji dan. Neki će slijepi bezglavo trčati na sve strane. Neki će biti i slijepi i nijemi i nikako razuma neće imati. Nekima će jezik biti tako velik da će im naslonjen na prsa biti, zubima će ga gristi, dok će im iz usta izlaziti gnoj i krv. Prisutni na Sudnjem danu bit će zgraženi ovom scenom. Neki će doći odreza­nih ruku i nogu. Neki će biti obješeni vatrenom omčom o drvo. Neki će iz sebe puštati tako ogavan miris da će biti ružniji od mirisa leša. Neki će doći u odjeći crne i ljepljive materije.

Skupina ljudi koja će doći u obliku majmuna jesu oni koji su ogovarali ljude. Skupina ljudi u liku svinja predstavljaju one koji su stje­cali imetak na nedozvoljen način. Skupina onih koji će biti dovučeni izvrnuto, tj. lica će im biti vučena po zemlji, jesu oni koji su uzi­mali kamatu. Oni koji će doći slijepi čine one koji nisu poštivali pravdu prilikom donošenja presude i koji su djelovali ne­pravedno među ljudima. Skupina slijepih jesu oni koji su na sebe gledali samoljubivo. Oni koji će gristi svoj jezik jesu učenjaci i go­vornici čije se riječi i djela razli­kuju. Oni čije će ruke i noge biti odrezane jesu oni koji su uznemiravali svoje susjede. Oni koji su obješeni o vatrena vješala predstavljaju špijune koji su se vlasti priklanjali. Oni čiji je miris gori od leša jesu ljudi koji su slijedili svoje strasti i zadovoljstva i koji iz svoga imetka nisu odvajali za Božiji hak. Oni čije je odjelo crno i ljepljivo jesu oholi samoljubljivi, koji su se hvalisali.”

Prema tome, ako ljudska nutrina na Ovome svijetu bude životinjska, u Berzahu i na Kijametu također će biti takva. Ako nutrina čovjeka na Ovome svijetu bude čista, ljudska (insanska), u Berzahu i na Kijametu također će biti u obliku čovjeka.

Časni Kur'an kaže:

هَلْ يَنظُرُونَ إِلاَّ أَن تَأْتِيَهُمُ الْمَلآئِكَةُ أَوْ يَأْتِيَ أَمْرُ رَبِّكَ كَذَلِكَ فَعَلَ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ وَمَا ظَلَمَهُمُ اللّهُ وَلـَكِن كَانُواْ أَنفُسَهُمْ يَظْلِمُونَ

Zar mnogobošci čekaju da im dođu meleci, ili da dođe kazna Gospodara tvoga. Tako su postupali i oni prije njih; Allah nije bio nepravedan prema njima, oni su sami prema sebi bili nepravedni.[105]

ذَلِكَ بِمَا قَدَّمَتْ أَيْدِيكُمْ وَأَنَّ اللّهَ لَيْسَ بِظَلاَّمٍ لِّلْعَبِيدِ

 “Tako je zbog djela ruku vaših!” A Allah nije nepravedan prema robovima Svojim.[106]

Da istinu utvrdi i neistinu uništi, makar to ne bilo mnogobošcima po volji. [107]

 

KARAKTERISTIKE DUŠA U BERZAHU

 

Dosada je bilo govora o nekim općenitim karakteristikama svijeta Berzaha. A sada ćemo se više pozabaviti pojedinostima svijeta Berzaha,.

 

Čovječije berzahsko tijelo

Predaje govore da se duše ljudi u Berzahu nalaze u  berzahskim tijelima čiji je oblik sličan ovosvjetskom obliku tijela ko­jeg je duša imala. Do te mjere tijela su slična jedna drugom da će se ljudi moći prepoznavati međusobno u Berzahu, kao što su se pozna­vali na Dunjaluku. Također, kazne i nagrade u Berzahu odnose se na ovo tijelo.

Naprimjer, u predaji je zapisano kako je čovjek pitao Imama Sadika sljedeće:

“Neki su mišljenja da se duše vjernika nakon smrti nalaze u želucima zelenih ptica koje lete oko Prijestolja.” Imam reče: “Nije tako. Položaj vjernika kod Boga mnogo je uzvišeniji i poštovaniji da bi ga Bog smjestio u želudac ptice. Vjernici će biti u tijelima sličnim svojim ovosvjetskim tijelima.”[108]

Istovremeno, dok ljudi u Berzahu poprimaju tijela slična ovosvjetskim po kojima će jedni druge prepoznavati, svako će moći vidjeti zbilju drugih, bez mogućnosti da se one sakriju. Svako će dobiti tijelo koje će biti odraz njegovih djela i morala, kako smo to već ranije objasnili.

Ustvari, može se reći da se zbilja čovjeka koju on sam gradi u svojim mislima, moralu i djelima, kroz cijeli period života na Ovome svijetu ne može vidjeti zbog postojećeg materijalnog zastora, ali sa smrću svi ti zastori bivaju uklonjeni.

Časni Kur'an kaže:

قَدْ أَفْلَحَ مَن زَكَّاهَا وَقَدْ خَابَ مَن دَسَّاهَا

Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj koji je na stranputicu odvodi![109]

Na drugom mjestu Kur'an kaže:

ذَلِكَ بِمَا قَدَّمَتْ أَيْدِيكُمْ وَأَنَّ اللّهَ لَيْسَ بِظَلاَّمٍ لِّلْعَبِيدِ

“Tako je zbog djela ruku vaših!” A Allah nije nepravedan prema robovima Svojim.[110]

Da istinu utvrdi i neistinu uništi, makar to ne bilo mnogobošcima po volji.[111]

 

Okupljanje duša u Berzahu

Sljedeća karakteristika duša u Berzahu jeste ta da će se ljudi, u skladu s karakteristikama i razinom koju steknu, moći tamo družiti s ljudima koji su na istoj razini.

Predaja Imama Sadika a.s. kaže da će vjernici u Džennetu biti okupljeni oko jednog drveta u obličjima ljudskim. Na ovaj način jedni će druge prepoznavati i razgovarati i kada pridođe nova duša, govorit će:

“Pustite ga sada, ne pitajte ga ništa jer je on tek prošao teška stanja.”

Potom će tog novopridošlog ispitivati šta je bilo s onima koji su ostali živi iza njega. Ako on kaže da je neko ostao živ, oni će se ponadati milosti Božijoj za nj te da će im se i on pridružiti u Džennetu.

Ako, pak, ovaj novopridošli kaže da je taj neko već umro, onda će oni konstatirati da je on otišao u Džehennem.

Pitao je jedan čovjek Imama Alija a.s. da li i mrtvi imaju druženje, da li jedan drugog vide i da li razgovaraju, na što je Imam Ali a.s. dao potvrdan odgovor i dodao:

“Kada bi ti se sada zastor uklonio ispred očiju, vidio bi kako sjede u skupinama jedni pored drugih.”

Ove predaje odnose se na vjernike. Drugačija je situacija s nevjer­nicima i neprijateljima Božijim, jer oni bježe jedan od drugog i nemaju druženja.

 

Oblici komunikacije na relaciji Berzah Ovaj svijet

Jedna od drugih karakteristika duša Berzaha jeste da one mogu imati jedan oblik komunikacije s dušama koje su još uvijek žive na Ovom svijetu. Ta komunikacija može se ostvarivati na razne načine. Jedan od tih oblika jeste odnos čovjeka i onoga što je ostavio od dobrih djela iza sebe. Djela ljudska s umiranjem čovjeka bivaju zapečaćena, a njegov kontakt s Ovim svijetom biva prekinut. Ako je učinio neka dobra djela na Ovom svijetu, npr. napravio džamiju, česmu, itd., ili učinio neka dobra duhovne prirode – ostavio znanje ili dobro dijete, tj. ostavio djelo kojim će se drugi koristiti, sve dok to djelo traje i ostavlja traga, njemu će to dobro pristizati. U jednoj predaji Imam Sadik a.s. kaže:

“Rekao je Poslanik s.a.v.a.: Isa a.s. jednom prilikom prolazio je pored jednog kabura čovjeka koji je bio u stanju kazne i tako je bilo sve dok iduće godine nije opet prolazio i vidio da se njegovo stanje promijenilo u bolje. Isa a.s. upita Boga dž.š. šta je razlog popravljanja stanja ovog čovjeka, na šta mu dolazi odgovor: ‘O dušo Božija, ovaj čovjek imao je sina koji je tokom te godine postao punoljetan i on je od dobrih. Tokom te godine, učinio je dva dobra djela. Jedno je djelo da je poravnao put kojim se ljudi koriste, a drugo je da je jednog jetima opskrbio i zaštitio. Ja sam berićetom ovog djeteta otklonio nje­govu kaznu i oprostio mu grijehe.’”

Vidimo da jedno tako malo djelo ima veliki učinak kako za samo dijete tako i za njegove preminule. Ovo su slučajevi zbog kojih se arifima, koji su se približili Bogu još na Ovom svijetu, posmatra­jući ovoliku Božiju milost, ljubav prema Bogu još više ojačava. U jednoj predaji, koju prenose svi islamski pravci, kaže se da je Poslanik s.a.v.a. rekao:

“Onaj koji oživi jedan dobar Sunnet (običaj), njemu je nagrada za to i onima koji će raditi prema njemu, a onaj koji ostavi loš običaj iza sebe, on ima udjela u tome sa svima onima koji budu činili takvo djelo.”

Jedan od drugih oblika komuniciranja i povezanosti ljudi u Berzahu i ljudi na Ovom svijetu jeste taj da će oni iz Berzaha moći posjećivati svoje žive. Mnošto je predaja o ovoj temi u kojima se kaže da će se umrlim vjernicima dozvoljavati posjećivanje svojih živih, a to će se čak i nevjernicima, u manjoj mjeri, dozvoljavati. Ovo posjećivanje koje će se dozvoliti nevjernicima ne predstavlja dobro. Čak je to njima uvećavanje kazne.

Abdullah ibn Sulejman upitao je Imama Bakira a.s. o zijaretu kabura. Imam je rekao:

“Kada dođe dan džume, otiđi da ih obiđeš, jer mrtvi, koji su tamo u problemima, u vremenu od zore pa do izlaska sunca u petak puštaju se. Svak ko ode u tom vremenu do kabura mrtvog, taj mrtvi biva svjestan njegova prisustava i čim sunce zađe, ta veza se prekida.” Ovaj po­novno upita: “Da li oni bivaju svjesni našeg prisustva i jesu li ra­dosni zbog toga?” Imam reče: “Oni znaju za vaše prisustvo i ra­dosni su zbog toga, a tužni su kada odlazite s kabura.”

U vezi s posjećivanjem kabura imamo predaja koje govore da to djelo ne samo da koristi mrtvima nego i živima koji čine to djelo. Ako mrtvi budu od uleme, šehida ili osoba koje su bliske Bogu, posjetilac se njima može okoristiti u duhovnom smislu. Preneseno je nekoliko slučajeva u kojima su se Poslanik i Ehli-bejt obraćali mrtvima, pa su bili upitani kako je to moguće, na šta je Poslanik s.a.v.a. odgovorio da oni čuju bolje od živih. Jedan čovjek koji se još za života približi Bogu toliko da se ljudi osvjedoče tom njegovom bliskošću kroz keramete koje pokazuju ljudima, kada on umre, njegova moć biva još jačom da iskazuje te keramete. Poslanik s.a.v.a. još za života na Ovom svijetu bio je milost svim svjetovima i njegovim umiranjem nije prestala ta milost. Ako bismo danas otišli do Poslanikova kabura, sigurno je da bi se duhovno okoristili njegovim prisustvom. Isto tako, možemo se okoristiti i odlaskom do kabura Imama Ehli-bejta a.s. kako bismo se duhovno okoris­tili, uzimajući u obzir da su oni savršeni ljudi kao i drugi ljudi koji su stekli Božiju bliskost, a okoristit ćemo se u onoj mjeri na kojem je duhovnom stepenu taj mrtvi čovjek.

Preneseno je iz doba stare Grčke da su učenici čuvali kosti svojih učitelja iz razloga da, kada bi se suočili s nekim problemom, dsa bi na neki način uspostavljali vezu s njim tako da bi im to pomoglo uotklanjanju nekog naučnog problema.

 

Vjernici koji odu u Berzah moguće je da imaju dva stanja: ili će otići u berzahski Džennet, ili će u skladu s veličinom svoga grijeha proživljavati tamo određene kazne i nakon toga ući u kijametski Džennet. Nevjernicima koji odu u berzahski Džehennem jasno je šta ih tamo čeka, a nakon toga čeka ih još teža kazna, kijametski Džehennem. Ovdje se postavlja pitanje da li se svi ljudi mogu na ovako jednostavan način podjeliti u dvije skupine?

Ono što nam rivajeti govore jeste da se ljudi ne dijele samo na ove dvije skupine, već postoji i treća skupina. Treća skupina karakteris­tična je po tome što oni nemaju iman u značenju da bi bili ubrajani među vjernike, a s druge strane ne poriču Boga i neke nužnosti vjere. Da bismo pojasnili ovu treću skupinu, nužno je navesti jedan uvod. Uvod koji će nam pomoći u razumijevanju ove treće skupine ogleda se u tome da propisi Šerijata, u skladu s kojima,  – ako ih čovjek ispuni dobija nagradu, a ako ih prekrši  čeka ga kazna – ovise o dvama uvjetima. Prvi uvjet ovoga jeste da je čovjek imao znanje o vjerskim učenjima, načelima, akaidu i znanje o propisima Božijim. Ako čovjek zna, a ne provodi, zaslužuje kaznu. Ako nešto učini bez znanja, npr. neki mustehab, ali ne zna da je to mustehab, ne zaslužuje nagradu.

Pretpostavimo situaciju čovjeka koji uopće nije ni čuo za Poslanika niti ga je upoznao i u takvom je stanju umro. Kakav je njegovstatus na Sudnjem danu? Znamo da post ima određene uvjete i pravila. Ako čovjek zaposti, ne znajući sva pravila, već  posti s onim što zna, i kao takav dođe na Sudnji dan te mu se kaže da mu nije ispravan post, čovjek, što nije znao sve propise, bit će opravdan. U Kur’anu se kaže:

مَّنِ اهْتَدَى فَإِنَّمَا يَهْتَدي لِنَفْسِهِ وَمَن ضَلَّ فَإِنَّمَا يَضِلُّ عَلَيْهَا وَلاَ تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَى وَمَا كُنَّا مُعَذِّبِينَ حَتَّى نَبْعَثَ رَسُولاً

Onaj koji ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili, dok poslanika nismo poslali! [112]

Značenje bi bilo: “Ako te Mi nismo upoznali ni s jednim Poslanikom, onda si ti izuzet iz obaveze.” Ovu činjenicu potvrđuje i jedan drugi ajet:

وَلَوْ أَنَّا أَهْلَكْنَاهُم بِعَذَابٍ مِّن قَبْلِهِ لَقَالُوا رَبَّنَا لَوْلاَ أَرْسَلْتَ إِلَيْنَا رَسُولاً فَنَتَّبِعَ آيَاتِكَ مِن قَبْلِ أَن نَّذِلَّ وَنَخْزَى

A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili, sigurno bi rekli: “Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao pa bismo riječi Tvoje slijedili prije nego što smo poniženi i osramoćeni postali.”[113]

Iz ovoga zaključujemo da Allah dž.š. ne kažnjava nikog bez znanja.

Prenosi imam Džafer Sadik a.s. da je Poslanik s.a.v.a. rekao: “Moj Ummet oslobođen je devet stvari.” Od tih devet stvari ovom prilikom navest ćemo samo jednu, a to je da Ummet neće biti kažnjen za ono o čemu nije bio obaviješten tj. za ono o čemu nema znanja. Prvi uvjet da bi čovjek mogao biti obavezan i da bi se na njega mogao odnositi određeni šerijatski propis, što za rezultat ima da bude kažnjen ili nagrađen, jeste znanje. Ovaj uvjet znanja ima i svoj preduvjet, a to je da se čovjek treba truditi da stekne znanje i tek nakon toga, ako nije našao znanje, nego je došao samo do određenog znanja, on će na osnovu njega biti odgovoran – a za ostatak (ne)znanja neće biti odgovoran. Dakle, ovo načelo odnosi se samo na ljude koji su ispoljili trud da steknu znanje. Ako smo nešto naučili od naših roditelja, ne trebamo to slijepo sljediti, već i to trebamo preispitati koliko je sve to ispravno. Tek nakon toga naše opravdanje bit će prihvaćeno u Berzahu.

Uvjet da bi se u pravdanju prošlo jeste da čovjek upotrijebi sav svoj kapacitet kako bi stekao određeno saznanje. Tek onda može imati izgovor da ne bude kažnjen; a u suprotnom, nema koristi od izgovora.

Jednom prilikom Musa ibn Džafer a.s. bio je upitan:

“Da li ljudi mogu pitati u vezi s onim stvarima za kojima imaju potrebu?” Drugim riječima: da li mi možemo da ne pitamo nešto što nam je potrebno da bismo imali opravdanje da to nismo znali? Odgovor je bio kratak i jasan: “Ne!”

Imama Sadika a.s. pitali su u vezi s ajetom, gdje se kaže:

قُلْ فَلِلّهِ الْحُجَّةُ الْبَالِغَةُ فَلَوْ شَآء لَهَدَاكُمْ أَجْمَعِينَ

 Reci: “Allah ima potpun dokaz i, da On hoće, svima bi na Pravi put ukazao!”[114]

Imam u odgovoru kaže:

“Bog će svakog roba na Sudnjem danu upitati: ‘Da li si u vezi sa svojim obavezama imao znanje?’ Ukoliko kaže da je imao znanje i da je znao svoje obaveze, onda će ga Uzvišeni upitati zašto nije radio u skladu sa svojim znanjem. Ukoliko kaže da nije imao znanje, Uzvišeni će ga pitati zašto nije tragao za znanjem?”

Imam Sadik a.s. prenosi da je Božiji Poslanik s.a.v.a. rekao:

“Teško svakom muslimanu kome prođe jedna sedmica, a da u njoj jedan dan nije odvojio za stjecanje znanja.”

Svaki čovjek dužan je izdvojiti vrijeme koje će biti posvećeno stjecanju vjerskog znanja. Ukoliko tako ne postupi, smatrat će se obaveznim i neće imati izgo­vora pred Uzvišenim Gospodarom. Da bi neko mogao biti odgov­ran za nešto, uvjet je znanje, a kaže se da je stroga dužnost kretati se i stjecati znanje. Ovo govori o uvjetu koji čovjeka čini takvim da postaje odgovoran i na osnovu te odgovornosti može biti nagrađen ili kažnjen. Drugi uvjet jeste moć, tj. da čovjek bude moćan da nešto čini kako bi mogao biti kažnjen ili nagrađen. Naprimjer, nastupi mjesec ramazan i trebamo postiti. Ako nismo u mogućnosti postiti, normalno je da ne­ćemo biti kažnjeni za to. Tako je i sa stjecanjem znanja. Trebamo biti u mogućnost da negdje odemo i steknemo znanje. U Kur'anu se ob­jašnjava da nam Uzvišeni Gospodar želi olakšati, a ne želi otežati:

شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِيَ أُنزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ هُدًى لِّلنَّاسِ وَبَيِّنَاتٍ مِّنَ الْهُدَى وَالْفُرْقَانِ فَمَن شَهِدَ مِنكُمُ الشَّهْرَ فَلْيَصُمْهُ وَمَن كَانَ مَرِيضًا أَوْ عَلَى سَفَرٍ فَعِدَّةٌ مِّنْ أَيَّامٍ أُخَرَ يُرِيدُ اللّهُ بِكُمُ الْيُسْرَ وَلاَ يُرِيدُ بِكُمُ الْعُسْرَ وَلِتُكْمِلُواْ الْعِدَّةَ وَلِتُكَبِّرُواْ اللّهَ عَلَى مَا هَدَاكُمْ وَلَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

   U mjesecu ramazanu objavljen je Kur’an, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanje do­bra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli, ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti. Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana ispunite i da Al­laha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zah­valni budete.[115]

To potvrđuje i drugi ajet:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إِذَا قُمْتُمْ إِلَى الصَّلاَةِ فاغْسِلُواْ وُجُوهَكُمْ وَأَيْدِيَكُمْ إِلَى الْمَرَافِقِ وَامْسَحُواْ بِرُؤُوسِكُمْ وَأَرْجُلَكُمْ إِلَى الْكَعْبَيْنِ وَإِن كُنتُمْ جُنُبًا فَاطَّهَّرُواْ وَإِن كُنتُم مَّرْضَى أَوْ عَلَى سَفَرٍ أَوْ جَاء أَحَدٌ مِّنكُم مِّنَ الْغَائِطِ أَوْ لاَمَسْتُمُ النِّسَاء فَلَمْ تَجِدُواْ مَآءَ فَتَيَمَّمُواْ صَعِيدًا طَيِّبًا فَامْسَحُواْ بِوُجُوهِكُمْ وَأَيْدِيكُم مِّنْهُ مَا يُرِيدُ اللّهُ لِيَجْعَلَ عَلَيْكُم مِّنْ حَرَجٍ وَلَـكِن يُرِيدُ لِيُطَهَّرَكُمْ وَلِيُتِمَّ نِعْمَتَهُ عَلَيْكُمْ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

O vjernici, kad hoćete molitvu obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka; ako ste džunubi, onda se okupajte, a ako ste bolesni ili na putu ili, ako ste izvršili prirodnu potrebu, ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. Al­lah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim i da vam blagodat Svoju upotpuni da biste bili zahvalni.[116]

U posljednjem ajetu sure Bekara kaže se da nam Uzvišeni Gospo­dar ne želi otežati, već svakom, u skladu s njegovim moguć­nostima, pomoći:

لاَ يُكَلِّفُ اللّهُ نَفْسًا إِلاَّ وُسْعَهَا لَهَا مَا كَسَبَتْ وَعَلَيْهَا مَا اكْتَسَبَتْ رَبَّنَا لاَ تُؤَاخِذْنَا إِن نَّسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا رَبَّنَا وَلاَ تَحْمِلْ عَلَيْنَا إِصْرًا كَمَا حَمَلْتَهُ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِنَا رَبَّنَا وَلاَ تُحَمِّلْنَا مَا لاَ طَاقَةَ لَنَا بِهِ وَاعْفُ عَنَّا وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَآ أَنتَ مَوْلاَنَا فَانصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِين

 Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu je korist dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što ne­hotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš, pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje![117]

Sadržaj ovih ajeta odražava sadržaj onih dova koje je Poslanik Allahov s.a.v.a. učio na Miradžu,  - a ticale su se Ummeta Poslanikova - i Uzvišeni Gospodar ih je ukabulio i prihvatio. Ono što izlazi iz okvira čovjekovih mogućnosti, on za to neće biti pitan niti će biti odgovoran. Uvjet za ovo jeste da čovjek upotrijebi sve svoje potencijale i mogućnosti pa tek onda, kada to upotrijebi, ima opravdanje “ja nisam mogao više”.

Kur'an nam prenosi jedan razgovor između meleka i čovjeka u kojem nam se daje do znanja kako meleci objašnjavaju kako se trebaju sve mogućnosti iskoristiti:

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِي أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الأَرْضِ قَالُواْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَاءتْ مَصِيرًا            

Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleci će upitati: “Šta je bilo s vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će. “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – reći će meleci, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište.[118]

Dakle, kada meleci budu uzimali duše Ljudi, pitat će ih: “Što je bilo s vama, zašto ste sebi to učinili?” U trenutku uzimanja duše čovjeku, meleci uviđaju da je on imao više moći nego je sebe uspio očistiti. Melecima će odgovarati: “Mi smo na ovoj Zemlji bili od potlačenih, postojali su oni koji su imali snagu i moć u rukama i poklopili nas tako da nismo mogli ništa i zbog toga se nismo mogli usavršiti.” Meleci odgovaraju: “A zar vam Božija Zemlja nije bila dovoljno široka da se iselite?” Kur'an kaže da je njihov smještaj Džehenem i da im neće biti oprošteno. Čovjek mora iskoristiti sve svoje moći da bi stekao znanje o onome što mora znati i da bi iz­vršio ono što mora izvršiti. Ovakvo opravdanje neće biti prihva­ćeno zbog toga što ti ljudi nisu upotrebili svu svoju moć.

Čovjek će na osnovu dužnosti koje ima bit nagrađen ili kažnjen. Uvjet za to je da posjeduje znanje, a mora, također, imati moć i sposobnost vršenja onoga što zna. Vidimo da je sudbina dviju skupina jasna: oni koji su vjernici iskoristili su oni što im je dato u nadležnost, a nevjernicima , također, biva jasno,šta ih čeka. Pored toga, postoji skupina ljudi koja se trudila i pokušavala steći znanje, no njihovi pokušaji ostali su bez uspjeha. Šta njih čeka?

Kur'an u vezi s ovom trećom skupinom kaže:

إِلاَّ الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاء وَالْوِلْدَانِ لاَ يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلاَ يَهْتَدُونَ سَبِيلاً                         

Osim nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta.[119]

To je ta treća skupina. Kako će Uzvišeni s njima postupiti u Berzahu? Za njih se kaže da ima nade, jer je Bog Onaj Koji oprašta. U suri Et-Tevba, od 100. do 106. ajeta, govori se o ovim trima skupinama, ali se o trećoj malo više govori. Prvo se govori o dobrim ljudima to su oni kojima je Bog zadovoljan i koji imaju nagradu – džennetske bašče u kojima rijeke teku. Potom se govori o negativnoj skupini pa se kaže:

وَمِمَّنْ حَوْلَكُم مِّنَ الأَعْرَابِ مُنَافِقُونَ وَمِنْ أَهْلِ الْمَدِينَةِ مَرَدُواْ عَلَى النِّفَاقِ لاَ تَعْلَمُهُمْ نَحْنُ نَعْلَمُهُمْ سَنُعَذِّبُهُم مَّرَّتَيْنِ ثُمَّ يُرَدُّونَ إِلَى عَذَابٍ عَظِيمٍ

Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni – ti ih ne poznaješ, ali ih Mi poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke sta­viti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni.[120]

Tako se objašnjava sve do 106. ajeta, kada se kaže da postoji jedna skupina koja je na čekanju: da li će biti kažnjeni ili će im biti oprošteno. To je skupina kojoj nije bilo dato znanje na raspo­laganje niti su bili moćni da pređu na neko drugo mjesto.

 

Značenje kabura

Kabur ima mnoštvo značenja i to je prouzrokovalo da nastanu pogrešna razumijevanja kod islamskih učenjaka.

Riječ kabur, posmatrano iz rivajeta i terminološki, kako ga učenjaci tumače, može imati tri značenja.

1.      Prvo je značenje jame, gdje se spušta naše materijalno tijelo. Riječ kabur u ovom zna­čenju, kada se navodi u rivajetima, obično je u situacijama kada se želi govoriti o propisima za ukop mrtvaca. Kada fakihi koriste ovaj termin, oni podrazumijevaju  onaj kabur gdje se polaže mrtvo tijelo, i oni ga promatraju samo sa stanovišta određenih propisa.

Arifi i mutekellimi,u svo­jim raspravama ne koriste ovu riječ u navedenom značenju već u nekom drugom. Što oni podrazumijevaju pod pojmom kabur i kako ga oni definiraju?

2.      Kod ove skupine pod kaburom se podra­zumijeva samo tijelo čovjeka, tj. da je to zatvor za dušu. U prilog ove tvrdnje govori sljedeći ajet:

وَمَا يَسْتَوِي الْأَحْيَاء وَلَا الْأَمْوَاتُ إِنَّ اللَّهَ يُسْمِعُ مَن يَشَاء وَمَا أَنتَ بِمُسْمِعٍ مَّن فِي الْقُبُورِ                        

I nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga On hoće, a ti ne možeš one u grobovima dozvati.[121]

 U ovom ajetu govori se o živim ljudima na Ovome svijetu čija su tijela kaburovi za duše; to su oni koji ne razumiju Božanske poruke.

Dva dosad izložena značenja riječi kabur razumijevaju se tako da su svima jednaki, bilo u značenju jame u koju se polaže tijelo, ili u značenju samog tijela u kojem je duša zatvorena.

3.       Treće značenje riječi kabur takve je prirode da se u potpunosti razlikuje od čovjeka do čovjeka. Riječ je o kaburu ljudskih osobina i morala njegova, to je Berzahski kabur koji mi formiramo našim osobinama i moralom koji smo stekli još na Ovom svijetu.

Ljudske osobine koje su utkane u samu dušu čovjeka i nje­gov moral predstavljaju kaluf ili tijelo u koje će se duša preseliti u Berzahu. Na Ovom svijetu naša duša nalazi se u tijelu koje ima neke sebi svojstvene karakteristike, ali u Berzahu duša preseljava u kaluf koji je sama napravila svojim osobinama i moralom. Ovosvjetski kabur, u koji se tijelo čovjeka polaže, gradi se od faktora karakteris­tičnih za Ovaj svijet, a onaj kaluf, u koji duša u Berzahu treba ući i živjeti, gradi se iz osobina koje je čovjek stekao na Ovom svi­jetu.

S obzirom na prvu materiju od koje se gradi, naš Berzahski kaluf u koji duša preseljava ne predstavlja ništa drugo do naše osobine po kojima se razlikujemo. Teško da će se naći dva čovjeka koja su potpuno jednaka po moralnim kvalitetama. Tako će i kaburovi ljudi u Berzahu biti potpuno različiti. U predajama Ehli-bejta a.s. govori se da će nekim ljudima u njihovu berzahskom kaburu biti 99 gmi­zavaca koji će ih uznemiravati sve do Sudnjeg dana. To će biti ot­jelovljenje  njihovog misli, ahlaka, i djela. U jednom hadisu kaže se: “Kabur je ili džehennemska jama ili dženetska bašča”, što znači da je kabur o kojemu govore arifi i mutekellimi upravo u navedenom značenju.

Upitan je Imam Sadik a.s. šta je Berzah, na šta je on odgovrio:

 “To je kabur od vremena smrti do Dana proživljenja.”

 Jasnim biva i ono kada Poslanik s.a.v.a. govori da je na Miradžu vidio ljude u obliku psa, vuka, mrava, itd. Sve to zajedno govori o vrsti morala i oso­bina koje je ta skupina u sebi imala. Kada govorimo o osobinama koje formiraju Berzahski kaluf, govorimo o osobinama koje su postojane u čovjeku i koje su srasle s njim. Po pitanju pohvaljenih osobina isti je tretman; ne mogu nas sve pohvalne osobine na Onom svijetu učiniti ljudima, već samo one koje su čvrsto u nama uvriježene. Zato se u predajama kaže da je bolje i jedno malo djelo koje se stalno ponavlja, nego veliko koje se rijetko čini.

 

Nužnost postojanja kalufa kod čovjeka na Ovom svijetu, u Berzahu i na Sudnjem danu.

Berzahski kaluf samo je uvod i priprema za čovjekovo proživljenje i poprimanje drugog oblika na Sudnjem danu. Ovaj Dunjaluk predstavlja ahiretsku bašču; što zasadimo na Ovom svi­jetu, plodove toga vidjet ćemo na Onom svijetu. Hadis kaže:

“Danas je vrijeme djelovanja, a nema obračuna, a sutra je obračun i nema djelovanja.”

Da li u Berzahu postoji obaveza? Da li ljudi mogu imati slobodnu volju i djelovati i da li se može u Berzahu još usavršavati?

Čovjek na Ovom svijetu može napredovati i usavršavati se, dok na Ahiretu toga nema. Šta biva s Berzahom u kontekstu spomenutog problema? Odgovor na ovo pitanje, koje se razumijeva iz predaja i ajeta, potvrdan je. Čovjeku ostaje mogućnost da se u ovom periodu Berzaha usavršava.

Na koji se način čovjek može usavršavati?

Čovjek koji napravi neko dobro djelo još na Ovom svijetu, sve dok se ljudi budu koristili njime, do­bro stiže i vlasniku tog djela, a samim tim i njegovo se stanje u Berzahu mijenja.

Šest je osobina kojima se čovjek može koristiti i u Berzahu:

1.      dobro dijete koje traži oprost za svog roditelja;

2.      knjiga koju čovjek ostavi napisanu iza sebe – sve dok se ljudi budu koristili tim zapisom, to dobro stizat će i autoru te knjige;

3.      iskopani bunar kojim će se ljudi koristiti jer je jedan od Sunneta u Islamu vakuf; samim činom vakufa onaj koji ostavlja u emanet neko zdanje, on time dio svog imetka čini vječnim; Sunnet Imama Alija a.s. bio je da kopa bunare i ostavlja siromasima u vakuf ;

4.      drvo koje čovjek zasadi – sve dok daje plod i ljudi se koriste njime, i dobro će stizati čovjeku;

5.      tekuća voda; u bilo kojem obliku da se pripremi ljudima da se oni mogu koristiti njome, i dobro će stizati tom čovjeku;

6.      uspostavljanje i oživljavanje dobrog običaja koji će ljudi primjenjivati, pa će sve dok ljudi budu činili taj hairli običaj, dobro i njemu stizati.

U predaji se spominje ovih šest osobina, djela, ali nije ograničeno samo na to, već svako dobro djelo koje ostaje iza čovjeka može mu pomoći u njegovu duhovnom Berzahskom usavršavanju. U Berzahu se čovjek može okoristiti i time što će neko drugi učiniti nešto za njega. Sam čin djela važan je za onoga koji ga čini, ali  ozračjem tog djela mogu se okoristiti i oni u Berzahu. U predajama se kaže da kada se uči dova za svoga brata vjernika, prvo se udovoljava onome ko uči i traži u dovi, a potom onome za koga se uči.

Postavlja se pitanje na koji se način to dešava. Samim tim što u dovi tražiš dobro za nekog drugog, ti si ispoljio zadovoljstvo da njemu stigne dobro, a to znači da u sebi gradiš osobinu samilosti.

U jednom rivajetu kaže se: Poslanik s.a.v.a. prošao je pored kabura tek umrlog, gdje su njegovi bližnji plakali, na što je on rekao:

“Ako biste klanjali dva rekata za njega, to bi bilo bolje nego da cijeli vaš dunjaluk plače za njim.”

Samo to što Poslanik s.a.v.a. preporučuje govori o tome kako djelo ima utjecaja na čovjekovo usavršavanje u Berzahu.

Poslanik s.a.v.a. rekao je:

“Mrtvac je u kaburu poput utopljenika koji se davi i svakog trenutka u iščekivanju je pomoći, od vaših poklona biva obveseljen, a ti su pokloni istigfar i dova. Ako želite mrtvima pomoći, činite za njih istigfar, dove, namaz da bi se u Berzahu usavršavali.”

U predaji Imama Sadika a.s. kaže se:

“Mrtav čovjek biva obradovan vašom dovom i istigfarom kao što živi čovjek biva obradovan nekom lijepom hedijom.”

U predaji Imama Reze a.s. kaže se:

“Nema roba Božijeg koji zijareti svog mrtvog i sedam puta prouči ajet : Ina lillahi ve ina ilejhi radži’une - Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo, a da Allah ne oprosti i njemu i onom koji je u kaburu.”

Čovjek u kaburu, na bilo kojem da je stepenu, ima potrebu za pomoći. Zašto je to tako? Berzah je takve veličine da je neuporediv s Ovim svijetom, pa su i potrebe koje čovjek ima tamo mnogo veće nego na Ovom svijetu. Pored toga što su te potrebe u Berzahu neiz­brojive, određene potrebe u određenom vre­menu rastu i smanjuju se. Primjer toga jeste prva noć Berzaha.

Najteža je prva noć kabura, sami ulazak u svijet Berzaha, te se zbog toga sadakom smilujte svojim mrtvima, a ako nemate imetka, barem dva rekata namaza klanjajte za njih. Čovjek tada ulazi u njemu potpuno nepoznati svijet.

Svijet Berzaha takve je prirode da se tu čovjek susreće i s kaznom i s nagradom za svoja djela, ali ostaje mjesta da tu čovjek na neki nači uznapreduje iz lošijeg u bolje stanje. Svijet Berzaha jeste međusvijet koji objedinjuje i osobine Ahireta i osobine Dunjaluka. Naša djela, kazne i nagrade čije posljedice moramo vidjeti, što je karakteristično za Ahiret, u Berzahu pružaju mogućnost čovjeku da se ih usavrši i priskrbi sebi neko dobro.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SUDNJI DAN

 

 

Predznaci Sudnjeg dana

Rivajeti koji se bave ovom temom mogu se podijeliti u dvije skupine; :

1.      jedna govori o duhovnim stan­jima ljudi još na Ovom svijetu pred nastupanje Sudnjeg dana,

2.      a druga skupina bavi se događajima koji će se dešavati u prirodi materijalnom svijetu.

Naš glavni cilj ovdje jeste upoznavanje s načelima Islama i akai­dom te stoga nemamo namjeru da se bavimo vrstom hadisa koja govore o dešavanjima u prirodimaterijalnom svijetu.

Sudnji dan otpočinje događajem koji je poznat kao pu­hanje u rog. U mnogim predajama i ajetima koji govore o Sudnjem danu jedna od prvih stvari jeste izlaganje pitanja puhanja u rog. Govori se o dvama puhanjima u rog. Prvo puhanje u rog uzrokovat će da će sva živa bića nestati i umrijeti. Drugo puhanje uzrokovat će proživljenje ljudi i njihovu pripreme pripremu se za Sudnji dan.

Časni Kur'an u nekim od ajeta govori o obama puhanjima u rog u istom ajetu:

وَنُفِخَ فِي الصُّورِ فَصَعِقَ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَمَن فِي الْأَرْضِ إِلَّا مَن شَاء اللَّهُ ثُمَّ نُفِخَ فِيهِ أُخْرَى فَإِذَا هُم قِيَامٌ يَنظُرُونَ

I u rog će se puhnuti, i umrijet će oni na nebesima i oni na Zemlji; ostat će samo oni koje bude Allah odabrao; poslije će se u rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati.[122]

Ovaj ajet govori o obama puhanjima u rog.

Ajeti koji se bave samo jednim oblikom puhanja u rog go­vore:

وَيَقُولُونَ مَتَى هَذَا الْوَعْدُ إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ مَا يَنظُرُونَ إِلَّا صَيْحَةً وَاحِدَةً تَأْخُذُهُمْ وَهُمْ يَخِصِّمُونَ

 

مَا يَنظُرُونَ إِلَّا صَيْحَةً وَاحِدَةً تَأْخُذُهُمْ وَهُمْ يَخِصِّمُونَ

Kad će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite? A ne čekaju drugo do strašan glas koji će ih, dok se budu jedni s drugima prepirali, obuzeti.[123]

فَإِذَا نُفِخَ فِي الصُّورِ نَفْخَةٌ وَاحِدَةٌ وَحُمِلَتِ الْأَرْضُ وَالْجِبَالُ فَدُكَّتَا دَكَّةً وَاحِدَةً فَيَوْمَئِذٍ وَقَعَتِ الْوَاقِعَةُ                        

A kada se jednom u rog puhne, pa se Zemlja i Nebo dignu i od jednog udara zdrobe, toga će se dana Smak svijeta dogoditi.[124]

Događaj puhanja u prvi rog takve je prirode da će se desiti odjednom. U predaji je preneseno da će čovjek htjeti prinijeti zalogaj u usta, no to neće učiniti jer će se odjednom taj veliki događaj desiti.

Postoji i skupina ajeta koja govori samo o drugom puhanju u rog:

وَنُفِخَ فِي الصُّورِ فَإِذَا هُم مِّنَ الْأَجْدَاثِ إِلَى رَبِّهِمْ يَنسِلُونَ

I puhnut će se u rog, pa će oni iz grobova prema Gospodaru svome pohrliti.[125]

وَتَرَكْنَا بَعْضَهُمْ يَوْمَئِذٍ يَمُوجُ فِي بَعْضٍ وَنُفِخَ فِي الصُّورِ فَجَمَعْنَاهُمْ جَمْعًا    

Mi ćemo tada učiniti da se jedni od njih kao talasi sudaraju s drugima. I puhnut će se u rog, pa ćemo ih sve sakupiti.[126]

Sljedeći ajet koji govori o ovome kaže:

يَوْمَ يُنفَخُ فِي الصُّورِ فَتَأْتُونَ أَفْوَاجًا

Dan kada će se u rog puhnuti, pa ćete vi, sve skupina po skupina, dolaziti.[127]

Šta je to puhanje u rog? U davna vremena koristio se rog kada je čovjek htio poruku prenijeti na veću razdaljinu. Šta se podra­zumijeva pod rogom u predajama? Meleci su bića nadmaterijalna i kao takvi ne koriste se materijalnim sredstvima. Da je puhanje u rog ovo što je karakteristično za nas u materijalnom svijetu, to ne bi imalo smisla jer se puhanje u rog odnosi i na ljude na Ovom svijetu i one u Berzahu, a oni one u Berzahu nisu ne pod tangiraju materijalnim zakonom zakoni pa tako to puhanje u rog za njih ne bi imalo smisla. Pošto mi živimo u materijalnom svijetu, Allah dž.š. o višim zbiljama go­vori nam kroz alegoriju materijalnog svijeta.

Kur'an i predaje koriste se metodom da značenjapojmove bezmateri­jalnog nezmateri­jalnog svijeta iznose u kalufu materijalnog, osjetilnog svijeta na način koji je nama razumljiv. U ajetul-kursiji kaže se da Njegova stolica obuhvaća Nebesa i Zem­lju. Na drugom se mjestu u Kur’anu kaže:

I doći će Gospodar i meleci u sa­fovima. [128]

Zašto je ovo na ovaj način rečeno kad znamo da je Bog čista bezmaterijalnostnematerijalnost? To je zato da nam se Njegova snaga, moć i nadmaterijalna značenja nadmaterijalna približe kroz osjetilne pojmove. Allah dž.š., da bi nam opisao svoju apsolutnu moć,  i da bismo mi mogli to razumjeti, koristi spušta se na nivo se našeimg razumijevanjem razumijevanja kako mi vidimo moć na Ovom svijetu, tjzato nam za svoj kursij.j kao daje primjer kralja kraljevskog prijestolja - simbolizirajući nam kralja koji sjedi na prestolju.

 

 

Opisivanje apstraktnog os­jetilnim

Ovaj metod ne primjenjuje samo Kur'an, već ga uočavamo i u predajama Poslanika i Ehli-bejta a.s.

U jednoj predaji sam Poslanik s.a.v.a. kaže:

“Mi skupina poslanikaci razgovaramo s ljudima na nivou njihova razumijevanja.”

Tako možemo zaključiti da puhanje u rog nije puhanje u neki koziji ili ovčiji rog. Israfil, čija je obaveza puhanje u rog, nad­materijalan je i nema pluća da bi mogao puhati u nešto. To Israfilovo puhanje u rog jeste primjenjivanje moći koju mu je Allah dž.š. dao i s kojom on može ljude usmrtiti. Korišćenje te moći koju mu je dao Allah dž.š. dao, kur'anskom terminologijom označeno je kao puhanje u rog, jer on time na upečatljiv način odašilje poruku da svi moraju umri­jeti. Za puhanje u rog u jednom drugom ajetu kaže se – poziv:

وَاسْتَمِعْ يَوْمَ يُنَادِ الْمُنَادِ مِن مَّكَانٍ قَرِيبٍ يَوْمَ يَسْمَعُونَ الصَّيْحَةَ بِالْحَقِّ ذَلِكَ يَوْمُ الْخُرُوج 

I osluškuj! Dan kada će glasnik pozvati iz mjesta koje je blizu, Dan kada će oni čuti istinit glas – to će biti Dan oživljenja.[129]

Ni u  poziv u ovom ajetu ovom ajetu poziv ne možemo razumjeti u onome materi­jalnom značenju jer se i to odnosi na ljude u Berzahu, što nije ništa do je ispol­javanje moći Israfilove korišćenjem Božijeg imena – Onaj Koji oživljava. Imena Božija jesu zbilje, pa tako i čovjek koji dosegne zbilju što je označena imenom Onaj Koji oživljava, on kao takav može, s Boži­jom dozvolom, oživljavati ljude. U jednoj predaji kaže se da je sam Allah dž.š. taj koji će drugi put puhnuti u rog, naravno kroz kanal Israfilov.

Kroz sljedeću predaju steći ćemo sliku o dvama puhanjima u rog. Pitali su Imama Sedždžada kako će se puhnuti u rog. On reče:

 “Al­lah dž.š. naredit će Israfilu pri prvom puhanju u rog da se spusti do DunjalukDunjaluka. S njim će biti jedan rog koji ima s jedne strane izlaz s dvjema glavama, a između tih dviju glava bit će razmak koliko između Nebesa i Zemlje.”

Simbolika ovih dviju glava znači da će Israfil imati moć i nad Zemljom i nad svijetom nadmaterijalnog. U nastavku imam Sedždžad kaže:

“Israfil će puhnuti u rog i iz tog roga izići će glas koji će usmrtiti sve stanovnike Zemlje; neće ostati žive duše i svi će umirati u stanju zatečenosti. Taj glas obuhvatit će i stanovnike Nebesa te će i oni umrijeti u strašnom grču.”

Allah dž.š. tada će reći zapovijediti Israfilu da i on umre, pa će i on umrijeti. Nakon toga izdat će zapovijed nebe­sima i ona će se raspasti, izdat će zapovijed planinama i one će se pokrenuti, a to je značenje ajeta:

يَوْمَ تَمُورُ السَّمَاء مَوْرًا وَتَسِيرُ الْجِبَالُ سَيْرًا فَوَيْلٌ يَوْمَئِذٍ لِلْمُكَذِّبِينَ

Na dan kada se Nebo silno uzburka, a planine s mjesta po­maknu! Teško na taj Dan onima koji su poricali.[130]

Imam Sedždžad a.s. nastavlja:

“A potom će Allah dž.š. svojom moći zago­spodariti svime Svojom moći, pa će uputiti glas na način da on do svih dopre. Glas će reći: ‘Čija je danas apsolutna vlast?’ Neće biti nikoga ko bi mogao odgovoriti na ovo. Potom će Bog reći: ‘Glas je Boga Jedinoga, Kahhara, Ja sam Bog osim kojeg drugog boga nema, nema Meni sudruga, Ja sam stvorio stvoreno Svojom moći i Svojom voljom usmrtio sve i Svojom moći Ja oživljavam.’ Nakon toga Allah dž.š. puhnut će u rog i potom će izići glas iz dijela roga koji je okrenut nebesima. Niko neće biti na nebesima, a da neće biti oživljen. Vratit će se svi meleci, nosioci Arša i prib­ližit će se i Džennet i Džehennem, te će sva stvorenja biti proživljena radi obračuna.”

Prenosilac hadisa kaže kada je imam Sedždžad a.s. došao do ovoga dijela, suze su ga oblile i plakao je naričući. Ovo bi i nama trebala biti pouka da se osvijestimo, dođemo sebi i pripre­mimo se za obračun.