KAKO DO PRAVE SPOZNAJE.

Četiri vrste spoznaje.

Razlike spoznaje šuhudom sa tri druga načina spoznaje.

Prednost arifa nad ostalima..

Počinjemo s akaidetskim uvodom, uz dovu Uzvišenom Allahu da ono što ovdje pročitate bude odgovor na vaša pitanja ili razrješenje vaših dilema. Naime, koliko god naša uvjerenja i poimanja budu čvršća, jasnija i stabil­nija, njihove posljedice, naša djela, bit će bolja. U jednom hadisu Poslanik s.a.v.a. kaže: “Ako vidite čovjeka da puno posti i klanja, nemo­jte ga odmah previše hvaliti dok ne vidite kakav mu je stupanj ra­zumi­jevanja, jer je nagrada srazmjerna količini svijesti, odnosno, razuma uključenog u djelo.”

Što je naše vjerovanje, naša akida, čvršće, stabilnije i argu­men­tovanije, naša djela bit će plodnija. Moramo nastojati otkloniti neke sum­nje koje bi mogle utjecati da nam djela ne budu nagrađena maksimalnom nagradom.

Pri ovom najviše ćemo se oslanjati na knjigu rahmetli Tabatabaija Principi filozofije i metod realizma, gdje je on, u vrijeme kada je još uvijek bila aktuelna komunistička propaganda, odgovorio na mnoge sum­nje koje su odatle dolazile. Poslije njega Mutahari, veliki iranski učenjak i učenik Tabatabaija, napisao je fusnote i pojašnjenja njegova teksta tako da se sve to složilo u pet svezaka.

Ovo će biti osnova našeg razumijevanja akide, a razmotrit ćemo stavove i drugih autora koji su dali značajan doprinos izučavanju ove nauke. Od vas želim da ovu tematiku ozbiljno proučite i problem­atizirate, da, ukoliko bude potrebno, postavljate pitanja, a tako ćete i na mene djelovati da još oz­biljnije proučavam tu temu.

Ono što vidimo u zahiru (spoljašnjosti) svijeta zapravo su najudal­jenije tačke preko kojih spoznajemo svoga Stvoritelja. Drugim riječima, spoznajemo Stvoritelja pomoću Sunca, Mjeseca, ali to su samo najdalji znakovi Božiji, ima ih i bližih. Dakle, želimo prodrijeti kroz svijet ma­terije i doći s onu stranu materije, ući u svijet metafizike i malo zaviriti šta ima tamo.

Mnogi su, shodno svojoj materijalističkoj ograničenosti za ova pi­tanja Božije egzistencije i bića, rekli: “To su za nas toliko udaljene i ne­pojmljive stvari da nemamo šta o tome pričati.”

Kada prodremo kroz svijet materije onako kako su to tretirali mark­sisti (materijalni koncept svijeta, kako su to oni rekli), dolazimo do zaključka da nam Ovaj svijet, zapravo, ne nudi nikakve dokaze o posto­janju Onostranog svijeta, svijeta duhovnosti.

Budući da smo i mi sami materijalna bića Ovoga svijeta, činjenicama vezani za Onostrani svijet, svijet gajba – metafizike, stvari su već malo teže shvatljive, te to od nas zahtijeva veće obraćanje pažnje na njih.

Kada čovjek kroz materijalni svijet pokuša dosegnuti svijet onostranosti, suočava se s pitanjem kako naći put do Onog svijeta, kako pronaći prave metode (puteve) koje ga vode do svijeta onostranosti i, uopće, koji su putevi mogući da bismo dosegnuli Onaj svijet? Kada pos­trojimo ove puteve, postavlja se pitanje koji je od njih najbolji. I evo, sa ovim pitanjima dolazimo na teren filozofije – kako i koji najbolji put pronaći nešto je čime se bavi filozofija. Upravo je jedna grana filozofije ta koja se bavi spoznajom bitka. Ako bismo se htjeli temeljito ovim po­zabaviti, ne bismo se više bavili akaidom nego spoznajnim teorijama iz gnosticizma. Pretpostavimo da se hoćemo više baviti akaidom. S obzi­rom da nam je stalo da dođemo do neke spoznaje, morat ćemo se djelimično baviti i gnosticizmom ili epistemologijom, pa ćemo to spojiti i dobiti nešto lakše shvatljivo i prihvatljivo.

Četiri vrste spoznaje

Generalno rečeno, imamo četiri vrste spoznaje, četiri puta koja nas vode do nje:

1.       Putem empirijske (iskustvene) nauke. Ona se stiče posredstvom pet spol­jnih čula: vida, sluha, dodira, njuha, okusa – na osnovu kojih dolazimo do misaonih zaključaka. Iako se sve ovo temelji na pet čula, akl (ra­zum) ima ulogu upravljača nad svim. Nemo­guće je dosegnuti jedan prirodni zakon, a da pritom niste upotri­jebili razum koji za preduvjete koristi spomenuta čula. Naprim­jer, kada jedan zubar ispita pedeset vrsta bolova zuba i ustanovi da određeni zubi pate od odre­đene vrste karijesa, na osnovu ra­zuma zaključuje i general­izira – donosi opći zakon koji tretira veći broj zuba. Ustanovi npr. deset vrsta bolesti i kaže da će određeni lijek obavezno i sigurno liječiti ovih deset vrsta bolesti. Naravno, zubar to može učiniti samo razumom, dok očima samo gleda zube.

Tako je i u fizici, matematici, hemiji, uvijek se posredstvom čula dolazi do pripremnih uvjeta da bi se na osnovu akla dao definitivan sud ili zakon. To se obično naziva opća formula koja se dobija na osnovu vi­đenja, slušanja...

2.       Spoznaja direktno aklom. Ovdje se zaključci donose pomoću pos­tulata logike. Dakle, koristimo čistu logiku, bez eksperi­menata. U ovo spadaju zaključci koji se tiču filozofije, logike, matematike, gdje nije potreban nikakav eksperi­ment.

3.       Spoznaja pomoću oslanjanja na iskrenost onoga koji nas upu­ćuje. To je slučaj kada koristimo svoje prediskustvo. Neko dođe i kaže da je Božiji poslanik, istestiramo ga, te kada ustanovimo da je on zbilja onaj koji ima informacije iz Onostranog svijeta, i to ono što mi ne znamo, zaključimo da je taj čovjek zbilja povezan sa silom koja je izvan nas i da govori istinu, te da ćemo ga od ovog momenta slijediti u svemu što kaže.

Odgovori na mnoštvo pitanja koja imamo u vezi s kaburom, Onim svijetom, Džennetom i ­Džehennemom i Stvoriteljem proistječu iz jedne činjenice – našeg pre­poznavanja poslanstva. Pretpostavimo da kupite kartu, sjednete u avion i idete, recimo, na hadž. Ni u jednom momentu ne sumnjate da će taj avion otići u Mekku, ne pitate se uopće da li taj pilot zna voziti avion i da li će vas možda odvući na neku drugu destinaciju.

Zašto sebi ne postavljamo ta pitanja? Zato što ne sumnjamo da će vlada, tj. država, napraviti takvu vrstu izdaje, te da će bilo ko voziti avion kuda on hoće. Drugo, znamo da su dosadašnji piloti stručni i zato ne sumnjamo u stručnost pilota koji nas vozi, kao ni u to da će nas odvesti na određenu destinaciju. Kada bi se slučajno postavilo pitanje da li je pi­lot teror­ista, da li će nas ubiti, to bi izazvalo strepnju i u krajnjem slučaju paniku.

Budući da nam nisu data valjana obavještenja o poslanstvu, javljaju se nesigurnosti i pitanja koja o pilotu aviona ne bismo postavljali. Ovaj metod temelji se na oslanjanju na osobu u čiju smo se iskrenost osvje­do­čili. Ovo se odnosi na sve vrste povjerenja: zubara – da će uraditi sa našim zubima ono što mi očekujemo, mehaničara i, na koncu, na Božijeg Poslanika – čime stičemo povjerenje da je sve što on kaže istina.

Imamo, dakle, dosad tri puta spoznaje: čulo, akl i oslanjanje na isk­renost onoga ko nas upućuje.

4.       Četvrta spoznaja jeste osvjedočenje ili šuhud, kada se u sebi osvje­dočimo da je taj put ispravan. Naprimjer, volite svog brač­nog partnera, osjećate u dubini srca ljubav prema njemu; ili nekoga mrzite i osjećate pravu mržnju prema njemu. Kada done­sete odluku da nešto učinite, to činite na os­novu svog unutarnjeg (batinskog) znanja o toj stvari. Ako hoćete danas ići u Zenicu, znate da ima autobus u pet sati, krećete sigurni, jer imate znanje o tome – i to je znanje putem osvjedočenja.

Postoji jedna razlika između osvjedočenja (šuhuda) i ova prva tri puta spoznaje (has, akl, te'abudi). Kada o nekom objektu koji je izvan vas imate znanje, taj objekat je ma'lum (poznat), a mi smo alim (znalac). Veza između ta dva pojma nije pravolinijska, a između nas je potreban jedan most. Ako znamo kako izgleda željeznička stanica i zamislimo je, između stvarne željezničke stanice koja je ma'lum, i nas koji smo alimi postoji posredna veza, tj. ono što smo projicirali u svojoj glavi. Dakle, spojka nije di­rek­tna, već ima posredstvo. Kada gledate sebe u ogledalu, ono je pokazatelj vas samih. Kada bi neko izmakao ogledalo, ne biste se vidjeli, tj. ne biste spoznali sami sebe.

Posredna veza između znalca (alima) i ma'luma prisutna je u ona prva tri puta spoznaje, a kod četvrtog puta, šuhuda, imamo direktnu spoznaju – spoznaju unutar sebe. Kada je u pitanju ljubav ili mržnja, znamo sâmo znanje i objekat, i mi smo, zapravo, jedno te isto – nema distance, ne može nam niko izmaći ogledalo, pa da ne spoznamo tu ljubav ili mržnju. Ako ho­ćete znati je li čaj vreo ili se ohladio, morate ga dohvatiti i putem čula dodira to shvatiti. Ali kada su u pitanju parametri ljubavi i mržnje ili uopće osjećaja, ne trebaju nam spoljni predmeti koji bi nam na to ukazivali.

Osim ovoga postoji još jedna razlika između četvrtog i prva tri načina spoznaje. Da podsjetimo, prva tri traže posrednu vezu da bismo ih razumjeli, a za četvrti nam ne treba posrednik. Koja je druga razlika? Ovdje nemamo posla s tim da li ima Boga ili ne. Možemo pretpostaviti da smo i komu­nisti.

Ovo pitanje određeno je onom čuvenom Descartesovom (Dekart): “Mislim, dakle, postojim.” Zašto je on izrekao ovu misao koja je postala čuvena? Šta je on zaključio pa je ovo izrekao?

Razlike spoznaje šuhudom u odnosu na tri druga načina spoznaje

Evo razlike: tri prva puta spoznaje mogu nešto zaključiti, ali mogu i pogriješiti. Zašto? Zato što se zaključuje posredstvom nečega. Kad upotrijebimo četvrti put, dakle šuhud, sami zaključujemo putem svoje nutrine, bez spoljnih posrednika.