Naša glavna tema je spoznaja. Ranije smo razmatrali spoznaju putem pro­čišćenja duše. U pitanju je saznavanje imanentno gnosticima – ari­fima. Rekli smo da arifi nemaju problema s razumom, ali da daju pred­nost ovoj irfanskoj spoznaji. Spomenuli smo i gole materijali­ste koji ne vjeruju u Onaj svijet, pa s njima nema dijaloga. Tek da spomenemo, ma­terijalisti su oni koji sumnjaju da postoji drugi svijet, ne priznaju ga niti žele iznositi svoje stavove o njemu. Oni spoznaju putem čula, te niti poriču niti potvrđuju postojanje bilo čega u izvanmaterijalnom svijetu. Bave se pukom materijom i izvan nje ne vide ništa. Shodno tome, zato­čeni su tim materijalnim svijetom. Nemaju nikakvih informacija o Ovom svijetu.

Tradicionalisti, oni koji vjeruju samo u stvari pre­nesene hadisom

Zastupnici ove teorije su ešarije, hanbelije, ehli-sunnetski i šiijski konzervativci. Mutezilije, malikije, hanefije i šiijski filozofi ne zastu­paju ovu teoriju. U pitanju je najkritičnija grupa, jer su to oni koji sve govore s hadisom na usnama i imaju jak izgovor za svaki svoj stav. Tradicionalisti (hadisije) će reći da je pitanje Božijeg jedinstva, zapravo, nebesko pitanje i da ljudi ne­maju pravo davati svoje stavove, te da samo putem istinskih predaja možemo o tome nešto zaključiti. Zbog toga je nužno da se ovim pozabavimo.

Istinski islamski filozofi prihvataju da je pitanje Božijeg jedin­stva nebesko pitanje i da se tiče viših izvanmaterijalnih stvari, te da se za rješenje tih pitanja trebamo osloniti na informacije koje nam dođu s Neba. Ali, da li je i razum materijalna stvar ili je on iz ne­beskih sfera? Razum je, ustvari, izvanmaterijalna kate­gorija. Razum je Uzvišeni stvorio kao nematerijalni bitak putem kojeg čovjek može pojmiti cijeli materijalni svijet. Razum je taj pokretač koji čovjeka pokreće sa dna materijalnog svijeta ka Nebu – izvanma­teri­jalnom svijetu.

Kakav je dokaz islamskih filozofa za sve ovo što tvrde? To su, ust­vari, oni hadisi na koje se pozivaju tradicionalisti u kojima se kaže da je Uzvišeni stvorio čovjeka kao dvokomponentno biće sačinjeno od tijela, koje je vezano za zemlju, i duše, koja je spojena sa nebom. Nema ni­kakve prepreke da Božanski potencijal, akl – kojeg je Uzvišeni položio u čovjeka prilikom stvaranja – pojmi ovaj materijalni svijet. Upravo putem ovoga Božiji poslanici uspostavljaju vezu sa onostranim svijetom, dobi­jaju habere otuda i prenose ih ljudima.

Islamski filozofi kažu hadisijama da im je prigovor gotovo ravan prigovoru mušrika poslanicima koji su od njih tražili da poslanici učine da im meleci siđu s Kur’anom, jer zašto je Kur’an poslan preko ljudi. Kur'an kaže:

Oni govore: “Trebalo je da mu se pošalje melek!” A da meleka pošaljemo, s njima bi svršeno bilo, ni cigli čas vremena im ne bi više dao. A da ga melekom učinimo, opet bismo ga kao čovjeka stvorili i opet bismo im učinili nejasnim ono što im nije jasno. (En-An'am, 7-8)

وَقَالُواْ لَوْلا أُنزِلَ عَلَيْهِ مَلَكٌ وَلَوْ أَنزَلْنَا مَلَكًا لَّقُضِيَ الأمْرُ ثُمَّ لاَ يُنظَرُونَ وَلَوْ جَعَلْنَاهُ مَلَكًا لَّجَعَلْنَاهُ رَجُلاً وَلَلَبَسْنَا عَلَيْهِم مَّا يَلْبِسُونَ

Islamski filozofi dalje iznose svoje argumente: “Niko od nas nije tvrdio da razum ima neograničenu moć spoznaje. Da je tako nešto neko rekao, to bi značilo negaciju potrebe Božijih poslanika na zemlji.” I dalje ostaje visiti pitanje kako je moguće tvrditi da je ra­zum kadar razriješiti sve čovjekove dileme, a s druge strane kažemo da ako je tako, onda on eliminiše potrebu za Božijim poslanicima?

Ako je razum svemoćan, šta će nam Božiji poslanici?

Gdje je granica razuma i odakle stupaju poslanici? Poslanici su tu da osvijetle naše potencijale, tj. da naš razum aktivi­raju, jer kad bi naš ra­zum bio 100% efektivan, ne bi, uistinu, bilo pot­rebe za poslanicima. To je, recimo, isto kao puna čaša vode – nema pot­rebe dolijevati više vode u nju. Ovo nam govori da je razum još uvi­jek samo potencijal. Nije iskorišten. Islamski filozofi sada kažu da je razum u stanju pojmiti jedan dio izvanmaterijalne zbilje, ali ne svu zbilju. Tada stupaju poslanici i nadopunjuju ra­zum, odnosno oni aktiviraju ostatak razuma da bi mogao pojmiti i ostale izvanmaterijalne zbilje.

Prema islamskim filozofima, ono što se tiče spoznaje Onog svijeta izlazi iz tri moguće postavke:

Ø      ili su stvari potpune razumske prirode,

Ø      ili su stvari protivrazumske prirode,

Ø      ili su stvari izvanrazumskog karaktera.

Šta je razumno? To je ono što razum može prihvatiti i shvatiti.

Šta je protivrazumsko? To je kao kada hoćete smjestiti dvije stvari na jedno mjesto ili kao kada kažete da jedna stvar i jeste i nije ovdje, ili stav da se ne može staviti veliko tijelo u malo, niti da dio može biti veći od cjeline.

Šta je izvanrazumsko? To je situacija kada razum u osnovi nešto prihvata, a ne može dokučiti sve finese toga: npr. postojanje Uzvišenog. Razum potvrđuje postojanje, ali kvalitet tog postojanja ne zna. Svijet Berzaha i Sudnjeg dana razum potvrđuje, ali ne može potvrditi njihov kvalitet. Ja mogu prihvatiti da to postoji, ali finese svega toga ne mogu.

Zašto onda Božiji poslanici? Da bi izvanrazumske stvari prezentirali nama. Mudraci kažu da akl ima moć, ali to ne podrazumijeva da on ima ap­so­lutnu moć. Razum je u stanju pojmiti da Ovaj svijet ima početak, kraj i da ima svog Stvoritelja i zna da se taj svijet kreće i da će jednom završiti. Među­tim, o bitku, suštini Ovog svijeta, on ne zna ništa i tu mu trebaju informacije iz višeg svijeta. Potreban mu je nebeski Vahj i neko ko će mu taj Vahj prenijeti i objasniti, a to su Božiji poslanici.

Kant veli da je postojanje Boga izvan domašaja razuma. Da je čovjekova duša vječna, razum ne može potvrditi. Koje su granice čovjekove slobode, razum također ne može odrediti. Ove informacije treba dobiti iz čovjekove svijesti i praktičnog razuma.

Naravno, islamska filozofija ove Kantove stavove poriče i pobija, ali ono što prihvata kao pozitivno iz Kantovih stavova jeste da Kant, kao ev­ropski filozof, priznaje manjkavost razuma. Islamski filozofi, iako razum smatraju moćnim, nikad nisu ustvrdili da je on ka­dar spoznati zbilje koje su izvanzemaljske.

Jedan od primjera kako Uzvišeni uzdiže čovjeka na najvišu deredžu jeste da je meleke nagnao da učine sedždu čovjeku. Meleci su negodovali rekavši: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati. Međutim, rekli smo da je Allah poučio Adema svim imen­ima. Kada je Adem rekao šta zna pred melecima, oni su se uvjerili ko­liko je čovjek (Adem) potencijalno uzvišeniji od njih. Tada je melecima došla naredba da učine sedždu čovjeku i oni su to učinili. (El-Bekara, 30-33)

Šta znači Ademova sedžda?

Sedžda je svaki čin koji Gospodaru prikazuje Njegovo gospodstvo i našu poniznost pred njim. Padanje licem na zemlju, činjenje rukua, sve se to računa kao ibadet. Sve što je veća poniznost u činjenju sedžde, toliko se ibadet smatra većim. Sedžda je dokaz da se onaj koji je čini smatra nižim u odnosu na svoga Gospodara i prikazuje najvišu poniznost. I zato čovjek svoje lice prilikom sedžde spušta na zemlju iz poniznosti prema Gospodaru.

Da bi čovjekovu nadmoć nad melecima još više objelodanio, Allah im naređuje da čovjeku učine sedždu. Šta je sedžda? To je ono što meleci imaju u “mislima” i trebaju preto­čiti u praksu. Čak i ako je bilo nekih protesta ili pobune meleka u vezi s Ademovom ulogom, ovom sedždom to je izbrisano. Oni su ovako i djelom priznali svoju inferiornost naspram Adema.

Dvije stvari ovdje treba podvući:

1.      Sedžda nije učinjena Ademu kao čovjeku, mužu, nego kao sim­bolu svih nas, čovječanstva. Zašto baš njemu sedžda? Zato što je on bio prvi potpuni čovjek koji je odražavao insana u pravom smislu. Kada dođete na operaciju, ne prepuštate se nekoj osobi, već njenoj tituli doktora, jer ona izražava znanje i čini da vi imate povjerenja u njegovo znanje. Ne obilazimo oko Kabe zbog toga što je to kamen, već zato što je simbol spajanja sa Stvoriteljem.

Kako ćemo odgovoriti nekome ko nas pita: “Kako su meleci učinili sedždu sinovima Ademovim kada u Kur’anu jasno kaže da meleci čine sedždu Ademu (Usdžudu li Ademe)? Kako ćemo ih uvjeriti da se ta sedžda odnosi i na nas? Kur’an nam sâm donosi dokaz da se ta sedžda odnosi na Ademove sinove, a ne samo na Adema. Kada se tretira pitanje hilafeta čovjekovog na zemlji, to se svakako ne odnosi samo na Adema a.s. Jasno je da se misli na Ademove sinove. Dokazano je i da će posto­jati njegovi potomci koji će biti uzvišeniji od njega samog, jedan od njih je i Muhammed s.a.v.a.

Adem predstavlja i halifu na zemlji, ali nije samo on halifa. Vidimo koliko je ta funkcija uzvišena kada se Ademu čini sedžda i u isto vrijeme cijelom čovječanstvu.

2.      Iblis, koji je odbio učiniti sedždu čovjeku i pobunio se zbog nad­moći koju je dobio čovjek (Adem), kaže da će Ademovo potom­stvo zavoditi do Sudnjeg dana. I ovdje vidimo da se ona sedžda koju meleci čine Ademu odnosi na cijelo čovječanstvo, a ne samo na Adema.

“E tako mi dostojanstva Tvoga” – reče – “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!” (Sad, 82-83)

قَالَ فَبِعِزَّتِكَ لَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ

 “Gospodaru moj” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zave­dem. (El-Hidžr, 39)

قَالَ رَبِّ بِمَآ أَغْوَيْتَنِي لأُزَيِّنَنَّ لَهُمْ فِي الأَرْضِ وَلأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ

Da je sedžda učinjena samo Ademu, Iblis se ne bi, bijesan zbog toga, svetio svima nama, već samo Ademu. Sedžda je praktično oči­tovanje prihvatanja Božije odredbe da je Adem veći i da ima znanje koje me­lecima nije dostupno. Djelo je finalni proizvod čovjekovih misli i nje­gova ah­laka. Meleci su sedždom dokazali šta je u njihovim “mislima”. Naprimjer, kada se dvoje ljudi nakon svađe pomire i zagrle, sam čin grljenja je praktična potvrda onog pomirenja koje je u njihovim glavama.

Različit tretman naših djela u Božijem svijetu tekvina od onih u svijetu tešri’a

Trebamo znati da su naša djela u Božijem svijetu (tekvin) različita od onih u ovosvjetskom (tešri’). U svijetu tekvina nema promjena zakona niti nadomještanja, a u tešri’ svijetu zakoni se mijenjaju, nadopunjuju. Naprimjer, kada se kćerka uda daleko, majka dolazi u posjetu, kćerka ima ulogu domaćina iako je majka na neki način po hijerarhiji na većem stepenu od kćerke. Ili kao kada učenik dolazi kod svog alima na ders, a ovaj ga prethodno usluži čajem.

Jedan vrhunski doktor na osnovu svojih radova, djela i dobre prakse imenovan je za direktora bolnice. U bolnici radi veći broj specijalista u raznim branšama. Da li jedan vrhunski kardiolog, koji možda zna više od direktora bolnice, mora slušati njega jer je na većem položaju? Mora, na­ravno. Moguće je da neko ko ima manji nivo obrazovanja bude nadre­đen nekome ko ima više znanja iz te oblasti.

U tekvinu, Božanskom zakonu, toga nema. Na Ovom svijetu, ako neko ima dva sevapa više od nas, on je nama nadređeni, a ne mi njemu. Nemo­guće je u svijetu meleka da Džibril, koji je na najvišem položaju, nekoga propusti naprijed. Tekvin je kao sistem brojeva: nemoguće je da realan broj tri bude veći od četiri. Tri ima svoju vrijednost. Četiri je iznad njega. U Božijem zakonu ne može se ništa promijeniti, dok su naši za­koni često na nivou adeta, a adeti se mijen­jaju svakodnevno.

Kada Uzvišeni kaže melecima da učine sedždu Ademu, to nije ovaj tešri’ – ovozemaljski zakon, već je to Božanski zakon gdje se tačno zna da je Adem na ljestvici iznad meleka. Kada po tom zakonu meleci čine sedždu Ademu, možemo zaključiti da Adem, kao simbol ljudske vrste, zauzima veći stupanj od meleka.

Da li je čovjekovo ponašanje ili njegov potencijal rezultiralo time da čovjek postane veći od meleka? Neki će reći da su djela doprinijela tome. Drugi će to poreći, argumentirajući to ajetom u kojem se čovjek tretira kao životinja. Ipak, naše dobro djelo je to koje nas čini većim od me­leka. A čega je rezultat čovjekovo djelo? Naravno, čovjekovog lijepog ahlaka i morala.

Kada vidite vojnika da hrabro i strpljivo stoji na liniji odbrane, pod kišom granata, zaključujete da je on u svojoj nutrini pobijedio strah. Ako ga vidite da bježi i skače, znate da je strašljivac u svojoj nutrini. Da li je neko hrabar ili ne, odlika je njegove unutarnje prirode. Posljedica je uvi­jek slabija od uzroka. Voda je lošijeg kvaliteta na kraju nego na samom izvoru. Čovjekov ahlak rezultat je njegovih misli. Ukoliko neko ima do­bar misaoni sklop, kadar je pretočiti svoje misli u lijepo ponašanje. Zašto je neko hra­bar? Zato što zna da je to bitno za njegovu vjeru, domovinu, porodicu; a onaj kome domovina i vjera ne znače ništa, on će naravno pobjeći negdje.

Djelo je rezultat ahlaka i ono je slabije od ahlaka jer je ahlak njegov izvor. Izvor ahlaka jesu čovjekove misli, pa su misli jače od ahlaka. Svje­tona­zor meleka je tevhid: obožavanje Jednog, Jedinog Boga u čistoj formi. Kako onda jedan rezultat stvaranja – čovjek, treći stepen (prvo su misli, drugo ahlak i treće djelo), može biti na većoj deredži od meleka (prvog stepena)?

Još jedno potpitanje: Kad spomenemo ajet: I pouči On Adema svim imenima, uvijek naglasimo da su ovdje u pitanju principi svih zbilja – međutim, otkud mi danas znamo da se ovo zove kuća, a ne nekako dru­gačije?

Odgovor: Ta imena uopće nisu imeničnog karaktera, već su to sim­boli koji označavaju principe Božijeg stvaranja.

Ko je većiuzvišeniji: čovjek ili melek?

Među učenjacima od pamtivijeka postavljalo se pitanje da li je zbilja čovjeka veća od meleka i, ako jeste, u čemu je tajna čovjekove veličine. Postoji mnogo odgovora na ovo pitanje.

Jedna skupina misli da je čovjek svakako veći od meleka, ali ne svi ljudi, već samo jedna odabrana skupina među njima, istinski vjernici, oni koji imaju čiste misli, ahlak i djela. Oni imaju prednost nad melecima. Ova skupina svoj stav temelji na Kur’anu i hadisu. U suri El-Isra', u 70. ajetu stoji:

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kop­nom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im ve­like pred­nosti nad mnogima koje smo stvorili.

وَلَقَدْ كَرَّمْنَا بَنِي آدَمَ وَحَمَلْنَاهُمْ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَرَزَقْنَاهُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ وَفَضَّلْنَاهُمْ عَلَى كَثِيرٍ مِّمَّنْ خَلَقْنَا تَفْضِيلاً

Ovo ‘alâ kesîrin ili “nad mnogima” ne odnosi se na mnogo ljudi, već na mnoge skupine. Budući da su u skupini svih bića i meleci, i iz ovog ajeta se da zaključiti kako je čovjek veći od meleka. Imamo i hadise Poslanika s.a.v.a. u kojima se navodi da je čovjek veći od meleka. I ovdje se misli na vjernika, a ne na sve ljude.

U suri El- A'raf, u 179. ajetu stoji:

Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالإِنسِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

Za one ljude koji su niži od životinja svakako ne možemo reći da su veći od me­leka, jer oni nisu ni kao životinje, oni su još i gori. Imaju pamet, oči i uši, ali ipak žive život poput životinja. Niži su jer su život­inje lišene pameti.

Druga skupina kaže da ljudi jesu veći od meleka, ali ne na način kako to tumači prva skupina. Pokoravanje meleka nije izraz njihove volje, nego je Allah dž.š. u njihovu nutrinu utkao besprijekornu pokor­nost. Zapravo, oni ne znaju drugačije nego da se pokoravaju.

Međutim, čovjek ima moguć­nost izbora: da se kreće Pravim ili krivim putem. Čovjek se nađe u rascjepu iz­među poslušnosti i nepos­lušnosti. S jedne su strane šejtani i njihovi po­magači, čovjekove strasti i porivi, dunjalučke obmane, neznanje – sve je ovo stalo naspram druge strane – čovjekovog akla kojeg napadaju. Takav čovjek svjesno se odlu­čuje za davanje prednosti svom aklu, čin­jenju dobrih djela i on, upravo zbog ovih odlika, prema ovoj drugoj skupini, postaje uzvišeniji od me­leka. Ali, ni ovo se ne od­nosi na sve ljude, nego su samo neki veći od meleka.

Fahrudin Razi, veliki mufessir, zastupa treću skupinu. Kada postro­jimo ljude po njihovoj vrednosnoj skali naspram Stvoritelja, na prvi stu­panj stavljamo poslanike, na drugi, ispod poslanika, stavljamo meleke, ali samo poslanike među melecima: Mikaila, Džibrila, Israfila, Azraila, treći stepen pripada ostalim melecima, a na četvrtom je stupnju narod. Fahrudin Razi upravo je na ovaj način protumačio 43. ajet sure El-Bekara:

Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!

وَأَقِيمُواْ الصَّلاَةَ وَآتُواْ الزَّكَاةَ وَارْكَعُواْ مَعَ الرَّاكِعِينَ

Postoji i četvrta skupina koja je podijelila meleke u dvije skupine:

a)        Kerubini, najbliži Allahu dž.š. meleci uzvišeniji od ostalih me­leka. Oni kažu da su poslanici (misli se na poslanike Ademovog potomstva) uzvišeniji od meleka kerubin.

b)        Ova skupina za ostale meleke tvrdi da su uzvišeniji od ljudi.

Jedina razlika između mišljenja ove skupine i stava Fahrudina Razija jeste da su oni jedne meleke nazvali kerubinima, a skupina Fah­rudina Razija zove ih poslanicima među melecima.

Fahrudin Razi u 21. svesku svog tefsira navodi ovaj svoj stav kojeg je prihvatio Gazali, stav da su meleci kerubini – najveći meleci, a da su Božiji poslanici veći i od meleka kerubina, te da su ostali meleci veći od ostalih ljudi.

U petoj skupini Mutezilije tvrde da su svi meleci uzvišeniji od svih ljudi. Kažu da su oni koji tvrde da su neki ljudi veći od meleka, po­tomci Lutova naroda, jer se, ustvari, taj narod sveti melecima zato što su ih u zemlju utjerali kamenjem. Mutezilije napadaju onu prvu skupinu koja dio ajeta “nad mnogima” iz sure Isra tumači da se odnosi na mnoge skupine, pa time i na meleke. Zamahšeri u svom tefsiru Kešaf kaže da je hadis u kojem se kaže da su ljudi veći od meleka prenio Ebu-Hurejre, te s obzi­rom da njegovi hadisi nisu sahih, to nema nikakav značaj. On kaže da se čovjek treba ponositi time što se bar može približiti melecima kerubinima.

Tabatabai kaže da oni čovjekovo prvenstvo nad melecima tumače time što je čovjek izložen neprestanoj borbi između dobra i zla pa bira dobro što je dokaz da su oni koji su izabrali dobro slijedili akl i da su mudro izabrali taj put. Dobra djela uzrokuju i dobru nagradu, a loša po­dra­zumijevaju kaznu. Postoji razlika između onih koji su pokorni Bogu i onih koji su svjesno izabrali dobro. Kolike će ko nagrade dobiti zavisi od uvjeta. Za istu poslušnost neće svi dobiti istu nagradu.

Neko se npr. sačuvao grijeha kad su žene u pitanju, ali je živio u Komu, Mekki ili Medini, a sasvim je druga stvar kada se neko sačuva od istog grijeha u Bosni ili negdje u Evropi. Ako ćemo slijediti logiku po kojoj je čovjek uzvišeniji od meleka jer ima mogućnost griješenja, a to ne radi, meleci ne samo da su niži već nemaju nikakvu vrijednost, tvrdi Ta­bata­bai. Ako je nešto tretirano kao nužna poslušnost, to i nije poslušnost. Ako za njih kažemo da su poslušni, i to nužno poslušni, to nema nikakvu vrijednost.

Ako bismo vrednovali ljude i meleke po njihovoj volji uloženoj u određeno djelo, posao meleka ne bi vrijedio ništa, jer nisu uložili nimalo volje. Međutim, u Kur'anu su oni vrlo bliski Allahu dž.š. oni su onî ko­jima On povjerava tajne, te ih je učinio i prenosiocima svoje Objave. To su Božiji robovi, odabrani i cijenjeni, oni se nikada ne suprot­stavljaju Allahu i sve rade po Njegovoj odredbi.

U suri Et-Tahrim, u 6. ajetu stoji:

O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleci strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا قُوا أَنفُسَكُمْ وَأَهْلِيكُمْ نَارًا وَقُودُهَا النَّاسُ وَالْحِجَارَةُ عَلَيْهَا مَلَائِكَةٌ غِلَاظٌ شِدَادٌ لَا يَعْصُونَ اللَّهَ مَا أَمَرَهُمْ وَيَفْعَلُونَ مَا يُؤْمَرُونَ

U 26. i 27. ajetu sure El-Enbija stoji:

Oni govore: “Milostivi ima dijete!” Hvaljen neka je On! A me­leci su samo robovi poštovani. Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.

وَقَالُوا اتَّخَذَ الرَّحْمَنُ وَلَدًا سُبْحَانَهُ بَلْ عِبَادٌ مُّكْرَمُونَ لَا يَسْبِقُونَهُ بِالْقَوْلِ وَهُم بِأَمْرِهِ يَعْمَلُونَ

Ovim je poništena njihova tvrdnja da je čovjek veći od meleka zato što ima mogućnost griješenja, a meleci nemaju.

Tabatabaijev odgovor na pitanje zašto je čovjek

uzvišeniji od meleka

Tabatabaijev odgovor kritičarima koji traže objašnjenje zašto je čovjek uzvišeniji od meleka, ujedno je odgovor na pitanje: Da li je čovjekovo ponašanje ili njegov potencijal, tj. ibadet, rezulti­ralo time da je čovjek kao simbol ljudskog roda veći od meleka? Rekli smo da je čovjek veći od meleka zbog toga što čini ibadet, a ibadet je vanjski čin. Da bi čovjek uradio neko djelo, mora to djelo osmisliti, pa ga staviti na nivo ahlaka i tek ga na trećem stepenu realizirati.

Prema ovome, djelo je rezultat ahlaka, a izvor ahlaka su misli. Znači da je djelo čovjeka na trećem stepenu. Čovjekovo djelo bilo je ibadet, pa je zbog toga proglašen većim od meleka. S druge strane kaže se da su meleci čisti akl, posjeduju samo akl. Pa kako da čovjek koji je na trećoj deredži vrednosne skale, a sami meleci su na prvom stepenu, bude veći od me­leka?

Tabatabai kaže da prvo moramo pronaći uzrok čija je posljedica to da je čovjekovo dobro djelo veće od čistog akla meleka. U čemu je toliki čovjekov potencijal koji je rezultirao tako velikim djelom? Čovjekovo dobro djelo samo ukazuje na čisti i lijepi ahlak, odnosno sam razum. Ako čovjek posti, taj post ukazuje da čovjek u svojoj glavi obožava i voli svog Stvoritelja. Ili ako neko krene na hadž, pogotovo u davnim vremenima kada se putovalo po tri mjeseca, potroši novac, ostavi porodicu, to nje­govo djelo ukazuje na veliku svijest i ljubav prema svom Stvoritelju. Ne­koga može i njegova savjest odvraćati od griješenja, jer je svjestan da je njegov Gospodar Taj Koji sve vidi, Koji mu daje sve, pa kako bi Mu on uzvratio griješenjem. Ta njegova savjest odvraća ga od grijeha.

Čovjekovo djelo ukazuje na njegov karakter, na njegovu stvarnu bit, a to je ljubav prema Stvoritelju. Ukoliko neko ima dobro djelo, a u batinu je loš, to djelo ne vrijedi ništa. Takva su djela munafika: imaju sve odlike do­brog djela, ali im je nutrina iskvarena i truhla.

U jednom hadisu kaže se: “Blago li se onima koji u ibadetu liju suze, koji vole sve vrste Božijih naredbi, ne shvatajući ih kao nešto što im je nametnuto.”

Meleci u svojoj biti imaju samo čistoću, nur. Prirodno je da će iz nji­hove biti izaći čisto djelo. A kad pogledamo bit čovjeka, tu ima svega: strast, nagon, egoizam..., pa je prirodno da će djelo koje izađe iz takve čovjekove prirode biti zaprljano. Iz samog ibadeta ne možemo zaključiti da je čovjek veći od meleka. I pored tog batina koji nije tako čist, čovjeka je Uzvišeni podučio svim imenima. On ima potencijal da svoju bit toliko razvija (kao kad se balon napuše), za razliku od meleka koji to ne mogu. Nutrina meleka upakovana je u jedan zlatni kovčeg i ograničena, ali čovjekova nutrina, onakva kakva je, puna nečistih stvari, ipak ima jednu zlatnu nit koja može narasti velika.

Djela meleka lijepa su, ali fiksirana i uvijek vrijede isto, a čovjekova djela su u početku male vrijednosti, ali kasnije mogu imati veliku vrijed­nost. Svaki čovjekov ibadet ili dobro djelo širi mu pomalo njegov spektar vrijednosti. Čovjek može na ovaj način, širenjem duhovnih vrlina, širen­jem one zlatne niti, doći do takvog stepena da sve one nečistoće iz svog batina počisti i da prevaziđe meleke u tome. Meleci su vještački cvi­jet – lijep, ali ograničen, a čovjek je prirodni cvijet koji ima moć napre­do­vanja. Ovdje dolazi do izražaja hadis: “Ako vidite čovjeka koji puno klanja nafile, nemojte mu se odmah diviti, dok ne vidite kakav mu je akl, jer će sevab biti upravo srazmjeran uključenošću akla.”

Vrijednost naših djela mjeri se količinom spoznaje ishodovane tim djelima

Vrijednost naših djela nije količina djela, već količina spoznaje koja je ishodovana tim djelima. Vrijedno je ono zbog čega činimo ibadet, a ne ko­liko ćemo ustajati, bitno je za koga se uči Kur'an, a ne koliko se uči. Zato se ne treba bazirati samo na količinu klanjanih rekata, nego na namjeru s kojom se klanja.

Poslanika s.a.v.a. jednom su pitali: “Kako se skoncen­tri­sati u na­mazu?” On odgovara: “Kada pođete na namaz, pretpostavite da vam je to posljednji namaz.”

Zamislimo da s tim namazom završavamo s ovim svije­tom. Tada bismo bili skoncetrisani na namaz. Uzmimo za primjer da postimo, usta­nemo na sehur, jedemo i vratimo se spavati, po danu opet prespavamo, pa se probudimo i iftarimo. Ovim poručujemo ramazanu da ga ne želimo vidjeti te ga jednostavno prespavamo. Takvi postovi su vrlo male vri­jed­nosti. Zato pokušajmo raditi na kvalitetu, a ne kvantitetu.

U sljedećem ajetu ističe se:

A onima koji vjeruju - Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepraved­nog!” (Et-Tahrim, 11)

وَضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا لِّلَّذِينَ آمَنُوا اِمْرَأَةَ فِرْعَوْنَ إِذْ قَالَتْ رَبِّ ابْنِ لِي عِندَكَ بَيْتًا فِي الْجَنَّةِ وَنَجِّنِي مِن فِرْعَوْنَ وَعَمَلِهِ وَنَجِّنِي مِنَ الْقَوْمِ الظَّالِمِينَ

Ovaj ajet zapravo je odgovor na pitanje šta činiti da bismo bili val­jani muslimani. Kur'an je jasan u tome i kaže da je čovjek sa svojim po­tencijalima na izuzetno visokom nivou. Navedeni kur’anski primjer Asije, žene faraonove, objašnjenje nam čini lakšim. Šta nam nedostaje da mi i spomenuta žena imamo zajedničke odlike? Kada je ona mogla odi­grati tu ulogu, možemo i mi. Da vidimo ko je, zapravo, bila žena faraonova.

Ona moli Gospodara da joj sagradi kod Sebe kuću i da je spasi od faraona, njegova mučenja kao i od naroda nepravednog. Ona je ovdje is­postavila četiri molbe:

1.      Tražila je da bude blizu Gospodara u Džennetu,

2.      Spas od faraona,

3.      Udaljenost od zla djela faranova,

4.      Odbijanje zla faraonovih sljedbenika (nije htjela biti kao oni).

Ova je priča vrlo bitna iz dva ugla i daje strateške smjernice: To je bila jedna žena opskrbljena svim životnim potrepštinama, ali je sve to ostavila. Iz ovog zaključujemo da je stvarna bit insana nje­gov ruh. Ne­bitno je da li je čovjek žensko ili muško, bitan je ruh. Prilikom stva­ranja svijeta ljudi su stvoreni u dvije grupe: kao muškarci i kao žene. Kada su u pitanju njihove materijalne potrebe, razlikuju se, ali sa stano­višta haki­kata, upotpunjenja duhovnog, duhovne sposobnosti, potrage za istinom, tu nema razlike. Zašto? Zato što su osnovni vrednosni parametri svakog čovjeka a trojaki:
trojaki:

Ø      ilm (znanje),

Ø      mogućnost da se odbije od sebe neko zlo,

Ø      strasti.

Ove tri stvari uobličuju čovjeka na Ovom svijetu i nalaze se i u muškarcu i ženi. Ko god ove tri odrednice digne na najveći nivo, može doći do faze potpunosti (savršenstva). Zato Kur’an zaključuje da je faraonova žena, koja je ove tri stvari preodgojila u sebi, postala uzorom svim i muškarcima i ženama na Sudnjem danu. Uloga ove žene za nas postaje vjerodostojna i vrijedna pažnje onda kada spoznamo stvarnu bit faraona. Na osnovu kur'anskih ajeta navest ćemo neke faraonove odlike.

Ključne faraonske odlike

1.      Bio je nasilnik. U 141. ajetu sure El-A'raf kaže se:

I pošto smo vas Mi od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali – to je bilo teško iskušenje Gospodara vašeg.

وَإِذْ أَنجَيْنَاكُم مِّنْ آلِ فِرْعَونَ يَسُومُونَكُمْ سُوَءَ الْعَذَابِ يُقَتِّلُونَ أَبْنَاءكُمْ وَيَسْتَحْيُونَ نِسَاءكُمْ وَفِي ذَلِكُم بَلاء مِّن رَّبِّكُمْ عَظِيمٌ

Ovo nam ukazuje na to da je faraon ponizio svoj narod. Naprimjer kada neko nekoga pretuče, samo tijelo preživi udarce, ali ruh ostaje čitav, ali kada čuvar, koga štiti država, maltretira nekoga u zatvoru, a žrtva mu ne može ništa, takvo batinjanje teže je i čovjeka ponižava do srži, te mu trpi i tijelo i ruh. Faraon je ponizio ljude time što je držao takav sistem vladavine koji ih je stalno ponižavao. Narod je slušao faraona zbog poniženosti.

2.      Faraon nije bio glumac, on je zaista imao stvarnu moć. To potvrđuje 83. ajet sure Junus:

I ne povjerova Musau niko, osim malo njih iz naroda faronova, iz straha da ih faraon i glavešine njegove ne počnu zlostavljati – a faraon je zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.

فَمَا آمَنَ لِمُوسَى إِلاَّ ذُرِّيَّةٌ مِّن قَوْمِهِ عَلَى خَوْفٍ مِّن فِرْعَوْنَ وَمَلَئِهِمْ أَن يَفْتِنَهُمْ وَإِنَّ فِرْعَوْنَ لَعَالٍ فِي الأَرْضِ وَإِنَّهُ لَمِنَ الْمُسْرِفِينَ

Pokazao je svoju nadmoć nad narodom. On je posjedovao jedini or­ganizirani sistem koji je imao ljude pod svojom komandom. Kada je Musa došao kod faraona rekavši mu da dolazi u ime Boga, faraon odgo­vora:

“O Hamane” – reče faraon – “sagradi mi jedan toranj ne bih li sti­gao do staza, staza nebe­skih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on zaista lažac.” I eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen od Pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na nje­govu štetu. (El–Mu'min, 36-37)

وَقَالَ فِرْعَوْنُ يَا هَامَانُ ابْنِ لِي صَرْحًا لَّعَلِّي أَبْلُغُ الْأَسْبَابَ أَسْبَابَ السَّمَاوَاتِ فَأَطَّلِعَ إِلَى إِلَهِ مُوسَى وَإِنِّي لَأَظُنُّهُ كَاذِبًا وَكَذَلِكَ زُيِّنَ لِفِرْعَوْنَ سُوءُ عَمَلِهِ وَصُدَّ عَنِ السَّبِيلِ وَمَا كَيْدُ فِرْعَوْنَ إِلَّا فِي تَبَابٍ

 Neki tumači Kur'ana misle da je faraon želio uistinu napraviti kulu, dimnjak, da je bio glup i prizeman i htio dati do znanja da je on moćan napraviti tu kulu do Neba, a Musaovog boga nema nigdje. Tabata­bai kaže da to nije tačno, već je faraon u to vrijeme imao instrumentarij kojim je zvijezde vidio, pa je naredio podređenim da traže gore nešto što liči na boga. Stavio je do znanja da će, ako nađe boga gore, priznati ga.

3.      Faraon je bio bogat, što potvrđuje i 88. ajet sure Junus:

I Musa reče: “Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na Ovom svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zape­čati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!”

وَقَالَ مُوسَى رَبَّنَا إِنَّكَ آتَيْتَ فِرْعَوْنَ وَمَلأهُ زِينَةً وَأَمْوَالاً فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا رَبَّنَا لِيُضِلُّواْ عَن سَبِيلِكَ رَبَّنَا اطْمِسْ عَلَى أَمْوَالِهِمْ وَاشْدُدْ عَلَى قُلُوبِهِمْ فَلاَ يُؤْمِنُواْ حَتَّى يَرَوُاْ الْعَذَابَ الأَلِيمَ

Musa se našao na mjestu svake osobe koja se logički nastoji protiv­niku suprotstaviti.

4.      Uspostavio je aparat vlasti koji krši zakone i pravdu. U suri Ta-ha, u 24. ajetu naređuje se:

Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!

اذْهَبْ إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى

A u 43. ajetu iste sure stoji:

Idite faraonu, on se, doista, osilio,

اذْهَبَا إِلَى فِرْعَوْنَ إِنَّهُ طَغَى

Slikovito rečeno, faraon je bik koji ima rogove moći sazdane od svo­jih poslušnika, naoružane svom tehnikom tog vremena, ali lišene razuma. Postavlja se pitanje kako mu se suprotstaviti.

5.      Imao je moć govorništva i utjecaja na svoje sljedbenike, a bio je i dobar političar koji svoje sljedbenike vodi u zabludu. U suri Ta-ha u 79. ajetu:

…faraon je narod svoj u zabludu doveo, a nije na Pravi put iz­veo.

وَأَضَلَّ فِرْعَوْنُ قَوْمَهُ وَمَا هَدَى

Nije bilo jednostavno da ljudi progutaju laži nego je to bilo dobro upakovano, a s druge strane bila je faraonova moć koja je na njih ostavljala utisak, tako da su mu vjerovali. Kada se nekoga plašiš i osje­ćaš prema njemu strahopoštrovanje, prihvataš od njega i laži njegove.

6.      On je bio onaj koji je uvijek težio za vlašću, moći. Dobro je ra­zu­mijevao političke stvari. U suri El-Kasas u 4. ajetu čitamo:

Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, smutljivac je bio.

إِنَّ فِرْعَوْنَ عَلَا فِي الْأَرْضِ وَجَعَلَ أَهْلَهَا شِيَعًا يَسْتَضْعِفُ طَائِفَةً مِّنْهُمْ يُذَبِّحُ أَبْنَاءهُمْ وَيَسْتَحْيِي نِسَاءهُمْ إِنَّهُ كَانَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ

Ono što se dešava u Iraku nije ništa novo, preuzeto je od drevnog faraona.

7.      On je onaj koji je sišao sa kolosijeka ljudskosti. Ne samo on nego i njegove glavešine.  

I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili. (El-Kasas, 8)

فَالْتَقَطَهُ آلُ فِرْعَوْنَ لِيَكُونَ لَهُمْ عَدُوًّا وَحَزَنًا إِنَّ فِرْعَوْنَ وَهَامَانَ وَجُنُودَهُمَا كَانُوا خَاطِئِينَ

8.      Za sebe je tvrdio da je bog koji stvara. Sebi je priskrbio osobine ne samo zemaljskog nego i vladara cijelog svijeta, Nebesa.

“O velikaši” – reče faraon – “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi to­ranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac!” (El-Kasas, 38)

وَقَالَ فِرْعَوْنُ يَا أَيُّهَا الْمَلَأُ مَا عَلِمْتُ لَكُم مِّنْ إِلَهٍ غَيْرِي فَأَوْقِدْ لِي يَا هَامَانُ عَلَى الطِّينِ فَاجْعَل لِّي صَرْحًا لَّعَلِّي أَطَّلِعُ إِلَى إِلَهِ مُوسَى وَإِنِّي لَأَظُنُّهُ مِنَ الْكَاذِبِينَ

Tabatabai kaže da se iz ovog ajeta potvrđuje da je imao naučnu od­stupnicu u to vrijeme u odnosu na drugi svijet, da je razmišljao da zav­lada svim planetama. Zbog toga je sebe smatrao bogom cijelog svemira.

I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: “Ovo je samo smišljena čarolija; nismo čuli da se ovako nešto dešavalo u doba predaka naših!” (El-Kasas, 36)

فَلَمَّا جَاءهُم مُّوسَى بِآيَاتِنَا بَيِّنَاتٍ قَالُوا مَا هَذَا إِلَّا سِحْرٌ مُّفْتَرًى وَمَا سَمِعْنَا بِهَذَا فِي آبَائِنَا الْأَوَّلِينَ

Sam obmanjivački faraonov govor ima smisla onda kada u njemu ima i nešto stvarnosti. Kada SAD, npr., kažu da žele uspostaviti red u svijetu, one imaju to­liko moći da im neki i povjeruju da će nešto tako napraviti. Da to kaže neka nejaka država, npr. Burkina Faso, svi bi se smijali. Faraon je, dakle, imao nešto pokazati ljudima da bi oni vjerovali u njegove laži.

9.      U 39. ajetu sure El-Ankebut kaže se:

I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli.

وَقَارُونَ وَفِرْعَوْنَ وَهَامَانَ وَلَقَدْ جَاءهُم مُّوسَى بِالْبَيِّنَاتِ فَاسْتَكْبَرُوا فِي الْأَرْضِ وَمَا كَانُوا سَابِقِينَ

10.    Bio je onaj koji ubija, što svjedoči i ajet:

 “Pustite vi meni” - reče faraon - “da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove. (El-Mu’min, 26)

وَقَالَ فِرْعَوْنُ ذَرُونِي أَقْتُلْ مُوسَى وَلْيَدْعُ رَبَّهُ إِنِّي أَخَافُ أَن يُبَدِّلَ دِينَكُمْ أَوْ أَن يُظْهِرَ فِي الْأَرْضِ الْفَسَادَ

Nije bio spreman saslušati bilo kakav govor koji bi mu se protivio. Musa je govorio faraonu jako blagim i tanahnim govorom. Iako mu se on tako obra­ćao, faraon je, ne trpeći opoziciju, naredio da ga ubiju. Njegovo bogat­stvo i moć izazvali su u njemu oholost. Bio je onaj koji stalno udara. Žestoko je kažnjavao protiv­nike, pa čak i neutralne.

11. Bio je neprestani hvalisavac moći svojom.

I faraon obznani narodu svome: “O narode moj” – reče on – “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? (Ez-Zuhruf, 51)

وَنَادَى فِرْعَوْنُ فِي قَوْمِهِ قَالَ يَا قَوْمِ أَلَيْسَ لِي مُلْكُ مِصْرَ وَهَذِهِ الْأَنْهَارُ تَجْرِي مِن تَحْتِي أَفَلَا تُبْصِرُونَ

12. U 10. ajetu sure El-Fedžr poručuje se:

…i faraonom, koji je šatore imao.

وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ

Faraon je posjedovao eksere. On je protivnike svoje polagao na dasku na kojoj su bili ekseri, a zatim bi je prikovao za drvo i ostavljao bi ih da umru.

 “Vi ste mu povjerovali” – viknu faraon – “prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i ustrajniji. (Ta-ha, 71)

قَالَ آمَنتُمْ لَهُ قَبْلَ أَنْ آذَنَ لَكُمْ إِنَّهُ لَكَبِيرُكُمُ الَّذِي عَلَّمَكُمُ السِّحْرَ فَلَأُقَطِّعَنَّ أَيْدِيَكُمْ وَأَرْجُلَكُم مِّنْ خِلَافٍ وَلَأُصَلِّبَنَّكُمْ فِي جُذُوعِ النَّخْلِ وَلَتَعْلَمُنَّ أَيُّنَا أَشَدُّ عَذَابًا وَأَبْقَى

Ne samo to, svojoj ženi Asiji, kada je primila Musaovu vjeru, zaku­cao je noge i ruke za dasku, stavio joj teški kamen na prsa i tako je osta­vio na suncu. Nakon toga postala je šehid.

Jedna žena, krhko biće, staje naspram cijele faraonske mašinerije. Ako zamislimo nasilničku facu tog faraona koji nije imao nikakvog milosrđa, a imao je moć – a ona u centru te moći – imala je sva uživanja, pa čak i političku moć, svi bi joj dolazili izražavajući poniznost, želeći ispuniti neke svoje želje. S druge strane, ona ne samo da je dobro znala da će ove privilegije izgubiti nego je znala da će biti suočena sa nje­go­vom odmazdom, pa i smrću. Našla se na raskrsnici: sve slasti s jedne strane, a s druge iman. Ona je odabrala ovo drugo. Sada se postavlja pi­tanje: Koja je to moć u čovjeku i koji je to po­ten­cijal da on postane kadar suprotstaviti se svim moćima, teroru, zlostavljanju i da odbaci sva uživanja?

Još su zanimljivije dvije poente koje izlaze iz spomenute priče:

a)      Promotrimo prvo njenu dovu: “Gospodaru, spasi me od faraonova terora i od njegova djela.” Šta se podrazumijeva pod ovim djelom? Može se spasiti od faraona, pobjeći će u neku drugu zemlju, ali ako sutra postane ohola i preuzme njegove osobine, šta je onda postigla?

Da ne bude poput nas koji smo se borili protiv bivših režima, pa kad do­bijemo vlast u ruke, po­našamo se isto kao oni. Zato Asja kaže da je Allah spasi od faraona, ali i od njegova djela (tj. nje­govih osobina).

b) A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nasilničkog!” (Et-Tahrim, 11)

وَضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا لِّلَّذِينَ آمَنُوا اِمْرَأَةَ فِرْعَوْنَ إِذْ قَالَتْ رَبِّ ابْنِ لِي عِندَكَ بَيْتًا فِي الْجَنَّةِ وَنَجِّنِي مِن فِرْعَوْنَ وَعَمَلِهِ وَنَجِّنِي مِنَ الْقَوْمِ الظَّالِمِينَ