Kur'an potencira da je čovjek posjednik dva potencijala: vanjskog i unutarnjeg. U suri El-Bekara Kur’an iznosi niz čin­jenica koje ovo potvrđuju. Evo tih ajeta:

O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju mo­litve! Allah je doista na strani strpljivih. I ne recite za one koji su na Al­lahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate! Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovan­jem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravom putu! (El-Bekara, 153-158)

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَعِينُواْ بِالصَّبْرِ وَالصَّلاَةِ إِنَّ اللّهَ مَعَ الصَّابِرِينَ وَلاَ تَقُولُواْ لِمَنْ يُقْتَلُ فِي سَبيلِ اللّهِ أَمْوَاتٌ بَلْ أَحْيَاء وَلَكِن لاَّ تَشْعُرُونَ وَلَنَبْلُوَنَّكُمْ بِشَيْءٍ مِّنَ الْخَوفْ وَالْجُوعِ وَنَقْصٍ مِّنَ الأَمَوَالِ وَالأنفُسِ وَالثَّمَرَاتِ وَبَشِّرِ الصَّابِرِينَ الَّذِينَ إِذَا أَصَابَتْهُم مُّصِيبَةٌ قَالُواْ إِنَّا لِلّهِ وَإِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعونَ أُولَـئِكَ عَلَيْهِمْ صَلَوَاتٌ مِّن رَّبِّهِمْ وَرَحْمَةٌ وَأُولَـئِكَ هُمُ الْمُهْتَدُونَ

Vidimo iz 153. ajeta da se Allah dž.š. obraća samo vjernicima, a ne svim ljudima. Ko su ti strpljivi koje Allah spominje? To vidimo iz 156. ajeta. Njima je namijenjena milost Božija. Ovdje je Kur'an razmotrio ulogu čovjeka na Ovom svijetu i istakao najvažnije načine o tome kako može putem unutarnjeg i spoljnog potencijala koji mu je podaren sav­ladati tegobe i iskušenja.

Prvo što zaključujemo iz navedenih ajeta jeste da čovjek poput os­talih stvorenja živi u svom prirodnom okruženju, a priroda je, kako smo rekli, “osuđena” da živi u skladu sa Božanskim zakonima. Isto tako, voda uzima oblik posude u koju se stavi; i živa bića u kojem god svijetu žive ponašaju se u duhu zakona toga svijeta, tj. zauzimaju oblike koje im je taj svijet ponudio.

Iz navedenog izvodimo nekoliko zaključaka:

Ø      Čovjek je primoran živjeti po zakonima materijalnog svi­jeta,

Ø      Osnovno obilježje materijalnog svijeta jeste sukobljavanje unutar njega. Čovjek je suočen sa neimaštinom, srećom, tugom i drugim stvarima. Nemoguće je živjeti u materijalnom svijetu pravolini­jski, tj. da čovjeka ništa ne mimoiđe od ovih nedaća.

Ø      Stalna suočavanja u materijalnom svijetu odraz su Božanskog za­kona koji je htio da tako bude.

U suri El-Fatir Allah dž.š. kaže:

Oholost na Zemlji i ružno spletkarenje – a spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe. Zar oni mogu očekivati nešto drugo već ono što je zadesilo narode drevne? U Allahovim za­konima ti nikad nećeš naši promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja. (El-Fatir, 43)

اسْتِكْبَارًا فِي الْأَرْضِ وَمَكْرَ السَّيِّئِ وَلَا يَحِيقُ الْمَكْرُ السَّيِّئُ إِلَّا بِأَهْلِهِ فَهَلْ يَنظُرُونَ إِلَّا سُنَّتَ الْأَوَّلِينَ فَلَن تَجِدَ لِسُنَّتِ اللَّهِ تَبْدِيلًا وَلَن تَجِدَ لِسُنَّتِ اللَّهِ تَحْوِيلًا

Božiji je zakon da voda teče nizbrdo, a da Allah hoće, On to može promijeniti. Čovjek ne može pobjeći od ovoga. Čovjek je prinuđen živjeti u ovakvom sistemu. To je, ustvari, Božanska sudbina od koje nema uto­čišta.

U 155. ajetu sure El-Bekara Kur'an ističe jednu posebnu vrstu nes­reće koja se odnosi samo na jednu skupinu ljudi, ne na sve, a tiče se društvenog života zajednice.

Svi problemi i iskušenja, koji nas mogu zadesiti, mogu se riješiti na tri načina:

1.      Putem razuma – Bog nam je dao moć spoznavanja da bismo mo­gli razriješiti neke stvari. Kako nam je dat problem, isto tako nam je dat i ra­zum da možemo pronaći rješenje za taj problem. Čak i umobol­nicima Allah je dao toliko razuma da mogu riješiti neke prob­leme,

2.      Moć izbora i slobodne volje – Kad se neko nađe u ve­likim prob­lemima, u stanju je izabrati manji problem,

3.      Moć duše kojom može nadjačati druge.

Čovjek s ova tri potencijala može razriješti svaki problem. U ma­teri­jalnom svijetu ne postoji niti jedan problem, a da Božanski zakoni nisu našli rješenje za njih. Nikad nismo u ćorsokaku. Ovo možemo uporediti sa slagalicom koju dijete sastavlja. Unaprijed znamo da ne ne­dostaje ni­jedan dio, ali dijete ne zna i ono će se patiti i nakon izvjesnog vremena složit će slagalicu i riješiti problem. Uzvišeni je stvorio takve za­konitosti, te ako pomoću razuma uradimo sve kako treba, pronaći ćemo rješenje.

Kur'an ističe da postoji veliki problem koji se ne tiče jedne individue nego skupine. Skupni problemi obično su teži i strašniji od onih pojedi­načnih, čovjek ih se više plaši i hvata ga panika mnogo češće nego kod pojedinačnih problema. Posljedice su, obrnuto, gorče kod pojedi­nač­nih problema nego kod skupnih te su čak teže i od zemljotresa i sličnih po­java. U pitanju su ratovi i međusobni sukobi.

Kada Allah kaže: O vjernici…, nekoliko stvari se podrazumijeva: prvo, vjernici su malobrojni, drugo, protiv njih je cijeli svijet, čak i pri­pad­nici njihove skupine i treće, suprotstavljanje njima – vjernicima – ima za cilj rušenje Božije vjere i pravednosti i onemogućavanje poziva u vjeru.

Maločas navedeni ajeti tiču se prvenstveno Poslanika s.a.v.a. i nje­gove skupine, ali uključuje i općenitost koja se tiče svih vjernika u svim vremenima.

U Kur’anu se poručuje:

I iz svakog mjesta u koje dođeš, ti lice svoje Svetom hramu ok­reni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani ok­renite, da vam ljudi ne bi imali šta da prigovore, osim inadžija između njih – njih se ne bojte, Mene se bojte! – i da bih blago­dat Svoju prema vama upotpunio i da biste na Pravom putu bili. Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči. (El-Bekara, 150-151)

وَمِنْ حَيْثُ خَرَجْتَ فَوَلِّ وَجْهَكَ شَطْرَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ وَحَيْثُ مَا كُنتُمْ فَوَلُّواْ وُجُوهَكُمْ شَطْرَهُ لِئَلاَّ يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَيْكُمْ حُجَّةٌ إِلاَّ الَّذِينَ ظَلَمُواْ مِنْهُمْ فَلاَ تَخْشَوْهُمْ وَاخْشَوْنِي وَلأُتِمَّ نِعْمَتِي عَلَيْكُمْ وَلَعَلَّكُمْ تَهْتَدُونَ كَمَا أَرْسَلْنَا فِيكُمْ رَسُولاً مِّنكُمْ يَتْلُو عَلَيْكُمْ آيَاتِنَا وَيُزَكِّيكُمْ وَيُعَلِّمُكُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُعَلِّمُكُم مَّا لَمْ تَكُونُواْ تَعْلَمُونَ

Ili, u 146. ajetu iste sure poručuje se:

Oni kojima smo dali Knigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.

الَّذِينَ آتَيْنَاهُمُ الْكِتَابَ يَعْرِفُونَهُ كَمَا يَعْرِفُونَ أَبْنَاءهُمْ وَإِنَّ فَرِيقاً مِّنْهُمْ لَيَكْتُمُونَ الْحَقَّ وَهُمْ يَعْلَمُونَ

Dvojako očitovanje strpljivosti

Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo strahom i gladovan­jem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive. (El-Bekara, 155)

وَلَنَبْلُوَنَّكُمْ بِشَيْءٍ مِّنَ الْخَوفْ وَالْجُوعِ وَنَقْصٍ مِّنَ الأَمَوَالِ وَالأنفُسِ وَالثَّمَرَاتِ وَبَشِّرِ الصَّابِرِينَ

Vidimo da se ovdje rat ne najavljuje izričito kao oružana agresija, već kroz strah, glad, gubljenje imetaka. Pored akla, moći izbora i snage duše, imamo i četvrtu moć – moć sabura. Znači, vjernici u svom životu na sabur se oslanjaju kao na četvrtu nogu stolice. Ova četvrta noga sto­lice održava i ova tri ostala mehanizma za zaštitu čovjeka, jer ako nema strpljivosti, otići će i moć raz­mišljanja, izbora i duše. Evo primjera: kad se neko nađe u panici, on uopće ne zna šta da radi jer nema akla da shvati, oslanja se na nešto drugo. Hadis kaže da je sabur u imanu kao glava na tijelu.

Sabur se može dvojako očitovati:

Ø      u borbi za dobro,

Ø      u zaštiti od grijeha.

Prvi se očituje u klanjanju, postu, davanju zekata i sadake, a drugi se ogleda u sprečavanju grijeha kod samog sebe: ne klevećemo, ne uzi­mamo tuđe pravo, ne uznemiravamo nikoga. Ovaj drugi teži je i na većoj je deredži. Postoji i tzv. podsabur koji podrazumijeva strpljivost u smislu trpljenja nečijih loših ahlaka, teške naravi ili da bismo postigli određene ciljeve. Trpljenje drugih jedan je od važnih elemenata sabura potreban za postizanje društ­venih ciljeva.

Abdullah Ensari, jedan od velikih arifa, na svom putu duhovnog uz­dizanja, rekao je:

“Kada bi svi ljudi reagovali na način: ‘Bit ću dobar onome ko je meni dobar i bit ću zao prema onome ko je prema meni zao’, ljudi bi se sveli na nivo životinja, jer tako životinje rade.”

Pravi način je uzvratiti do­brim na zlo. U suri Fussilet, ajeti 34. i 35, kaže se:

Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.

وَلَا تَسْتَوِي الْحَسَنَةُ وَلَا السَّيِّئَةُ ادْفَعْ بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ فَإِذَا الَّذِي بَيْنَكَ وَبَيْنَهُ عَدَاوَةٌ كَأَنَّهُ وَلِيٌّ حَمِيمٌ وَمَا يُلَقَّاهَا إِلَّا الَّذِينَ صَبَرُوا وَمَا يُلَقَّاهَا إِلَّا ذُو حَظٍّ عَظِيمٍ

Ako se sabur ne istrenira u čovjeku, čovjek ne može daleko stići. Čak ni u svojoj porodici neće moći riješiti problem.

Kada bi ga san savladao, Ibn-Sina bi legao na jednu posudu ispod koje je svijeća. Kad bi se posuda od svijeće ugrijala, on bi ustajao. To je sa­bur. Čovjek u sticanju ovosvjetskih dobara mora uključiti sabur ako misli biti uspješan. Allah je stvorio čovjeka u materijalnom ok­ruženju izloženog raznim sukobima, gladi, ratovima i dao mu dva poten­cijala: namaz i sabur.

Šta je to ga’i  sistem

Svaka stvar na svijetu ima svoju funkciju. Sjetimo se primjera sa ra­diom u kojem analiziramo svaki dio posebno da bismo spoznali nešto o njegovoj funkcionalnosti. Isto je i sa po­javama u prirodi gdje moramo analizirati svaku pojavu i njenu funkciju, koji su joj dometi i efekti. Sljedeća stavka jeste uspostavljanje veza između ovih pojava, kao što je u slu­čaju s radiom uspostavljena veza između pojedinih dugmadi i di­jelova. Ovom meto­dom otkrivamo smislove i efekte pojava u prirodi i njihove međusobne veze.

Kad sve ovo spoznamo, te pojave nam šalju jasnu poruku: Onaj Ko je to stvorio, stvorio je to za jedan odre­đeni cilj. Kada god anal­iziramo neku pojavu (radio), znamo da ju je njen stvaralac dizajnirao za neki naročiti cilj. Otkrili smo, analizirajući npr. sve di­jelove radija, da su složeni po jednom zakonitom sistemu i da sve ima svoj logički slijed. Ista je stvar i u prirodi: sve ima svoj logički slijed. I onda se nameće poenta: Onaj ko je sve ovo stvorio uradio je to sa nekim cil­jem.

Na osnovu svega ovoga zaključujemo nešto i o moći onoga ko je to uradio (misli se na radio). Dakle, na osnovu radija zaključujemo ponešto i o osobinama onoga ko ga je napravio. Ono što ne možemo zaključiti na osnovu ovog stvorenog djela jeste da li je onaj ko je napravio radio bio lijepog ahlaka, star, mlad, sa sela ili iz grada.

Isto tako, kada analiziramo more, oblake, i sve prirodne pojave i nji­hove međusobne veze, shvatit ćemo da njihov Stvoritelj pos­jeduje znanje i moć, ali da li je Milostiv, da li je Jedan ili ne, stvoren ili ne – iz ovoga to ne možemo znati.

U najkraćem, sistem ga’i označava sva znanja o svim ovosvjetskim elementima putem kojih smo spoznali njihove međusobne veze i iz kojih smo zaključili da su svi oni Božije djelo – ali o samom stvaraocu djela i dalje ne znamo ništa; o Stvoritelju ne možemo saznati ništa na osnovu Njegova djela, osim da je On mudar i moćan.

Filozofi kažu da empiristi rade u prilog tevhida, ali na jednom ograničenom planu u sistemu ga’i: spoznavanju funkcije i efekata pojava i njihovih međusobnih veza. Ovim je ga’i zaključen.

Što se tiče sistema Stvaraoca, postoje dvije vrste osobina: opće i speci­fične. Opće osobine možemo saznati iz ga’i sistema. To su one četiri oso­bine:

Ø      znanje,

Ø      moć,

Ø      stvaranje po ozakonjenom sistemu,

Ø      i stvaralac je iznad Ovoga svijeta i nije sazdan od materije.

Da li uz posjedovanje eksperimentalnog znanja za spoznaju Boga imamo potrebu i za filozofskim znanjem?

Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni. (El-A’raf, 179)

وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالإِنسِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

Njihov odlazak u Džehennem rezultat je njihovog svjesnog zane­marivanja Pravog puta; oni u cilju stvaranja nisu bili za Džehennem, oni su sami sebe otpisali.

Rekli smo da čovjek posjeduje dva potencijala: unutarnji i spoljnji. S ova dva potencijala kadar je rješavati svoje probleme. Jedan je poten­ci­jal sabur, a drugi namaz koji je zahirskoga karaktera.

O vjernici, tražite sebi pomoć u strpljivosti i obavljanju mo­litve! Allah je doista na strani strpljivih. (El-Bekara, 153)

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَعِينُواْ بِالصَّبْرِ وَالصَّلاَةِ إِنَّ اللّهَ مَعَ الصَّابِرِينَ

Ljudi međusobno žive u komunikaciji i prirodno je da žive po za­konima koji su im nametnuti, prirodno je da se i sukobljavaju. Sve je ovo Allah propisao i od toga se ne može pobjeći i zato nam je potreban sabur.

Nemoguće je da čovjek postigne nešto na Ovom svijetu, da dođe do nekog cilja, a da ne prođe preko niza prepreka. Sve ima svoju lijepu i ružnu stranu.

U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene, u Alla­hovim zakonima ti nećeš naći odstupanja. (El-Fatir, 43)

فَلَن تَجِدَ لِسُنَّتِ اللَّهِ تَبْدِيلًا وَلَن تَجِدَ لِسُنَّتِ اللَّهِ تَحْوِيلًا

Međutim, sudbinom je određeno da preživimo stanoviti broj belaja, a sami sebi možemo ih “obezbijediti” još.

Ključna tri čovjekova potencijala

Uzvišeni je čovjeku podario tri potencijala:

Ø      moć razmišljanja,

Ø      sposobnost izbora (donošenja odluka),

Ø      moć čovjekovog nefsa (duše) – sposobnost trpljenja u velikoj mjeri.

Ove tri moći mogu riješiti sve čovjekove probleme. Međutim, postoje iskušenja tako velika da “progutaju” sva tri ova potencijala i više nismo kadri oduprijeti se. Tada nam (pre)ostaju sabur i namaz.

Sabur je jedna od nefsanskih osobina. Kur’an na mnogo mjesta poziva na sabur (na više od 70), i on zauzima istaknuto mjesto u pozivanju. Na nekoliko mjesta sabur je posebno istaknut, kao kada se Lukman obraća svome sinu savjetujući ga:

“O sinko moj, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i sa saburom podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti.” (Lukman, 17)

يَا بُنَيَّ أَقِمِ الصَّلَاةَ وَأْمُرْ بِالْمَعْرُوفِ وَانْهَ عَنِ الْمُنكَرِ وَاصْبِرْ عَلَى مَا أَصَابَكَ إِنَّ ذَلِكَ مِنْ عَزْمِ الْأُمُورِ

Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. (Fussilet, 34, 35)

وَلَا تَسْتَوِي الْحَسَنَةُ وَلَا السَّيِّئَةُ ادْفَعْ بِالَّتِي هِيَ أَحْسَنُ فَإِذَا الَّذِي بَيْنَكَ وَبَيْنَهُ عَدَاوَةٌ كَأَنَّهُ وَلِيٌّ حَمِيمٌ وَمَا يُلَقَّاهَا إِلَّا الَّذِينَ صَبَرُوا وَمَا يُلَقَّاهَا إِلَّا ذُو حَظٍّ عَظِيمٍ

A u 10. ajetu sure Ez-Zumer kaže se:

Reci: “O robovi moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na Ovom svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Alla­hova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.”

قُلْ يَا عِبَادِ الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا رَبَّكُمْ لِلَّذِينَ أَحْسَنُوا فِي هَذِهِ الدُّنْيَا حَسَنَةٌ وَأَرْضُ اللَّهِ وَاسِعَةٌ إِنَّمَا يُوَفَّى الصَّابِرُونَ أَجْرَهُم بِغَيْرِ حِسَابٍ

Iz ovoga ajeta zaključujemo da će svako djelo biti adekvatno vredno­vano. To ne mora značiti da će neko djelo biti jednake vrijednosti kao na Ovom svijetu, može biti milion puta vrednije. Međutim, postoji još uvi­jek mjera. Ali: Oni koji budu strpljivi bez računa će biti nagrađeni.

Ovaj sabur smisleno se koristi da bi čovjek postigao neki cilj, a sabur je u biti pobjeda. Hafiz u jednom svom stihu kaže da su sabur i pobjeda blizanci i da uvijek idu zajedno. Uvijek se prvo rađa sabur, pa pob­jeda.

Vrste sabura:

1.      Imam Ali a.s. kaže u Stazi rječitosti da postoji i naročiti arifski sa­bur – ljubav kada čekamo neku dragu osobu. Sve što je bliži trenutak susreta s voljenom osobom, u nama je veći zanos.

2.      sabur u nesrećama koji se jasno pokazuje u navedenom ajetu sure El-Bekara: Oni koje pogodi neka nesreća, te kažu: “Alla­hovi smo i njemu se vraćamo”,

3.      sabur u poslušnosti,

4.      sabur u (ne)griješenju,

5.      sabur na davanje; imam Ali a.s. rekao je: “Onaj kome je Bog po­dario nafaku, neka podijeli od toga svojoj familiji, neka ugosti goste, dadne jetimima i siromašnima i nek da zekat”,

6.      sabur u siromaštvu,

7.      sabur u životnim problemima (ukoliko čovjek posjeduje sabur, moći će savladati sve teškoće).

Sva tri potencijala koja smo maloprije spomenuli (moć razmišljanja, izbora i moć čovjekovog nefsa) u nekim datim iskušenjima mogu biti potopljena, jedini je sabur u stanju sve to izdržati.

Koja je uloga čovjeka na Ovom svijetu?

Podsjećamo da je čovjek sazdan od dva potencijala: unutarnjeg i spoljnog. Naročito je potcrtan značaj sabura koji se očituje u 156. ajetu sure El-Bekara. Sad ćemo pogledati kako namaz može biti pok­retački potencijal za rješavanje problema.

Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; a zikr Allaha je na­jveći! A Allah zna šta radite. (El-Ankebut, 45)

اتْلُ مَا أُوحِيَ إِلَيْكَ مِنَ الْكِتَابِ وَأَقِمِ الصَّلَاةَ إِنَّ الصَّلَاةَ تَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ وَلَذِكْرُ اللَّهِ أَكْبَرُ وَاللَّهُ يَعْلَمُ مَا تَصْنَعُونَ

Namaz osim što odvraća od razvrata, ojačava i sjećanje na Boga. Kur'an generalno dijeli ljude u dvije skupine:

Ø      oni koji su ustrajni i čvrsti

Ø      oni koji su nestabilni.

U suri El-Me'aridž od 20. do 35. ajeta navodi se niz primjera za ovo. Zaista je čovjek stvoren pohlepnim, kada ga snađe zlo, onda je očajan, a kad ga snađe dobro, zadovoljan je, i nastoji tu sreću ostaviti samo za sebe. Postoje i izuzeci iz ove druge skupine: osim onih koji obavljaju namaz, koji ga stalno obavljaju, u čijim imecima bude određen dio, za onoga koji prosi i onoga koji ne prosi, i koji u Onaj svijet budu vjerovali.

Prvo se kaže da je čovjek stvoren pohlepan, ali pohlepa u čovjeku ne mora biti negativna. U početnoj je fazi čak i poželjna, ona u početku može biti motivacija da čovjek ide ka savršenstvu, jer da nema tog pok­retačkog interesa u čovjeku, on ne bi stigao do savršenstva. Ljudi se mogu po­di­jeliti u dvije grupe: oni koji gledaju samo spoljašnost i drugi koji samo gledaju unutarnjost. Oni koji su okrenuti zahiru uvijek su u ne­koj vrsti pohlepe, jer su se oslonili na materijalni svijet, nestabi­lan i sa stalnim mijenjama. To je isto kao kada bi se čovjek za­kačio za ringišpil – vrtio bi se zajedno s njim.

Imam Husejn izriče u vezi s ovim:

“Bože moj, stvorio si Ovaj svijet tako da oni koji imaju ne mogu se osloniti da će to stalno imati, a oni koji nemaju nikad ne gube nadu da neće imati.”

Kada one koji su se veza­li za zahir snađe neki gubitak iz vanjskog svijeta, padaju u očaj, ali ako ih snađe neka blagodat, ograđuju se i ne daju sebi prići.

Skupina izuzetnih vezana je za batin, unutarnjost. Oni se okreću na­mazu da bi pronašli u sebi od onog ruha što ga je Uzvišeni udah­nuo u čovjeka. To je isto kao kada ronilac roni u potrazi za školjkom. Hafiz u svom stihu kaže: “Tragam za onim ruhom što ga je Allah udahnuo u mene, iako se saplićem često, ali ljubav je moj pokretač koji me goni dalje.” Ovakva osoba spremna je dati drugima sve što posjeduje.

I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš Onaj svijet, a ne zabo­ravi ni svoj udio na Ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine. (El-Kasas, 77)

وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الْآخِرَةَ وَلَا تَنسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا وَأَحْسِن كَمَا أَحْسَنَ اللَّهُ إِلَيْكَ وَلَا تَبْغِ الْفَسَادَ فِي الْأَرْضِ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ

Oni koji drugima čine dobro smatraju sebe posrednicima u Allaho­vom davanju drugima. Allah im je dao da to isporuče drugima jer su našli u sebi ruh koji im nalaže da daju drugima ono što je Allah njima dao. Ovo bi se moglo usporediti sa olukom za skupljanje kiše. On je skuplja i isporučuje zemlji. Mi skupljamo blagodati i isporučujemo ih drugima. Ako budemo stalno takvi, uvijek će biti kiše, a kada presta­nemo, prestat će i kiša.

Imam Sedžad a.s. kaže:

Budite od onih koji svoje blagodati is­poručuju drugima (osmijeh, telefonski poziv, čestitku ili bilo koji drugi čin koji će odobro­voljiti onoga na drugoj strani)! Ako vidite osobe ko­jima je potrebna po­moć, trudite se da im je i date.

Koji je smisao namaza?

Namaz ima četiri sastavna elementa:

1.      robovanje Allahu dž.š.,

2.      uspostavljanje veze s ljudima – džemat,

3.      vanjska funkcija koja se tiče samoga klanjača,

4.      batinska dimenzija koja se tiče batina klanjača.

Ako neko opskrbi sebe ovim četirima dijelovima namaza, vidjet će kolike to blagodati donosi.

Prva stvar u namazu jeste ezan i ikamet preko kojih se objavljuje da pripadamo onima koji obožavaju jednog Boga – da smo muvehhidi. Ez­anom se objavljuje da smo u onoj skupini ljudi koji vjeruju da postoji Stvoritelj Ovoga svijeta. Izgovarajući ešhedu en la ilahe illallah ob­znanjujemo da ne pripadamo mušricima. Ovim se odričemo raznih vrsta širka.

Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah u zabludi ostavio, a da je on toga svjestan bio, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite? (El-Džasije, 23)

أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ وَأَضَلَّهُ اللَّهُ عَلَى عِلْمٍ وَخَتَمَ عَلَى سَمْعِهِ وَقَلْبِهِ وَجَعَلَ عَلَى بَصَرِهِ غِشَاوَةً فَمَن يَهْدِيهِ مِن بَعْدِ اللَّهِ أَفَلَا تَذَكَّرُونَ

Ezan je taj koji poziva Onome Kome je i Ibra­him a.s. rekao da okreće lice svoje, Gospodaru svjetova; sve drugo ostavljamo po strani.

Kada kažemo El-hamdu lillahi rabbil-alemin, koja je odgojna funk­cija ovih riječi? Hamd – izražavanje zahvalnosti nekome za dobrovoljno učinjeno djelo. Kada kažemo El-hamd – to podrazumijeva određenu zah­val­nost Allahu za sve lijepo što je stvorio, jer smo i mi jedna od tih lijepo stvorenih stvari.

Čovjek koji na ovaj način izražava zahvalnost Allahu dž.š. ne može nikada ispoljavati oholost naspram drugih ljudi. Koliko god su nje­gova djela lijepa, nikada se ne zanosi i ne obuzima ga oholost; on ne oče­kuje od ljudi nikakvu nagradu ni zahvalnost. Zato se pozivamo u Kur'anu da ne kvarimo svoje sadake prigovaranjem. Imam Homeini jed­nom je izjavio da on nema pravo sebi pripisati išta od revolucije i da sebi može pripisati samo nastojanje da služi narodu.

Rabbil-alemin – Gospodar svjetova, ali ne u smislu da smo mi Nje­govi robovi u lance okovani, već da smo njegovi učenici. On ima potpuni nadzor nad nama jer smo mi Njegovo vlasništvo, On nas obučava i na kraju na­građuje i kažnjava. Čovjek koji shvati da je njegov Gospodar vlasnik svih njegovih odlika, svjesno se pokorava Njemu i s odobravan­jem prihvata sve što ga snađe.

Imam Homeini dao je vrlo mudar savjet: “One koji vas kritikuju i na­padaju smatrajte svojim prijateljima, čak i ako vas sa zlim namjerama kritikuju, a one koji vas javno hvale smatrajte ih neprijateljima.” Zašto? Oni koji kritikuju, bude, a oni koji hvale, uspavljuju.

Sljedeća odlika pravih klanjača jeste da se nikada ne boje velikih sila osim Allaha. Kada su dunjalučki klanjači vidjeli bogatstvo kod Musao­vog Karuna, rekli su: “Kamo sreće da je i nama dato bogatstvo.” Pravi klanjači odgovorili su: “Ono što je kod Boga obećano kao nagrada vjer­nicima za njihovo lijepo djelo mnogo je veće od toga.” Odakle su oni to naučili? Iz rečenice Ijjake na’budu ve ijjake neste’in – samo Tebi robu­jemo i samo od Tebe pomoć tražimo. Oni koji ovo izgovaraju veli­čaju Gospodara u svojim dušama, pa im ostale stvari postanu umanjene, te će im namaz imati potpune efekte. Džematske blagodati namaza, naravno, mnogostruko su veće.

O namazu kao drugom bitnom potencijalu

Čovjek je stvoren kao posjednik unutarnjeg i spoljnjeg potencijala pomoću kojeg može sebi obezbijediti uspjeh na Ovom svijetu. Ta dva po­ten­cijala jesu sabur i namaz. Rekli smo sve o saburu, dok nam je preostalo da o namazu kažemo još nekoliko činjenica.

Kur’an u suri El-Mearidž, od 19. do 35. ajeta, ljude dijeli u dvije skupine: oni koji su strpljivi i oni koji lahko padaju u očajanje.

Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan; kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim onih koji obavljaju namaz, koji ga stalno obavljaju, i oni u čijim ime­cima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi i oni koji u Onaj svijet budu vjerovali, i oni koji od kazne Gospo­dara svoga budu strahovali – a od kazne Gospodara svoga niko nije siguran – i oni koji stidna mjesta svoja budu ču­vali i živjeli jedino sa ženama svojim ili sa onima koje su u vlas­ništvu njihovu – oni, doista, prijekor ne zaslužuju – a oni koji traže izvan toga, oni u grijeh upadaju, i oni koji povjerene im amanete budu ču­vali i obaveze svoje is­punjavali, i oni koji dug svjedočenja svoga budu izvršavali, i oni koji molitve svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim baščama biti po­čašćeni. (El-Me’aridž, 19-35)

إِنَّ الْإِنسَانَ خُلِقَ هَلُوعًا إِذَا مَسَّهُ الشَّرُّ جَزُوعًا وَإِذَا مَسَّهُ الْخَيْرُ مَنُوعًا إِلَّا الْمُصَلِّينَ الَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ دَائِمُونَ وَالَّذِينَ فِي أَمْوَالِهِمْ حَقٌّ مَّعْلُومٌ لِّلسَّائِلِ وَالْمَحْرُومِ وَالَّذِينَ يُصَدِّقُونَ بِيَوْمِ الدِّينِ وَالَّذِينَ هُم مِّنْ عَذَابِ رَبِّهِم مُّشْفِقُونَ إِنَّ عَذَابَ رَبِّهِمْ غَيْرُ مَأْمُونٍ وَالَّذِينَ هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ إِلَّا عَلَى أَزْوَاجِهِمْ أَوْ مَا مَلَكَتْ أَيْمَانُهُمْ فَإِنَّهُمْ غَيْرُ مَلُومِينَ فَمَنِ ابْتَغَى وَرَاء ذَلِكَ فَأُوْلَئِكَ هُمُ الْعَادُونَ وَالَّذِينَ هُمْ لِأَمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ وَالَّذِينَ هُم بِشَهَادَاتِهِمْ قَائِمُونَ وَالَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ يُحَافِظُونَ

Ovi drugi jako su vezani za Dunjaluk, čije su karakteristike konfuzija i kon­tradiktornost, i u njihovim je nutrinama poprište stalnih sukoba. Kada pripadnike te skupine zadesi bilo kakvo materijalno ili poli­tičko iskušenje, padaju u očaj – ali i kada su u blagodatima, nisu mirni jer brinu o tome kako to sve očuvati i uvećati.

U nastojanju da zadrže svoj status, oholi su i prema onima koji bi eventualno željeli okoristiti se tim njihovim blagodatima. Te blagodati nisu samo novac, to može biti i znanje koje drugi nemaju, a on nije spre­man podijeliti ga sa njima. Ta blagodat može biti i posjedovanje lijepog ah­laka ili nespremnost njegove podjele sa drugima – npr. ne tiču ga se tuđi problemi, a može to biti i položaj ili funk­cija.

Rečeni ajeti upravo naglašavaju osobine ljudi koji su se oslonili na Ovaj svijet. Dunjaluk ima još jednu odliku koja zarobljava ove koji tra­gaju za njim, a to je zavist. Da preciziramo: to je situacija kada čovjek nešto jako želi, te kada to stekne pa ugleda kod komšije nešto što on nema, ponovo počne težiti za tim, i tako neprestano.

Kao što se u 77. ajetu sure El-Kasas nalaže:

I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš Onaj svijet, a ne zabo­ravi ni svoj udio na Ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.

وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الْآخِرَةَ وَلَا تَنسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا وَأَحْسِن كَمَا أَحْسَنَ اللَّهُ إِلَيْكَ وَلَا تَبْغِ الْفَسَادَ فِي الْأَرْضِ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ الْمُفْسِدِينَ

Upravo ovakvi nalaze svoje iskonsko ja unutar sebe, ali nije to onaj negativni ego, već odgovor na pitanje ko sam ja u zbilji – takvima namaz pomaže na pravi način i to sa četiri aspekta:

Ø      s aspekta robovanja Gospodaru,

Ø      s društvenog aspekta,

Ø      s vanjskog aspekta,

Ø      s unutarnjnjeg aspekta namaza.

Društveni aspekt namaza

O prvom aspektu smo govorili, a sada je na redu korist namaza sa društvenog aspekta. Čemu namaz podučava čovjeka kada je u pitanju njegov odnos prema društvu?

Prvenstveno, da u odnosima sa drugima bude milosrdan i tolerantan. Takav čovjek u namazu uči: Ihdines-siratal-mustekim – “uputi nas na Pravi put”, a ne mene samog. Dakle, on ovdje ostavlja po strani svoje ja, a na površinu izlazi društvo (nas). Onaj koji obavlja namaz na pravi način nije pesimista niti zaljubljenik u Ovaj svijet. On na svakom rekatu izgovara: Ijjake na’budu – “samo Tebe obožavamo”, jer ako čovjek prihvati da je njegov džemat dobar, kaže na’budu, što znači mi obožavamo, a nikada ne govori samo u svoje ime.

Prema tome, čovjek ne može misliti loše o svom džematu, kroz na­maz je sebe podučio da ne smije kršiti prava drugih, počevši od samog uzimanja abdesta, ako bi ta voda bila tuđa po bilo kom osnovu, vjernik zna da mu abdest ne valja, pa samim tim ne valja ni namaz; ili ako klanja na nečijem tuđem zemljištu bez dopuštenja vlasnika, ni namaz mu nije valjan. Ako i najmanji konac na košulji klanjača nije stečen s halalom, namaz mu neće biti valjan, ako bude hakka (prava) siromahovog u nje­govoj imovini, ako nije dao zekat, ponovo mu na­maz ne valja. Ako dužnik dođe nekome tražeći svoj dug, a taj upravo hoće klan­jati, ne smije ga ostaviti da čeka dok klanja da bi mu vratio dug, treba prvo vratiti dug pa onda klanjati.

Ako čovjek dobija plaću u firmi za koju je predviđeno uraditi odre­đenu količinu posla, a koju nije uradio, onaj dio plaće koju dobije, a nije je zaradio, haram mu je. Kada čovjek klanja namaz, na svakom rekatu uči: Siratallezine en’amte ‘alejhim gajril-magdubi ‘alej­him – “na put onih kojima si milost Svoju darivao, a ne na put onih na koje Si Se ras­rdio.”

Ovi ajeti govore nam da nemamo pravo sjesti negdje u ugao i pos­vetiti se tespihanju, a zanemariti društvo, jer ovo en’amte alejhim odnosi se na one koji su u društvu zaradili tu blagodat, kojima se Allah smilovao, te im se i drugi moraju pridružiti. Valjan klanjač ne može biti i na Pravom i krivom putu istovremeno. Uvjet je klanjaču da se pridržava hakka i da se kloni onoga što vodi u zabludu. Musliman klanjač onaj je koji se bori i za muslimane svijeta i njihovo stanje u društvu.

Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti. (En-Nisa', 93)

وَمَن يَقْتُلْ مُؤْمِنًا مُّتَعَمِّدًا فَجَزَآؤُهُ جَهَنَّمُ خَالِدًا فِيهَا وَغَضِبَ اللّهُ عَلَيْهِ وَلَعَنَهُ وَأَعَدَّ لَهُ عَذَابًا عَظِيمًا

Ko ubije muslimana, suočit će se sa četiri “nagrade”:

Ø      vječnim Džehennemom,

Ø      srdžbom Božijom,

Ø      prokletstvom Njegovim,

Ø      velikom kaznom i poniženjem.

 Kada se kaže velika kazna, misli se na dan kada će doći potražioci svoje krvi i naplatiti žestoku odštetu od njih. Kur’an kaže da su srodnici ubijenog nevinog muslimana ovlašteni naplatiti krvarinu od onog ko je to učinio. Kada čovjek zna sve ovo, ići će putem istine i pazit će da ne skrene na put neistine. Ukratko, on je čovjek koji živi jedan sistemski život.

Klanjač je čuvar tuđeg obraza, jer se u namazu ponavlja: es–selamu ‘alejna ve ‘ala ‘ibadillahis-salihin – selam nek je na nas i na dobre Bož­ije robove. Ovim obezbjeđujemo tuđu sigurnost, u smislu da ga ne kleve­ćemo, ne oti­mamo imovinu, ne vrijeđamo.

U 19. ajetu sure En-Nur prijeti se:

One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na Ovom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.

إِنَّ الَّذِينَ يُحِبُّونَ أَن تَشِيعَ الْفَاحِشَةُ فِي الَّذِينَ آمَنُوا لَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ فِي الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ

Ovo se odnosi na one koji uživaju da čuju neku lošu vijest o musli­manima. Takav musliman imat će dvije posljedice svog ponašanja:

Ø      poniženje na Ovom svijetu (hadis: “Koji god musliman mahanu drugog muslimana iznese pred druge, Bog će učiniti da će i on nekada biti javno osramoćen.”),

Ø      kaznu na Ahiretu.

Namaz je taj koji sprečava nemoralni život i razvrat, i on je onaj koji odgoni loše osobine od nas. Kakav će naš namaz biti kada ga razmotrimo od abdesta do učenja u namazu a ponekad ne znamo ni šta učimo. Kada smo na valjanom namazu, osim što loše osobine odlaze od nas, ulazimo pod Božije okrilje i postajemo oni koji stoje pred Gospodarom.

Namaz ima dvije temeljne odrednice:

Ø      čišćenje svih loših djela klanjača,

Ø      oživljavanje zikra Božijeg u njegovom srcu, stavljajući ga pod okrilje Božije.

Rahmetli Mirza Širazi, veliki alim iz prve polovine 20 stol­jeća, raz­bolio se jednom i žena mu je donijela hranu pored kreveta. Nakon nekog vremena ona se vratila i vidjela da on hranu nije ni dohvatio. Kad ga je upitala zašto nije jeo, odgovorio je da nije mogao dohvatiti. Upitala ga je zašto nije nju zovnuo da mu dohvati hranu, a on je rekao: “Nigdje nisam uspio naći šerijatski propis iz kojeg bih mogao izvući moje pravo da te zovnem i naredim ti to, pa to nisam ni uradio.”

Vanjski aspekt namaza

 Podrazumijeva u prvom redu okretanje prema kibli, što znači da misli, ideje i djela klan­jača budu usmjereni u jednom pravcu – prema Gospodaru. Jedan takav klanjač nije onaj koji se okreće okolo bez cilja, već od početka do kraja zna svoj pravac. Kada je Tabatabai imao 78 godina, u jednom in­tervjuu postavili su mu dva pitanja: “Kakav je bio tvoj program učenja i predavanja?” Odgovorio je: “Ja sam u 24. godini života na jednom papiru napravio program živ­ota i po njemu i danas živim. Već 54 godine držim se tih principa koje sam naznačio tada.”

“Da se sada vratite u 24. godinu, kako bi taj program izgledao?” Ta­batabai je odgovorio: “Isto ovako.”

Kada učenjaci pišu o raznim tajnama, te kada stignu do namaza, upitaju se koja je tajna propisivanja namaza uopće.

Prva tajna je da nas namaz utjera u kalup sistema reda i zakona, znači pošti­vanje prvog vakta namaza (tj. klanjati podne namaz u jedan, ako je u jedan, a ne u tri). Samo odgađanje namaza govori o nečijoj neurednosti življenja. Ili, ako neko vježba duhovnu disciplinu i krene putem evlija, pa mu se kaže da mora dnevno 1000 puta reći la ilahe illallah, na njemu je da odredi u koje vrijeme će to raditi, ako sebi odredi 2 sata po podne, onda to ima da bude svaki dan u dva sata, a ne da se vrijeme stalno mi­jenja. Ovim putem on uređuje svoj život.

Po nekim predajama, sedamdeset puta bolje je klanjati namaz namirisan nego bez mirisa. Poslanik s.a.v.a. veću je važnost pridavao mirisima nego hrani. Kada jedan musliman staje pred Boga, treba biti namirisan i spolja, ali i kad su pitanju prava drugih, ahlak, neklevetanje, tu mora doći do izražaja nutarnja čistoća.

Ijjake na’budu ve ijjake neste’in – samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo.

Mulla Sadra svojevremeno je oštrim vazovima naljutio šaha, pa ga je on pozvao na sud i pitao ga zna li kome se usudio usprotiviti. On je odgo­vorio: “Znam, svjestan sam, ali svjestan sam i činjenice kad bi sve planine svijeta pale na nečiju glavu bez Božije dozvole, ne bi ga mogle ubiti.” To je čovjek koji je namaz shvatio u pravoj njegovoj suštini.

U hadisu se kaže: “Vidite li nekoga ko puno klanja, nemojte mu se odmah diviti dok ne vidite koliko je njegovog razuma uključeno u taj ibadet.” Stoga pokušajmo jedan dan klanjati jedan namaz s potpunom kon­centracijom, čistom odjećom i mjestom gdje klanjamo, prisutnim srcem u kojem nema zlobe i zavidnosti prema muslimanima i s mislima usmjerenim ka Gospodaru. Kad nakon ovakvog namaza predate selam, po­gledajte koliko imate energije. Poslanik s.a.v.a. kaže da je namaz miradž vjernika i stub vjere. Ako bude primljen namaz, i sva ostala djela bit će primljena.

Koji je to razlog zbog kojeg su neki ljudi dobri, a neki loši?

Koji je to razlog zbog kojeg su oni koji su dobri – dobri, a oni koji su loši – loši? Mnoštvo je negativnih ljudskih osobina koje i Kur’an navodi. Jedna od njih je da je čovjek nezahvalnik i to, prije svega, prema dobrim djelima koja mu učine drugi. Umjesto da uzvrati zahvalnošću, čovjek svojim dobročiniteljima uzvraća od­bojnošću.

On vam daje život i zatim će vam ga oduzeti i poslije će vas opet oživjeti; a čovjek je, zaista, nezahvalan! (El-Hadždž, 66)

وَهُوَ الَّذِي أَحْيَاكُمْ ثُمَّ يُمِيتُكُمْ ثُمَّ يُحْيِيكُمْ إِنَّ الْإِنسَانَ لَكَفُورٌ

Riječ kefur, za razliku od riječi kafir, u arapskom jeziku predstavlja izuzetnu nezahvalnost.

Evo još nekih ajeta koji ističu čovjekovu nezahvalnost:

Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik. (Hud, 9)

وَلَئِنْ أَذَقْنَا الإِنْسَانَ مِنَّا رَحْمَةً ثُمَّ نَزَعْنَاهَا مِنْهُ إِنَّهُ لَيَئُوسٌ كَفُورٌ

A oni Njemu od robova Njegovih pripisuju dijete. Čovjek je, zaista, očiti nezahvalnik. (Ez-Zuhruf, 15)

وَجَعَلُوا لَهُ مِنْ عِبَادِهِ جُزْءًا إِنَّ الْإِنسَانَ لَكَفُورٌ مُّبِينٌ

Onaj ko je na Ovom svijetu bio slijep, bit će slijep i na onom i daleko od svakog dobra. (El-Isra', 72)

وَمَن كَانَ فِي هَـذِهِ أَعْمَى فَهُوَ فِي الآخِرَةِ أَعْمَى وَأَضَلُّ سَبِيلاً

Mi u ovom Kur’anu objašnjavamo ljudima svakojake primjere, ali većina ljudi su nezahvalnici. (El-Isra', 89)

وَلَقَدْ صَرَّفْنَا لِلنَّاسِ فِي هَـذَا الْقُرْآنِ مِن كُلِّ مَثَلٍ فَأَبَى أَكْثَرُ النَّاسِ إِلاَّ كُفُورًا

Mi smo im o ovome često govorili da bi razmislili, ali većina ljudi poriče blagodati. (El–Furkan, 50)

وَلَقَدْ صَرَّفْنَاهُ بَيْنَهُمْ لِيَذَّكَّرُوا فَأَبَى أَكْثَرُ النَّاسِ إِلَّا كُفُورًا

U 27. ajetu sure Isra' navodi se da je i šejtan bio rasipnik

...jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.

إِنَّ الْمُبَذِّرِينَ كَانُواْ إِخْوَانَ الشَّيَاطِينِ وَكَانَ الشَّيْطَانُ &#