Dvije su vrste kur’anskog odnosa prema čovjeku.

Koji su to razlozi svrstavanja ljudi u spomenute dvije skupine – do­bre i loše? Da bismo ovo utvrdili, trebali bismo ajete koji čovjeka uzdižu odvojiti na jednu, a one koji ga srozavaju do dna na drugu stranu. Prve ajete smo obradili, a druge ćemo uskoro privesti kraju. Došli smo do čovjekovih oso­bina koje ga odlikuju kao zalima.

Na Ovom svijetu zalimi neće imati svog pomagača i sigurno je da će biti uništeni. Ostaje neodgovoreno pitanje: ako je tačno da će zalimi biti uništeni, otkud zalimi u ovolikom broju u današnjem svijetu?

Ovaj svijet uređen je po jednom Božijem zakonu i stvoren je radi ne­kog cilja. Jedan od tih zakona jeste testiranje i iskušavanje čovjeka. Podsjećamo na 214. ajet sure El-Bekara:

Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale nei­maštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Al­lahova pomoć je zaista blizu!

أَمْ حَسِبْتُمْ أَن تَدْخُلُواْ الْجَنَّةَ وَلَمَّا يَأْتِكُم مَّثَلُ الَّذِينَ خَلَوْاْ مِن قَبْلِكُم مَّسَّتْهُمُ الْبَأْسَاء وَالضَّرَّاء وَزُلْزِلُواْ حَتَّى يَقُولَ الرَّسُولُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ مَعَهُ مَتَى نَصْرُ اللّهِ أَلا إِنَّ نَصْرَ اللّهِ قَرِيبٌ

Znači, Božije iskušenje zakon je od kojega ne možemo pobjeći niti se možemo izvući. No, ako trebamo biti ispitani po tom zakonu, zašto mora biti prisutno nasilje u svemu tome? Mora, jer kakav bi bio ispit ako nema nasilja. Taj test ili iskušenje zahtijeva vrijeme u kojem će ljudi biti provjereni i ispitani: bit će testirani i oni koji čine nasilje i oni kojima se čini nasilje. To što zlo trenutno dominira u ljudskim društvima nije zbog toga što Allah dž.š. ne podržava istinu, nego zato što je ne podržavaju oni koji su dužni to činiti.

Zulum dominira u određenom vremenu, ali će na kraju sile zla izgubiti, a istina pobijediti. Zlo može dominirati i zbog toga što oni koji bi se trebali boriti za hakk, to ne čine. Samo njihovo nežrtvovanje za hakk od njih čini jednu vrstu zalima (nasilnika), te se pravi zalimi usre­dotočuju na njih i pobjeđuju ih, ali to nije pobjeda zla nad hakkom – to je pobjeda zalima nad zalimom drugog reda.

Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered (fesad) i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog dijela onoga što rade, ne bi li se popravili. Reci: “Putujte po svijetu pa pogleda­jte kako su oni prije završili; većinom su oni mnogobošci bili.” (Er-Rum, 41 i 42)

ظَهَرَ الْفَسَادُ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ بِمَا كَسَبَتْ أَيْدِي النَّاسِ لِيُذِيقَهُم بَعْضَ الَّذِي عَمِلُوا لَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ قُلْ سِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَانظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الَّذِينَ مِن قَبْلُ كَانَ أَكْثَرُهُم مُّشْرِكِينَ

Nered se pojavio zbog onoga što su stekle ljudske ruke i to da bi oni os­jetili efekte svojih djela, a možda će se u međuvremenu i popraviti.

U 80. i 81. ajetu sure Ta-ha Allah dž.š. kaže:

O sinovi Israilovi, Mi smo vas od neprijatelja vašeg izbavili, i na desnu stranu Tura vas doveli, i manu i prepelice vam slali. Jedite ukusna jela kojima vas opskrbljujemo i ne budite u tome obijesni da vas ne bi snašla srdžba Moja; a koga snađe srdžba Moja - nastradao je!

يَا بَنِي إِسْرَائِيلَ قَدْ أَنجَيْنَاكُم مِّنْ عَدُوِّكُمْ وَوَاعَدْنَاكُمْ جَانِبَ الطُّورِ الْأَيْمَنَ وَنَزَّلْنَا عَلَيْكُمُ الْمَنَّ وَالسَّلْوَى كُلُوا مِن طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ وَلَا تَطْغَوْا فِيهِ فَيَحِلَّ عَلَيْكُمْ غَضَبِي وَمَن يَحْلِلْ عَلَيْهِ غَضَبِي فَقَدْ هَوَى

Iz ovih ajeta zaključujemo sljedeće: Uzvišeni Allah dž.š. Jevrejima je uništio neprijatelja, dao im razne blagodati, ali pod uvjetom da ne čine nered i nasilje. Znači, Allahu dž.š. nije važno ime, porijeklo i pleme, već samo djelo. Imam Ali rekao je:

“Vlast može opstati na kufru, ali na zulumu ne.”

Ovu izreku možemo primijeniti i na običnu porodicu: ako neko u porodici čini zulum, ona će se raspasti, a ako je kafir, ne mora značiti da će se raspasti.

Postoji i hadis u kojem se kaže:

“Ako postoji ijedna kuća u kojoj je ugrađena jedna jedina cigla priskrbljena na haram način, ona će biti sravnjena sa zemljom.”

Tabatabai u tefsiru navedenih ajeta sure Rum kaže:

1.      Pojava nasilja (zuluma) nije specifična samo za određeno vri­jeme, mjesto i prostor, ono je svojstveno svim vremenima, mjes­tima i ljudima. Božiji univerzalni zakon poručuje: Ko god na svijetu bude zulum činio, bez obzira ko je, vratit će mu se taj zulum.

2.      Šta se misli pod činjenjem nereda na zemlji? Nered se može oči­tovati na razne načine: zemljotresi, poplave, bolesti, ratovi.

3.      Sve nabrojane nevolje uzrokovane su zbog loših misli, ahlaka i djela ljudskih.

4.      Ova veza naših djela i pojava oko nas prvi put je spomenuta u Kur’anu. Prije njega takvo šta nije spomenuto ni u ljud­skim djelima niti u svetim knjigama. Kur’an nam otkriva tajnu kako naša djela utiču na pojave u prirodi, mala djela na malom planu izazivaju velike poremećaje na krupnom planu.

A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s Neba i iz zemlje slali, ali, oni su pori­cali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili. (El-A'raf, 96)

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْقُرَى آمَنُواْ وَاتَّقَواْ لَفَتَحْنَا عَلَيْهِم بَرَكَاتٍ مِّنَ السَّمَاء وَالأَرْضِ وَلَـكِن كَذَّبُواْ فَأَخَذْنَاهُم بِمَا كَانُواْ يَكْسِبُونَ

U navedenom ajetu sure Rum, kaže se: Zbog dijela onoga što rade, što Tabatabai tumači ovako: “Kada bi Allah pokazao sve posl­jedice ljud­skih djela, to bi ih sve uništilo.”

Jaču potvrdu utjecaja naših djela nalazimo u ajetu:

Kakva god vas nevolja zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti. (Eš-Šura, 30)

وَمَا أَصَابَكُم مِّن مُّصِيبَةٍ فَبِمَا كَسَبَتْ أَيْدِيكُمْ وَيَعْفُو عَن كَثِيرٍ

5.      Uzvišeni Allah šalje ove nesreće i iskušenja ne bi li se narod vra­tio vjeri, počeo malo razmišljati.

6.      Ako ne vjerujete u sve ovo, kaže se u Kur’anu, pogleda­jte kako su završili oni prije vas. Ako se zapitamo zašto su neki ljudi na­silnici, a neki drugi potlačeni – Allah je taj koji bi trebao nas pi­tati to, a ne mi Njega. Pitanje će biti postavljeno i jednima i drugima: nasil­nici će biti pitani zašto su to činili, a potlačeni će morati odgovarati zašto su olahko dopustili da im se to čini. Nes­reće se na zemlju spuštaju na dva načina: nekada po­gađaju samo onoga ko je učinio nasilje, a u drugom slučaju po­gađaju i one oko njega pa čak i vjernike.

Zbog čega nesreća pogađa sve, a ne samo one koji zulum čine?

I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su zulum činili, i znajte da Allah strašno kažnjava. (El-Enfal, 25)

وَاتَّقُواْ فِتْنَةً لاَّ تُصِيبَنَّ الَّذِينَ ظَلَمُواْ مِنكُمْ خَآصَّةً وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ شَدِيدُ الْعِقَابِ

Koji su razlozi zbog kojih ta nesreća pogađa sve, a ne samo one koji su nasilništvo činili? Zato što su oni bili skloni razmiricama i raskolima međusobnim, nisu upućivali na dobro ni odvraćali od zla, zato što nisu bili spremni za rat i suprostavljanje nasilnicima.

Sad se možemo zapitati: zar ne kažemo da je Bog pravedan, zar se ne kaže u Kur’anu da niko neće nositi ničije breme, kako je moguće da zbog grešnika mogu nastra­dati i neki vjernici?

Nasilnicima je to kazna, a vjernicima test i iskušenje.

Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila na­silje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista, pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomir­ite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. (El-Hudžurat, 9, 10)

وَإِن طَائِفَتَانِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ اقْتَتَلُوا فَأَصْلِحُوا بَيْنَهُمَا فَإِن بَغَتْ إِحْدَاهُمَا عَلَى الْأُخْرَى فَقَاتِلُوا الَّتِي تَبْغِي حَتَّى تَفِيءَ إِلَى أَمْرِ اللَّهِ فَإِن فَاءتْ فَأَصْلِحُوا بَيْنَهُمَا بِالْعَدْلِ وَأَقْسِطُوا إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُقْسِطِينَ إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ إِخْوَةٌ فَأَصْلِحُوا بَيْنَ أَخَوَيْكُمْ وَاتَّقُوا اللَّهَ لَعَلَّكُمْ تُرْحَمُونَ

Sintagma “dvije skupine” iz ajeta može se odnositi na dvije porodice, dvije mahale, dva grada. Dakle, treba ustati protiv onih koji čine nasilje i to ne predstavlja nikakav militarizam, to je stvaranje mira, a Allah voli one koji su zagovornici mira.

Uzmemo li za primjer hranu koju konzumiramo, svaka radnja, izdvojeno gledana (žvakanje, sjeckanje, varenje…), izgleda kao zulum toj hrani, zubima i organima za varenje, ali gledano u cjelini, kad posta­nemo siti, imamo en­ergiju, kad imamo energiju, učimo i imamo znanje, kad znamo, imamo in­dustriju itd., sav taj proces nije nikakav zulum, već jedan lijepi proces.

Poslije tegobe dolazi slast

Poslije tegobe dolazi slast i ne može drukčije. Za određene užitke potrebno je pretrpjeti i određene tegobe. Sve te prepreke, gledane izvana, izgledaju nasilničke (sjetimo se prerade hrane), ali na kraju pro­izlazi korist iz svega toga.

Mevlana kaže da je pijanstvo lijepo kada se čovjek opije toliko da se sruši, ali kakav je smisao užitka kad si već pao?

Ono što nama izgleda kao relativno ovladavanje zla nad dobrom, u određenom vremenskom periodu, ustvari je ovladavanje velikog zla nad malim zlom, a pod malim zlom podrazumijevaju se oni što su činili zu­lum time što nisu branili hakk.

Činjenica da zlo postoji i da ćemo biti iskušavani zapravo je nemi­novnost Ovoga svijeta – to je utkano u njegovu bit, jer je on sazdan od oprečnosti. Na ovom svijetu ne može se priskrbiti nikakav užitak, a da se ne okusi gorčina. Naprimjer, ako smo gladni i priđemo sofri na kojoj su raznovrsna jela, da bismo uživali u hrani, potrošit ćemo jedan dio vre­mena i energije u samo jedenje, a “istrošit” ćemo i zube. Ove dunjalučke oprečnosti zlo su ako ih gledamo pojedinačno, ali ako ih gledamo kao cjelinu, dolazimo do suprotnog zaključka.

Sada ćemo govoriti o Sudnjem danu i moralnom padu čovjeka koji je imao priliku biti halifa na zemlji, kako mu je i obećano. Naime, radi se o čovjeku koji je radi jednog trenutka uživanja pretvorio u vatru sve ostale visoke odlike kojim ga je Uzvišeni obdario. Kada nastupi Sudnji dan, niko nikog neće primjećivati, svi će se o sebi zabaviti, iako će se vidjeti. Veliki grešnik poželjet će založiti sve ljude kako bi sebe spasio, pa čak i svoju porodicu, braću, sestre – ukratko, cijeli svijet.

Uporedimo sada čovjeka koji žrtvuje svijet radi sebe i imama Alija, koji kaže da kada bi mu dali cijeli svemir da nanese i najmanji zu­lum mravu, on to ne bi učinio. Sada vidimo da je čovjek biće koje je smješteno između dvije krajnosti: pozitivne i negativne.

S jedne strane imamo čovjeka za kojeg se kaže da je “Božija milost za sve svjetove”, a drugi su oni koji zavode ljude, ali to ne rade po še­jtanovom diktatu, nego su oni sami šejtani. U Kur’anu se kaže da će svaki poslanik imati neprijatelje, a šejtani će biti u džinskom ili ljudskom liku. Jedna skupina insana pretvara se u prave šejtane, ne sljedbenike še­jtana, već čiste še­jtane.

Tri skupine ljudi: robovi Božiji, robovi šejtanovi, sami šejtani

Kur'an dijeli ljude na tri skupine:

Ø      robovi Božiji,

Ø      robovi šejtanovi,

Ø      sâmi šejtani.

Postoji jedna anegdota koja kaže: Neki čovjek učinio neki ve­liki gri­jeh i rekao: “Proklet bio šejtan što me nagovorio da to uradim.” Tada se pojavio sam šejtan i rekao: “Proklet nek si ti! Ja u toku svog života ni­sam toliki grijeh napravio.”

Zašto uopće ta krajnost u životu ljudi? Da li odredba Božija to tako želi, da li je tako određeno Njegovim planom, ili se sve odvija po onom hadisu koji kaže da će sretnici u utrobama biti sretnici u životu, a nesret­nici u utro­bama bit će nesretnici u životu?

Da bismo spoznali zbilju ovoga, potrebno je prvo razmotriti 14 kur’anskih stavki:

1.      Čovjekova sloboda izbora: koliko je čovjek slobo­dan u iz­boru puta kojim će krenuti?

2.      Čovjekov život protkan je znanjem.

3.      Čovjek je takve prirode da mu se ništa na silu ne može namet­nuti.

4.      Kakva je veza između samog čovjeka i njegovih misli? (Še­jtan nije nikad uhvatio čovjeka za ruku i natjerao ga da se napije ili uradi nešto loše, već to prikaže lijepim u čovjekovim mislima i on se sam pokrene u grijeh.)

5.      Kakva je veza između čovjeka i njegova ahlaka?

6.      Svako djelo koje čovjek uradi proizvest će neku posl­jedicu (ako smo učinili neko djelo, ne znači da smo s njim završili, postoje učinci tog djela koje ćemo u budućnosti sresti. Ta posljedica izaziva novu reakciju i tako redom).

7.      Ključna uputa čovjeku dolazi od njegova Stvoritelja, jer On kada ga je stvorio, stvorio je Sebi i obavezu da ga upućuje.

8.      Čovjek je stvoren od duhovne supstance i strasti: strasti ga nas­toje prikovati za tlo, a duh ga želi uzdignuti ka nebesima i razapet je između toga dvoga.

9.      I duhovna materija i strasti imaju svoje specifične zaht­jeve, a pot­puni čovjek bit će onaj ko ovo dvoje uspije uskladiti.

10.   Koliko čovjek ima potencijala pri sebi? Ghandi je divno izjavio: “U toku svog života došao sam do tri zaključka: svako ko je spoznao sebe, spoznao je svog Boga; na­jveća sila na svijetu jeste čovjekova duša; onaj ko ovlada svojim duhom ovladao je svije­tom.”

11.   Korelacija između toga da li ćemo mi vladati vremenom ili će vri­jeme vladati nama (jedni ljudi na zemlji su osuđeni da vladaju vremenom, a drugi da budu potčinjeni vremenu).

12.   Kakva je uloga čovjeka u Kreaciji? (Da li mi kao stvorenja možemo utjecati na Kreaciju, da li imamo toliku pozitivnu ener­giju u sebi, jer neko je toliko pozitivan da je kadar načiniti re­formu u cijelom svijetu, a neko drugi može biti toliko negativan da sruši cio svijet.

13.   Vječnost stvaranja – da li će neko shvatiti da je pred njim vječ­nost ili će biti od onih koji kažu da smo prolazni, a od toga zavisi kakav će ko biti rob. Nietzsche je bio zagovornik obožavanja vlastitog nefsa. S druge strane, imam Ali a.s. bio je spreman da bude okovan 1000 godina radije nego da izađe pred Allaha kao nasilnik.

14.   Zašto smo stvoreni?

Ako na ovih četrnaest pitanja i stavki adekvatno odgovorimo, znat ćemo zašto su neki ljudi namjesnici Božiji na Zemlji, a zašto su drugi niži i od život­inja.

Da podsjetimo, čovjek je stvoren između dvije krajnosti: može napredovati toliko da stigne do stepena halife Božijeg na Zemlji, što po­drazumijeva da sve Božije atribute ima u sebi ili može biti “gori od svinje”. Isa a.s. mogao je napraviti pticu od zemlje koja je oživjela i po­čela let­jeti i to je učinio posredstvom provedbe Božijeg imena Hajj – Živi; Muhammed s.a.v.a. učinio je Isra i Miradž, što je dokaz da je ov­ladao Božijim imenom Kadir – Moćni.

Po jednom hadisu, na Sudnjem danu doći će pismo u ruke nekih osoba od Uzvišenog Allaha, a naslov pisma bit će: Od Živog i Vječ­nog koji ne umire živom i vječnom koji ne umire.

من الحي القيوم اللذي لا يموت الي الحي القيوم اللذي لا يموت

I oni koji ovladaju Božijim sifatima, u stanju su kazati: “Budi!” – i da to bude.

Ovaj hadis, također, potvrđuje ono što se u Kur'anu često ponavlja, a to je: Kun fe jekun – “budi i ono bude”. Prema tome, i oni koji ovladaju Božijim sifatima u stanju su uraditi isto. Ova moć priključivanja Božijih imena insanu primjenjiva je kako na Sudnjem danu tako i na Ovom svi­jetu. Ako neko ima dušu u koju su utkani Božiji atributi, materijalni svi­jet uopće ne može utjecati na njega. Ako, pak, vrijeme ima ikakvog ut­je­caja, taj se utjecaj ogleda u tome da određeni vremenski period takvim osobama sa Božijim sifatima služi da bi prevladale određene prepreke na svom putu usavršavanja.

Musa a.s. u 40. godini dostiže savršenstvo kada je ostvario komuni­kaciju sa Uzvišenim. Imamo i potvrdu u Kur’anu za ovo.

A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: “Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored va­tre naći nekoga ko će mi put pokazati.” A kad do nje dođe, neko ga zovnu; “O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga osim Mene nema; zato se samo Meni klan­jaj i namaz obavljaj da bi Me se sjećao! (Ta-ha, 9-14)

وَهَلْ أَتَاكَ حَدِيثُ مُوسَى إِذْ رَأَى نَارًا فَقَالَ لِأَهْلِهِ امْكُثُوا إِنِّي آنَسْتُ نَارًا لَّعَلِّي آتِيكُم مِّنْهَا بِقَبَسٍ أَوْ أَجِدُ عَلَى النَّارِ هُدًى فَلَمَّا أَتَاهَا نُودِي يَا مُوسَى إِنِّي أَنَا رَبُّكَ فَاخْلَعْ نَعْلَيْكَ إِنَّكَ بِالْوَادِ الْمُقَدَّسِ طُوًى وَأَنَا اخْتَرْتُكَ فَاسْتَمِعْ لِمَا يُوحَى إِنَّنِي أَنَا اللَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا أَنَا فَاعْبُدْنِي وَأَقِمِ الصَّلَاةَ لِذِكْرِي

“O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!” – a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio. (Merjem, 12)

يَا يَحْيَى خُذِ الْكِتَابَ بِقُوَّةٍ وَآتَيْنَاهُ الْحُكْمَ صَبِيًّا

U istoj suri u 29. i 30. ajetu čitamo:

A ona im na njega pokaza. “Kako da govorimo djetetu u bešici?” – rekoše. “Ja sam Allahov rob” – ono reče – “meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti.”

فَأَشَارَتْ إِلَيْهِ قَالُوا كَيْفَ نُكَلِّمُ مَن كَانَ فِي الْمَهْدِ صَبِيًّا قَالَ إِنِّي عَبْدُ اللَّهِ آتَانِيَ الْكِتَابَ وَجَعَلَنِي نَبِيًّا

Ovdje vidimo da dijete, koje u naše vrijeme jedva da bi ponekad pro­gledalo, obznanjuje najveće hakikate i ovog i Onog svijeta.

I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost od Nas darovali i onome što samo Mi znamo naučili. (El-Kehf, 65)

فَوَجَدَا عَبْدًا مِّنْ عِبَادِنَا آتَيْنَاهُ رَحْمَةً مِنْ عِندِنَا وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًا

Ovo pokazuje da se potencijal koji čovjek posjeduje kreće od nule ka beskonačnosti u pozitivnom smjeru, bez obzira ko je u pitanju. Međutim, postoji i negativni smisao i također se kreće od nule do beskonačnosti. U Kur'anu se kaže: Njegov primjer je kao primjer psa, (El-A’raf, 176), ili: …Slični su magarcu koji knjige nosi. (El-Džumu’a, 5).

Čovjek je po djelima smješten između dvije beskonačnosti

Čovjek je svojim djelima i duhom smješten po zasluzi između ove dvije krajnosti. Ovdje se ne želi reći da je neko stvoren kao pripadnik pozitivne ili negativne krajnosti, već svako svojim djelima zaslužuje jedno ili drugo.

Sada ćemo pojedinačno razmotriti onih 14 stavki koje objašnjavaju zašto je to tako:

1)      Prva stvar bila je da čovjek ima slobodu izbora (da li će biti u pozitivnoj ili negativnoj krajnosti). Riječ sloboda različito se tu­mači, zavisno od naroda i podneblja. Naprimjer, zapadnjaci treti­raju slo­bodu na sebi svojstven način, a mi ćemo sada vidjeti kako je Kur’an tretira. Napravit ćemo i jedno poređenje kur’anske slo­bode i slo­bode koju tretiraju zapadnjaci. Kur’an na mnogo mjesta iz različ­itih uglova tretira pitanje slobode. U hadisima je, tako­đer, pitanje slobode precizno pojašnjeno, tako da niko ne može prigo­voriti ni za šta.

2)      Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi. (Ed-Dehr, 2)

إِنَّا خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن نُّطْفَةٍ أَمْشَاجٍ نَّبْتَلِيهِ فَجَعَلْنَاهُ سَمِيعًا بَصِيرًا

3)      Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zah­valan ili nezahvalan biti. (Ed-Dehr, 3)

هَلْ أَتَى عَلَى الْإِنسَانِ حِينٌ مِّنَ الدَّهْرِ لَمْ يَكُن شَيْئًا مَّذْكُورًا

Riječ emšadž plural je imenica mašedž ili mašidž, a znači smjesa, pomiješano, mješavina. Postoje dva odgovora na pitanje šta je pomi­ješano:

Ø      ćelije najjednostavnijeg oblika za koje postoji vjerovat­noća da iz njih nastane nešto,

Ø      spajanje muških i ženskih spolnih ćelija.

Glagol ibtala znači ispitati, testirati, a nekada znači prevoditi nešto iz jednog u drugo stanje (kao kada kovač topi zlato i oblikuje ga). Mufessir Alusi u tumačenju ovog ajeta kaže da je ovaj glagol upotri­jebljen u zna­čenju ispita ili testa za čovjeka, ali Tabatabai to opovrgava i kaže da je pravo značenje ovoga glagola prevođenje stvari iz jednog u drugo stanje. To je, ustvari, prevođenje iz kapi sjemena u ugrušak, iz ugruška u fe­tus, itd., sve do stanja kada Allah dž.š. čovjeku udahne ruh, i na kraju prelazi u stanje kada može čuti i vidjeti.

Da je Alusi u pravu, morali bismo zamijeniti redoslijed riječi i bilo bi ovako: stvorili smo čovjeka, dali mu sluh i vid da bismo ga ispi­tali.

Tumačenje Tabatabaija glasi: “Mi smo čovjeka stvorili i iz jednog stanja usavršavanjem prebacili smo ga u drugo i onda smo ga učinili da vidi i čuje i da Božije zakone i riječ spozna.” U ovom ajetu (2. ajet sure Ed-Dehr) skrivena su sva tri vida Božijeg jedinstva:

Ø      tevhid,

Ø      poslanstvo,

Ø      Sudnji dan.

Uputa se kroz Kur'an iskazuje na dva načina:

1.      Prvi način je pokazivanje puta – kao kada neko pita gdje se nalazi neka zgrada i vi mu objasnite kako stići do nje.

2.      “Uzeti” nekoga za ruku i odvesti ga na cilj. Ovdje se is­tiče poten­cijal koji je dat svakom biću da bi ispunilo svoju funk­ciju. Ako npr. zasijemo košpicu hurme uz odgovarajuće klimatske uvjete, njen potencijal pomoći će da iz nje nekad izraste drvo hurme.

“Put” iz 3. ajeta sure Dehr podrazumijeva put kojim čovjek stiže do određenog cilja, a dio gdje se kaže: da li će nezahvalan ili zah­valan biti, ima dva tumačenja sa kojima ćemo poništiti Alusijev pre­thodni iskaz:

a)                       “Put” je zakonski okvir kojim se čovjek treba kretati na Ovom svi­jetu da bi bio siguran, a čovjek samo krećući se tom stazom stiže do dunjalučke i ahiretske sreće. Put koji čovjeka vodi ka Stvoritelju nije ništa drugo nego put istine. Alusi, međutim, tu­mači put u ovom kontekstu: Mi smo djetetu u utrobi majčinoj pokazali put kako da izađe. Tabatabai to poriče, jer ako bi to bilo tako, to ne bi imalo veze s čovjekom. Sva živa bića znaju kako izaći iz utrobe i ne mora im se pokazivati put. Tabatabai je kate­goričan kad je u pitanju tumačenje “puta” i kaže da onaj uzvišeni položaj kojeg Kur’an dodjeljuje čovjeku nije zbog toga što on zna kako izaći iz utrobe.

b)                       Taj put tiče se čovjekove slobodne volje i tek se na ovo nadove­zuje smisao onoga: da li će zahvalan ili nezahvalan biti. Imamo dva dokaza da se (ne)zahvalnost čovjekova tiče njegove slo­bodne volje: jasno je da se čovjeku pripisuju odlike zahval­nost i nezahvalnost (šukr i kufr), jer da nije bio obdaren slobod­nom voljom, ne bi imalo smisla ni pitanje da li će zahvalan ili nezah­valan biti. Mevlana kaže da slobodu izbora potvrđuje čak i čin­jenica da ljudi mogu birati hoće li piti iz plave ili bijele čaše.

Uputa na Pravi put u čovjeku može biti dvojaka:

Ø      fitretska uputa (podarena od prirode činom rođenja),

Ø      uputa jezikom i riječima.

Čovjeku prva uputa služi da spozna onu pravu uputu i sam čovjekov bitak tada mu govori da mora ići putem istine i pokoravati joj se, mora biti neko ko je zagovara, jer je to jedino dobro, i da njegovo djelo mora biti samo dobro djelo. Sve se ovo nalazi u bitku čovjeka.

7. i 8. ajet sure Eš-Šems usko su povezani sa prethodnim:

I duše i Onoga Koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatl­jivim učinio.

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

Ili, u 30. ajetu sure Rum imamo:

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, fitretu Allahovu, prema kojem je On ljude načinio – nema promjene u Alla­hovu stvaranju. To je ispravna vjera, ali većina ljudi to ne zna.

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Tabatabai pojašnjava da ljudski fitret uvijek podstiče na dobro. Čak i kad ubice pitate zašto su ubili, reći će da su uradili nešto dobro – to je zato što oni tako misle. Najbolji primjer za ovo jesu svjetski diktatori. Čak i oni misle da rade dobro. Niko nikad nije vidio nekog zalima ili diktatora koji se, na­kon učinjenog zla nad nekom zemljom, nije posvetio vlastitoj propagandi (uljepšavanju svog zlodjela). On to čini da bi sebe zadovoljio, jer ako sebe ne zado­volji, savjest će ga gristi.

Kant je rekao divnu stvar: Zašto se uvijek teroristi, nasilnici, ubice odaju nekim porocima: drogi, alkoholu... Nasilnik se zamorio slušajući svoju savjest koja ga neprestano bocka: Zašto si ubio, zašto si prevario, oteo…? On tada alkoholom ili drogom daje anesteziju svojoj savjesti da više ne bi slušao takva pitanja.

Drugi razlog zašto se diktator posvećuje propagandi jeste spre­čavanje pobune naroda. Ako bi nekad ljudi shvatili da je on zalim, sa njim bi bilo gotovo. Zato ih on neprestano uvjerava da je ono što on radi dobro. Pola njegovog truda oko propagande ide u pod­mirivanje samog sebe (svoje savjesti), a druga polovina u smirivanje drugih.

Postoji jedna arapska izreka: “Nesreća kada sve obuhvati, biva sreća”. Naprimjer, ako bi samo u jednoj porodici bio šehid, porodica bi bila očajna, ali kad je u svakoj drugoj kući šehid, onda su svi pomireni s tim. Kad bi neka njemačka djeca bila gladna kao afrička, digla bi se revolucija, ali pošto su u Africi svi gladni, oni su još i sretni, možda sret­niji od nas.

Ili druga oprečnost: s jedne strane, u Kur’anu se kaže da nema prisile u vjeru, a s druge strane, vlada donese zakon da se kažnjava sa 100 batina onaj ko npr. jede uz ramazan. Kako ovo dvoje može ići zajedno?

Odgovor: Nema veze koje je vjere onaj ko krši svetost ramazana, problem je u tome što on svojim činom poziva i druge da to rade. Budući da svi ljudi nisu in­telektualno moćni da spoznaju istinu od neistine, onda je slabe karaktere vrlo lahko navesti da čine ono što čine navedeni kršioci za­kona.

Imam Homeini izdao je fetvu da ako neko slučajno osuđeniku na smrt opali šamar, on ima pravo uzvratiti istom mjerom, a smrtna presuda opet će se izvršiti.

O vrstama upute

Ostalo nam je da pojasnimo uputu jezikom i riječju, koja se stiče pozivom, riječima, knjigom – i to je posao Božijih poslanika a.s. To su ljudi koji dolaze sa naročitom misijom, sa odabranom knjigom, koji upu­ćuju ljude određenim zakonima, pomoću kojih ovi idu pravcem istine. Ova vrsta upute prisutna je oduvijek: otkad ima ljudi, ima i poslanika. Osobenost poslaničke upute njena je prihvatljivost ljudskom fitretu.

I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani! Slijedite one koji od vas ne traže ni­kakvu nagradu, a na pravom su putu! (Ja-sin, 20-21)

وَجَاء مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَى قَالَ يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ اتَّبِعُوا مَن لاَّ يَسْأَلُكُمْ أَجْرًا وَهُم مُّهْتَدُونَ

Spomenuti Božiji poslanici imaju dvije osobenosti koje nakon provjere prihvata ljudski fitret:

Ø      oni ne traže nikakvu nagradu,

Ø      upućuju govorom koji je zasnovan na argumentu i dokazu jas­nom.

Znači, fitret i poslanstvo povezani su, što potvrđuju kur’anski ajeti.

Mi objavljujemo tebi kao što smo objavili Nuhu i vjerovjes­nicima poslije njega, a objavili smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Ja­kubu i unucima, i Isau, i Ejubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Da­vudu smo dali Zebur. (En-Nisa, 163)

إِنَّا أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ كَمَا أَوْحَيْنَا إِلَى نُوحٍ وَالنَّبِيِّينَ مِن بَعْدِهِ وَأَوْحَيْنَا إِلَى إِبْرَاهِيمَ وَإِسْمَاعِيلَ وَإْسْحَقَ وَيَعْقُوبَ وَالأَسْبَاطِ وَعِيسَى وَأَيُّوبَ وَيُونُسَ وَهَارُونَ وَسُلَيْمَانَ وَآتَيْنَا دَاوُودَ زَبُورًا

Sve su ovo poslanici koji donose radosnu vijest i opomenu. Zašto to čine? Da ne bi ljudi imali nikakva dokaza pred Bogom poslije poslanika. Da nije došao poslanik, ljudi bi rekli da nisu imali upute. Kada dođu poslanici i izlože uputu, ljudi nemaju više nikakva izgovora pred Bogom.

Sada se nameće pitanje: Kakva je razlika između upute jezikom i upute fitretom? Moramo imati na umu da su neophodne obje upute, ne mogu jedna bez druge jer se međusobno podržavaju.

Postavlja se sada i drugo pitanje: koje su zajedničke tačke između upute putem fitreta i upute putem poslanstva, a koje su tačke gdje se ove dvije upute razilaze? Ako nema zajedničkih tačaka, ove dvije upute ne podržavaju jedna drugu, a ako nema različitosti, onda nema smisla za postojanjem obje upute.

Rekli smo da nam je dat potencijal da možemo stići do cilja koji nam je određen. Također smo rekli da uputa može biti ili putem fitreta ili po­moću jezika (poslanika). Uputa putem fitreta jest uputa koja dolazi iz čovjekove nutrine i ona je odraz njegovog dubinskog osjećaja. Druga uputa tiče se poslanika. Ovo potvrđuje i prvi ajet sure Ibrahim:

Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hval­jenoga. (Ibrahim, 1)

الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

Zašto su nam potrebne obje upute, i fitretska i uputa pomoću jezika?

Da bismo ovo pojasnili, malo ćemo skrenuti sa glavne teme. Zakon života nam je jasan. Ako želimo dati odgovor na neko pitanje ili raspravu, trebamo voditi računa o tri stvari:

Ø      trebamo shvatiti ono što čujemo (pojašnjenje pojma),

Ø      da li je to nešto postojano ili je legenda (svi smo čuli za aždahu, ali ne znamo da li postoji),

Ø      od čega je to stvoreno i ko ga je stvorio.

Iz ovoga slijede tri osnovna pitanja u logici uopće: ma, hel, li(maza), šta je to, da li postoji i zašto postoji?

Da bismo odgovorili na prethodna pitanja, moramo prvo razjasniti šta je fitret, zatim da li postoji ili ne i ako postoji, zašto postoji i koji je smisao njegovog postojanja?

Dvije osnovne definicije fitreta

1.      Nešto je fitretsko ako u svim vremenima ljudi o tome misle jed­nako. Tako svi u svom fitretu shvataju da izvan nas kao bića postoji svijet koji nas okružuje. To su uvijek svi prihvatali u svim vremenima. Čak su i sofisti, koji su sve ne­girali, ovo prihvatili, jer i oni kada ogladne, idu jesti, a kada ožedne, piju vodu, a ne svoje misli, kada ih zvijer napadne, bježe. Dakle, svi se na svi­jetu slažu oko ove prve tačke, a to je da žive u nekom svijetu koji ih okružuje.

2.      Čovjek shvata neke stvari unutar sebe i te stvari svi shvataju i prihvataju na isti način. Znači, doživljavamo svijet iznutra isto kao što i drugi čine i svjesni smo toga. Postoji i tzv. prisutno znanje (ilme huzuri) putem kojeg se shvata postojanje Boga. Svaki čovjek u dubini svoje duše prihvata ovu činjenicu i kaže da mu treba Uzvišeno Biće i da je ovisan o Njemu, iako se ljudi razlikuju po poimanju te Uzvišenosti. Neki će to shvatiti kao neke kipove, a neki u vidu istinskog Boga. Svi u svojoj nutrini os­jećamo potrebu za tim Uzvišenim koji će nas “uzeti za ruku i povesti”. To se pokazalo i u praksi pa bez obzira o kome je riječ, o vjernicima ili nevjernicima, svi se okreću svom Uzvišenom kada se nađu u očajnoj situaciji. Neko je pitao praunuka Poslaniko­vog s.a.v.a., Džafera es-Sadika a.s., šta je Bog. On mu je odgovorio: “Da li si se ikada našao u bezizlaznoj situaciji gdje ti niko ne može pomoći?” On odgovori da jeste jer radi na moru pa je često u takvim situaci­jama. Praunuk Poslanikov mu odgo­vori: “Kada se nađeš u valovima morskim, kuda god ti se srce okrene tada, tu je Bog, On biva najbliži svojim stvorenjima kada su u najtežoj situaciji.”

Tako se u 30. ajetu sure Er-Rum kaže:

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, fitretu Allahovu, prema kojem je On ljude načinio – nema promjene u Alla­hovu stvaranju. To je ispravna vjera, ali većina ljudi to ne zna.

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Šta je to čista vjera? To je, ustvari, fitret Božiji, supstanca prema kojoj je Bog stvorio čovjeka. To je nešto u dubini čovjeka na temelju čega je stvorena cijela njegova Kreacija. Od početka svijeta do kraja nema promjene fitreta. To je ta stabilna i čvrsta vjera. Fitret je ono što čovjeka u materijalnom svijetu upućuje na najkraću stazu prema Bogu. Naprimjer, voda će teći linijom manjeg otpora, tj. tamo gdje joj je najveći pad. Čovjek u svojoj duši osjeća da je on potrebito stvorenje (za neki cilj) i da treba oslonac u nekom uzvišenijem biću. Ako želi živjeti, mora ri­ješiti prob­lem svoje egzistencije (hrana, odjeća, grijanje, svjetlost) i shvata da za to treba koristiti svoj mozak, a da bi i to mogao, mora biti zdrav. Čovjek je svjestan da sve ove potrebe priskrbljuje neko za njega, a taj Neko nije s Ovog svijeta. Međutim, čovjek mora iskoristiti i svoje potencijale koje ima: pa ako je žedan, mora tragati za vodom, niko mu je naći, ako mu je hladno, treba obezbijediti sebi grijanje. Kada čovjek krene u potragu za hranom, shvati da i hrana (biljke i životinje) treba svoju hranu, svjetlost. Svako na svijetu slaže se s ovim činjenicama.

Fitret je potvrđen u Kur’anu i upravo nam on ukazuje na našu ovis­nost i poziva nas ka Uzvišenom biću.

Sada ćemo razmotriti koje su to zajedničke tačke između upute putem fitreta i upute pomoću jezika, a gdje se one razdvajaju. Ono u čemu se razlikuju fitret i poslanstvo ukazuje na potrebu nečije upute iz­vana (poslaničke upute), iznad nas.

Prvo ćemo ipak nabrojati zajedničke tačke ove dvije upute:

1.      Obje upute pripadaju Božanskom stvaranju i izraz su Božije volje,

2.      I poslanstvo i fitret upućuju čovjeka prema istom cilju, a taj cilj jeste vječna sreća i spas,

3.      Poslanstvo i fitret međusobno se potpomažu, nijedno ne bi moglo bez onog drugog,

4.      Oboje naglašavaju potrebu za onim drugim bez kojeg ne može ništa učiniti.

Sada ćemo vidjeti u čemu se spore:

1. Fitret je opći, pripada svim ljudima; svaki čovjek propao bi bez fitreta. To bi bilo adek­vatno situaciji da neko pusti čovjeka da hoda po minskom polju koje nije obilježeno. Svi su ljudi uvijek imali taj fitret. Fitret je svjetiljka čovjeku (čak i kafiru) u materi­jalnom svijetu.
2. Svi ljudi imaju isti fitret, takav im je stvoren i po kvalitetu i intezitetu. Poslanik s.a.v.a. kaže da je svako dijete rođeno sa čis­tim fitretom, osim kada ga vanjski faktori skrenu s njega. Spo­minjali smo ajete u kojima se kaže:

I duše i Onoga Koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatl­jivim učinio. (Eš-Šems, 7-8)

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

Vanjski faktori mogu pojačavati ili slabiti intenzitet fitreta. To je razlog zašto čovjek ima razne potencijale u sebi. Kada se čovjek orijen­tira na jedan potencijal, neki drugi mu slabi. I grijeh može biti jedan od razloga zašto zapostavljamo neke svoje potencijale, a može i ekstremnost u nečemu biti razlog zapostavljanja drugih stvari.

Uzvišeni Allah u suri El-Džasija, u 23. ajetu, nabrojao je sve faktore koji nam umanjuju moć pozitivnog po­tencijala zahvaljujući našem da­vanju prednosti strastima.

Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allahu zabludi ostavio, a da je on toga svjestan bio, i sluh nje­gov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se na urazumite?

أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ وَأَضَلَّهُ اللَّهُ عَلَى عِلْمٍ وَخَتَمَ عَلَى سَمْعِهِ وَقَلْبِهِ وَجَعَلَ عَلَى بَصَرِهِ غِشَاوَةً فَمَن يَهْدِيهِ مِن بَعْدِ اللَّهِ أَفَلَا تَذَكَّرُونَ

Šta se ovdje desilo? Čovjek ima fitret koji ga upućuje na pravi pravac, ali strasti stupaju na scenu i navode ga na drugi, naravno, krivi put.

Fitret se može i pojačati. Tako posljednji ajet sure Ankebut kaže:

One koji se budu zbog Nas trudili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji do­bra djela čine! (El-‘Ankebut, 69)

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ

Ako je nečiji fitret npr. kao svijeća, svojim trudom on može učiniti da svijeća preraste u sijalicu snage 200 vati.

Kad je poslanstvo u pitanju, ono za razliku od fitreta ne pripada svim ljudima, nije univerzalno. Nisu svi ljudi u svim vremenima čuli govor Poslanika, ni direktno ni indirektno. Poslanstvo nije bilo jednako dos­tupno svima, ali u Kur'anu se navodi i jedan izuzetak iz toga:

A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (El-Isra’, 15)

وَمَا كُنَّا مُعَذِّبِينَ حَتَّى نَبْعَثَ رَسُولاً

Moguće je, dakle, da nekom narodu nije stigao poslanikov govor, ali fitretska uputa stiže svima i ista je za svakog. Prirodna je stvar da je onima koji su bili bliže Poslaniku i koji su svoje fitretske sposobnosti do­bro iskoristili ojačan i din i fitret. Poslanik s.a.v.a. jednom je rekao: “Blago se onima koji čuju moj govor i prenose ga generacijama poslije njih koji su znaniji.” Naprimjer, kada je Poslanik s.a.v.a. narodu svom rekao da je Kur’an poput Sunca: ako je Sunce za sva vremena, onda je i Kur’an. Ljudi u to vrijeme nisu znali ništa o Suncu osim da je “usijana lopta”. Među­tim, danas ljudi mnogo znaju o Suncu i mnogo im je jasniji taj hadis koji su prenijeli ljudi koji su manje učeni od njih.

Postoji i hadis koji kaže:

“Ko god doživi četrdeset godina a nije štap uzeo, grešan je.”

Poslije se raspravljalo zašto je Poslanik to rekao, pa su neki “eksperti” zaključili da čovjek bez štapa može negdje pasti i razbiti se. Me­đutim, pravo tumačenje je: u 40. godini dostiže se najzrelija dob, upotpunjen je čovjek kad je znanje u pitanju. Štap je, ustvari, ispravna misao, na nju se tada treba osloniti.

Fitret  je uvijek isti, u svim vremenima i kod svih ljudi

Da rezimiramo, fitret je uvijek isti, u svim vremenima i svim ljudima isti je, a poslanstvo ipak nije jednako dostupno svima.

Rekli smo prije da Kur’an nema protivrječnosti. Međutim neko ko želi to opovrgnuti reći će da je našao jednu protivrječnost i navest će 24. ajet sure Fatir:

Mi smo te poslali s Istinom da radosne vijesti donosiš i da opo­minješ; a nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opo­minjao.

إِنَّا أَرْسَلْنَاكَ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَإِن مِّنْ أُمَّةٍ إِلَّا خلَا فِيهَا نَذِيرٌ

Znači, svi ljudi su imali onoga koji opominje. Međutim, u 6. ajetu sure Ja-sin kaže se naizgled oprečna stvar:

Da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani, pa je rav­nodušan!

لِتُنذِرَ قَوْمًا مَّا أُنذِرَ آبَاؤُهُمْ فَهُمْ غَافِلُونَ

Ova dva ajeta, površno gledano, očigledno su međusobno suprot­stavljena. Međutim za ovo postoji objašnjenje. U navedenom ajetu sure Fatir misli se na fitretsku uputu, koja je, kako smo rekli, u svim vremenima svima ista. Upravo je fitret taj koji upozorava čovjeka iznutra da ne učini bilo kakvo zlo.

Nema čovjeka na svijetu koji ne zna da je ubiti dijete zlo. Sjetimo se diktatora svijeta koji svoje zlo nastoje opravdati lijepim riječima, jer osje­ćaju da sve to moraju umotati u formu pravednosti, jer su, po svom fitretu, svjesni da je pravda dobra, a nepravda zla. Isto tako niko na svi­jetu neće reći da su izdaja i nasilje do­bri, a da je humanost loša. Os­vrnimo se još jednom na posljednji ajet sure Ankebut koji glasi:

One koji se budu zbog Nas trudili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji do­bra djela čine!

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ

Ako neko zna da je pravdenost lijepa stvar i bori se za to – tada sli­jedi Božanska uputa. Uzmimo za primjer neko džahilsko selo u kojem njegovi stanov­nici odjednom primaju islamIslam, a da ih niko nije otišao tamo pozvati. To je njihov fitret shvatio da je islamIslam prava vjera.

Navedimo primjer jednog Ni­jemca koji je primio islamIslam: Čovjek je cijeli život bio pravedan, pomagao siromahe, besplatno im radio, potom se oženio Le­jlom i primio islamIslam. Lejla je bila samo posljednja kap u punoj čaši islamaIslama. On je i sam rekao da je cijeli život živio islamski, a da toga nije bio svjestan.

Zašto onda islamske zemlje u većini slučajeva pogađa siromaštvo? Zato što su zaboravili ono što su znali po fitretu i poslanstvu, i nisu to činili.

Što se tiče 6. ajeta sure Ja-sin, radi se o uputi pomoću poslan­stva. U 22. ajetu iste sure stoji:

Zašto da se ne klanjam Onome Koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti?

وَمَا لِي لاَ أَعْبُدُ الَّذِي