Šta je Goethe rekao o Kur’anu?.

Čovjek je rahat sa dvije skupine:

Ograničenost akla..

Šta je Goethe rekao o Kur’anu?

Kada je Goeteheu (Gete) prvi put došao Kur'an u ruke, rekao je: “Nakon što sam ga pročitao imam tri stvari da kažem:

1. priznanje,

2. protest,

3. radosnu vijest.”

Ø        Šta je priznanje? Goethe priznaje da koji god intelektu­alac jed­nom pročita Kur'an, ustanovit će da je on tako čvrsto zdanje, da se svako mora pokoriti pred njim.

Ø             Protest je upućen kršćanima. Zastupnici kršćanske ideologije po­javili su se sa parolama da narod žele približiti Bo­gu, pa budući da su obožavali svoje strasti i prohtjeve, umislili su da ljude vode ka njihovom Stvoritelju, ali su ih udaljili od Božije knjige, pa su potpuno zastranili.

Ø             Radosna najava muslimanima: neće dugo potrajati a za­koni i propisi muslimana ovladat će cijelim svijetom. Već su svjetiljke ta­jni Kur'ana upaljene nad čovječanstvom.

Ako neko planira biti šejh, mora biti naoružan ilmom, jer bez ilma može samo biti džahil, kao što kaže i šejh Behai. Pored toga treba biti za­hid – dokinuti svoje ja, ne služiti sebi. Ako bilo kojeg od ova dva ele­menta kod nekog šejha ne bude – ilma ili zuhda – taj je u zabludi. Možemo slobodno reći da su pravi arifi zapravo već bili filozofi i da su nadmašili granicu dokučivosti razuma.

Na ovim sjednicama nećemo se puno baviti arifima jer prihvatamo njihove argumente da mogu najdalje dokučiti. Bavit ćemo se više ma­teri­jalistima koji samo vjeruju u čulna saznanja i onima koji doslovno tu­mače hadise i zapravo postavljaju prepreku putu spoznaje.

Čovjek je rahat sa dvije skupine:

1.      Sa onima koji odlično poznaju stvari,

2.      Sa onima koji ništa ne razumiju.

Shodno vrstama spoznaje, ljudi koji spoznaju klasificirani su kao:

a)      Oni koji uvijek govore: “Ne znam”, a neki ih nazivaju skepticima. Za njih je sve što je izvan Ovog svijeta nespoznatljivo i nepristu­pačno. Oni kažu da je razum suviše mali da bi mogao spoznati ono što je onostrano. S njihovog aspekta, ni pozitivna ni negativna spoznaja nema vrijednosti. Stoga kažu da je, kad su u pitanju ove stvari, najbolje šutjeti i kazati: “Ne znam“.

b)      Sljedeći su oni koji samo vjeruju u spoljašnost izrečenih hadisa – ahbarijuni ili tradicionalisti. Pitaju se kakve veze ima Stvoritelj sa Svojim stvorenjima, kako će stvorenje stvoreno od zemlje doći u sfere onozemaljskog. Tá čovjek je odveć ništavan i ne može probiti galaksiju, pa kako će tek dosegnuti do Stvoritelja Univerzuma. Zato kažu da je duhovno putovanje ka Stvoritelju besmisleno i za njih je svejedno kako ko “putuje”: na “jahalici razuma ili duše” – takvi ionako ne mogu stići nidokle.

Kako možemo iznositi neki stav o nečemu što ne pozna­jemo, doda­vati neke sifate onostranom svijetu ili oduzi­mati, a nemamo uvida u taj svijet?

Moramo imati odgovarajući nivo srčane spoznaje da bismo ga mo­gli definisati, a kada ga ne poznajemo, kako mu možemo davati klasifikacije. Stoga, putem razuma ne možemo spoznati ništa o Božijim kvalitetima: da li Ga je nešto stvorilo ili ne, da li je jedan ili dva, da li ima tijelo ili ne, spava li ili ne, kreće li se ili ne. Jedini način da nešto shvatimo o tom svijetu onostranosti jeste da se oslo­nimo na hadise ili objave koje su došle iz tog svijeta. Jedan je od načina prijem i prihvatanje Objave bez postavljanja pitanja kako i zašto. Ovdje logika i filozofija nemaju uporišta i ne donose ni­kakav rezultat. Oni kažu da je sav islamIslam koncentri­san oko onog što je došlo Vahjom (objavom) i hadisom i nema nikakvih drugih ele­menata na što bi se oslonio: nema promišljanja, analiziranja, jed­nostavno treba prihvatiti stvari onakve kakve i jesu. Kada ih neko nešto pita, ovakvi odgovaraju da je pitanje bid’at.

c)      Sljedeća I sljedeća skupina jesu arifi koji doživljavaju osvjedočenje (šuhud) Onoga svijeta i kažu da oni svijet onostranosti spoznaju srcem i dušom. Vjeruju da je taj svijet spoznatljiv, da se posredstvom duše može ući u taj svijet i vidjeti ga. Oni koji traže dokaze da Onaj svijet postoji za arife su manjkavi ljudi. Kažu da oni koji traže dokaze ne mogu dogurati do Onog svijeta, te je nemoguće putem akla dosegnuti svijet onostranosti i da se tako hodi u prazno. Samo srce ima taj potencijal koji može prodrijeti u sfere Onog svijeta.

 Tabatabai za materijaliste kaže da sa njima nema dijaloga, a sa skepticima nema nikakav drugi način osim štapom po glavi, jer kad ih se pita, ne znaju ništa. Kada im se postavi pitanje da li sumnjaju, kažu: “Sumnjam da sumnjam”, ili: “Ne znam da ne znam.” Kur'an u vezi s njima ima lijep komentar:

Pa, kako ovaj govor omalovažavate i umjesto zahvalnosti što vam je opskrba darovana – vi u njega ne vjerujete?

أَفَبِهَذَا الْحَدِيثِ أَنتُم مُّدْهِنُونَ وَتَجْعَلُونَ رِزْقَكُمْ أَنَّكُمْ تُكَذِّبُونَ

Svi su ovi to porekli i zato sa njima nema dijaloga.

Još jednom se vraćamo arifima koji putem srca spoznaju onozemal­jske zbilje. Oni ne poriču spoznaju putem razuma, nego samo daju pred­nost spoznaji srcem u odnosu na akl i vide pročišćenje duše kao najkraći put do stizanja spoznaje onostranosti.

Rumi u stihovima kaže:

“Lijepa li je moć razuma, ali ono što može duša dosegnuti to je uz­višenije. Akl je poput ukrasnih školjki iz mora, ali kad stupi na scenu čovjekovo srce, to je sušti biser, nema više čovjeka. On je sam srce. Iz­među merdžana i džana velika je udaljenost. Džan je veći od merdžana.”

Ljudi, dakle, tragaju za ukrasnim školjkama kako bi ukrasili dušu, pomoću merdžana ukrašavaju džan, ali arifi odmah idu na džan. Džan je samo zlato, pa mu ukrasi ne trebaju. Arifi su oni koji priznaju razumu mogućnosti određene spoznaje, ali su kazali da je duša ta koja ide preči­com do Svijeta onostranosti i ima veće kapacitete spoznaje.

Dok se oni koji putem razuma žele spoznati Onostrani svijet uvi­jek oslanjaju na nešto, idu po površini, arifi idu u dubinu. Druga stvar koja arife čini odlikovanijim u odnosu na one koji spoznaju aklom jest kušanje ljepote onoga što su spoznali. Dok drugi razumom analiziraju i ra­zumijevaju, arifi shvaćaju i kušaju. Racionalisti zadovoljavaju sujetu svog razuma, a potom onome što su dosegnuli pripoje i određeni broj sumnji. Arifi to ne poriču, ali brže od njih dođu do spoznaje; vide i kušaju to što spoznaju i, za razliku od racionalista koji se na nešto oslan­jaju, arifi ne trebaju argumente nego posredstvom svoje duše idu do spoznaje.

Spoznaja arifa nešto je posebno. Za razliku od racionalista, kod arifa je cijelo njegovo biće u pokretu i ide prema Stvoritelju. Njegova je duša zapravo on sam i ona ga pokreće; sve drugo za njega ne postoji. Arif ci­jelo biće usmjeri ka Stvoritelju. Racionalist (filozof) samo svoje razum­ske potencijale usmjeri ka Njemu. Arif je onaj koji je nježan, blag i toler­antan, dok je racionalist koncentrisan razumom prema Stvoritelju, ali je zakovan za zemlju. Razlika je između filozofa i arifa kao razlika između učitelja i majke. Učitelj ispredaje ono što treba i zada zadaću, a majka ostavi sve probleme, pomaže djetetu, daje mu novac i kad treba i kad ne treba, a sve zato što ona svim bićem voli.

Kant ovo lijepo pojašnjava: Razum je kao trgovac koji traži sok za pare – što će reći da akl nastupa prema principima koristoljublja. Kad je srce u pitanju, ono traga za kompletnom istinom, ne za koristi. Srce je to koje daje moć i snagu, a razum je onaj koji donosi korist. Imam Ali kaže: “Razum je dao čovjeku život, a ljubav je prosvijetlila taj razum.” Kad je ljubav stupila na scenu, sve grubosti i nedostojnosti čovjekova ahlaka is­peglala je i on je posredstvom ljubavi postao blag, nježan i tolerantan. Tada se iz unutrašnjosti čovjekove ispalila jedna svjetlost koja je osvijet­lila put ispred njega i omogućila mu da lahko ide s jedne tačke na drugu. Pos­redstvom te svjetlosti čovjek je kadar putovati od jednih do drugih vrata da bi došao do babus-selama (vrata spasa). Došao je do posljednjih vrata i nisu mu bili potrebni udovi jer je dalje mogao i bez njih.

Kako je ovaj putnik priskrbio sebi ove osobine? Učinio je dvije stvari: umjesto da traži poštapalice okolo, koristio je svoje srce kao “ja­halicu” i koristio je Božije zadovoljstvo umjesto svog osobnog. Pro­čišćen­jem nefsa upalio je Božansko svjetlo u sebi i otvorio vodike. Prošao je staze čujnosti i izašao na horizonte vidnosti, odakle sve vidi. Zatim je, dajući prednost Božanskom u odnosu na svoje strasti, izašao na vidike Božanskih tajni i spojio se s hakikatima Božanskim.

U ovoj tematici akaida nemamo spora s arifima. Ono što im možemo prigo­voriti jest činjenica da je argumentacija koju iznose dostupna samo njima. Put arifa zapravo je njegov lični put u kojeg nemamo uvid, a put filo­zofa dostupan je i drugima.

Oni s kojima tre­bamo raspravljati dvije su skupine:

Ø                 materijalisti koji sve po­dređuju eksperimentu i egzaktnoj nauci,

Ø                 tradicionalisti – hadisije koji sve shvaćaju doslovno.

Ograničenost akla

Svaka stvar koja postoji ili događaj koji se desi na Ovom svijetu može se tretirati kao nešto što podliježe aklu, što mu je suprotstavljeno i kao nešto što se tiče Vahja (objave). I da ne postoji čovjek s Božanskim moćima – Poslanik, akl bi i tada imao svoju granicu. On nam tek sugeriše da smo stvoreni za jedan visoki cilj za čije dosezanje nam je potrebna uputa. Jedan dio upute na toj stazi dolazi putem akla, ali on nas ne može voditi i na drugom dijelu strmovite staze. Slikovito da objasnimo: akl nas vodi do Igmana, ali do Bjelašnice ne može jer nije u njegovoj moći. Onaj ko nas može odvesti do Bjelašnice jeste Božiji poslanik.

Razum po svojim kvalitetima ima veliku ulogu u čovjekovoj misiji na zemlji. Fakihi kažu da je zabranjeno slijediti nekoga drugoga u onome što on radi. Kada dođemo na Sudnji dan i budemo pitani jesmo li vjerovali u Al­laha, reći ćemo da jesmo. Ukoliko, kad nam se zatraži dokaz u kojeg smo boga vjerovali, odgovorimo da smo čuli ljude kako kažu da vje­ruju u Boga pa ih slijedili, past ćemo na ispitu. Tako ćemo isto biti pitani i za poslanike, Sudnji dan itd., te ako damo ovaj prethodni odgovor, nećemo položiti ispit.

Slijediti nekoga u principima vjere zabranjeno je. Principi tevhida u ove su tri stvari: vjerovati u Allaha, Poslanika i Sudnji dan. Ako nam je zabranjeno slijediti druge (ovdje se prvenstveno misli na slijepo sli­jeđenje nedostojnih), na nama je da spoznamo šta ćemo slijediti. Poslanici su donijeli sažeta uputstva kako dosegnuti svojim razumom do ovih prin­cipa. Dalje, rekli su u svojim hadisima da je spoznati Stvoritelja, Sudnji dan i poslanike nešto što prethodno zahtijeva neko dobro djelo i lijep čin. Dati su nam znakovi stvaranja, poslanstva i trebamo razmišljati o njima. Kada prihvatimo sve ovo, još uvijek nismo učinili neko dobro djelo ili pohvalan čin, jer to samo treba shva­titi. Ako samo trebamo to shvatiti, a ne trebamo ništa učiniti, zašto onda uopće shvatatishvaćati?

Ovo pokazuje da je islamIslam kroz sve vidove Objave i sve svete knjige jasno stavio do znanja da akl ima visoke vrijednosti. Nije baš da samo trebamo o nečemu razmišljati, bez obzira da li ćemo doći do jasna i djelotvor­na zaključka. Moramo dosegnuti i neki zaključak.

Sada se postavlja pitanje kako ne smijemo slijediti nikoga jer smo rekli da ćemo pasti na ispitu na Sudnjem danu ako bilo koga budemo slijedili. Sjetimo se detalja u vezi sa Božijim poslanicima kada im niko nije vjerovao da su poslanici. Tek nakon donesene mudžize svakog od njih, razum se predao i shvatio da je ovdje zaista u pitanju Božiji poslanik i da više nema dilema u onome što kaže. Ako idemo npr. na op­eraciju srca, nećemo svakome dopustiti da nas operiše, ali ako znamo da je neki doktor uspješno obavio 5000 operacija, bezbrižno mu idemo. Me­đutim, ne idemo doktoru kao lič­nosti, prepuštamo se njegovom znanju.

Ajet kaže:

Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani osta­vite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava. (El-Hašr, 7)

وَمَا آتَاكُمُ الرَّسُولُ فَخُذُوهُ وَمَا نَهَاكُمْ عَنْهُ فَانتَهُوا وَاتَّقُوا اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ شَدِيدُ الْعِقَابِ

Ako nam Poslanik kaže da klanjamo, ne znači da trebamo nešto ra­zumjeti da bismo klanjali. Naš je akl taj koji zna da je on Poslanik i to mu je dovoljno da prihvati naredbu da klanja. Zato bez pogovora vršimo taj akt. Dužnost je akla da ispituje sve dok ne utvrdi da je poslanik Poslanik. Kada to učini, više nema dileme da li ćemo ga slijediti.