Kvaliteti Božijih atributa

U Kur'anu nam je rečeno nešto o svijetu onostranosti, melecima, a date su nam informacije o sistemu funkcioniranja Božijih zakona na Zem­lji: kako On šalje kišu, oživljava bilje itd. Govori se i o svijetu Ber­zaha. Zašto su ovi primjeri navedeni u Kur'anu? Njihov je cilj proširiti naše vidok­ruge i kvalitet naših spoznajnih mogućnosti.

U 12. ajetu sure Et-Talak veli se:

Allah je sedam Nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi da biste znali da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!

اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الْأَمْرُ بَيْنَهُنَّ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَيْءٍ عِلْمًا

Ova naređenja mogu biti i zemaljskog porijekla, a mogu biti i tekvini, odnositi se na Božanski sistem. Smisao ovoga jeste da putem spoznaje Boži­jeg sistema upravljanja čovjek dođe do spoznaje o kvalitetu i moći Stvoritelja kako bi Ga bolje spoznao. Iz ovoga ajeta vidimo da je Allah dodi­jelio razumu izrazito značajnu funkciju zato što je finale svih stva­ranja čovjeka spoznaja Božijih atributa. Generalno, akl u islamuIslamu zauzima poseb­no mjesto. Ponekad se način na koji govori Vahj razlikuje od onoga što Poslanik govori. Jedan broj odredbi došao je samo radi prak­tične primjene na terenu. Kad su u pitanju izvršne odredbe, kaže se npr. da se nešto uradi kako bi se dobila odgovarajuća nagrada.

Rečeno nam je da nam je namaz obavezan, a onda se kaže da spre­čava zlo, ali sjećati se stalno Allaha još je veće djelo od namaza. Kada čovjek obavlja namaz, sprečava sebe od loših djela (kada neko klanja, zna da ne može klanjati u ukradenom odijelu, pa će se potruditi da mu odijelo bude halal, kada krene obavljati neke poslove, prouči bismillu i zna da u toku posla ne smije lagati jer se zakleo na vjernost). Kao što re­dovno čistimo svoje zube, tako isto trebamo i jezik svoj čistiti i ne dopustiti da ga isprljamo lažima, kletvama jer ćemo njime izgovarati Al­lahovo ime na na­mazu. Ako zaprljamo jezik, zaprljali smo i namaz. Ako namaz zaživi u nama, oživjet će i sjećanja na Allaha.

Postoji jedan broj propisa za koje ne možemo odgovoriti zašto ih činimo. Naprimjer, rečeno nam je: O vi koji vjerujete, propisan vam je post... Znači na nama je da postimo, razumjeli mi to ili ne, ili da obavimo hadž. Nema puno razmišljanja zašto i kako, to je propisano i to treba ura­diti. Ovo je nešto što moramo izvršiti znali nešto o tome ili ne, ali ako znamo bit toga, sevabi su naravno mnogo veći.

Kada su u pitanju Božije odredbe, svaka ima svoj cilj, a svakom od njih ili nam se priskrbljuje neka korist ili odbija šteta. Ako nismo shva­tili smisao nečega, shvatit ćemo nekad, pa makar i na Sudnjem danu, ali sigurno svaka odredba ima svoj cilj. To ne znači da ako neko nije shvatio suštinu namaza i hadža, neće postići neku vrstu katarze, du­hovnog pro­čišćenja, ali onaj ko zna suštinu toga, dobit će mnogo više.

Slikovito objašnjeno: ako nam kažu da nas čeka kombi koji će nas negdje odvesti, oni koji znaju gdje ćemo ići više će se radovati, a oni koji ne znaju mogu se zabrinuti da u tome nije neko zlo. Sve gore navedeno tiče se iz­vršnih odredbi.

Postoje i odredbe koje nemaju veze s izvršnim. To su stvari koje se tiču spoznaje, duhovnog prosvjetljenja. Naprimjer, želimo znati kakav je svijet bio prije ovog. Kakva je to bila sedžda meleka Ademu? Želimo znati raspravu o halifi Božijem na zemlji, pitanje kabura, Berzaha[1], život prije njega i poslije njega.

U suri El-A'raf, u 172. ajetu kaže se:

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potom­stvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja ni­sam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.”

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنفُسِهِمْ أَلَسْتَ بِرَبِّكُمْ قَالُواْ بَلَى شَهِدْنَا أَن تَقُولُواْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَذَا غَافِلِينَ

Upravo iz ovog ajeta rađa se nekoliko filozofskih pitanja koje je mo­guće dosegnuti samo jakim analitičkim pristupom. Ima mnogo ovakvih primjera u Kur'anu i hadisu. Neki su dati u obliku dove, neki kao Poslanikov govor. Imam Ali u Stazi rječitosti iznosi jedan zanimljiv go­vor o pitanju svijeta onostranosti, čovjekove prisile ili slobode na Ovom svijetu, o odnosu dobra i zla prema Bogu i čovjeku, i o neograničenosti Božijih sifata (aributa).

Zašto nam služe sve ove stvari koje smo spomenuli ako nisu prak­tič­noga karaktera? One su zarad razumijevanja, a ne nekog aktivnog čina. Ako ne budemo spoznali principe vjere, ostat ćemo osakaćeni, vršit ćemo ono što se od nas traži, ali ćemo biti strahovito skučeni i ograničeni.

Prethodno citirani ajet: Mi o ovome ništa nismo znali, odnosi se na tradicionaliste, hadisije, koji kažu da samo Kur'an slijede po njego­vom zahiru, te tvrde da nam je zabranjeno ulaziti u njegov batin.

Ako ne budemo dobro razmišljali o svim ovim stvarima, na Sudnjem danu nećemo znati odgovor. Ako neko ne stekne osnovnu spoznaju u ovim temeljnim stvarima i bude ograničen samo na izvršne radnje, on slobodno može biti pripadnik neke druge vjere.

Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (El-Enbija, 22)

لَوْ كَانَ فِيهِمَا آلِهَةٌ إِلَّا اللَّهُ لَفَسَدَتَا فَسُبْحَانَ اللَّهِ رَبِّ الْعَرْشِ عَمَّا يَصِفُونَ

Ovo također nije ajet naredbodavnoga karaktera s praktičnom prim­jenom, već je ajet za promišljanje. Ili npr. 91. ajet sure El-Mu'minun:

Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah Koji je daleko od onoga što oni iznose!

مَا اتَّخَذَ اللَّهُ مِن وَلَدٍ وَمَا كَانَ مَعَهُ مِنْ إِلَهٍ إِذًا لَّذَهَبَ كُلُّ إِلَهٍ بِمَا خَلَقَ وَلَعَلَا بَعْضُهُمْ عَلَى بَعْضٍ سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يَصِفُونَ

Ako ajet nije izvršnoga karaktera i nije za razumijevanje, pa kakav je onda? Ovdje nam se sugeriše da treba sjesti, uključiti svoje analitičke procesore i promisliti o drugim smislovima ovog ajeta. Kur'an tako­đer nudi i metodologiju za analiziranje po pitanju Božije Biti i Nje­govih imena. O ovome postoji mnogo rasprava. I zapadni i istočni filozofi, i arifi i teozofi, raspravljali su o ovome. Svaki od njih imao je svoj pristup. No, ni neki islamski filozofi, Ibn-Sina, Rušd, Farabi, Nasirudin Tusi, nisu se okoristili ovom metodologijom, jer su se više oslanjali na grčku filo­zofiju. Mulla Sadra postaje rodonačelnikom ovog filozoskog pristupa Kur'anu.

Zbog čega uopće ove odredbe, ako nisu ni praktične ni izvršne?

I dalje nismo odgovorili na pitanje zbog čega su ove odredbe, ako nisu ni praktične ni izvršne. Neki će reći da će to prihvatiti ne raz­mišlja­jući ni o čemu. To bi bilo isto kao kada bi uče­nicima prvog raz­reda os­novne škole donijeli neku filozofsku knjigu i rekli im da to proči­taju i nauče, a kvalitet, odnosno razumijevanje, doći će kasnije.

Imamo jedan broj kur'anskih načela koja se tiču samo naše spoznaje. Imam Sedžad kaže da sure Ihlas, Hadid i Hašr donose ajete koje neće ra­zumjeti običan svijet sve do “Posljednjeg vre­mena (ahiri zemana)”, kada će nauka toliko uznapredovati da će one postati razumljive. Tabatabai kaže da ko­liko god se irfan razvio, još uvijek nije dostigao taj stu­panj da razumije smisao sure Kaf. Ovo su, dakle, pitanja koja se tiču ra­zumi­jevanja, podučavanja i spoznaje.

I tada su došli zapadni filozofi i postavili određene teze kojima je cilj bio uzeti dubinu koju islamIslam ima i ukloniti je od muslimana. Ber­trand Russell (Rasel) napisao je knjigu Historija zapadne filo­zofije gdje je rekao da su filozofske rasprave svojstvene samo šiijama i njihovoj nak­lonjenosti batinu. Ahmed Emin, islamski mislilac, kaže da šiije inače imaju sklonost ka filozofiranju. To argumentira time što kaže da Iranci slijede svoju predislamsku tradiciju. Iranci su oduvijek bili zainteresirani za filo­zofiju. Mutahari kaže da oni obojica griješe.

Russell se izvinjava, na neki način, što ne razumije filozofiju, a ko­liko tek ne poznaje islamsku filozofiju. Njegove teze o islamskoj filo­zofiji ne­maju ni­kakvog naučnog utemeljenja. Kada Russell kao materi­jalista tretira islam­sku prob­lematiku, prelazi granice učtivosti. Mutahari opet kaže da ga Russell toliko i ne čudi, ali ga čudi Ahmed Emin koji je musliman. Niti su svi šiije Iranci, niti su svi Iranci šiije. Sujuti i Tabersi, autori ve­likih djela, nisu bili Iranci, a Buhari, Muslim, Hadždžadž iz Nišabura, Ebu-Da­vud Sidžistani, svi su Iranci, a nijedan od njih nije napisao ni­jednu filozofsku raspravu. Da su Iranci filozofi, a drugi nisu, s razlogom bi bilo pret­postaviti da su Muslim i Buhari filozofi.

Rasprave o tevhidu filozofskom tehnikom nemaju veze s Iranom. Kori­jeni ove analitike su iz Kur'ana. Šibli, poznati teozof, napisao je djelo Ilmul-kelam. Tu je postavio pitanje: Zašto su se mutekellimi uvijek klonili filozofskih tema? Odgovor: zato što su oni uglav­nom mufessiri. Imali su svoje grupe, družili se međusobno te nisu imali kontakata na širem planu. Razlog zašto su bili ograničeni na ovakve grupe je taj što su smatrali da im druženje izvan tih grupa donosi štetu.

Kao drugi razlog navodi se da su bili toliko obuzeti ispitivanjem lanaca hadisa, pa se nisu stigli družiti s ostalima. To je bio razlog da mnoga pitanja koja su se problematizirala na nekim drugim mjestima, kao i razne prim­jedbe i problemi, jednostavno nisu stizala do njih. Zato nisu mogli ni odgovarati na navedena pitanja kao ni na prigovore koje su pripremali kršćani i drugi narodi na račun islamaIslama. Oni su komunicirali samo sa svojim učenicima i uskim krugom ljudi. Učenici su ih slušali be­spogovorno. Kada bi neki od uče­nika toliko sazrio da bi postavio neko pitanje na koje nisu znali odgovor, rekli bi: “Kvalitet je toga nepoznat, a pitanje je bid’at.” Tako su eliminisali svaku opoziciju.

Budući da su eliminisali opoziciju, imali su samo jednostrani go­vor, pa su rekli da su spriječili udar na islamIslam. Zato im nikada nije palo na pamet da razmišljaju o nekim alternativnim rješenjima.

Mutezilije su imale više kontakata sa svijetom, pa su vodili rasprave sa svima jer su znali da će teorija bez dokaza propasti. Zato su postavili cilj da moraju spoznati korijene svijeta i dali su zadatak da razriješe sve čvo­rove kod nekih neriješenih pitanja.

To što su mutekellimi bili usko ograničeni, nije bila stvar islamaIslama, nego njihovog načina poimanja islamskog života.

Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouz­dano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna. (Et-Tevba, 6)

وَإِنْ أَحَدٌ مِّنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَعْلَمُونَ

Ovaj ajet tiče se jedne opće odredbe, a evo i razloga zašto. U to vri­jeme mušrici su potpis­ali sa Poslanikom primirje gdje su obje strane imale pravo kretati se gdje hoće, a da niko nikoga ne smije ometati. No, mušrici su ubijali muslimane bez ob­zira na dogovor. Dolazi Džibril Poslaniku i kaže da oni ne poštuju ugo­vor, da se bori protiv njih, da mu je halal njihova krv i gdje god da ih nađe da ih ponizi i ubija. Na osnovu ove odredbe ako neki od mušrika kaže Poslaniku da ne misli kao narod kome pripada, te želi čuti šta Poslanik propovijeda, mora mu se dati uto­čište i azil.

Kada bismo, kaže Tabatabai, istražili sve propise koji su u Kur'anu, ne­ćemo naći bolji propis od ovoga.

Postoji vjerovatnoća da taj mušrik kaže: “Vidiš, muslimani imaju taj propis. Možemo pod izgovorom slušanja objave otići tamo i špijunirati.” Postavlja se sad pitanje šta ako to i muslimani shvate. Mogu zaprijetiti onima koji tu dolaze, ili jednostavno otkazati azil radi sigurnosti. Među­tim, Poslanik kaže:

“Ne, nemate pravo izreći takvu zabranu zato što je šteta koju bi oni mogli nanijeti špijuniranjem mnogo manja od štete da budu spriječeni da čuju istinu, da razumiju Božiju Riječ.”

Svi propisi koje Kur'an daje nisu došli samo jednom narodu: Arapima, Irancima, samo šiijama, sunnijama i sl. nego svima. Oni koji kažu za neke druge da nešto rade samo zato što im je to svojstveno u jed­nom su od ova dva stanja:

Ø      U pitanju su muslimani koji su prijatelji muslimanima, ali su dža­hili, takvi ne znaju da udaranje “ograde” oko islamaIslama, zapravo srozava ci­jeli islamIslam,

Ø      ili su neprijatelji, a neprijatelji su zbog toga što npr. kažu: Ma to su neki Iranci filozofi, pustimo ih neka se oni batrgaju oko toga.

Mi, dakle, moramo prvo sami spoznati nešto da bismo mogli davati valjane odgovore drugima. Na osnovu kur'anskih principa i propisa mogu se dati odgovori na sva pitanja Ovog svijeta. Vrlo je loše kada nas neko zapadnjački ori­jenti­ran pita nešto dublje, a mi jednostavno kažemo da ne znamo ili da ne smijemo razmišljati o tome.

Da li je argumentacija, utemeljena na razmišljanju i donošenju zaklju­čaka na osnovu toga, potrebna i nužna u islamuIslamu ili se možemo zadovoljiti samo zahirom? Kur'an s jedne strane za mnoge stvari donosi argumentaciju, a s druge poziva ostale da donesu svoje dokaze, ako ih imaju.

U 6. ajetu sure Et-Tevba ističe se:

Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouz­dano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.

وَإِنْ أَحَدٌ مِّنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَعْلَمُونَ

Iz ovog ajeta vidimo da ako mušrici traže argumentaciju, trebamo im dati priliku da saslušaju kur'ansku i Poslanikovu argumentaciju, a ako i ne prihvate, opet ih trebamo otpremiti na pouzdano mjesto, jer oni pri­padaju narodu koji ne zna. Islamska ulema na ovom ajetu iznijela je mnoge primjere kako se treba argumentovano raspravljati sa onima koji nemaju osjećaja za vjeru i prave vrijednosti.

Tradicionalisti: Svaka rasprava koja nadilazi zahir bid’at je

Tradicionalisti, muhaddisi, uvijek su odbijali bilo kakvu raspravu ili argumentaciju ove vrste. Proglasili su da je svaka rasprava koja je iz­van zahira Kur'ana ili hadisa bid’at (novotarija). Tabatabai kaže da zdrav ra­zum ne prihvata ovakve postavke. Akl ne prihvata da se nešto bez argu­menta primi niti da se bez argumenta odbije. On potvrđuje da i Kur'an i sunnet prihvataju razumsku argumentaciju i suprotstavljaju se onoj drugoj. Stotine drugih ajeta poziva na argumentaciju i promišljanje. Jasno je da mnoštvo ajeta podstiče racionalnu argumentaciju, analizu, promicanje istine putem dokaza. Bilo bi nelogično da jedni ajeti podstiču promišl­janje i donošenje racionalnih zaključaka, a da drugi ajeti kažu da se o svemu može razmišljati, samo ne o sadržaju ajeta. Ovako bi ajeti sami sebe poništavali.

Oni koji odbijaju da Kur'an sam podstiče argumentovanu raspravu i da je propagira kažu da ljudi koji se ograničavaju na zahir izazivaju su­protstavljenost kur'anskih ajeta. Ustvari, njihovi zaključci do­vode do toga, jer s jedne strane pozivaju na razum, a s druge ga spu­ta­vaju.

Zašto islamIslam uopće? U pitanju je jedna misaona ideja, misaoni pokret. Nje­gov je cilj, prvo, da promijeni čovjekove misli; drugo, da usavrši čovjekov ahlak, njegov moralni kredo i treće, da sve to primijeni u djela. Ako želimo da islamIslam promi­jeni naš ahlak, trebamo prvo promijeniti svoje razmišljanje. A ako želimo promi­jeniti ponašanje, prije toga potrebno je ahlak promijeniti. Promjena ahlaka nemoguća je bez promjena u glavama, a misli se ne mogu promijeniti dok razum ne bude zadovoljan nekom opcijom koja mu se nudi.

Možete nekoga na nešto prisiliti, ali to je kao kada pritisnete oprugu; što je više pritišćete, ona više skače kad je pustite. Tabatabai kaže da kad bi sila imala prednost nad mislima, diktatorima svijeta, kad dobiju vlast, ne bi tre­bala propaganda koja treba uljepšati njihovu diktaturu. Zašto tre­baju propa­gandu? Zato što znaju da ukoliko ljudi ne budu imali osjećaj da se njima vlada po pravdi i postulatima slobode, otkazat će im pos­lušnost. Zbog toga diktatori stvaraju privid tih ljudskih prava. Zašto? Zato što je u ljudskoj prirodi da osjećaju i vole slo­bodu, te im diktatori povlađuju toj prirodi.

Dakle, islamIslam želi promijeniti društvo, a da bi to uradio, mora promi­jeniti ono u glavama, a da bi se to dogodilo, misli moraju biti zadovoljne time. Nemoguće je postupati na isti način prema onome ko vjeruje u tev­hid, da jedan Bog upravlja cijelim Univerzumom, i prema onome koji ne vjeruje u Boga uopće. Kada bi ih neko podučavao na isti način, ne bi postigao isti rezultat.

Karl Marx u svojim knjigama kaže da moral nije ništa drugo do jedna velika obmana. Nietzsche (Niče) je rekao da su moral, samilost, osjećaji prema drugima samo besmislice o kojima ne treba voditi računa. “Ako ti neko pruži ruku radi prošnje, odsijeci mu je i tada si mu napravio uslugu jer čovječanstvo neće napredovati dok se ne riješi ovakvih” – aro­gantno uzvikuje Nietzsche. Zašto ovo ističe? Zato što vje­ruje da je moć samo u sili i što je više sile u rukama, čovjek je napredniji.

Tabatabai kaže da kada novac dajete siromahu, blago mu ga spustite u ruku, zato što je ruka prosjaka manifestacija Božije ruke. I poljubi tu ruku, jer si učinio bogougodan čin i time zahvaljuješ toj ruci što si imao čast učiniti jedan bogougodan čin – veli on. Vidimo ovdje rezultate različitih misaonih koncepcija: onaj koji ne vjeruje u Boga kaže da se ruka odsi­ječe, a vjernik kaže da se ta ista ruka poljubi.

IslamIslam smatra da je nemoguće stići do bilo kakvih reformi ukoliko se ne desi reforma u glavi, misaona reforma. Mulla Sadra kaže da su ljudi danaa (prije stotinu godina) okovani u neznanju. Zapriječili su prema sebi protok svjetlosti Božije mudrosti. Ponašaju se kao slijepi miševi do kojih dopire svjetlost, a oni nemaju koristi od nje. Slijepi miševi ne samo da se neće reformisati da bi vidjeli svjetlost nego će zaključiti da je ona loša i bježat će od nje. Pronalaženje svjetlosti u ajetima slijepi miševi pro­glasit će bid’atom. Svaki pokušaj pronalaska mudrosti u ajetima sma­trat će poniženjem. Oni o pojmovima kao što su: Nužni bitak, Vječnost Stvor­itelja, privremenost stvorenja, kažu da su mutešabihati (nejasnoće) o kojima je nemoguće raspravljati na temeljima argumenata.

Mulla Sadra kaže da kad bi smisao Kur'ana bio u tome da se zatvori, bilo bi bolje da je zaokružen u Mekki, da je zakopan i da nama nije ni došao. Smisao je sasvim drugi. Dok traje svijet, Kur'an ima za cilj upućivati čovječanstvo. IslamIslam je uvijek na nekoj raskrsnici, uvijek se nešto novo događa, nauka otkriva nove činjenice i treba dati nove odgo­vore. Mulla Sadra kaže: “Skinite koprenu sa vaših očiju, pustite zrake Bož­ije svjetlosti! Nemojte se ograničavati samo na tjelesne organe koji nisu ništa drugo nego nešto što je prolaznoga karaktera!”

Međutim, pojavit će se neko ko je kritičan prema ovim kriteri­jima i dat će sljedeći prigovor: “Nemojte vi tako, ne priznajem ja ni Mulla Sa­dru ni Tabatabaija, ja slijedim Poslanika s.a.v.a.”

Božiji Poslanik vidio je jednu staricu (adžâiz) koja prede vunu vrteći vre­tenom i upitao ju je: “Vjeruješ li ti u Stvoritelja Ovog svijeta.” Ona je odgo­vorila: “Kako da ne?“ “A koji ti je dokaz?”

“Da ja ne vrtim ovo vreteno (preslicu), predivo se ne bi namotavalo, a kako se cijeli svijet može vrtiti bez nekoga ko ga vrti.” I tada je Poslanik rekao: “Slijedite logiku ove žene.”

Zašto je to tako? Ljudi se uvijek fokusiraju na dunjalučke stvari i ograničeni su. Nivo promišljanja žene bilo je ono vreteno i ona je na os­novu njega zaključila kako funkcionira Univerzum, jer mora posto­jati neki Pokretač Univerzuma. Oni koji poriču stavove onih koji tvrde da treba argumentovano raspravljati o smislovima Kur'ana i hadisa kažu: “Mi ne znamo šta je s onu stranu hakikata.”

U Kur'anu se navodi da će najviše nastradati oni ljudi koji se na Ovom svijetu trude i računaju da su uspješni, a ustvari sve im je uzalud te će propasti. Ponekad mislimo da je nešto dokaz, ali to je, ustvari, rezultat našeg neznanja. Konzervativci će reći: “Oslonit ćemo se na razmišl­janje jedne starice, slijedit ćemo njenu vjeru, a slijedit ćemo zaključke Ta­batabija.” Tradi­cionalisti su pogrešno shvatili neke stvari. Poslanik je jednom pitao neku ženu: “Gdje je Bog?” Ona je odgovorila: “Gore”, i on je to pot­vrdio. To je bio zadovoljavajući odgovor kad je u pitanju nivo te žene, ali da je upitan neki intelektualac, to ne bi bio zado­voljavajući odgovor. Za tu je ženu dovoljan je dokaz da je Allah gore, ali za intelektu­alca nije.

Da li se dovoljno osloniti na ono što je Poslanik rekao: “Slijedite logiku ove starice”, ili treba slijediti jače umove?

Neće se promijeniti ponašanje i postupci ljudi dok se ne promijeni njihova moralna osnova, a to se neće promijeniti dok se ne promijeni nji­hov misaoni okvir. Primjer sa staricom i vretenom predočio nam je jednu prostu vjeru koju mi trebamo slijediti na nižim nivoima svijesti. No, da li se možemo zado­voljiti ovom prostom vjerom, tj. slijeđenjem logike ove starice, a da ne idemo dublje u vjeru, da ne istražujemo neki dublji smisao svega? Muhaddisi kažu da sada ne trebamo svi vrtiti vreteno da bismo zaključili isto što i ona starica. Dovoljan nam je smisao hadisa. Njihov problem je što s jedne strane traže od nas da razmišljamo, a s druge samo da sli­jedimo logiku one starice i da ne razmišljamo.

No, mi još nismo dali odgo­vor konzervativcima koji su se ograničili na ovaj hadis. Kao prvo, nemamo nigdje utemeljene dokaze ni u šiijskoj ni sunijskoj tradiciji da je ovo uopće hadis. Kada nam nešto bude rečeno u formi hadisa, prvo trebamo provjeriti da li je to uopće hadis. Međutim, ova priča sa staricom odgovarala je jednom uskom krugu ljudi i tako su je propagirali kao hadis. Pretpostavimo da je hadis, ali islamska ulema dala mu je mnogo različitih dimenzija. Šejh Muhammed Šabesteri iz 11. stoljeća, napisao Sufijski ružičnjak, kaže:

“Po čemu si zaključio da ostaješ na Ovom svijetu, Uzvišeni je radi tebe stvorio ovaj Univerzum, a ti hoćeš da se zatočiš i ograničiš u jednoj rupi.”

Zar ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? (Lukman, 20)

أَلَمْ تَرَوْا أَنَّ اللَّهَ سَخَّرَ لَكُم مَّا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ وَأَسْبَغَ عَلَيْكُمْ نِعَمَهُ ظَاهِرَةً وَبَاطِنَةً

Zato ustani i poput Ibrahima traži svoj hakk. Osami se noću i pogle­daj prema Nebu i promisli da bi ti dani bili puniji. Po danu trebaju glave biti pognute, a noću uzdignute. Zašto? Da ne bismo vidjeli tuđe mahane, pa ih komentarisali, a noću uz­dignute da bismo gledali zvijezde i svijet meleka.