Zašto se Poslanik sam vinuo u nebeske sfere?.

Zašto su modernistička mišljenja uveliko bila prihvaćena,    naročito od mladih..

Zašto se Poslanik sam vinuo u nebeske sfere?

Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu bla­goslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.

سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَى بِعَبْدِهِ لَيْلاً مِّنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الأَقْصَى الَّذِي بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَا إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ البَصِيرُ

Ti si sjeo u jedan kut, zarobljen poput zatočenika i sveo se na pres­licu jedne stare žene. Oni koji su prodrli u svijet Carstva Božijeg prije toga su krv svoju žrtvovali, a ti si se zatočio u jedan ćošak i misliš da ćeš svijet obujmiti.

Još smo kod onog hadisa i još uvijek pretpostavljamo da je ono hadis. Mevlana kaže da množina adžaiz ne znači stare žene (kako se uo­bičajeno misli), nego je to množina od adžz – puknuta srca, te se, po Mevlani, hadis tiče onih koji su došli da im srca puknu u čežnji za Vol­jenim. Kada čovjek krene u potragu za znanjem, prvo hodi u mraku, ali ga ta njegova želja za znanjem spaja sa Stvoriteljem Koji mu šalje svjetlo, pa on spoznaje sve pojave.

Šehid Mutahari ne slaže se ni sa jednim od ova dva odgovora, već sa onim da je starica to izrekla jer se njena spoznaja Pokretača svodila na vreteno. Da je neko drugi bio, našao bi neko svoje pomagalo da spozna Pokretača. Ova je starica upotrijebila prvi Aristotelov dokaz da postoji Stvoritelj, jer je on rekao da svaki pokret traži svog pokretača. Ta je starica svojim fitretom, i ne znajući za Aristotela, iznijela njegov dokaz. “Ako se vreteno ne može vrtiti samo, kako bi se onda Ovaj svijet mogao vrtiti bez Pokretača”, mislila je. Upravo je time Mutahari nagovijestio da se prihvataju vjerski primjeri sa argumentima.

Šta je smisao čula? U modernom vremenu u vezi s filozofskim nau­kama došli smo do nekih novih pogleda. Došlo je do sučeljavanja i su­kobljavanja empirista i metafizičara. U Evropi u posljednjem stoljeću materijalistička ili empirijska filozofija pobjeđuje i njihovi stavovi prev­ladavaju diljem Za­pada. Rezultat te pobjede biva sljedeći: vrijednosni metafizički komparacijski sistem ne vrijedi sa njihovih stanovišta. Zas­tupnici materijal­is­tičkog koncepta filozofije rekli su da jedino stanovište vrijedno poštovanja jest ono zasnovano na eksperimentu i čulima. Ko­načan rezul­tat empirijske filozofije glasi da spoznaja nema veze s vjerom. Čulima ne možemo dodirnuti (dosegnuti) Boga, a sve što ne možemo dodirnuti, ne postoji. Što god nije bilo podvrgnuto eksperi­mentu, proglašeno je sumnjivim, nemogućim i nepostojećim, te na to ne vrijedi trošiti vri­jeme.

U Evropi je, dakle, zavladao takav materijalistički koncept filozofije čime je sa scene protjerana vjera. Ne može se reći da pobjeda materijal­is­tičkog koncepta nije imala utjecaj na islamski svijet. Halke, čija je te­matika bila materijalistički koncept, uvlačile su se postepeno u islamski svijet, tako da su na kraju imali značajan utjecaj na njega. Te halke na kraju su urodile stvaranjem posebnih mišljenja u islamskom svijetu, a pet je osnovnih razloga njihovog prodora u islamski svijet:

1.      uskogrudnost i kratkovidnost tradicionalista u islamskom svijetu, jer je poznato da su imali negativan stav kad je u pitanju islam­ska filozofija,

2.      filozofske rasprave same od sebe bile su komplikovane i dobar dio puka ih nije razumio,

3.      zaostalost islamskog svijeta, pogotovo naučna,

4.      napredak zapadnjačke nauke, posebno eksperimentalne,

5.      sva gornja četiri elementa upotpunjena neprijateljskom propa­gan­dom.

Ovih pet činilaca uvjetovalo je pojavu muslimanskih mislilaca koji su s jedne strane imali veze s islamom, a s druge strane nisu temeljito pozna­vali islamIslam i islamsku filozofiju. Njih je opčinio tehnološki napredak Za­pada, pa su shodno ovim faktorima napravili jedan novi pogled – novi islamski svjetonazor pod nazivom telfiki. Šta znači telfiki svjetonazor? On podrazumijeva nekoliko stvari:

Ø      vjera se može dosegnuti eksperimentom i istraživanjem. Nisu to­liko daleka vjerska pitanja, a da se ne mogu postići eksperimen­tom,

Ø      ako hoćemo spoznati prirodu vjere, prvo moramo spoznati bit pri­rode,

Ø      svaki put stizanja do Boga bez poznavanja prirodnih za­kona pogrešan je,

Ø      sve ovo što smo nabrojali nismo izmislili, nego je to u samom Kur'anu.

Vidimo da je ovaj telfiki svjetonazor u sprezi sa materijalističkim svjetonazorom. Stoga materijalisti tvrde da se eksperimentima mogu dokazivati metafizičke činjenice i to upravo onom tehnologijom kojom to Zapad danas čini.

Stavovi islamskih empirista svode se na sljedeće poimanje: pokušati filozofskim razmišljanjem doći do metafizičkih činjenica isto je kao tući vodu u posudi, jer koliko god je tučeš, ona se prvo razbježi pa se ponovo vrati. Nećemo ništa novo napraviti, osim što ćemo izazvati svijet protiv islamskog svijeta. Ovo nije naš stav, sve ovo nalazi se u Kur'anu. Zar nas Kur'an ne poziva na spoznavanje materijalnih činjenica: Nebesa, zemlje itd.? Ne samo da nas poziva već nam to nare­đuje. Spoznavanje ovih ovozemaljskih činjenica osim prirodnog mo­guće je i eksperimentalnim putem. Sam Kur'an priznaje ovaj metod prilaza ovozemaljskim činjeni­cama. Jedini ključ za spoznaju šifre Ovog svijeta jest ovaj metod. Jedan od čelnih promicatelja ove doktrine jeste Ferid Vedždi, Egipćanin, autor knjige Na ruševinama vjere. Tu je i Ebul-Hasan Nedvi sa svojom knjigom Ko­liko je svijet izgubio zbog dekadencije islamskog svijeta, te braća Sejjid i Muhammed Kutb. Sejjid je bio islamski revolucionar koji je napisao knjigu Jesmo li muslimani, a Muhammed, njegov brat, nakon njega proširio je i doradio ovu knjigu.

Nedvi, Iračanin, napisao je knjigu Izlazak muslimanskog svijeta iz džahilijjeta na naučnu scenu. U ovoj knjizi govori da je džahilijjet zapravo napuštanje filozofije. Cilj ovih učenjaka bio je prikazati islamIslam kroz za­padnjačku optiku, ali to ne znači da su imali namjere predati islamIslam u ruke zapadnih naučnika. Oni kažu da metodologija koju Zapad koristi u svo­jim istraživanjima nije njihova nego Božija, samo što su je oni počeli koristiti prije nas muslimana.

Nedvi je napisao i raspravu pod nazivom Čvrste postavke i obznane (Muhkemat ve bejjinnat). On navodi da je naš Pe­jgamber s.a.v.a. osvijes­tio ljude kad je u pitanju njihovo biće, nauka, kao i o početku i napretku svijeta, buduć­nosti svijeta i čovjeka. Poslanici su dali mnoštvo informa­cija čovječan­stvu uopće, tako da je nepotrebno da se ljudi podu­čavaju osnovnim stvarima. Poslanici su obznanili činjenice o Ezelu (o bespočet­nom i beskrajnom svijetu), o Ovom svijetu, Berzahu (svijetu između smrti i Sudnjeg dana), o Sud­njem danu i lišili nas rasprave o njima (sve ovo Nedvi tvrdi). On ustvari želi pobiti argumenate filozofa. Njegov stav je da je znanje metafizike transcendentalno, nešto što je izvan dosega naših čula i nešto o čemu se nema šta raspravljati. Međutim, kaže Nedvi, ljudi nisu spoznali sve ove blagodati. Zatim su ljudi raspravljali o ovim stvarima, i otisnuli se u lutanje i tapkanje po mraku.

Zašto su modernistička mišljenja uveliko bila prihvaćena, naročito od mladih

Ovakva modernistička mišljenja uveliko su bila prihvaćena naročito od mladih u islamskom svijetu. No i filozofi uzvraćaju udarac i kažu da njihov govor ipak nije saslušan do kraja. Nemamo dileme da je riznica tajni svega u onostranom, a prihvatamo i činjenicu da Kur'an na mnogo mjesta poziva na istraživanje činjenica vezanih za Ovaj svijet. Poziva nas vrlo jasno na otkrivanje zakonitosti pojava Ovog svijeta, pod­stiče nas da istražujemo međusobnu uvjetovanost pojava i zakonitosti u materijalnom svijetu. Držimo da je istraživanje ovosvjetskih zbilja jedna od bitnih kur'anskih poenti.

Ponosimo se da je u vrijeme općeg džahilijjeta na zemlji Kur'an ob­javio potrebu za istraživanjem svih zemaljskih zbilja. Kur'an na to ne pod­stiče samo muslimane već i druge narode. Stotine ajeta i hadisa u prilog ovome možemo navesti. Zato filozofi ne negiraju potrebu za nauč­nim is­traživanjem. Filozofi postavljaju prethodno spomenutim nauč­nicima sljedeće pitanje: “Da li spoznajom prirodnih zakona završavate svoju di­onicu puta ili ima još puta iza toga? Da li je neko ko je spoznao sve za­kone spoznao i Boga, sve Božanske zbilje?”

Ako možete potvrdno odgovoriti na ova pitanja, onda priznajemo da je vaš metod dobar. Kur'an je knjiga objavljena cijelom čovječan­stvu. Ako vaše teorije, zasnovane na materijalističkom gledanju, mogu odgo­voriti na sva kur'anska pitanja, prihvatit ćemo ih, ali stvarnost je druga­čija. Put naučnih istraživanja zasnovanih na činjenicama otkrivenim u prirodi samo je pola puta u konačnoj dionici do metafizičkih činjenica. Ova dionica zasnovana na eksperimentu ne dovodi čovjeka do kraja puta, a ako čovjek ne stigne do krajnjeg cilja, nije ispunio svoju misiju na Zemlji. Ne stići do kraja puta ili zalutati, isto je.

Sada će im filozofi postaviti nekoliko kur'anskih pitanja da bi pobili njihove tvrdnje da se putem gole nauke, zasnovane na prirodnim za­konima, može spoznati metafizički svijet. Kako li će oni na ovo odgo­voriti?

Stvoritelj Nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara – a stvara parove i od stoke – da vas tako razmnožava. Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi. (Eš-Šura, 11)

فَاطِرُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ جَعَلَ لَكُم مِّنْ أَنفُسِكُمْ أَزْوَاجًا وَمِنَ الْأَنْعَامِ أَزْوَاجًا يَذْرَؤُكُمْ فِيهِ لَيْسَ كَمِثْلِهِ شَيْءٌ وَهُوَ السَّمِيعُ البَصِيرُ

Oni koji u Onaj svijet ne vjeruju hrđavih su osobina, a Allah ima svojstva najuzvišenija; On je silan i mudar. (En-Nahl, 60)

لِلَّذِينَ لاَ يُؤْمِنُونَ بِالآخِرَةِ مَثَلُ السَّوْءِ وَلِلّهِ الْمَثَلُ الأَعْلَىَ وَهُوَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ

Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima! (Ta-ha, 8)

اللَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ لَهُ الْأَسْمَاء الْحُسْنَى

On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj Koji je bez nedostataka, Onaj Koji svakoga obezbjeđuje, Onaj Koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim! (El-Hašr, 23)

هُوَ اللَّهُ الَّذِي لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ الْمَلِكُ الْقُدُّوسُ السَّلَامُ الْمُؤْمِنُ الْمُهَيْمِنُ الْعَزِيزُ الْجَبَّارُ الْمُتَكَبِّرُ سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يُشْرِكُونَ

A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa tamo je Allahova strana. Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna. (El-Bekara, 115)

وَلِلّهِ الْمَشْرِقُ وَالْمَغْرِبُ فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللّهِ إِنَّ اللّهَ وَاسِعٌ عَلِيمٌ

On je Prvi i Posljednji, i Vidljivi i Nevidljivi; i On zna sve! (El-Hadid, 3)

هُوَ الْأَوَّلُ وَالْآخِرُ وَالظَّاهِرُ وَالْبَاطِنُ وَهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi da­jemo samo u mjerama poznatim. (El-Hidžr, 21)

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

On je s vama gdje god bili, i sve što radite Allah vidi. (El-Hadid, 4)

وَهُوَ مَعَكُمْ أَيْنَ مَا كُنتُمْ وَاللَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ

Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je glavna Knjiga. (Er-Ra’d, 39)

يَمْحُو اللّهُ مَا يَشَاء وَيُثْبِتُ وَعِندَهُ أُمُّ الْكِتَابِ

Filozofi tvrde da ovih devet ajeta koje smo nabrojali i još mnoštvo drugih nije nikako moguće pomoću zakona dokazati. Kojim to prirodnim eksperimen­tom možemo dokazati ajet: On je s vama gdje god bili? Kako ćemo prirodnim eksperimentom dokazati npr. početak, kraj, vidljivost i prozirnost vode? To čini samo Allah. Zar nije rečeno: u Njega je Glavna knjiga, a ona je u svijetu onostranosti, nedostupna eksperimentu. Prema tome, ovo su stvari koje su povezane sa svijetom gajba i nikako nisu do­kučive ovodunjalučkim zakonima.

Zar je moguće spoznati stvorenja iz nevidljivog Svijeta onostranosti putem stvorenja iz Dunjaluka kada ona nemaju ništa zajedničko? Ako za primjer uzmemo oko i uho, samo su četiri prsta udaljeni, a nemaju ništa zajed­ničko. U materijalističkom svijetu oko funkcionira po jednim Boži­jim za­konima, a uho po drugim. Ako bismo zanemarili ove činjenice, to bi bilo ravno primjeru čovjeka kojeg je zabolio zub, pa je “shvatio” da ga i oko boli i otišao doktoru rekavši mu da mu izvadi oko.

Osim toga, ajeti koje smo nabrojali nisu naredbodavnoga karaktera, već spekulativnog. Dati su na razmišljanje, studiranje, prodiranje u nji­hovu bit. Neko će postaviti pitanje zašto će nam takvi ajeti ako se u njima ne naređuje nešto.

Ne poriče se značaj nauke do jednog nivoa, do njene krajnje granice rezono­vanja. Slikovitim rječnikom kazano, nauka stiže do Igmana, ali do vrha Bjelašnice nikad. Ako se pravilno fokusiramo na dostignuća nauke, ustanovit ćemo da se ona svode na tri stvari:

1.      Bog postoji (nauka može dokazati da je to tačno),

2.      Onaj Ko je stvorio Ovaj svijet nije od iste materije kao Ovaj svi­jet (Njegov je kvalitet neuporedivo veći),

3.            Stvoritelj Ovog svijeta Mudar je i Znan, jer priroda u svim dimen­zijama funkcionira na besprijekoran način.

Ko smo mi i gdje smo to mi na Ovom svijetu? Da bismo znali ko smo, moramo razmotriti dvije vrste ajeta. Jedan broj ajeta čovjeka uzdiže na najviši mogući nivo, a drugi ga prikiva za dno i tretira kao najniže stvorenje. Na jednom mjestu kaže se da je čovjek poput magarca koji nosi teret, a na drugom mjestu upoređuje se sa psom. Naše je da is­tražimo zbog čega se čovjek u jednom slučaju uzdiže u najviše sfere, a u drugom se srozava do dna.

Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kop­nom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im ve­like pred­nosti nad mnogima koje smo stvorili. (Isra, 70)

وَلَقَدْ كَرَّمْنَا بَنِي آدَمَ وَحَمَلْنَاهُمْ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَرَزَقْنَاهُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ وَفَضَّلْنَاهُمْ عَلَى كَثِيرٍ مِّمَّنْ خَلَقْنَا تَفْضِيلاً

Ovaj ajet traži od insana zahvalnost za ove blagodati. Čovjek, ipak, i pored ovoga okreće leđa Bogu. Zašto? Prvo da vidimo ko su sinovi Ade­movi iz citiranog ajeta. Neki kažu da su to mu’mini, ali Tabatabai to poriče i kaže da se ajet odnosi na cijelo čovječanstvo: na vjernike, mun­afike i džahile. Da se odnosi samo na mu'mine, onda ne bi bilo onog ajeta koji čovjeka uzvisuje, jer su oni sami od sebe dostojni poštovanja pa ih ne treba posebno isticati. Druga stvar, oni nikada nisu porekli nimete Božije. Oni su ti koji uvijek uzvraćaju zahvalnošću na njima. Glagolom kerremna uzdiže se kompletna ličnost insana kao Kreacije Božije.

Dva su glagola kojima se uzdižu Ademovi sinovi: kerreme i feddale. Kerremna predstavlja poštovanje, a feddalna predstavlja odlikovanje u odnosu na ostale. Razlika između ova dva glagola je:

Kereme iskazuje poštovanje prema nekoj osobi, jer ona pos­jeduje neke odlike koje drugi nemaju. Ovaj glagol odnosi se na nekoga ko je neo­visan, samostalan, i time se karakteriše njegov nefs. Istaknut je, dakle, po ne­čemu što drugi nemaju. On se ne poredi sa drugima, jer je neovisan o drugima. Naprimjer, Einstein (Ajnštajn) je bio najjači u fizici, ali ga ne cijenimo samo kao fizičara već kao ličnost. Samo jedna njegova odlika prenosi se na cijelu ličnost. To je objašnjenje za glagol kerreme.

Kad je u pitanju glagol feddale, on se odnosi na neku odliku koja se upoređuje sa odlikama drugih. Naprimjer, ako nam dođu u goste pro­fesor i student, obojica zaslužuju gostoprimstvo, ali ćemo ipak gledati da malo više pažnje posvetimo profesoru. Znači, dajemo prioritet u blagodatima prema profesoru. Feddale predstavlja odlike koje su uporedive, ovisne su i dolaze do izražaja ondje gdje se nekom nešto daje, ali se nekom drugom daje malo više. Ili: svi učenici u razredu imaju pravo da čuju dobar ders, ali ako se jedan od učenika is­tiče, profesor će mu reći da dođe poslije časa da mu da dodatni ders. Svi su donekle jednaki, ali izdvaja se onaj koji malo više zna.

U cvjećari ćemo kupiti najljepši cvijet za svoju suprugu, nema upoređivanja (to je kerreme), ali ako kupimo dva cvijeta, za majku i za suprugu, jedan mora biti ljepši (to je feddale).

Čovječanstvo u sebi ima i kerameta i fedaleta. Rekli smo da je keramet svojstven samo jednoj osobi, ali fedalet je svojstven grupi, skupini. Ako keramet ljudi imaju, a nemaju druge vrste, fedalat imaju i drugi. Ono što čovjek ima kao keramet koji ga odvaja od drugih vrsta jeste njegov akl i sposobnost duhovnog uzdizanja. Uzvišeni je podario čovjeku razum i zah­valjujući njemu on je kadar dosegnuti savršenost. Nijedno drugo stvorenje nije kadro dosegnuti ga.

Meleci imaju akl, ali nemaju moć putovanja do krajnjeg savršenstva. Kako su stvoreni, ne povećava im se, niti im se smanjuje duhovnost, a i životinje su iste kakve su stvorene, ne mijenja im se ćud ni ponašanje. Pčela od prije 5 miliona godina živi istim životom, pravi med i šestou­gaoni oblik saća, isto kao i danas. Ako se čovjek rodi u jednom gradu i ode, te se vrati nakon 50 godina, više ništa neće prepoznati. Čovjek, dakle, ima akl, pokretačku moć, koja mu omogućava da se uz­diže.