Smisao čula, perceptivnih (spoznajnih) organa..

Do kakvog nivoa spoznaje dosežemo proučavanjem prirode?.

Korelacija između stvorene stvari i Stvoritelja..

Stav empirista..

Smisao čula, perceptivnih (spoznajnih) organa

S renesansom su u Evropi materijalisti pobijedili one koji za spoznaju koriste čisti razum. Tada se uspostavila teza da prava filozofska mišljenja nastala izvan logike materijalnog svijeta nemaju nikakvog ute­meljenja i da su bez­vrijedna. Jedina je prava filozofija, reći će oni, ona koja je zasnovana na čulima, čiji se rezultati mogu dosegnuti eksperi­mentom. Teologija je, po njima, nauka koja se temelji na metafizičkim činjenicama, sama po sebi sumnjiva, nespoznatljiva i nedokaziva. Ovo materijalisti argumentiraju time što je metafizika nevidljiva pa ju je nemoguće dosegnuti. Neki idu tako daleko da kažu da je sve ovo što te­olozi iznesu čista laž.

Tako stvari stoje na Zapadu od renesanse pa do danas. Šta se dešavalo na Istoku? Skepticizam tradicionalista prema islamskoj filo­zofiji, koji je postojao od ranije, pobjeda koju su izvojevali empiristi na Zapadu – filozofija sama po sebi teška i teško dokučiva običnom svijetu i neprijateljska propaganda – razlozi su zbog kojih je islamska filozofija slabo prihvaćena i na Istoku.

Zastupnici trećeg pravca sa Istoka (Nedvi, Vedždi, braća Kutb koji ne pripadaju ni Zapadnjacima niti ovoj istočnoj filozofiji), prvo su ust­vrdili da se teologija može postići eksperimentom i to putem čula. Me­đutim, tvrdili su da to ustvari nije njihovo mišljenje, već da to stoji u Kur'anu, citirajući neke ajete koji stimulišu i podstiču na proučavanje pri­rodnih pojava.

Filozofi, pak, ističu da prihvataju činjenicu da Kur'an podstiče na is­traživanje, umne aktivnosti, ali su rekli da je put egzaktnih nauka ili eksperimenta, put koji vodi samo do pola dionice i koji ne može doseg­nuti onu drugu polovinu. I onda su citirali devet kur'anskih ajeta koji to potvrđuju (prethodno navođeni ajeti), čije razumijevanje nije izvodljivo putem čula.

Do kakvog nivoa spoznaje dosežemo proučavanjem prirode?

Ono što nam proučavanje prirode može dokazati je sljedeće:

1.      Ovaj svijet nije sam od sebe stvoren. On ima svog Stvor­itelja.

2.      Taj Stvoritelj je Mudar, jer se u konstrukciji Ovog svijeta očituje vrhunska mudrost njegova Stvoritelja. Ako proučavamo bilo koji kutak prirode, uvidjet ćemo savršenu organiziranost.

3.      Stvoritelj je Moćan i Snažan, jer se svugdje u prirodi oči­tuje Nje­gova snaga.

4.      Stvoritelj Ovog svijeta i dalje ima apsolutnu kontrolu nad svim i nadzire sve pojave u prirodi. To je kao kad vam neko da dvije knjige: i kada pročitate mudru filozofsku knjigu, zaključite kako je onaj ko je napisao tu knjigu jako pametan, tako i iz prirode zaključujemo da je njen Stvor­itelj uistinu moćan i mudar.

Sve što mogu prirodnjaci zaključiti svodi se na ove četiri stvari. To je njihov maksimum. Sada se postavlja pitanje da li je ovaj nivo spoznaje o Stvoritelju dovoljan za jednog muslimana. S aspekta Kur'ana, ovo na­ravno nije dovoljno.

Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može! (El- Ma'ida, 120)

لِلّهِ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَمَا فِيهِنَّ وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

Uzvišeni Allah kontroliše ovaj materijalni svijet, ali on je samo dio jednog svijeta. I ne samo da ovladava zakonima prirode, on pod svojim nad­zorom drži sve na zemlji.

On je stvoritelj Nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna. (El-An'am 101)

بَدِيعُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ أَنَّى يَكُونُ لَهُ وَلَدٌ وَلَمْ تَكُن لَّهُ صَاحِبَةٌ وَخَلَقَ كُلَّ شَيْءٍ وهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ

Nauka nas vodi do svojih krajnjih granica, ali dalje ne može, jer tu nastupa duhovna sfera gdje se eksperimentom ništa ne može dokazati. Ona ne može dati bilo kakav sud ili stav o tom svijetu. I ako dadne neki sud, to je uradila onako, napamet, bez ikakvih uporišnih tačaka. Kur’an ima ono što mi ne možemo dosegnuti svojim čulima, on nam nudi neka druga sredstva spoznaje.

Ovi kur'anski postulati mogu se tretirati trojako:

1.      Podučio nas je izvanosjetilnim znanjima Ovog svijeta koja su nedo­kučiva bilo kakvim prirodnim istraživanjima.

2.      Kur'an nas je podstakao da temeljito razmislimo o Ovom svijetu. One koji nisu kadri ili neće, ustežu se od ovog promišl­janja, Kur'an strogo kritikuje. Ima i hadis koji kaže: “Nema dobra u ibadetu koji nije protkan razmišljanjem.” I u Stazi rječitosti imam Ali navodi isto.

3.      Propisi gdje se npr. nare­đuje post, namaz, zekat, nisu praktičnoga karaktera, ovdje se radi o propisima misaonoga karaktera. Postoji jedan broj kur'anskih propisa koji nisu iz­vršnoga karak­tera, pri­rodno istraživanje ih ne može dosegnuti, Kur'an je sam naredio promišljanje, a one koji se protive tome, podvrgao je oštroj kritici.

Ti ajeti postoje, na nama je da razmišljamo ili ne razmišljamo. Jedni će reći da ne moramo razumjeti sve te ajete i da je najbitnije da vjeru­jemo u njih. Sjetimo se profesora filozofije koji djeci govori lekciju koju oni u tom trenutku ne razumiju i kaže im: “Samo vi to naučite, a nekad ćete to i razumjeti.” Kada ih pitaš kakvu korist imaju od ovih ajeta, kakav im je kvalitet, odgovorit će da ih to uopće ne interesuje, te da oni samo vjeruju u njih.

Drugi će raščlaniti stvari. Oni su shvatili dokle dosežu prirodni, a odakle kreću misaoni i spekulativni zakoni. To je put kojim se koriste svi instrumenti svoga akla. Ovaj put potvrđuje navedene ajete i upotrebu ra­zuma na val­jan način.

Na kraju krajeva, čovječanstvo nema više od tri puta:

Ø      spoznaja prirode i materijalnih zakona,

Ø      put Vahja – put Objave,

Ø      put akla i argumenata donesenih putem akla.

Vidimo da postoji određen broj ajeta koje putem prirodnih zakona ne možemo spoznati. Sam Vahj ih je poslao “upakovane”, tako da smo do­bili jedan “paket” kojeg moramo otpakovati da bismo vidjeli šta ima u njemu. Rješenje zagonetke upravo je korištenje akla da bismo ovo “ot­pakovali”. Mi imamo potenci­jale, ali ih trebamo iskoristiti. Ovim je data značajna uloga aklu, koja je potvrđena u Kur'anu.

Da vidimo šta će reći zastupnici čula i materijalne nauke. Materijal­isti vele da ne žele udarati glavom o zid, da žele vidjeti da li nauka zaista može dokazati taj tevhid. Ako upitate nekog naučnika prirodoslovca šta je to znanje utemeljeno na eksperimentu, dat će vam površan odgovor. Znanje je upravo ono što povezuje i odgoneta uzroke i posljedice pojava u svijetu. Kada to shvatimo, neće nam biti teško shvatiti zašto će ako za­palimo šibicu na benzinskoj pumpi, nastati nered. Tako naučnici, pošto spoznaju sve ove za­konitosti, dođu do zakona prirode: gravitacije, New­tonovih (Njutnovih) za­kona, teorije relativiteta. Njihov posao samo je da uspostave lanac zakonitosti, odnosno formule koje povezuju razne uz­roke i njihove lančane posljedice. Nemamo nijednog naučnika koji poznaje neku pojavu, koja je sama po sebi neovisna, a da je on nije povezao s nekom drugom pojavom. Nema nijednog naučnika koji bi neku pojavu izdvojio, a da ona nema prethodni uzrok i da nema svoju posljedicu.

Jasno je da nauka definitivno priznaje korelaciju između uzroka i posljedice kao i to da ništa nije nastalo samo od sebe i da ima smislenu formulu nastanka. Jedan naučnik neminovno će ustanoviti da na svijetu postoji hakikat, univerzalna istina i da ona povezuje sve uzroke i posl­jedice. Ne postoji naučnik koji može inicirati neki zakon a da on nije u lanac uvezan sa drugim zakonima. Svaki zakon stepenasto se povezuje sa drugim. Istinskog naučnika upravo ta saznanja neminovno će voditi do Prvog uz­roka svega. Kada naučnik otkrije bilo koji zakon, on ustanovljava da taj zakon vrijedi u cijelom svijetu i za sva vremena, kao što je to npr. zakon gravitacije, Newtonov ili Arhime­dov zakon potiska.

Prirodnjak će neminovno priznati da ništa nije slučajno niti je išta bez svog uzročnika. Osim što će prihvatiti činjenicu da postoji univer­zalna Istina, shvatit će da iza toga postoji jedan savršen red i harmonija. Ta istina – haki­kat, nagnat će naučnike da shvate da je Stvoritelj Taj Koji stoji iza Univerzuma upravo Onaj Koji je bez početka, Koji nije materi­jalan i Koji nadzire sve procese koji se od­vijaju u tom savršenom redu zakonitosti.

Ovo su bili stavovi naučnika koji čak ne moraju biti muslimani, a koji dolaze do gornjih zaključaka. Šta kažu teolozi? Teolog će odmah reći da Ovaj svijet ima svoj početak i ima svog Stvoritelja koji nema svog po­četka. I taj Stvoritelj upravlja svijetom koji ima svoj početak.

Kada sučelimo naučnika i teologa, vidimo da na istu stvar gledaju iz dva različita ugla. Naučnik potvrđuje savršeni red i zakonitosti u svi­jetu, a teolozi potvrđuju Stvoritelja. Teolog će reći da je Bog Taj Koji ima moć, snagu, oprost, a naučnik će reći da je svijet stvorio neko i da se u njemu očituje moć, snaga i mudrost stvaranja. I Kur'an to sve potvrđuje. Znamo da se u Kur'anu kaže da je Bog stvorio Nebesa i Zem­lju, i dan i noć dao da se smjenjuju, i da je On Onaj Koji čini da iz sjemenke izraste stablo, te da On oživljava mrtva tijela.

Naučnik je onaj koji je našao izgubljene zakone. Ovim smo pomirili prirodnjake i teologe, a jedina sitnica po kojoj se razlikuju jeste što nauč­nici prvo gledaju djelo pa zaključuju da postoji Stvoritelj, a teolozi po­laze od Stvoritelja.

Da li je ovo pomirenje dovoljno ili im oboma moramo nešto dodati? Nema nikakve sumnje da nauka može potvrditi tevhid, jer svaki zakon u prirodi upućuje na Stvoritelja, jer se sada mudžize Poslanikove mnogo lakše spoznaju nego prije, upravo zahvaljujući nauci. Nauka nije anti­božanska, naprotiv, ona pomaže u spoznavanju Boga i što god je ona razvijenija, ta spoznaja je očitija. Postoje neka ograničenja kad je u pi­tanju nauka. Pred nama su dva sistema. Jedan je sistem koji funkcioniše po zakonima stvorenog, a drugi koji funkcioniše u Stvoriteljevom okrilju. Nauka kaže da je svijet stvoren po jed­nom zakonitom obrascu. Naučnici kažu da su prodrli u srce prirode, te da su shva­tili kako je sve savršeno. I zaista vidimo da je svako materijalno obličje stvoreno s nekim ciljem koji je prethodno isprogramiran. Napredak nauke omogućava otkrivanje daljnjih tajni Univerzuma. Kada složimo po­jedinačna stvorenja, tj. sve što je stvoreno, dobijemo jednu određenu cjelinu. Otkrili smo, npr., genetski kod, a sada trebamo otkriti šta nam on poručuje. Drugim ri­ječima, otkrili smo bit toga, a trebamo otkriti poruku. Nauka nam pomaže da shvatimo kvalitet i unutarnje ustrojstvo tih stvorenih stvari. To činimo da bismo otkrili cilj stvaranja toga.

Korelacija između stvorene stvari i Stvoritelja

Između stvorene stvari i Stvoritelja postoji veza. Dvije stvari otkrivamo:

1.      ustrojstvo i cilj te stvari,

2.      vezu stvorene stvari i Stvoritelja.

Poruka je sljedeća: Priroda i sve što je u njoj čini Božije stvorenje. Iza nje stoji jedna moć koja je informisana i ta poruka nema nam više šta kazati. Znanost okončava svoju misiju da spozna cilj te stvorene stvari i da uspostavlja relaciju između nje i Stvoritelja. Sve je ovo rasprava o stvorenoj stvari, ali možemo li pomoću stvorenih stvari odgonetnuti nešto o Stvaraocu. Ne možemo odgonetnuti puno, tim prije što:

Ø      Nijedna pojava ni stvorenje nije neovisno, svaka je ovisna o ne­koj drugoj.

Ø      Te pojave nastaju u lancu uzročno posljedičnih dešavanja i one nisu stvar direktne Božije intervencije. Kako smo to putem nauke ustano­vili, Bog ne šalje stvari odvojeno same po sebi (npr. kišu bez oblaka), sve su to sekvence u nizu pojava koje su u materi­jalnom svijetu uvjetovane jedna drugom. One upućuju na to da iznad njih stoji Stvoritelj Koji je iznad cijelog lanca, Koji je stvorio i zakon kauzaliteta – zakon uzročno-posljedičnih veza. Pustio je da se to odvija, ali je i dalje Nadzornik svega toga. Ovi zakoni idu iz beskonač­nosti u prošlosti, i trajat će do beskonač­nosti u budućnosti.

Ni materijalisti to ne poriču, a ne poriče to ni Kur'an. Niko ne poriče da npr. narandža neće uspjeti na sjever­nom polu. Materijalisti tvrde da je sve to tačno, ali pitaju gdje je u svemu tome opis Boga, gdje se kaže da je Bog Ehad, Samed, da nije rođen, da nije rodio, i svi ostali Božiji kvaliteti. Egzaktna nauka puno pomaže da se djelo Božije odgonetne, ali o samom Stvoritelju nema šta kazati jer On nije tjelesan i izvan je osjetil­nog i tjelesnog. Instrumenti koji istražuju ma­teriju i sam istraživač ma­terijalnog su porijekla. Kvalitete Božijeg bića ne mogu se putem eksperimenta dokučiti, jer se On ne bazira na materijalnim komponen­tama. Postoji još jedna razlika koja se tiče dospijeća do Stvor­itelja putem eksperimenta i pitanja šta nauka može spoznati, a šta ne.

Stav empirista

Empiristi tvrde da putem filozofskih rasprava ne možemo doći do stvarnih spoznaja i da čovjek treba proučiti prirodne zakonitosti oko sebe i da tek na temelju njih može donijeti validne zaključke. Drugim ri­ječima, oni tvrde da čovjek treba razotkriti prirodne zakone i uspostaviti naučni kodeks da bi ga drugi mogli slijediti u tome. Sljedbenici ove te­orije jesu i neki mus­li­mani. Tako oni kažu da će pravi vjernik govoriti o Bogu iz vizure savršenog reda u prirodi.

Rekli smo da empiristi prvo spoznaju prirodne zakone, pa tek onda shvaćaju da ima Stvoritelj Koji je tu savršenost načinio. S druge strane, islamski filozofi prvo spoznaju Stvoritelja, pa tek onda Njegovo oči­tovanje na Ovom svijetu. Ako već putem prirodnih zakona možemo spoznati Stvoritelja, zašto bismo se mučili sa nekim filozofskim raspravama – kažu empiristi, i nastavljaju: zašto bismo se mučili teškim raspravama koje su nedostupne običnom puku, pa čak možemo izazvati i Njegovu srdžbu, a putem prirodnih zakona možemo spoznati sve i da svi budu zadovoljni.

Da li je dovoljno putem prirodnih zakona ustanoviti taj Božiji tev­hid i okaniti se daljih rasprava? Ne, a evo i zašto:

1.      Filozofi kažu da se to što je nauka otkrila u posljednje vri­jeme ne su­kobljava sa onim što oni tvrde, štaviše, to im pomaže u njiho­voj nauci. Filozofi kažu da nemaju nimalo dvojbe oko čin­jenica koje su prirodnjaci ustanovili da je sve u prirodi u skladu sa Božijim za­konima. Štaviše, sve ono što su prirodnjaci otkrili po­maže i filo­zofima.

2.      Prihvatamo (filozofi) da su prirodne znanosti date od Boga i vjerom prihvatljive i da je svaki korak naprijed kojeg nauka učini zapravo korak naprijed u spoznaji našeg Stvoritelja.

3.            Tvrdimo da nauka ima svoje granice i da iza nje postoje neke stvari koje nauka ne može dostići. Cijeli Ovaj svijet Božije je stvorenje, a On je odveć Snažan i Moćan i Mudar. Koliko god da se pretrese Ovaj svijet i koliko god se više ustanovi tragova Bož­ije moći, bolje će se oči­tovati ove Božije osobenosti. Upravo zato Kur'an im­perativno nalaže istraživanje. Sva znanja koja se prisk­rbe putem eksperimenata imaju svoj doseg, ali ne treba ostati na njemu vjerujući da je to kraj. Rezultati naučnih is­traživanja su potpomogli spoznaju nazvanu ga’i. Šta je ga’i?

Proanalizirajmo jedan banalan primjer: npr. radio (s pretpostavkom da ne znamo šta je to) možemo analizirati na dva načina:

Ø      rasklopimo ga na hiljadu komada i na osnovu spoznaje jednog po jednog dijela, na kraju odgonetamo šta je to ra­dio. Koliko te­mel­jito ispitamo dijelove i međusobne veze, ustanovit ćemo i nji­hovu funkciju. Ispitivanje na ovakav način po­činje od poseb­nog i ide ka općem (dedukcija).

Ø      Kada znamo da je to radio, ali želimo ocijeniti kvalitet i druge osobenosti, pomoću njegovog proizvođača (npr. SONY), saznamo nje­gove kvalitete.

Tako možemo analizirati i sve na Ovom svijetu i koliko imamo više naučnih činjenica, toliko i spoznajemo – i kada sve činjenice spojimo, doznamo da je neko ko je Tvorac svega ovoga Moćan i Mudar. I tako će i prirodnjak shvatiti da je Ovaj svijet uređen po jednom savršenom obrascu. A šta je to uređeni obrazac, sistem? Kada jedan naučnik krene istraživati jednu po jednu prirodnu pojavu i živa bića, te analizirati njih i njihove veze, ustanovit će da je neko već to po jednoj ustaljenoj formuli stvorio i da svako biće ili pojava ima svoju ulogu. Kada prirodnjak sve to ustanovi, dolazi do zaključka da je sve to isprogramirano i bez sluča­jnosti.

Isto tako, kada se prirodnjak podrobno zadubi u istraživanje tih bića i ustanovi da ona sadrže određen broj kodova i šifri koje on ne može sam deši­frovati, shvatit će da postoji Neko izvan Ovog svijeta Ko posjeduje sve te kodove i Ko drži te zakone funkcionalnim. Znači, prirodnjak naukovanjem može spoznati četiri atributa svoga Gospodara, tj. da je On:

1.      Znalac (Alim),

2.      Moćan (Kadir),

3.      Mudar (Hakîm),

4.      Vladar (Hâkim).

Teorija kojom prirodnjak opisuje Stvoritelja može se dvojako okarakterisati:

Ø      Do čega je dovelo ovo istraživanje?

Ø      Šta je poruka ovog njegovog istraživanja?

Kada je u pitanju kvalitet pojava, bića i stvari Ovoga svijeta, ovaj naučnik nam je pomogao da uspostavimo njihove forme i međusobne koleracije na Ovom svijetu. Kada otkrijemo tu tajnu, dolazimo do pitanja šta je cilj stvaranja, koja je poruka upućena nama – da li je sve ovo stvoreno radi igre ili nečega drugog?

Poruka je sljedeća: iznad ovih egzistirajućih bića i stvari postoji Znani, Moćni, Mudri i Kontrolirajući Stvoritelj Koji je izvan toga svijeta i Koji svemu tome daje smisao i funkciju. Ako zamislimo prirodna is­traživanja kao jedan krug, zaključci nas vode do ivice kruga, ali izvan njega ne mogu nas voditi. Izvan kruga nauka jednostavno ne može kročiti. Ako bi pokušala reći nešto izvan kruga, što predstavlja metafiziku, to bi bilo nešto za što nema dokaza ni da je tako ni da nije tako.

Osim ga'i cilja – krajnjeg cilja stvaranja, u Ovom svijetu, kad je u pitanju poimanje svo­jstava Stvoritelja, nauka ne može dalje. Kako se možemo približiti tvorcu neke stvari (u našem slučaju radija)? Imamo dva načina:

Ø      Nijedan od dijelova radija nije neovisan i nijedan nije slu­čajno tu, svaki dio ima svoju funkciju koja služi da bi radio u cjelini funk­cionisao kako treba. Kada ovo prenesemo na Univer­zum, dobijamo isto: nijedna mušica nije stvorena bez svrhe, sve ima svoj cilj.

Ø      Ovo nije produkt slučajnih tajnih sila, kao što naprimjer neki kažu da je grmljavina sudar nekih džina, ili da postoji bog zla ili bog dobra.

Sve stvari i pojave stvorene su u jednom savršenom sistemu i sve je među­sobno povezano. Ako neka pojava zakaže, ni ostale ne funkcionišu kako treba. Kao primjer nam može poslužiti kiša, isparavanje mora, stva­ranje kapljica i oblaka iz kojih opet nastaje kiša. Da nema jedne od ovih pojava, ne bi bilo ni kiše. Ove pojave su odraz savršenog Božanskog sis­tema.

Empiristi tvrde da je od neke pramaterije iz beskonačne prošlosti po­čeo Ovaj svijet i trajat će do beskonačnosti u budućnosti. Kad ih pitaš od čega je Ovaj svijet stvoren, kažu od materije, a upitaš li ih od koje ma­terije, odgovorit će od pramaterije. To je ono što nam ta nauka nudi. Ovdje je riječ o islamskom empirizmu.

Postavljamo sada pitanje empiristima: Ako tvrdite da je Ovaj svijet bespočetan i da će se nastaviti do beskraja, gdje je tu cilj stvaranja i iz čega zaključujete smisao Božanskog stvaranja i smisao tevhida? Zar mislite da čisti materijalisti, koji sve zaključuju pomoću eksperimenta dolaze do tih zaključaka o uzročno-posljedičnim vezama? Materijalisti ne prihvataju Boga, ali prihvataju metodologiju eksperimentisanja i zaključivanja na osnovu njih. Ako pitaš materijalistu da li je Ovaj svijet slu­čajno nastao, kad ga gledaš djelić po djelić, ili da li je Ovaj svijet rezul­tat nekih mističnih sila, reći će: “Ne.” Upitaš li ih da li je Ovaj svijet plod kiše, a kiša plod oblaka, oblak plod isparavanja mora, oni će reći: “Da.” Na os­novu ovih eksperimenata empiristi će reći da Bog postoji, a mi ih pi­tamo gdje je Bog u svemu tome.

Eksperimentalna nauka može zaključivati tek na osnovu Njegova djela ponešto i o Njemu. No o Njemu kao Stvoritelju, na osnovu djela, niko ništa ne može suštinsko zaključiti. Vratimo li se onom primjeru sa radiom, reći ćemo da na osnovu njegovih dijelova ne možemo zaključiti da li je njegov proizvođač Japanac, mršav, debeo, siromašan, bogat, oženjen, ali možemo samo zaključiti da je on jedan pametan inžinjer koji ima odlično tehničko znanje, ali ne znamo da li je on još nešto pored ovoga napravio.

Dakle, sa svim svojom znanjima i zaključcima iz eksperimenata i pri­rodnih nauka, materijalisti ne mogu zaključiti ništa o kvalitetima Stvor­itelja.