Kako islamski filozofi gledaju na uzročnost?

Stavovi empirista vjernika..

Filozofi: postoji razlika između sifata i biti Božije.

Kako islamski filozofi gledaju na uzročnost?

Analizirali smo pojmove uzrok i posljedica sa aspekta islamskih filo­zofa i empirista. Osvrnuli smo se na određene greške koje se javljaju kod empirista kada nastoje protumačiti uzroke i posljedice, kada kažu da im je znanje koje dobiju empirijskom naukom dovoljno i da nemaju potrebe za bilo kakvim filozofskim raspravama.

Sa stanovišta empirijske nauke, uzrok i posljedica definišu se kao niz pojava koje utiču jedne na druge u nekom vremenskom razdoblju. Navest ćemo jednu izjavu Davida Humea (Hjuma) koji je bio materijalista. On kaže da su uzroci i posljedice definisane na osnovu nekih uobičajenih shvatanja, ili, tačnije, na osnovu nekih običaja. Šta je taj običaj? Ovdje se prvenstveno misli na pojavu kada jednoj stvari pripisuju druge stvari. Dalje Hume zaključuje da budući da posljedice formiramo u svojim glavama na osnovu nečega što već postoji, mi tome dodamo nešto, onda tu ne postoji vremenska distanca između toga što je postojalo i što smo mu dodali. Znači, vrijeme je nebitno u ovakvom rasuđivanju. Ako pro­matramo dvije stvari koje se smjenjuju kao što su dan i noć, hladnoća i toplina, Hume kaže da su to vremenske pojave koje su vezane za vrijeme.

Upitaju li nas, generalno, za definiciju kauzaliteta sa stanovišta em­pirije i materijalizma, možemo reći: Dvije stvari koje se događaju u istom vremenu uvijek jedna drugu nasljeđuju.

Kako islamski filozofi gledaju na uzročnost? Uzročnost sa stanovišta filozofije tretira se kao stvar koja podli­ježe jednoj racionalnoj analizi. Kada jednu pojavu stavimo na razma­tranje razumu, prikazat ćemo je na sljedeći način. Ova stvar može i da bude i da ne bude, što znači da nije nužno postojeća. Karak­ter­istike mogućih stvari su:

Ø      nije postojala pa ju je neko stvorio,

Ø      u svojoj biti su ovisne o nečem drugom, što znači da je nemo­guće da jedna stvar svoj bitak posudi ili uzme od neke druge stvari, a da u isto vrijeme bude neovisna o njoj,

Ø      kako god je ta stvorena stvar ovisna o nekom višem biću, ona je ta­kođer potrebita Njega.

Nemoguće je da jedna stvar bude stvorena od nekog Većeg bića i da bude ovisna o tom biću i istovremeno ne bude Njega potrebita. Filozofi kažu da je razlog stvaranja neke stvari razlog trajne ovisnosti o onom ko ju je stvorio. Ovisnost, znači, nije svojstvena samo za onaj trenu­tak stva­ranja već je ona trajna. Ovisnost je i lančana. Naprimjer, ako uz­memo za primjer svjetlo sijalice, ono ima nekoliko svojih uzročnika: od elektrane do žice u sijalici.

Ne smijemo izjednačiti filozofski i empirijski kauzalitet. Naprimjer, prema empirizmu, dan i noć nasljeđuju jedno drugo, ali prema filozof­skom gledanju, oni nisu jedno drugom uzrok, oni uzrokuju neke druge stvari.

Svjetlo i toplina žice na sijalici uvijek su zajedno. Prema empirijskoj teoriji oni su uzrok jedno drugom, ali nisu, oni uzrokuju neku treću stvar. Kada empiristi pričaju o uzročno-posljedičnoj vezi, to ne znači da su u pravu, već da imaju drugačiji pogled na ovu vezu. Gledajući nauku koja posjeduje stanovita naučna dostignuća, ne smijemo u jednom momentu reći da više nemamo potrebe za naukom. Ono što filozofi kažu o uzroku i posljedici, materijalisti ne mogu shvatiti, a materijalisti mogu reći nešto o djelu Stvoritelja, ali nikad o samom Stvoritelju.

Da se još malo vratimo filozofskom gledanju uzročnosti na primjeru oblaka. U materijalističkom gledanju oblak je uzrok kiše, ali filozofija kaže da je oblak samo jedan u nizu uzročnika kiše. Žica nije stvaralac elek­trona, ona je samo provodnik, tako je i oblak usmjerivač kiše, ali ne i uzročnik. Filozofi prihvataju sve naučne uzroke i posljedice, ali ne u smislu izvornog uzroka već kao posljedicu. To su tek prenosioci niza lančanih posl­jedica.

Navedeno potvrđuje i hadis koji kaže da Allah ne stvara ništa na Zemlji što nema svoje prirodne uzroke. Drugim riječima, neće Allah, iako može, stvoriti sijalicu da sama gori, već ona ima i svog uzročnika, znači elektranu. Ako se razbolimo, neće nam Allah onako baciti lijek, već nam je dao razum da shvatimo da postoji ljekar koji će nam odrediti lijek.

U Kur'anu se kaže da ako želimo usmjeriti ljude u neku korisnu ak­ciju, moramo biti predvodnici, a ako hoćemo biti predvodnici, moramo se školovati za to, a ako se želimo školovati, moramo se potruditi. Ne možemo ovdje staviti samu sijalicu i da imamo svjetlo, a da prethodno nismo stavili stubove i povezali žice sa elektranom.

Uzvišeni je stvorio u ljudima određene potencijale i moći da bi stigli do onih ciljeva koji su čovjeku predodređeni. Unutar nas postoje odre­đene sposobnosti: možemo vidjeti, čuti, spoznati, razumjeti, tako da koristeći ova četiri podarena nam potencijala možemo ovladati prirod­nim pojavama. A imamo i deset sposobnosti. Ako se želimo popeti na tavan, a imamo deset stepenica i ustanovimo da nam nedostaje još jedna, pot­rebno je uputiti dovu Allahu da nam podari i jedanaestu stepenicu. Kur'an kaže ako se popenjemo na ovih deset stepenica (drugim riječima, uradimo sve ono što je do nas), Allah će nam pomoći i podariti i onu jedanaestu.

Dova je jedan od segmenata Ovoga svijeta. Kad bismo je isključili, bili bismo materijalisti. Kada su muslimani bili u jakoj vjeri, svaki od njih vrijedio je koliko deset mušrika. Međutim, pošto je broj dušmana bio veći od deset puta u odnosu na muslimane, Allah je poslao meleke u po­moć, negdje dvije hiljade, negdje tri, a negdje pet hiljada. Međutim, među muslimanima se stvorio raskol i počeli su sporovi, pa su oslabili, tako da su vrijedili, svaki od njih, umjesto ranijih deset puta, sada dva puta, i Allah im više kao ispomoć ne šalje meleke. Dova se, znači, prima tek kada čovjek kod sebe iskoristi sve svoje potencijale i nemadne više moći. Tako je i u gornjem kur’anskom primjeru bilo: kad su ashabi Poslanika s.a.v.a. davali sve od sebe, vrijedili su deset puta u odnosu na neprijatelje, pa su im i meleci pomogli, a kad su duhom klonuli, nije više bilo dovoljno ni snage, a ni pomoći meleka.

Mi smo se udaljili od Kur'ana pa smo se podijelili u dvije grupe: oni koji ne vjeruju u dovu, i drugi koji vjeruju samo u rad, bez duhovne pot­pore. Zaključujemo da se ne smijemo osloniti samo na dovu a ostaviti posao po strani, niti samo raditi a ne iskoristiti dovu. Trebamo priznati nauku do one mjere dokle ona ima doseg, a ostatak prepustiti vjeri.

Svaka generacija daje svoj doprinos u nauci i taj doprinos se na­kalemi na doprinose prethodnih generacija.

Stavovi empirista vjernika

Oni koji poriču Boga pitali su nešto, a odgovorili su im oni koji sli­jede empirizam, a vjeruju u Boga. Kako možemo prihvatiti ono biće koje ne vidimo niti poznajemo, niti ga možemo dotaći dokazati eg­zaktnim naukama? Čak i da prihvatimo to da postoji Bog, ne razumi­jemo odakle je došao i odakle je stvoren. Sada materijalisti pitaju dalje vjernike em­piriste ko je stvorio Ovaj svijet. Oni odgovaraju Bog. Materijalisti to prihvataju, ali kada na pitanje ko je stvorio Boga, dobiju odgovor: “Ne znam”, ponovo su zbunjeni. Materijalisti s pravom pitaju, pa budući da nam nisu mogli pomoći u odgonetanju nepoznatog, ne može nam puno pomoći ni to što sada znamo da je Ovaj svijet stvorio Bog. Zato odbacu­jemo osjećaje, imaginaciju i sve ostalo, pa ćemo se vratiti prirodi jer je ona konkretna i opipljiva. Naš razum također nam nalaže da nema dosega za nešto što je onostrano, jednostavno da ne raspravljamo gubeći vrijeme pri tome.

Empiristi vjernici odgovaraju da Bog nije tražio ni od jednog poslanika da nas obavijesti o Njegovoj biti, niti su oni nama nešto o tome prenijeli. Ne samo da nisu tražili da mi spoznamo bit Božiju nego su čak zabranili da o tome raspravljamo jer mi uopće nemamo potencijala za to. Poslanici su od nas tražili da raspravljamo o Božijem djelu i Njegovim sifatima, imenima. Drugo, budući da Božije djelo, kažu empiristi, nije ništa drugo nego priroda i njeni zakoni, a u tom su saglasni s materijalis­tima, kako god Boga opisali, to On nije, pa Ga nema koristi opisivati.

Budući da je čovjek stvorenje Božije i da su misli stvorenje čovječije, te da smo svi od Ovoga svijeta, ni naše misli ne mogu prodri­jeti izvan Ovoga svijeta, niti dokučiti nešto što je izvan njega. Svi mi za­jedno sa pri­ro­dom podložni smo Božijoj kontroli, pa ne možemo prodri­jeti izvan Ovoga svijeta i upoznati Božiji sistem.

Treće, budući da Ovaj svijet funkcionira na principu uzročno-posl­jedične veze i po logičkom ustrojstvu, možemo odgonetanjem, krećući se od posljednje stepenice (posljedice) prema prvom uzroku, mnoge stvari spoznati. Naprimjer, ako pođemo od čaše s pitanjima ko ju je stvorio i odgovorimo tvornica; a ko je stvorio tvornicu i tako redom, na koncu do­đemo do pitanja ko je stvorio cijeli Ovaj svijet. Odgovor nam je poznat: Jedan Stvoritelj. Znači, o sifatima Stvoritelja možemo zaključiti iz Nje­govih djela, ali o biti Njegovoj ne možemo.

Budući da smo odgonetnuli zakon kauzaliteta, i ako krenemo od kraja, tj. od posljedica, doći ćemo do zaključka da svaka stvar ima majku i, naravno, na kraju ćemo doći do Stvoritelja koji je stvorio cijeli svijet. Dakle, ne smijemo poštovati djelo, već Stvoritelja tog djela.

Tri gornje stavke bile bi odgovor empirista vjernika materijalistima.

Mišljenje islamskih filozofa, pak, u nekoliko je drugačije: zar je do­voljno da spoznamo Boga, kao ovi empiristi, tek kao jednu maglovitu činjenicu? Zar da na prvoj stepenici prema spoznaji Boga zaglibimo i da više ništa ne znamo po pitanju Njegove biti? Najgore je da to svoje neznanje o Bogu i tu “mag­lovitost” pripišemo islamuIslamu i kažemo da nam tu spoznaju nije islamIslam dopustio. Prva stvar koja se nameće jednom musli­manu ili onom ko propagira islamIslam jeste pitanje: Ko je Stvorio Boga ako je Bog stvorio svi­jet? Ako ne budemo znali odgovoriti na ovo pitanje, ni­kakva druga spoznaja nema smisla.

Ovako smo razoružani i bilo kakva dalja diskusija je nemoguća. Kakva je onda razlika između islamskog tevhida i kršćanskog trojstva? Kršćani npr. kažu da je božanstvo jedno, ali je u tri lika; a kad ih pitate za objašnjenje, kažu da je razum nemoćan to shvatiti. Zar ćemo i mi musli­mani odgovarati istim argumentima?

Islamski filozofi sada se pitaju kako braniti islamIslam kada se kaže da kršćanstvo nije razumski utemeljena vjera, a s druge strane tvrdi se da je islamIslam intelektualno spoznatljiva vjera, a ostaje se bez odgovora na ba­nalna pitanja. Nakon ovoga dolazi ono “opuštajuće”: “Kvalitet spoznaje Boga je nepoznat, a pitanje o tome je bid’at.” Da li je ovo odbrana tevhida?

Ako ćemo ovako pravdati put empirista vjernika (putem prirode), kaže Mutahari, onda ispada da nam je bilo kakav misaoni put isključen, iz čega proizlazi da mi u odori vjere negiramo ustvari Božije blagodati. Kako je to moguće? Šta nam empirijska znanja potvrđuju? Mutahari kaže da ako pokušamo odgonetnuti ono što nam donosi empirija, to se svodi na to da sve stvari Ovog svijeta imaju prauzroke u beskonačnosti na jed­noj strani i da se nižu u beskonačnost na drugoj strani, te tako možemo zaključiti da je sve stvoreno po zakonitom redu i sa jednom svrhom. No isjeckamo li ovako zakon Božijeg stvaranja, gdje onda u tim segmentima vidimo Boga kao generalnog Stvaraoca? Vidimo samo isječke. Na os­novu toga što ga ne vidimo, možemo pogrešno zaključiti da nam i nije potreban.

Upitamo li se ko je stvorio npr. cvijet, biolog će odgovoriti da je on rezultat minerala, vitamina, vode i sunčeve svjetlosti. Međutim, on neće znati otkud sunčevo svjetlo i uvijek će tražiti nove prirodne uzroke i sunčeve svjetlosti i ostalih uzroka postojanja cvijeta. Na kraju će se na­kon svih ispitivanja uzroka dovesti u pitanje i potreba postojanosti Boga.

Mutahari kritikuje takvo gledanje i stavljanje Boga na kraju tog lanca. Pogledamo li smisao stvaranja po Kur’anu, shvatit ćemo da je pravi smisao stvaranja spoznaja Boga.

Allah je sedam Nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, da biste znali (spoznali) da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata! (Et-Talak, 12)

اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الْأَمْرُ بَيْنَهُنَّ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَيْءٍ عِلْمًا

Smisao stvaranja Ovog svijeta i smisao propisa poslanih nama od Boga jeste da bismo spoznali Boga i Njegove sifate. Ako posma­tramo ajet: Stvorio sam ljude i džine samo da me obožavaju, shva­tit ćemo da obožavanje (ibadet) nije krajnji cilj stvaranja, već srednji. Ibadet je put prema spoznaji, a ne cilj.

I sve dok si živ, Gospodara svoga obožavaj! (El-Hidžr, 99)

وَاعْبُدْ رَبَّكَ حَتَّى يَأْتِيَكَ الْيَقِينُ

I odavde vidimo da je ibadet samo sredstvo pomoću kojeg dolazimo do spoznaje. Ovdje će se moći naći prigovor da sintagma “dok si živ (dok ti ne dođe jekin)” ne po­drazumijeva posmrtnu uvjerenost. Kad bi bilo tako, ibadet bi bio najuz­višeniji cilj. Međutim, Mutahari će reći da i ako smrt posmatramo kao posmrtno uvjerenje, tada naša tvrdnja i ima mjesta, jer ćemo i poslije smrti spoznati neke istine i znanja.

Toga dana će neka lica blistava biti u Gospodara svoga će gle­dati; (El-Kijama, 22, 23)

وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ نَّاضِرَةٌ إِلَى رَبِّهَا نَاظِرَةٌ

Na licima njihovim prepoznat ćeš radost sretna života. (El-Mutaffi­fun 24) Ovaj svijet nije ništa drugo do otkrivenje istina Božijih.

تَعْرِفُ فِي وُجُوهِهِمْ نَضْرَةَ النَّعِيمِ

“Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid.”(Kaf, 22)

لَقَدْ كُنتَ فِي غَفْلَةٍ مِّنْ هَذَا فَكَشَفْنَا عَنكَ غِطَاءكَ فَبَصَرُكَ الْيَوْمَ حَدِيدٌ

A Sudnji dan nije ništa drugo do razotkrivanje istina, kaže Mutahari.

Onoga Dana kada budu iskušavane tajne… (Et-Tarik, 9)

يَوْمَ تُبْلَى السَّرَائِرُ

Na Ovom svijetu imat ćemo predstavu o svom Gospodaru – nije nas ostavio u mraku kad je On u pitanju. Empirijska znanja nas, dakle, do­vode samo do nekoliko Njegovih sifata: Sveznajući, Moćan, Vladar, Mu­dar. Empirizam nas, kad su u pitanju bitak i poimanje suštinskih čin­jenica o Stvoritelju, ostavlja bez mogućnosti njihove spoznaje. Treba is­taći da su tradi­cionalisti prihvatili stavove empirista - materijalista.

Filozofi: postoji razlika između sifata i biti Božije

Naveli smo jedno pitanje i odgovor onih koji na osnovu nauke zaključuju o poretku stvari na Ovom svijetu. Zapadnjački empiristi pitaju kako da vjeruju u nekoga koga ne mogu naučnim činjenicama opisati niti dokučiti njegove osobine. Oni postavljaju pitanje muslimanima koji ne priznaju filozofiju, tj. onima koji svoje vjerovanje baziraju na elemen­tarnim znanjima iz nauke. Tako će muslimani empiristi na pitanje ko je stvorio Ovaj svijet odgovoriti da ga je stvorio Bog. A na pitanje ko je stvorio Boga, kazat će da se o tome ne može raspravljati. Onda će za­padnjaci reći da im se nije puno pomoglo i da se njihova spoznaja un­aprijedila tek za jednu stepenicu.

Muslimani tradicionalisti, koji se Kur’ana drže bukvalistički, koris­teći se naučnim činjenicama, kažu u svom odgovoru zapadnjacima: “Kako da vam mi opišemo Boga? Da je On htio da se opiše, On bi se putem poslanika opisao. Nama ne samo da nije dato ništa o Božijoj biti nego nam je zabranjeno da znamo. Ono što nam je dopušteno da znamo jesu samo Njegovi sifati.”

Osnovni problem ovog poimanja je sljedeći: Postoji velika razlika između Božije biti i njegovih imena koja ga opisuju. Filozofi su jasno kazali da postoji razlika između imêna i biti Božije. Ono čemu nemamo pristupa jeste Božija bit i ne postoji način da je dosegnemo, ali ne zato što nam je neko zabranio, već zato što su nam potencijali nedorasli da je spoznamo. Nije nam ni šerijat zabranio da raspravljamo o biti Božijoj, kako to tvrde islam­ski tradicionalisti.

Kada se postavi pitanje ko je stvorio Stvoritelja, pravi islamski filo­zofi neće pitanje odmah odbiti s indignacijom, nego će se truditi da idu stepenicu po stepenicu dalje kako bi bili u stanju potpuno odgovoriti na ovo pitanje. Razlika između imena i biti Božije ne znači da se na prvom koraku trebamo predati i da se više ne trudimo da spoznajemo. Hadis kaže da je spoznaja svoje nemoći, prilikom spoznaje nekih tajni, sama spoznaja. Neki su se uhvatili ovog hadisa i ne pokušavaju dalje spoznavati. Pravi islamski filozofi kažu da nije vri­jeme za stajanje, da treba ići dalje dok se može, makar i puzeći.

Bitna je razlika između spoznaje slabosti i slabosti u spoznaji. Pravi filo­zofi tek kad su istrošili sve potencijale akla, kazali su da ne mogu dalje. Ako čovjek odmah prihvati slabost intelekta, onda liči na Musaove saborce, koji su na poziv u rat rekli Musau neka on ide sa svojim Bogom, a da će ga oni čekati. Prava stvar bila bi da su i oni krenuli sa Musaom a.s. na ratište i da su se oslonili na Boga pa šta god da bude.

Bukvalisti dalje kažu da je njihovo shvatanje svojstveno njihovom biću. Drugim riječima, mogu shvatiti samo ono što je svojstveno njima, a budući da Bog nije nama sličan, vele oni, ne možemo Ga shvatiti. Šta god ra­zum­jeli svojim umovima, bit će krnjavo, jer i oni su nedostatni i krnjavi, budući da pripadaju njima. Kad je tako, kažu islamski filozofi, onda na Ovom svijetu ne možemo ništa spoznati jer ćemo sve dovesti u sumnju. Islamski filozof tada će reći tra­di­cionalistima: “Ako izjavljujete da Bog postoji, kako ne sumnjate i u to budući da je i to iz vaše glave; onda je i to sumnjivo.”

Ako bismo prihvatili ovakvo gledište, vrata spoznaji Boga bila bi za­katančena. Zatvaranje tih vrata nešto je što se protivi osnovnim na­čelima islamaIslama i zdravog razuma. Tradicionalisti će reći: “Šta nas je briga za fi­nese spoznaje, mi samo kažemo da ima Boga, da poštujemo Njegove za­kone i Onoga Ko je stvorio te zakone.” Pravi filozofi će reći: “Ne može se upravljati svijetom, a tako formalistički gledati na stvari, jer je islamIslam vjera utemeljena na razumu i svi njeni principi također.” Propisi islamaIslama jesu oni koje razum može prihvatiti. Ovi islamski zakoni došli su od Stvoritelja da bi čovjeku obezbijedili zdravu sadašnjost i lijepu buduć­nost. Svakim is­lamskim propisom uzet je u obzir čovjekov interes i na ovom i Ovom svijetu.

Postoji, dakle, jedan savršen Božanski sistem koji zahtijeva vrlo pre­cizno upravljanje, te je potpuno manjkav stav tradicionalista da Stvor­itelja treba samo poštovati. Prva stvar s kojom je islamIslam počeo jeste Ikre' bismi rabbike – Uči u ime svoga Gospodara. A poslije se u suri Alek, prvoj objavi, kaže: I podučio je čovjeka onome što on nije znao.

Onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli. (El-A'raf, 157)

الَّذِينَ يَتَّبِعُونَ الرَّسُولَ النَّبِيَّ الأُمِّيَّ الَّذِي يَجِدُونَهُ مَكْتُوبًا عِندَهُمْ فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنْجِيلِ يَأْمُرُهُم بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَاهُمْ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَآئِثَ وَيَضَعُ عَنْهُمْ إِصْرَهُمْ وَالأَغْلاَلَ الَّتِي كَانَتْ عَلَيْهِمْ فَالَّذِينَ آمَنُواْ بِهِ وَعَزَّرُوهُ وَنَصَرُوهُ وَاتَّبَعُواْ النُّورَ الَّذِيَ أُنزِلَ مَعَهُ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ

On je poslao zakone da bi skinuo okove sa čovječanstva. A šta znače ok­ovi i zarobljeništvo? To je kada nekoga prisilno zarobe i drže ga zato­čenog. Kur’an poziva na skidanje tih okova da bi čovjek krenuo ve­ćim duhovnim razinama, odnosno ka kemalatu – potpunom savršenstvu. Kur’an i poslanici došli su s tim da skidaju čovječanstvu jednu po jednu halku okova da bi mu omogućili plovidbu u najviše sfere duhovnosti. Koje je veće savršenstvo od toga da čovjek svoje misli u potpunosti usmjeri ka Gospodaru svome? Koji su okovi jači od neznanja? Ako za­kujemo din u samom početku i ograničimo čovjeku put prema spoznaji Stvoritelja, šta je onda ostalo od suštine dina? Kakva je sreća čovječan­stva u koju nije uključena spoznaja Stvoritelja?