Svi poslovi koje na ovom Dunjaluku trebamo učiniti vezani su za četiri osnovna pitanja koja zahtijevaju odgovor:

1.      Zbog čega smo na Ovom svijetu? Da li smo sami došli ovdje ili nas je neko doveo?

2.      Koga da pitamo zbog čega smo tu? Da li imamo moć odgonet­nuti odgovor na ovo pitanje ili ipak moramo nekoga pitati? Drugim riječima, koga ćemo pitati za smisao našeg do­laska na Ovaj svijet?

3.      Kakva je naša opskrba u ovoj misiji na Dunjaluku? Šta nam, ust­vari, predstavlja opskrbu?

4.      Koji je cilj ove naše misije? Jer ako čovjek ne zna zašto je tu, sigurno je da ne može ni ići Pravim putem, niti na valjan način može pripremiti opskrbu za teško “putovanje”.

Kada čovjek sebe ne poznaje, mnogo je veća vjerovatnoća da će za­pasti u greške i poteškoće. Upravo zato je u Kur’anu i uopće u svim ne­beskim knjigama kazano da je najbolja spoznaja spoznaja samog sebe. Kur’an čovjeka tretira dvojako: s jedne strane, tretira ga kao jedinku vi­sokih vrlina i kvaliteta, a s druge strane, srozava ga i tretira niskim do beskraja. S jedne strane ga naziva Božijim halifom ili opunomoćenikom na Zemlji, dok na drugom mjestu kaže: Oni su gori i od životinja. Na jed­nom mjestu kaže da oni nadmašuju meleke, a na drugom: Njihov primjer je kao primjer psa.

Da li je ovo neki nesporazum ili kontradikcija u samom Kur'anu? Da li ovo podržava onu Nietzscheovu teoriju moći i snage, gdje jedni trebaju biti elita, koje krase sve najbolje odlike, a drugi trebaju biti niža klasa, hajvani – tegljači.

Kur'anski ajet kaže: Mi smo Adema podučili imenima svih stvari. Sva ova imena sadržana su u četiri osnovne matematičke operacije: sabi­ranje, oduzimanje, množenje i dijeljenje. Navest ćemo jedan primjer: da bi neko ušao u matematiku i stekao bilo kakve osnove, potrebno je da pre­thodno poznaje ove četiri osnovne operacije. Tek kada ovlada ovim oper­acijama, on ulazi u matematiku, jer cijela matematika opstoji na ova četiri stuba. Tako isto cijeli Univerzum opstoji na Božijim imenima i bez njih se ne može ući u Univerzum da bi ga se spoznalo. To je smisao ci­jele ove priče.

S jedne strane, kaže Kur'an: Podučili smo čovjeka svim imenima, a s druge strane: Ne budite kao magarci koji tegle knjige, bez ikakvog uvida u njihov sadržaj. Čak se ovdje misli i na alime čije znanje ne produ­kuje smislen proizvod. I oni su kao magarci koji nose kamaru knjiga, a ne­maju nikakvog istinskog uvida u njih. Drastična je razlika između znanja knjige i teglenja knjige.

S jedne strane uspostavlja se direktna koleracija sa Stvoriteljem, a s druge strane postoji čudna relacija koja je veoma interesantna.

U kur'anskoj suri El-Me’aridž, od 10. do 14. ajeta, kaže se:

Kada bližnji neće bližnjega ništa pitati, iako će jedni druge vidjeti. Nevjernik bi jedva dočekao da se od patnje toga Dana iskupi sinovima svojim, i ženom svojom, i bratom svojim, i porodicom svojom koja ga štiti, i svima ostalima na Zemlji – samo da se izbavi.

وَلَا يَسْأَلُ حَمِيمٌ حَمِيمًا يُبَصَّرُونَهُمْ يَوَدُّ الْمُجْرِمُ لَوْ يَفْتَدِي مِنْ عَذَابِ يَوْمِئِذٍ بِبَنِيهِ وَصَاحِبَتِهِ وَأَخِيهِ وَفَصِيلَتِهِ الَّتِي تُؤْويهِ وَمَن فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا ثُمَّ يُنجِيهِ

Vidimo, dakle, da iako će se ljudi međusobno vidjeti, niko nikoga neće pitati ništa jer će svako biti obuzet svojim belajima. Isto tako pitali su u. m. Aišu, Poslanikovu s.a.v.a. suprugu: “Zar će ljudi (i muškarci i žene) na Sudnjem danu biti goli?” Ona je odgovorila: “Da, ali vladat će toliki strah da nikome ništa neće padati na pamet.”

Nešto slično vidjeli smo u ratu sa Irakom. Bombardiran je moj grad. Svijet je počeo bježati. Kada se izvukla jedna grupa mojih poznanika na sigurno i htjedoše popiti čaj, žena jednog od mojih poznanika reče: “Pa ja sam tamo zaboravila dijete!”

Ima i gore od toga. To je kada će svako kome je pripremljena kazna poželjeti da svoje dijete žrtvuje za spas od kazne, čak i ženu, brata, te i širu rodbinu. Bit će i onih koji će reći: “Neka cijela zemlja izgori samo da se ja spasim.”

Prethodni ajet jasno pojašnjava hakikat (zbilju) insana. Jer ako čovjek dođe u poziciju da žrtvuje sve drugo radi svojih interesa, to je zato što je njegova priroda takva. Čovjekova zbilja nije samo ahiretska takva, ona je i na Dunjaluku takva, samo što će na Ahiretu biti eksplicit­nije is­kazana. Mi tamo nećemo ništa pokazati što ovdje nemamo. Kada kaže hadis da je Dunjaluk zapravo sjetva za ahiretsku žetvu, upravo ono što posijemo sebi, tj. ono što imamo pri sebi, to ćemo tamo ponijeti. Drugim riječima, osvjedočenje ahiretsko pokazat će ona sjemena koja su posijana ovamo.

Fahrudin Razi, veliki tumač Kur’ana, kaže: “Kako da ja ne poznajem svijet duše ovdje, a da ga spoznam tamo na Ahiretu? Zato se bojim otići s Ovog svijeta, a da ga ne upoznam. Pa kako da idem na svijet ko­jeg po­gotovo ne znam? Kako da idem iz svijeta materije u svijet duhov­nosti kada ni svijet materije nisam upoznao? Kako ću onda, tek, upoznati svijet duhovnosti?”

Nažalost, naš karakter takav je da smo spremni sve žrtvovati da bismo ispunili svoje strasti. S druge strane imamo slučaj imama Alija a.s. koji kaže: “Kad biste mi poklonili sve što Sunce obas­java da bih neza­konito uzeo jedno zrno mravu, ne bih to učinio.”

Vidimo i kur'anske ajete koji upravo potvrđuju tu dvojaku čovjekovu prirodu gdje s jedne strane imamo ljude koje Kur'an tretira kao najuz­višenija i najdragocjenija bića, a s druge strane ih tretira kao ona bića koja spadaju u esfelu safilin – najniža bića. Jusuf a.s. divna je kur'an­ska paradigma koju svi znamo. On je nastradao zbog zavidne braće. Jusufa, da podsjetimo, braća bacaju u bunar kao jedno nemoćno stvorenje, da bi se na kraju stvar potpuno obrnula, Jusuf a.s. u ulozi je moćnika, a nje­gova braća kao najponiznija stvorenja dolaze kod njega moleći ga za nešto opskrbe. Kad se braća pravdaju pred Jusufom a.s., on kaže: “Nema nikakvih problema, nije nikakve prašine ostalo na vašim licima. Šejtan je taj koji je među nama stvorio ovakvu zavjeru.”

Kur'an preko Jusufa a.s. navodi primjer islamske velikodušnosti. On je preturio preko glave sve belaje koje su mu braća servirala i sve to s osmijehom halalio. Posljednjeg Poslanika s.a.v.a. u najponiznijim i na­jtežim okolnostima istjerali su iz Mekke, a kada su ga pitali koji mu je na­jteži dan u poslaničkom životu, odgovorio je: “Dan u Taifu”, tj. dan kada su velikani Taifa nagovorili svoju vlastitu djecu da ga gađaju kamen­jem, tukli su ga i maltretirali toliko da mu je krv bućkala u san­dalama. Mekkelije su mu priredili tri godine izolacije, a u to vrijeme izgubio je ženu Hatidžu i amidžu Ebu-Taliba.

Jednom prilikom za vrijeme rata sa Irakom grupa generala požalila se imamu Homeiniju da ne mogu više izdržati: nema hrane, nema oružja, a on je odgovorio da sve tegobe rata ne mogu stati u jednu noć te­goba što ih je imao Poslanik s.a.v.a.

Pitanje: U hadisu se veli: “Nijedan poslanik nije pretrpio toliko te­goba kao ja”, iako znamo šta je Musa a.s. preživio, pa Ejub a.s., a znamo i da su Zekerijaa a.s. prerezali u šupljem drvetu. Po čemu je onda tegoba poslanika Muhammeda s.a.v.a. veća od tegoba svih ostalih poslanika.

Odgovor: Po tome što Muhammed s.a.v.a. nije trpio samo bol svoje trenutne i aktuelne zbilje, on je vidio sve grijehe i musibete (nesreće) svog ummeta do Sudnjeg dana, te je i njegov bol srazmjerno tome bio pojačan.

 Međutim, Poslanik s.a.v.a. nakon 13 godina napora, intenzivnog sa­bura uspio se vratiti u Mekku. Kada su ulazili u Mekku s Poslanikom s.a.v.a. ashabi su uzviknuli: “Danas je dan osvete”, a Poslanik s.a.v.a. rekao je: “Ne tako! O čemu vi to? Danas je dan milosti!”

Vidimo i ovdje kontrast – jedan je spreman sve žrtvovati da bi sebe spasio, a s druge strane, druga osoba u liku Poslanika s.a.v.a. koja halali svima, pa i onima zbog kojih je propatio sav poslanički život.

U čemu je tajna prave spoznaje?

Odgojiti dušu, na temelju pravog znanja, znak je istinske spoznaje. To je mnogo veće od sjedenja u kutku sobe i tespihanja. Imamo, dakle, Jusufa a.s. koji je svojoj braći oprostio iako je u zatvoru proveo 30, ili po nekima 40, godina zatvora, a nije imao nikakvog grijeha osim što su braća rekla: “Njega otac više voli”; a na koncu, nije Jusuf nikako mogao biti kriv, nego samo otac jer ga je, eto, volio više od ostalih sinova. Me­đutim, nakon svih godina patnje on svojoj zlobnoj braći lakonski kaže: “Ja vas neću koriti, sada ste čisti.”

Ako tajnu svega ovoga prozremo, shvatit ćemo kako neki ljudi imaju trajni život, a neki su mrtvi i dok su živi. Ukoliko ovo razumijemo, shva­tit ćemo kako i mi možemo imati ulogu u svemu ovome. To je jedna pozitivna, trajna i životno važna uloga koju nam život nameće.

Ono što nam Kur’an jasno prenosi jeste da mi odlazimo s Ovog svi­jeta, a naša djela ostaju i ona su trajna i vječna. Svako naše djelo može biti trodimenzionalno:

1.      dobro i vječno,

2.      vječno a loše,

3.      ni dobro ni loše (život ljudi na Ovom svijetu poput hajvana).

Svako od nas sebe može podesiti tako da ima pozitivnu ili negativnu ulogu u svom životu. Svako može donijeti odluku u sebi i za sebe i reći: “Ja, koji nema kod sebe ništa od sredstava, nasuprot cijelog svijeta, koji posjeduje sva moćna naoružanja i tehnologiju, mogu ostaviti trag i otisak na cijeli taj svijet.” Kur’an težište stavlja upravo na to da čovjeku po­jasni da je on jedno vječno i (duhovno) moćno, a ne vremenski ograničeno biće. Ovo se, opet, svodi na to kako donijeti odluku. Pogledajte ajete koji veličaju čovjeka i one koji ga omalovažavaju! Probajte pobrojiti jedne i druge. Zašto su neki ljudi toliko dobri, a oni drugi loši? I kako mi možemo biti dio onih do­brih, a ne biti dio onih loših? Ako to uradimo, to nam može jako pomoći u ovodunjalučkom životu, a da ne govorimo o ahiretskom. Kada to shva­timo, nećemo nikada doći u ćorsokak u svom životu, jer mi smo ograničeno biće u svojim fizičkim dometima, a neograničeni po svojim duhovnim kvalitetima, jer je Uzvišeni bezgranično Moćan i Vječan.

Pitanje: Ako se prisjetimo ajeta o osveti, gdje se kaže da je čovjeku bolje da se strpi, da li to znači da i prema ljudima koji su puno zla učinili tre­bamo biti milostivi ili samo u slučaju kada pozivamo u vjeru.

Odgovor: Sva ponašanja Poslanika s.a.v.a. ozakonjena su. Ponekad je i on žestoko nastupao prema nevjernicima. Merhamet ili samilost imat će smisla ondje gdje protivničku stranu treba smekšati, gdje je ostvariv pozitivan utjecaj. Jer, zalimova suza poput je suze ćevapa kada se prži na vatri. Ako se smiluješ zalimu, on će postati još veći zalim. Pjesnik Sa’di kaže: “Ako se smiluješ nekom tigru oštrih zuba, napravit ćeš zulum prema ovci koju će on kasnije rastrgati.”

Kakva treba biti naša uloga na Ovom svijetu

Pređimo sada na jednu drugu temu. Kakva treba biti naša uloga na Ovom svijetu? To bi se, otprilike, prema mom sistema­tiziranju, svelo na uspone i padove čovjeka muslimana, njegovu porodicu, šire njegovo ok­ruženje i zajednicu njegovu uopće.

Ranije smo rekli da u smislu poznavanja onih stvarnih činjenica, zbilja ovosvjetskih i onosvjetskih, Kur'an posjeduje dvije vrste ajeta: jedni ga tretiraju kao najuzvišenije biće, a drugi kao najniže biće – niže i od život­inja, te se kod nekih javlja sumnja o nekoj kontradikciji u samom Kur'anu. Shodno tome, javlja se i pitanje ko smo mi u cijelom Univer­zumu i kakva je naša uloga, zadaća u njemu. Je li jasna naša postavka kao insana, jer mi smo tako “načinjeni” da bilo u razumskim, moral­nim ili materijalnim pitanjima, uvijek težimo ka nekoj koristi i želimo sebe unaprijediti u tom pravcu.

Šta ćemo reći za onoga ko je izvršio samoubistvo? Da li je on to ura­dio da bi sebi priskrbio neku korist ili odbio neku štetu? Uzmimo za primjer da se neko objesio. Zašto je to uradio? Da bi pobjegao od zala iz svog okruženja i time se riješio ovosvjetskih muka. Sva naša istraživanja koja podrazumijevaju i neke patente, na tragu su naših interesa. Ovu temu nastavit ćemo iznošen­jem određenih kur’anskih i burhanskih (logičkih) dokaza.

Kada je u pitanju spoznaja, nećemo se baviti onom spoznajom arifa, isposnika, koji sjede u tamnom kutu i ibadete; to je izvan domašaja onoga što ćemo mi ovdje razmatrati, a nećemo se baviti ni materijalistis­tičkim ili komunističkim tezama po kojima je čovjek epicentar i osovina svega u svijetu. Bavit ćemo se više onim pitanjima koja nas se tiču, Božijom Knjigom koja je nama data i koja nas tretira, da vidimo kako su kroz nju iskazani odgovori na pitanje ko smo mi ustvari.