Prvo ćemo razmotriti ajete koji čovjeka predstavljaju kao najuz­višenije biće. U 30. ajetu sure El- Bekara stoji:

A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjes­nika postaviti!”– oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veli­čamo i hvalimo (tespih ti činimo) i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.”

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلاَئِكَةِ إِنِّي جَاعِلٌ فِي الأَرْضِ خَلِيفَةً قَالُواْ أَتَجْعَلُ فِيهَا مَن يُفْسِدُ فِيهَا وَيَسْفِكُ الدِّمَاء وَنَحْنُ نُسَبِّحُ بِحَمْدِكَ وَنُقَدِّسُ لَكَ قَالَ إِنِّي أَعْلَمُ مَا لاَ تَعْلَمُونَ

Ovdje meleci uočavaju sljedeći problem s čovjekom: on će, kao budući namjesnik na Zemlji, krv prolijevati – te su oni s lijepom nam­jerom upozo­rili na to, jer namjesnik na Zemlji treba zastupati i biti halifa Na­juzvišenijeg Bića, tj. svoga Stvoritelja. Melecima, dakle, nije bilo jasno kako to da će takav čovjek, koji će krv na Zemlji prolijevati, moći pred­stavljati Nekoga sa najvećim vrlinama i atributima. Zatim, meleci zaklju­čuju da će najgore biće zastupati Onoga Ko je najbolji. Oni dalje promišljaju: “Ako ti je cilj da stvoriš nekoga ko će te slaviti, pa mi smo ti koji te neprestano slavimo i tesbih Ti činimo. Mi Ti i hamd (hvalu) činimo, ali taj hamd ne doseže Tvoju veličinu. Mnogo si Ti Uzvišeniji od onoga što mi možemo izraziti. Potom istigfar činimo zato što Te ne možemo hvaliti i veličati onoliko koliko zaslužuješ.”

Nedostatnost našeg izgovaranja: Subhanallahi vel-hamdu lillahi ve la ilahe illallahu vallahu ekber, leži u činjenici da je to samo odraz snage našeg rasuđivanja. To je kao kada bismo nekom otmjenom mladom brač­nom paru odnijeli servis findžana i kazali im: “Ovo je samo simbolična hedija, izvinite, nismo mogli više (jer vama ne dolikuje da primate ovako skroman poklon).”

Meleci su blokirali na sljedećem problemu: čovjek je, s jedne strane, onaj koji treba biti predmet povećanog poštovanja, a isti taj i takav čovjek u svojoj biti i u svojoj prirodi potencijalno je sklon da nered čini; s druge strane, meleci ne mogu shvatiti u čemu je uopće smisao stvaranja halife (namjesnika) na Zemlji. Jer, oni su, kako Kur'an na jednom mjestu kaže, časna bića koja nisu nikad Bogu bila neposlušna, niti su Mu u bilo čemu protivrječila. Međutim, njihovo takvo pitanje nije došlo kao izraz suprot­stavljanja Bogu, već je ono odraz ograničene mogućnosti njihova razu­mijevanja.

Uzvišeni im je na sve to odgovorio:

1.      Ja znam ono šta vi ne znate.

Uzvišeni zatim stavlja meleke na probu, rekavši:

2.   I pouči On Adema svim imenima, a onda ih predoči me­lecima i reče: “Kažite Mi njihova imena, ako istinu govorite!” (El-Bekara, 31)

وَعَلَّمَ آدَمَ الأَسْمَاء كُلَّهَا ثُمَّ عَرَضَهُمْ عَلَى الْمَلاَئِكَةِ فَقَالَ أَنبِئُونِي بِأَسْمَاء هَـؤُلاء إِن كُنتُمْ صَادِقِينَ

Dakle, Allah dž.š. traži od meleka da Mu kažu imena koja Adem a.s. zna. Oni mu odgovaraju:

Hvaljen nek Si! Mi znamo samo ono čemu Si nas Ti poučio. Ti Si Sveznajući i Mudri.

قَالُواْ سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا إِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا إِنَّكَ أَنتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ

Kada su meleci poklekli, ne znajući odgovor na ovo pitanje, Uzvišeni reče Ademu a. s.:

“O Ademe, kaži im ti imena njihova!” Adem je naravno položio taj ispit ...I kad im on kaza njihova imena, Allah reče: “Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne Nebesa i Zem­lje...”

قَالَ يَا آدَمُ أَنبِئْهُم بِأَسْمَآئِهِمْ فَلَمَّا أَنبَأَهُمْ بِأَسْمَآئِهِمْ قَالَ أَلَمْ أَقُل لَّكُمْ إِنِّي أَعْلَمُ غَيْبَ السَّمَاوَاتِ

Ovdje je Kur'an prenio jedan ozbiljan dijalog između Adema a.s. i me­leka, u kojem je vrlo jasno naglašen mnogo uzvišeniji status Adema, kao rodonačelnika ljudskog roda, u odnosu na same meleke. Ovim jed­nim logičkim primjerom Kur'an nam je, na zbiljskoj skali vrijednosti, nazna­čio kvalitativno veći stepen čovjeka i manji značaj meleka.

Stupnjevi duhovnog uspinjanja

A sada slijedi jedno pitanje za razmišljanje: meleci su postavili pi­tanje o podobnosti čovjeka za halifat, a Uzvišeni im je odgovorio. U ovom pitanju meleka i odgovoru Uzvišenog nalazi se jedna mudrost i poruka. U čemu je tu poenta? Da podsjetimo: meleci su pitali: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na Zemlji nered činiti i krv prolijevati?, a Uz­višeni je odgovorio: Ja znam ono šta vi ne znate. Mi sami u ovom pitanju i odgovoru moramo pronaći jedno pitanje čiji će nam odgovor otkriti mnoge tajne. Koje je to pitanje?

Da napomenemo, kada neka riječ u arapskom jeziku počinje odre­đenim članom “el”, ona označava cijelu bit nečega. Kada se kaže el-erd, misli se na planetu Zem­lju, a kada se kaže erd, onda se to odnosi na ko­mad zemlje. Isto tako, el-esmâ označava sva imena koja Adem a.s. zna, a esmâ su samo imena pred­meta. Tako je Allah pojačao univerzalnost zna­čenja stavljajući ispred njih odre­đeni član, dodajući mu zatim i kulleha (u cijelosti, sve). Dakle, dva je puta to naglasio.

Kada su meleci rekli: Mi Te slavimo, ostalo im je i dalje pods­vjesno pitanje: “Pa šta će taj čovjek činiti, ko Te bolje slavi od nas. Ako Ti je cilj da stvoriš tog čovjeka da bi Ti on bio halifa, ako Ti je cilj da Te taj čovjek slavi na Zemlji, pa ko Te bolje slavi od nas, jer mi Te četiri mili­jarde godina slavimo neprestano. Taj čovjek koji nered pravi, krv proli­jeva i zemlju obrađuje, neće Te slaviti onoliko koliko Te mi slavimo?”

Iz navedenog pro­izlazi ono naše traženo pitanje: Šta je uopće smisao stvaranja čovjeka?

Allah Uzvišeni u navedenim ajetima kaže da je podučio Adema svim imenima, a melecima kaže: Ja znam ono šta vi ne znate. Hoće se reći da je Allah dž.š. podučio Adema nečemu što je mnogo veće od samog tespi­hanja. Međutim, postoji i ajet: Stvorio sam ljude i džinne samo da Me obožavaju. (Ez-Zarijat, 56)

Podučio je Adema svim imenima, ustvari znači: po­dučio ga je svim zbiljama i načelima stvorenoga svijeta. Krucijalni cilj poduke Adema a.s. od Allaha dž.š. jeste spoznaja – ma’rifet.

Neko će s razlogom postaviti pitanje: “Kažete da je cilj stvaranja čovjeka ma’rifet, spoznaja Stvoritelja, a kur'anski ajet nam jasno kaže da je prvenstveni smisao čovjekova stvaranja ibadet i obožavanje Stvor­itelja; kako, dakle, možete tvrditi nešto tako protivrječno kada je jasno da je prvenstveni čovjekov cilj ibadet?”

Koji je onda od ova dva stava istinit, jer ne mogu postojati dva različita odgovora na isto pitanje? Osim toga, pretpostavimo da ovdje, na Ovom svijetu, proživimo prosječnih 60 do 70 godina, i to sve u ibadetu, a s druge strane znamo da u vječnom Džennetu nema ibadeta – što auto­matski znači da ibadet nije glavni cilj naše ovozemaljske misije. Eto, u iznesenom je to glavno pitanje. Jer, On je podučio Adema svim imenima i zbiljama – spoznaji Samoga Stvoritelja – dakle, onome što je nedo­kučivo melecima. Oni Ga gledaju kroz jedan uski vidokrug, a Ademu se, za razliku od meleka koji nisu znali imena svih zbilja, posredstvom ovih spoznaja ot­vorio široki raspon raznolikih uglova gledanja Stvoritelja.

Iz rečenog nužno zaključujemo da se smisao stvaranja čovjeka ne može odnositi na onaj najkraći dio čovjekova života. Kur’an nas je po­dučio jednoj stvari i to je savršeno logički i razum­ski prihvatljivo, da postoje dva cilja i smisla stvaranja:

a)            pripremni smisao stvaranja;

b)   krajnji smisao stvaranja.

O vjernici, propisan vam je post, kao što je bio propisan onima prije vas da biste bili bogobojazni.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

Da li je dovoljno samo stići do takvaluka (bogobojaznosti) i tu završiti misiju stvaranja.

Elif, lam, mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uput­stvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.

الم ذَلِكَ الْكِتَابُ لاَ رَيْبَ فِيهِ هُدًى لِّلْمُتَّقِينَ

Da je cilj bio samo takvaluk, ne bi bilo upute iza njega. Takvaluk je, dakle, tek druga stanica. Oni koji budu bili bogobojazni, Allah će im dati furkan (razlikovanje istine od neistine).

O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam spo­sob­nost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. A Allahova dobrota je neizmjerna. (El-Enfal, 29)

يِا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إَن تَتَّقُواْ اللّهَ يَجْعَل لَّكُمْ فُرْقَاناً وَيُكَفِّرْ عَنكُمْ سَيِّئَاتِكُمْ وَيَغْفِرْ لَكُمْ وَاللّهُ ذُو الْفَضْلِ الْعَظِيمِ

Da li je ovdje kraj lanca usavršavanja? Ne, ovdje je treća stanica. Oni koji su bogobojazni, bit će im primljena njihova dobra djela. Takvaluk je, dakle, samo pretpostavka za furkan i primanje dobrih djela. Ali, ni ovdje nije kraj. Dalje se kaže da Allah voli one koji su bogobojazni.

Zaista će muttekini (koji se budu bojali Allaha) dobiti džen­nete uživanja lično kod Gospodara njihova. (El–Kalem, 34)

إِنَّ لِلْمُتَّقِينَ عِندَ رَبِّهِمْ جَنَّاتِ النَّعِيمِ

Sve kreće od posta. Post pomaže u dobijanju takvaluka, takvaluk je uvjet da bismo dobili uputu (hidajet), uputa je zatim uvjet da bismo do­bili fur­kan kojim zaslužujemo da nam dobra djela budu primljena. Na sljedećoj, četvrtoj, stanici Allah nas zavoli i prima nas u Svoje okrilje.

I kada smo došli na položaj najbliži Uzvišenom, tu se čini da je kraj put­ovanja.

Činite namaz da biste me se sjećali. (Ta-ha, 14)

Da li su taj namaz i zikr (sjećanje) dovoljni? Nisu. Namaz nas zapravo samo odvraća od loših djela i upućuje sjećanju na svoga Stvor­itelja. Zikr unutar sebe dovodi do smirenosti srca. To je peta stanica. Ali, ni ovdje nije kraj.

A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zado­voljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! (El–Fedžr, 27-30)

يَا أَيَّتُهَا النَّفْسُ الْمُطْمَئِنَّةُ ارْجِعِي إِلَى رَبِّكِ رَاضِيَةً مَّرْضِيَّةً فَادْخُلِي فِي عِبَادِي وَادْخُلِي جَنَّتِي

Ovo je, znači, završna, šesta stanica putovanja. Ista stvar je i sa dži­hadom koji, također, ima svoje stepene u ostvarivanju.

Tri vrste ciljeva

Imamo tri vrste ciljeva:

Ø      kratkoročni,

Ø      srednjoročni,

Ø      dugoročni.

Stvorio sam ljude i džine samo da Me obožavaju, predstavlja srednjoročni cilj. Ibadet je srednjoročni cilj.

Krajnji cilj spominje se u 12. ajetu sure Talak:

Allah je sedam Nebesa i isto toliko zemalja stvorio. Njegovo naređenje na sve njih se odnosi, da biste znali (spoznali) da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!

اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الْأَمْرُ بَيْنَهُنَّ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَيْءٍ عِلْمًا

Zašto? Da biste shvatili da Uzvišeni ima moć nad svim, da Božije znanje sve obuhvata, da su sva stvorenja u Univerzumu pod okriljem znanja i moći Uzvišenog i da Uzvišeni nad svim vlada i da ima moć nesputanu. Eto, to je krajnji cilj stvaranja.

Kada meleci kažu: “Pa mi smo oni koji Te slave”, zaključuje se da to nije krajnji cilj, već posredni. Ibadet je, dakle, put ili pos­redna veza do krajnjeg cilja.

Kada smo krenuli putem ibadeta, savladavajući razne prepreke, stižemo do znanja onih “Ade­movih” imena. Kada dođemo do imena svih stvari, spoznajemo sve zbilje. Time smo dosegli krajnju spoznaju. Bez ibadeta, kao pos­rednog cilja, čovjek ne može spoznati imena i načela svih stvari. A na­grada se daje prema količini svijesti uključene u ibadet. Čini li čovjek ibadet, a nije uključio svijest, neće ga taj ibadet dovesti do imena. Drugim ri­ječima, koliko je ibadet protkan razumom, koliko je prosvijetl­jen, toliko nas brže vodi ka onim imenima.

 Sadržava li ibadet u sebi spoznaju (ma’rifet)?

Ustanovili smo, dakle, da krajnji smisao stvaranja čovjeka nije ibadet, već spoznaja. Razmatrali smo i ajet u kojem se kaže da je Allah stvorio čovjeka samo s ciljem obožavanja. Ibadet je, kazali smo, bio samo jedna usputna stanica ka spoznaji.

Međutim, sam po sebi nameće se zaključak da između ibadeta i spoznaje mora postojati neka veza. Postavlja se pi­tanje: Koje od ovoga dvoga – ibadeta i spoznaje – prednjači?

Ako bismo tvrdili da je ibadet put do spoznaje, mogli bismo zaključiti da je naš ibadet takav da u njemu nije sadržana spoznaja. Ako bi bilo tako, ibadet bismo obavljali bez ikakvog duhov­nog sadržaja. A Poslanik s.a.v.a. kaže da namaz bez spoznaje ne vrijedi ništa. Ovo nas vodi sljedećem zaključku: ako neko vri­jeme klanjamo namaz bez spoznaje, i ako namaz bez spoznaje ne vrijedi ništa, onda možemo ne­prekidno biti na namazu, a da nikad ne stignemo do cilja.

Ibadet je srednja i usputna stanica prema ma’rifetu. Međutim, i dalje stojimo pod pritiskom pitanja: Kako vršiti ibadet bez ma’rifeta i kako stići do cilja?

Odgovor glasi: Ibadet sa ma’rifetom ima dvije veze:

Ø      opću,

Ø      suptilnu (tefsili) vezu.

Kada krenemo stazom spoznaje, moramo imati malo “opće” veze, a to je La ilahe illallah (isto kao kada znamo samo to da neki avion putuje tamo kamo mi želimo). Kada dođemo do tog aviona, već pomalo počin­jemo spoznavati kamo idemo. Ono La ilahe illallah prvi je nivo spoznaje da postoji jedan Bog. Kako dalje ibadetimo, spoznaja se proširuje. Iz­među ibadeta i spoznaje uspostavlja se sprega. Jedno na drugo ne­prestano uzajamno djeluju, i tako sve do cilja.

Rođenjem na svijet dolazimo sa razumom (aklom) i taj početni ra­zum tako je mali da čovjek njime može shvatiti tek toliko da ima Jedan Stvoritelj. Ta količina akla umrtvljuje istu onoliku količinu džehla u čovjeku koja je prije toga postojala – isto kao kada paljenjem svijeće svjetlo uništi odre­đenu količinu mraka. Kada insan napreduje, njegov zâhir postaje ljepši a bâtin plemenitiji. Kreiranje unutarnjeg svjetla zapravo je spoznaja. Tada se izlazi na “magistralni put” spoznaje i kada se krene dalje, ugledaju se vrata “autoputa” – još šireg, i tako se ide stepenica po stepenica do krajnje spoznaje. Prelazeći s jednog na drugi autoput dolazi se do kraja i ulazi na babus-selam – vrata smiraja. Tamo se putniku-saliku odsijecaju noge, ali ne doslovno, već u smislu da nema potrebe da hodi pješke, pošto mu je tijelo već našlo potpuni smiraj – noge mu za daljnji hod više ne trebaju.

Ovo nas podučava da je čovjek prešao sve prepreke da bi došao do smiraja. Zašto?

1.   Na svakoj stepenici usmjeravao je svoje srce i razmišljao o posl­jedicima svakog djela;

2.   Išao je s namjerom da udovolji svome Stvoritelju i da zadobije Njegovo zadovoljstvo.

Pjesnik Hafiz rekao je:

Kada čovjek uključi srce svoje

i kada sve čini zarad zadovoljstva Božijeg,

onda do visokih spoznaja doseže

i tada mu se sva vrata otvore

kroz koja iznenada Svijeta gajba ugleda pri­zore.

Evo još jednog Hafizovog primjera: voliš jednu osobu, a živite u dvije susjedne zgrade. Oko vas je tmina. Sjedneš kod prozora i gledaš u drugi prozor na suprotnoj zgradi; sviće zora, vidiš tamo se pali svjetlo – i ti se pališ. Kakve veze ima sada to svjetlo sa tobom? Kod tebe se upalilo svjetlo u srcu. Hafiz kaže:

Ašik Božiji koji je do zore budan bio,

i u zoru mu se pali svjetlo,

dolazi do spoznaje, i Bog zna samo

šta se u njemu (u ašiku) tada zbilo.

Imam Sedžad a.s. kaže u jednoj dovi: “Bože, učini me jednim od onih koji u nutrini svojoj s To­bom šapuću, kada ih općenje s Tobom po­takne da ustanu i obave na­maz noću.”

Ovim Imam hoće reći da ima skupina ljudi koji, da bi došli do spoznaje, ustaju i klanjaju noćni namaz, a druga je skupina ona koja je došla do spoznaje pa tek onda klanjala. Imam Sedžad tražio je od Allaha da ga učini jednim od onih koji ustaju poslije spoznaje, što naravno ne isključuje inicijalnu spoznaju.

Oni koji su istinski Božiji robovi, njima su noći svijetle, tj. onima koji su dosegnuli do ovog stepena noć i dan ništa ne znače. Prenosi se da je Isa a.s. došao do mezara svoje majke i pitao je hoće li da je oživi. Ona je odgovorila: “Ne, stigla sam ovamo gdje sam opskrbljena svim, ali ako bih se već vraćala, željela bih da to bude radi dvije stvari:

1.   da u hladnoj noći ustanem, uzmem abdest hladnom vodom i da u tmini noći obavim namaz,

2.   i da još postim u dugim ljetnim danima.”

Kao što smo vidjeli, spoznaja i ibadet utiču jedno na drugo. Čovjeku, kao halifi na Zemlji, osnovna je misija spoznaja, a put do spoznaje je ibadet. Ibadet i spoznaja imaju, kako smo rekli, dvije veze: opću (inici­jalnu) i suptilnu (konačnu).

Nameće nam se još jedno pitanje. Kur'anski ajet kaže: I pouči On Adema svim imenima. Ako je Allah poučio Adema svim zbiljama – a Adem simbolizuje čovječanstvo – i mi smo, dakle, poučeni tim zbil­jama. Kakvog onda imaju smisla daljnji ibadeti? Ima li se na umu da čovjek uvijek traga za onim čega nema – a ovdje vidimo da Adem, tj. čovjek, zna imena svih zbilja – za čim onda treba dalje tragati?

Odgovor glasi: Ovdje želimo izvući jednu pouku, a to je da ne gle­damo na stvari samo iz uskog ugla, jer nam se zbilje neće ukazati onak­vima kakve one zaista jesu. Primjer za to jeste stizanje do znanja putem poslanstva i putem nebeskih veza. Druga poruka ove priče poziva na uo­čavanje razlike između materijalnog i Božanskog sistema upravljanja. Svi ljudski zakoni su jednodimenzionalni i jednoznačni, a svi Božanski su višeznačni. Ljudski zakoni krojeni su ljudskim mjerilima i ljudi vide samo jednu dimenziju, prikovanu za materijalni svijet. Kur'an kaže da je sve u Božijem svijetu višedimenzionalno. Kao što su ljudi dvokompo­nentni, imaju materijalni aspekt i dušu, i djela su dvokomponentna, imaju svoj zahir i svoj batin (reakcije naših djela koje mi ne vidimo, a koje su u sistemu Božijeg stvaranja jako vidljive).

Ljudski zakoni vide zahir (pojavni vid) stvari, a manjkavost im je da su usko ograničeni samo na materijalni svijet, dok pravilo Božijeg poretka jeste da svako naše djelo, osim zahira, ima i svoj batin (drugu di­menziju, koju mi ne vidimo). Uticaj batinskog aspekta nekog našeg djela nije usredsređen samo na nas; on se proširuje na cijelo društvo oko nas. Historija poslije svjedoči o njegovim pozitivnim i negativnim učincima. Samo jedna ličnost može svojom pozitivnom ili negativnom energijom ozračiti cijelo jedno društvo, pa i cijeli svijet.

Gledanje na stvari iz zahirskog i batinskog ugla uvijek daje različite rezultate

Kur'an na to gleda drugačije i pita šta je ustvari motivisalo vojnike da se dignu u odbranu svoje zemlje. U (Božanskom) svijetu onostranosti imate ocjenu koja je zabilježena na osnovu vaše motivisanosti, dakle sa kakvim ste motivima ušli u rat. Ta je ocjena ključna i obično je ne vidi obični svijet. Da bi ocjena bila pozitivna, vaš cilj mora biti Božije zado­voljstvo. Šta znači moti­visanost Božijim zadovoljstvom? Ratovanje time radikalno mi­jenja situaciju vojnika, jer ako si krenuo u Božije ime ra­tovati, to po­drazumijeva i pravila igre po Božanskom zakonu (bez si­lovanja, ubijanja žena, djece, zarobljenika, sječe voćnjaka itd.). Onima koji ne ratuju u Alla­hovo ime ovo je sve dopušteno. Međutim, u Alla­hovo ime, ništa se od toga ne smije.

U jeku borbe imama Alija i Muavije jedan od vojnika pitao je imama da mu pojasni tevhid Božiji. Saborci su burno reagovali jer je baš u jeku najve­će borbe našao da to pita. Imam Ali je tada upitao: “Pa zbog čega mi ratu­jemo ustvari? Nama je cilj da ljudi znaju zbog čega ratuju, a ako neko ne zna, šta će na kraju postići, zašto uopće ratuje?” Prema tome, prvo vojnike treba po­dučiti zbog čega ratuju, pa tek onda ih uputiti u rat.

Rekli smo, razlika između Božanskog i materijalnog sistema gle­danja jeste što je materijalno jednodimenzionalno – vidi samo zahir i na osnovu njega donosi zaključke, a Božanski sistem višedimenzionalno gleda na stvari i tako izvodi i zaključke. Božanski sistem kaže da je čovjek dvokomponentno biće (od tijela i duše) pa su takva i njegova djela. Ma­terijalni segment čovjekovog bića zaprima tek jedan mali nje­gov dio, a glavni dio bića čini onaj duhovni. Ako sve ovo shvatimo, dobit ćemo odgovor na mnoštvo pitanja koja će se kasnije pojaviti.

I pouči on Adema svim imenima.

 Kad se kaže Adema, misli se na insana. Da bi čovjek stekao znanja svih zbilja, Allah Uzvišeni podario mu je dvije vrste spoznajnih ele­menata. To su spoljna čula dodira, mirisa, okusa, sluha, vida. Njima spoznaje zahirska znanja. To dokazuje 78. ajet sure En-Nahl:

Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.

وَاللّهُ أَخْرَجَكُم مِّن بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ لاَ تَعْلَمُونَ شَيْئًا وَجَعَلَ لَكُمُ الْسَّمْعَ وَالأَبْصَارَ وَالأَفْئِدَةَ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

 Drugi način spoznaje jeste putem slanja Božijih poslanika. Kur'an u suri El-Alek kaže:

... Koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (El-Alek, 5)

عَلَّمَ الْإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ

Poznata je priča o Musau a.s. i Hidru iz sure Kehf (od 60. do 82. ajeta) o bušenju lađe, ubijanju djeteta i dizanju zida.

Ova priča nam poručuje:

Ø      Preciznu informaciju o Božijem sistemu upravljanja svije­tom,

Ø      Da svaki zakon ima svoj zahir i batin.

Svaki događaj koji se desi u Univerzumu ukoliko se razmotri iz ova dva ugla zahirskog i batinskog, uvijek će dati različite rezultate. Ako proma­tramo jedan zemljotres kao izdvojeni dio jedne cjeline, dobit ćemo jedan rezultat, ako ga, pak, gledamo u sklopu lanca događaja, dobit ćemo sasvim drugi rezultat. Sve nam ovo daje uvid u to kako je postavljen ovaj Uni­ver­zum. Taj je Božanski sistem dvodimenzionalan, tretira zahir i batin događaja. Cijeli materijalni svijet, u ukupnom lancu Božijeg stva­ranja, samo je jedna mala halka – i, uopće, svijet materije u odnosu na duhovni svijet mali je i ništavan. A vidimo da materijalisti svijet materije smatraju jedinim svijetom.

Vrlo je bitno posmatrati događaje s oba aspekta. Ako se ova stvar do­bro shvati, dobit će se odgovori na mnoštvo nepoznanica kao što su: zašto su zla djela zla i ružna, zašto djela nekih ljudi neće biti primljena...

Druga stvar koju nam priča o Musau i Hidru poručuje jeste da u Božijem sistemu nema greške. Dvije vrste zakona nalaze se u Ovom svi­jetu:

1.      Konvecionalni, koje su ljudi kreirali (kao npr. semafor i njegova svjetla, čije se upute svakog trena mogu promijeniti). Budući da su oni ljudskog porijekla, nemaju jasnu korelaciju ni svoje ishodište. Ovi zakoni imaju i izuzetke.

2.      Božanski zakoni imaju koleraciju – srodnost ulaznih pa­rametara sa onim izlaznim, dakle, starta zakona i njegove posl­jedice. Ovaj zakon ustrojen je tako što će npr. stablo jabuke uvi­jek dati jabuku, nikad krušku. I nikad od ujeda zmije nećemo do­biti vi­tamine. Božanski zakoni nemaju izuzetaka, pa čak ni za poslanike.

Zašto su nam na Ovom svijetu kazne toliko duge?

Recimo, ko neopravdano ne klanja sabah, tamo ga čeka dva miliona godina Džehennema. Šta je pet minuta namaza sabaha prema dva miliona godina vatre? Greška je što mi Božanske zakone miješamo sa našim ljud­skim i nastojimo Božanski sistem smjestiti u glavu svog koordi­natnog sistema i pokušavamo Božanska mjerila mjeriti svojim. Ma ko da popije otrov ili ga ujede zmija, umrijet će, a tako i po Kur'anu, ko nezakonito po­jede imovinu nekog jetima, kao da je vatru pojeo. U Kur'anu stoji: A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. “Gospodaru moj” – reći će – “zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?”“Evo zašto” – reći će On: “Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.” (Ta-ha, 124-126)

وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَى قَالَ رَبِّ لِمَ حَشَرْتَنِي أَعْمَى وَقَدْ كُنتُ بَصِيرًا قَالَ كَذَلِكَ أَتَتْكَ آيَاتُنَا فَنَسِيتَهَا وَكَذَلِكَ الْيَوْمَ تُنسَى

Ukoliko bi jedan čisti poslanik napravio grijeh, ne bi se izvukao. Ako neki najniži čovjek uradi neko dobro djelo, na onom će ga svijetu vidjeti. Kur'an ističe da je Božanski zakon sasvim drugi zakon u poređenju s onim kojeg mi znamo. Pod ovim zakonom može se pojaviti i jedan podza­kon koji je također u Božanskom sistemu upravljanja, pa je npr. sila zemljine teže podvrgnuta Božijem zakonu, ali će sabijeni zrak biti do­voljan da je zaustavi (ovo je podzakon). Pitali su Božijeg Poslanika s.a.v.a.: “Božiji Poslaniče, zar nisi rekao da je u Božijem stvaranju sve simetrično, da uzrok stvara posljedicu, kako onda objašnjavaš to da sa­daka spašava od nekih nesreća, ili da ukoliko uzmemo lijek, kad smo bolesni, mi ozdravimo?” Poslanik je odgovorio: “Ako sadaka spašava od nesreće i ona je sama jedan podzakon, ona ne prkosi Božijem zakonu, ona je samo jedna nova karika u univerzalnom zakonu.”

U 3. ajetu sure Et-Talak stoji:

... a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.

وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا

O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. A Allahova dobrota je neizmjerna. (El-Enfal, 29)

يِا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إَن تَتَّقُواْ اللّهَ يَجْعَل لَّكُمْ فُرْقَاناً وَيُكَفِّرْ عَنكُمْ سَيِّئَاتِكُمْ وَيَغْفِرْ لَكُمْ وَاللّهُ ذُو الْفَضْلِ الْعَظِيمِ

Ovdje Kur'an pojašnjava razliku i argumentaciju eventualnog spora oko shvaćanja Božijih zakona. Ako se budete Allaha bojali, On će vam naći izlaz odakle se i ne nadate. Kada kažemo rizk (nafaka), ne mislimo na nafaku kao što je še­ćer, brašno ulje; rizk je sve: zdravlje, lijep din, ahlak, poznavanje ­Božijih zakona, lijepi odnosi u porodici itd. Onima koji se oslanjaju na Allaha, On će im biti dovoljan. Allah će učiniti ono što je naumio. (Et-Talak, 4)

Sada dobijamo argumentaciju za gornje postulate. Sljedeći ajet tu­mači sve ono što je gore rečeno: Allah sve stvara s mjerom. (El-Kamer, 49) Stvorio je zemljinu težu, ona tačno djeluje i ima svoj opseg, ali to ne znači da ona ima beskonačne mogućnosti i svoja ograničenja. Izvan tih ograničenja nastupaju drugi Božiji zakoni, koji, u svom opsegu, neu­trališu onaj prethodni, tako da su svi zakoni karike jednog lanca. Imati povjer­enje u Allaha također je jedan od Božijih zakona. Pa ko bude povjerovao u Allaha po tim zakonima, ima tačno predviđene pozitivne konsekvence. Imati vjeru u Ahiret, gajiti pravednost i lijep ahlak, sve su to stavke zakona Božijih koji izazivaju tačno određene reakcije i posl­jedice u Božanskom nevidljivom svijetu. Čak i kada Božiji poslanici do­nesu neke mu’džize, oni nisu ni protiv znanja niti krše Božije zakone.

Da ponovimo, Božiji zakoni nemaju greške, nemaju izuzetaka, ali su, pojedinačno gledano, ograničeni u svom opsegu.

Prema tome, kur'anska priča nije isključivo vezana za Musaa i Hidra, u pitanju je opća kur'anska formula koja se desila tada, ali pojašn­java i niz po­java koje se i dan-danas mogu desiti.

U 12. ajetu sure Ja-sin čitamo:

Mi ćemo, zaista, mrtve oživjeti i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to u Imamu mubinu jasno po­brojali. (Ja-sin, 12)

إِنَّا نَحْنُ نُحْيِي الْمَوْتَى وَنَكْتُبُ مَا قَدَّمُوا وَآثَارَهُمْ وَكُلَّ شَيْءٍ أحْصَيْنَاهُ فِي إِمَامٍ مُبِينٍ

Međutim, stoji i to da će i učinci djela biti zapisani (asarehum). Svako naše djelo koje učinimo dok smo živi ima neki efekat. Često ćemo se upitati zašto nas je nešto zadesilo, odakle to i sl., ali ako bismo pom­nije izanalizirali svoj život, vjerovatno bismo našli razloge zašto nam se to nešto događa.

Kako se ti efekti u Božanskom sistemu multipliciraju, može se ilus­trovati putem primjera: Uzvišeni je stvorio ljude različitih ljepota. Ne­kome je dao pri­rodnu ljepotu, pa je ta osoba u salonu još i dotjera i u tak­vom stanju odlazi u čaršiju. Kad tako dotjeran(a) krene kroz narod, pri­rodna je stvar da će se neki bračni partner osjetiti uskraćenim kad uporedi tu (ljepoticu, ljepotana) i svog brač­nog druga. I malo po malo dođe do rastave braka. Dijete koje ostane iza njih, sasvim je prirodno, neće dobiti potreban porodični ahlak. Vremenske i društ­vene promjene mogu se događati tako da tom djetetu kasnije dođe vlast u ruke i da ono dobije pod kontrolu milione ljudskih duša. Kada se takvom roditelju na Sudnjem danu kaže da je ubica dva miliona ljudi, on će se u čudu naći, a onda će mu se pojasniti da je sve to poteklo od onog pogleda i razvoda koji je uslijedio. Zato nemojte misliti da su mnogi ovosvjetski činovi sit­nice. Oni se u Božanskom sistemu mogu multiplicirati do veličine brda.

Božiji zakoni nemaju greške, ali posjeduju mehanizme kompen­zacije. Spomenuli smo da se jedni Božanski zakoni nalaze pod patrona­tom drugih. Dakle, postoje načini da se nešto nadomjesti nečim drugim. Tevba je način da neke svoje greške iskupimo.

Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je. (El-Furkan, 70)

إِلَّا مَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ عَمَلًا صَالِحًا فَأُوْلَئِكَ يُبَدِّلُ اللَّهُ سَيِّئَاتِهِمْ حَسَنَاتٍ وَكَانَ اللَّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا

Tevba je zakon koji dje­luje dugoročno i na djela i na posljedice tih djela.

“Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!” (El-Bekara, 129)

رَبَّنَا وَابْعَثْ فِيهِمْ رَسُولاً مِّنْهُمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِكَ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُزَكِّيهِمْ إِنَّكَ أَنتَ العَزِيزُ الحَكِيمُ

Molio je tako Ibrahim a.s. i dugoročni efekat Ibrahimove molbe bio je Poslanik Muhammed s.a.v.a. Iz ova dva primjera vidimo kakve posl­jedice dugoročno izaziva jedna dova, a vidjeli smo također i kakve posl­jedice izaziva jedan čin kozmetičara.

Nemojmo misliti da smo mi tek puke jedinke u Ovom svijetu. Mi smo itekako veliki. Imam Ali rekao je:

“Ti misliš da si ti samo jedna školjka, ali, ust­vari, u tebi je utkan jedan cijeli svijet.”

 Kada se kaže u hadisima: “Ko spozna sebe spoznao je svoga Gospo­dara”, to ne znači da se trebamo izolovati i neprestano ibadetiti u nekoj pustari. Ta naša spoznaja, vizija naše nutrine i ogromnog svijeta u nama, zapravo znači spoznati principe djelovanja tog svijeta, od­nosno uticaje našeg djelovanja (kako pozitivne tako i negativne) na taj svijet.

Tabatabai pojašnjava da kada se u Kur'anu kaže: I pouči On Adema svim imenima, to ne znači da je on nau­čio imena poput kuće, drveta, planine itd., već to podrazumijeva imena principa i temeljne zakone. Upravo će Božiji Poslanik na Sudnjem danu, prema jednom ajetu, kazati: “Bože moj, pa oni su ovaj Tvoj Kur'an zabacili u stranu.” To je op­tužba Poslanika protiv onih koji neće moći položiti račun.

Osim znanja koja stičemo putem čula i akla, kao dodatnu podršku imamo i poslanike koji nam donose tu­mačenje Božijih zakona. To je nešto što moramo primiti k znanju i shva­titi smisao svega toga.

Na Sudnjem danu svaki čovjek bit će izveden, a preko puta njega bit će Božiji Poslanik. Ispred će se nalaziti jedna kutija u kojoj će biti tri manje kutije i svaka od njih bit će otvorena. Onda će nam kazati: “Ova ve­lika kutija tvoj je cijeli život, ona ujedno označava vrijeme u kojem si obavezan bio da vršiš far­zove. Prva kutija od one tri su tvoja dobra djela, ova druga označava tvoja loša djela, a treća vrijeme kad si bio nemaran (ni grijeh ni sevab).”

Kada čovjek ugleda količinu tog vremena koje je nemarno potrošio, obuzet će ga tolika tuga da kada bi je prenio na sve Džennetlije, svi bi se ožalostili. Ali i kada ugleda svoja dobra djela, obradovat će se toliko da kada bi tu radost podijelio na sve Džehennemlije, oni bi na trenutak zaboravili svoju patnju. Zašto će se toliko obradovati? Zato što su ta do­bra djela trajna, a i zadovoljstvo je trajno.

Mi u ovom materijalnom svijetu živimo u skučenosti. Sve nam je ograničeno. Ako bismo ljepotu nečega što nam je najljepše na Ovom svijetu povećali i koliko jednu trun, doživjeli bismo šok, možda bismo umrli, jer je dunjalučka ljepota ograničena. To je isto kao kada bismo čuli glas s frek­fencijom koja je iznad našeg čujnog praga – ne bismo je čuli, a niti bismo čuli one ispod našeg čujnog praga.

Naš organizam može podnijeti samo vrlo ograničen bol. Ako bi bol porastao, organizam bi otkazao. Ali u svjetovima koji slijede poslije Dunjaluka, između mezara i Sudnjeg dana, na samom Sudnjem danu i Ahiretu, ovi opsezi se proširuju, pa će granice užitaka i bola biti znatno proširene. U Džennetu i Džehennemu bit će ogromne razlike u odnosu na Dunjaluk, pa će Džehennemlije moći primiti mnogo veći bol a da se ne raspadnu, a i Džen­netlije će moći doživjeti milijardu puta veći užitak za koji bi se na Ovom svijetu raspali. Sve je na Ovom svijetu  neuporedivo većim razmjerama.

Kur'anski ajet kaže: Žurite ka oprostu svoga Gospodara i Džennetu! (Ali Imran, 134) Kapaciteti naših užitaka u Džennetu i brojno će biti veći. Ako bi nam neko, npr. poklonio bašču koja se prostire od Sarajeva do Irana, da je obrađujemo, samo bismo se umorili i ostali skrhani. Zna­jući ovo, rekli bismo: “Šta će nam beskrajne džennetske bašče, dovoljna nam je jedna mala.” No, kada to kažemo, to mjerimo dunjalučkim mjer­ilima. Na Ahiretu ćemo imati mnogo veće potrebe i kapacitete za uživanje.

Koliko je razvijen naš put, toliko su razvijene i kazne i užici na Ovom svijetu, a da ne govorimo o onom. Zamislimo da jedna zmija ušeta u prostoriju u kojoj se nalazi dijete od godinu dana – ono bi se sa njom lijepo igralo. Dijete od dvije i po godine već bi se malo izmaklo, ali ne puno, a odrasli čovjek skočio bi i kroz prozor da bi pobjegao od nje. Zamislite sada jednog ljekara koji je stručno upoznat sa otrovima svih zmija, koji bi shvatio da je to, npr. zvečarka i da njen otrov ubija trenutno – on bi bezglavo trčao. Razlika u strahu upravo je srazmjerna znanju o tom zmijskom otrovu.

Zamislite gomilu zlatnog nakita na sredini sobe; beba bi ga pomi­ješala sa kamenčićima, mi bismo ga razgrabili, a šta bi tek uradio neki poznavalac zlata i nakita koji procijeni da je taj nakit star dva miliona godina? On bi bio u stanju sve pobiti samo da bi došao do zlata. Opet se radi o stepenu znanja.

Kur'an nam poručuje da ne dopustimo da budemo obmanuti jer imamo strateški važan status na Ovom svijetu. Trebamo shvatiti svoj položaj. Ako ga pro­kockamo, prokockali smo veliko bogatstvo, ali i ako ga iskoristimo, dobili smo veliko bogatstvo.

Šest ključnih instrumenata spoznaje

Kazali smo da je Uzvišeni stvorio ljude i da im je podario razum i moć spoznaje. Dva su instrumenta spoznaje:

1.      pet naših čula,

2.      poslanstvo.

Putem poslanika dobili smo niz životnih primjera koji nam os­vjetl­javaju ovaj put. Spomenuli smo priču o Musau a.s. i hazreti Hidru. Prvo što smo spoznali ovom pričom jesu principi ustrojstva Ovog svijeta, a druga je poenta da Ovaj svijet i svako njegovo djelo imaju svoj zahir i batin. U svijetu onostranosti stvari se bitno razlikuju od onoga kako ih mi na Ovom svijetu vidimo. Ono što se dogodi na Zemlji po Božanskom za­konu nema greške.

Na osnovu priče o Musau a.s. i Hidru ustanovljavamo jednu mudrost, a to je da između dina i akla postoji čvrsta veza. Akl i Vahj, Božanska objava, u svakom momentu jedno drugo podržavaju. Da vidimo sada kako din (Vahj) uzima pomoć od akla?

Iz sure Ja-sin prenosimo jednu dogodovštinu kojom ćemo objasniti kako din treba akl. Kada su se poslanici našli u poziciji da se negi­ralo njihovo poslanstvo, došao je slučajno prolaznik s kraja grada i on je stao u odbranu poslanstva. Slijede ajeti iz sure Ja-sin:

I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže ni­kakvu nagradu, a na Pravom su putu! Zašto da se ne klanjam Onome Koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti? Zašto da prihvatam druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi. (Ja-sin, 20-24)

وَجَاء مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَى قَالَ يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ اتَّبِعُوا مَن لاَّ يَسْأَلُكُمْ أَجْرًا وَهُم مُّهْتَدُونَ وَمَا لِي لاَ أَعْبُدُ الَّذِي فَطَرَنِي وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ أَأَتَّخِذُ مِن دُونِهِ آلِهَةً إِن إِنِّي إِذًا لَّفِي ضَلاَلٍ مُّبِينٍ يُرِدْنِ الرَّحْمَن بِضُرٍّ لاَّ تُغْنِ عَنِّي شَفَاعَتُهُمْ شَيْئًا وَلاَ يُنقِذُونِ

Na početku se kaže samo: Slijedite ih! U sljedećem, 21., ajetu kaže se zašto bi narod trebao slijediti poslanike kroz usta tog prolaznika s kraja grada. Ovaj ajet mali je po obimu, ali veliki po sadržaju i nosi dva ključna argumenta zbog kojih din iziskuje potrebu akla: Slijedite one koji od vas ne traže nagradu, a i oni sami su upućeni. Ovo nas upućuje na to da su poslanici takvi da ne traže ni od koga nagradu. Iz ovoga slijedi zaključak da oni nisu ljudi od Ovoga svijeta, da su bliži nekom drugom svijetu jer ne traže nikakvu nagradu s Ovog svijeta. Ovo se u potpunosti razli­kuje od onoga na partijskim skupovima kada kandidati za političke funkcije pozivaju narod da se glasa za njih. Ljudi su odmah skeptični jer znaju da će sutra taj što poziva biti vladar, ministar ili neko drugi kod koga je moć. Kod poslanika se, međutim, odmah izbija taj argu­ment jer oni ništa ne traže kao nagradu.

Kada se u ovakvom jednom skupu nađe neko i kaže da se dadne glas nekome ko je najpametniji među narodom, to podrazumijeva da ta osoba ne govori radi svog interesa, već poziva na nešto što ima univerzalniju vri­jednost. Druga stvar – poslanici su upućeni i prirodno je da je neko ko ne traži svoj interes i tretira univerzalne vrijednosti u prednosti nad os­talima i da ima neki potencijal koji drugi nemaju.

U 23. ajetu kaže pridošlica s periferije da svako ko čini nešto na Ovom svijetu čini to iz dva razloga: ili da priskrbi sebi korist ili odbije štetu od sebe.

Prema tome, to je i generalno pravilo: ne postoji nijedno djelo na Ovom svijetu koje smo uradili, a da nije učinjeno iz jednog od ova dva razloga. Sada se postavlja pitanje: da li ovi koji tvrde za sebe da su poslanici to rade da bi nam priskrbili korist ili odbijaju neku štetu od nas? Ovdje, s ovim primjerom, uvodi se na scenu razum (akl) – din se prevodi na kolosijek akla i ljudi se navode na razmišljanje. Sugeriše se aklu da razmisli da li su poslanici koji se nalaze pred njim pravi ili ne.

Ono što odlikuje poslanike u odnosu na ostali svijet jeste da oni imaju određene mudžize, a razum se stavlja u ulogu sudije i zaključuje da je mudžiza dokaz da je poslanik povezan s nekom vanzemaljskom silom, a činjenica da mi, obični smrtnici, ne možemo učiniti mudžizu, potvrđuje da smo mi samo zemaljski ljudi.

Prirodno je da kada neko za sebe kaže da je poslanik, da mu ljudi ne vjeruju, argumentirajući to ovako: “Pa ti si čovjek i mi smo ljudi, ti jedeš hranu i mi jedemo, ti hodaš i mi hodamo po zemlji, pa po čemu ti to imaš neku prednost u odnosu na nas? Ako si ti spo­jen sa nekim drugim svije­tom, svijetom gajba, onda smo i mi spojeni, a ako mi nismo, nisi ni ti. Zato, ako si ti poslanik i mi smo, ako ti nisi, nismo ni mi.”

Tada poslanici čine mudžize (Musa a.s. baca štap koji se pretvara u zmiju, Isa a.s. oživljava mrtvaca...) i zatraže od ljudi da urade isto. Kada jedan poslanik učini mudžizu, razum kaže običnom čovjeku: “Isti onaj argument koji si upotrijebio protiv poslanika da su oni jednaki tebi, sada upotrijebi protiv sebe jer ti ne možeš učiniti ono što oni čine, pa ti sam nalažem da ga prihvatiš kao poslanika.”

Budući da ne možemo činiti ono što poslanici mogu, to je dokaz da su oni spojeni na neki viši svijet, na koji mi nismo. Jasno je, stoga, da je razum taj koji pomaže poslanicima.

Još jedan dokaz da akl pomaže dinu nalazi se u kur’anskoj priči o Musau a.s. i Hidru. Kad je Hidr probušio lađu i izazvao malu štetu da bi priskrbio veliku korist, kad je ubio dijete i načinio malu štetu da bi spri­ječio veliku – akl logikom Božije zakone smješta na određeno mjesto gdje postaju razumljivi i prihvatljivi.

 Četvrti parametar vrednovanja akla glasi: da nema akla, kakav bi uopće bio smisao objave poslanika, šta bi vrijedilo to što je kod njih sažeto i koncentrisano znanje Božansko ako ne bi bilo akla da ga ovjeri. To bi bilo isto kao kad imate kompjuter kojeg niko ne zna koristiti. Akl je taj koji sugeriše ljudima da su poslanici na istini, a ne neko ko ih ob­manjuje.

Vjera je spregnutost Vahja i akla

 Ako nešto od ovo dvoje nedostaje, nema kompletne vjere. Spomenuli smo četiri načina kako akl pomaže dinu. Četiri ajeta sure Ja-sin potvrđuju da din bez pomoći akla ne bi bio din, da Božiji poslanici bez akla ne bi mogli obavljati svoju misiju.

Sada ćemo vidjeti kako Objava Božanska podržava razum. Kada Vahj podržava razum, kaže mu da je svijet materije u kojem živi vrlo ograničen i upozorava ga da ne misli da iza tog svijeta nema ništa. Naprotiv, iza njega neuporedivo je univerzalniji i moćniji svijet od ma­terijalnog; jer materijalni svijet samo je jedna halka u Kreaciji Božijoj. Ali ovo nije samo tvrdnja Vahja, on razum vodi korak po korak kako bi vidio koliko je prostrano Božije carstvo.

I kada Vahj pokaže razumu stupnjeve Božanskog carstva, razum će to prihvatati. Između dina i akla postoji, dakle, neprekidna spona koja je nužna da bi oboje postojali. Nijedno od njih kada krenu u osvajanje Ne­beskog car­stva, ne može bez onog drugog. Kada se uzmu za ruke, nikada se ne puštaju. Kada bi se razdvojili, nijedno od njih dalje ne bi moglo samo.

Postoji ipak jedna razlika između Vahja i akla. Kada akl tretira stvorenja Ovog svijeta, gleda ih trovrsno:

1.      Promatra događaje koji su podložni njegovom rasuđi­vanju. Može ustanoviti da su principi Ovog svijeta takvi da se njima mogu koristiti i nevjernici i vjernici. Budući da razum ima moć spoznaje Božijih za­kona na Ovom svijetu, razmatra ih jedne po jedne i us­postavlja među njima veze i onda, umjesto običnog službenika, biva vladarem zakona Ovog svijeta. Evo kako to funkcioniše: npr. napolju je hladno i tijelo traži način da se odupre hladnoći. No, njegov akl shvati da u zemlji postoje gas i nafta koje može iskoristiti kao gorivo i time se suprot­staviti pri­rodi koja ga hoće uništiti. Tako postaje vladar zakonima. Ako je ljeto, akl ustanovi ventilatore, spoji ih na struju i opet postaje vladar zakonu kojim se suprostavlja vrućini. Akl je također skra­tio razdaljinu iz­među udaljenih zemalja, pa je otkrio komforna prijevozna sredstva i kompjuter.

Zar ne vidite da vam je Allah podredio sve što je na Nebesima i na Zemlji i da vam je to učinio dostupnim i u zahiru i batinu? (Lukman, 20)

2.      To je ono što razum može dokučiti, ali postoje stvari koje su ra­zumu nelogične i nemoguće: spojiti postojanje i nepostojanje na jed­nom mjestu (da čaša i jeste i nije na ovom mjestu); ili ustvrditi da nešto može biti i crno i bijelo istovremeno. Razum je taj koji će reći da je to nemoguće.

3.      Razum spoznaje princip svoje egzistencije, ali finese toga ne može dokučiti. Kada čovjek kaže da nema nikakva načina dosegnuti smisao svog postojanja, razum će reći da za to ima mogućnost i da će mu je on pokazati. Tada razum veli: “Bog je stvorio Vahj i poslanstvo koji će ti (čovjeku) prosvijetliti one terene na ko­jima ti je mrak – na kojima nisi u stanju sam ništa spoznati.” Vahj je, dakle, svjetiljka koja proširuje vidike i os­vjetljava dalji put.

Kada smo ranije analizirali priču o Musau a.s. i Hidru, mogli smo zaključiti da postoji potpuna skladnost između principa vjere i akla.

Ponovimo još jednom tri teze o sprezi razuma i objave:

Ø       Da nema razuma, ne bi se objava imala kome obraćati,

Ø       Razum je taj koji skuplja znanja iz objave i onda ih ukalupljuje,

Ø       Razum ustanovljava da je svaki životni princip na Zemlji tako us­trojen da ili odbija štetu od nas ili nam priskrbljuje neku korist.