Znameniti ljudi muslimanskog čovječanstva (Autor: dr. Enes Karić)


(Preuzeto iz: ATLAS ISLAMSKOG SVIJETA, Grupa autora, Izdavač: Udruženje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2004. god.)

Svjetovi muslimanskoga čovječanstva

Dva važna proročanstva, jedno biblijsko a drugo kur'ansko, na samom početku privlače našu pažnju, jer svako na svoj način nagovještava geografiju ne samo muslimanskog, već i cjelokupnog jednobožačkog čovječanstva za ovih potonjih četiri hiljade godina.
Prvo proročanstvo, biblijsko, odnosi se na Ibrahima (Abrahama), jednog od najvažnijih Božijih vjeronavjestitelja. U Bibliji se to proročanstvo iznosi u nekoliko mahova, a u jednom se ulomku veli da je Jahve jedne noći zovnuo Ibrahima i rekao mu:
"Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti!"
A onda (Jahve) doda: "Toliko će biti tvoje potomstvo!"(1)
Drugi biblijski ulomak koji govori o ovom proročanstvu spomenuo je, uz "zvijezde na nebu", i "pijesak na morskoj obali", tu moćnu semitsku metaforu kojom se od pradavnih vremena izražavala snaga, brojnost, mnoštvo i široka rasprostranjenost.
Bog Veličanstveni, veli se u Bibliji, ovaj put je rekao Ibrahimu:
"... Svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj... "(2)
Drugo proročanstvo je kur'ansko i nalazi se u suri Fatir (Stvoritelj), XXXV 27-28., i glasi:
"... A ima planina bijelih i crvenih puteva, raznolikih boja, i onih tamnih, crnih! A ima ljudi, i životinja, i stoke isto tako boja raznolikih!"(3)
Kur'ansko proročanstvo nije upućeno nekom Božijem poslaniku posebno. Ono spominje "puteve" po zemaljskim gorjima, staze "bijele, crvene i one tamne, crne". U ovoj kur'anskoj "metafori puteva" čita se nagovještaj o hodu čovječanstva "putevima islama" ili o širenju islama u sve čovječanske rase, "bijele, crne i žute/crvene".

I doista, Ibrahimovo (Abrahamovo) duhovno potomstvo među monoteistima je brojem i utjecajem možda najznačajniji segment čovječanstva u ovom nama poznatijem i razvidnijem dijelu povijesti.
Njegov muslimanski dio je stoljećima bio kulturno, civilizacijsko i političko središte čovjekom najobilježenijeg dijela svijeta.
Tai je svijet u permanentnom potvrđivanju: petnaest stoljeća povijesti islama jest vrijeme
mnogostranog izražavanja vjere islama, "širenja" islama u prostoru, vremenu, jezicima, kulturama, civilizacijama...Antropolog i etnolog Richard V. Weekes, u knjizi Muslim Peoples (Muslimanski narodi)(4) tvrdi da ima tri stotine muslimanskih naroda, da govore gotovo svim velikim jezičkim porodicama čovječanstva i da žive u brojnim kultur(al)nim zonama svijeta.
Richard V. Weekes navodi da muslimani govore ogromnim brojem jezika i jezičkih porodica kao što su indo-evropska, afro-azijska, malajo-polinežanska, uralo-altajska, nigero-kongoaška, ibero-kavkaška i druge. Kad su posrijedi kultur(al)ne zone muslimanskog svijeta, Richard V. Weekes i Seyyed Hossein Nasr,(5) među ostalim, tvrde da postoji devet osnovnih: arapska, iranska, turska, indo-pakistanska, malajska, indonezijsko-polinezijska, crno-afrička, zona tzv. "perifernog islama" i kultur(al)na zona dijasporalnih muslimanskih zajednica.

Svi ti narodi, svi ti jezički, kultur(al)ni, civilizacijski svjetovi islamskog i muslimanskog čovječanstva, dali su veliki broj znamenitih ljudi, velikana pojedinačnog duhovnog izraza islama, na svim područjima života i čovjekovog potvrđivanja. Islamski svijet je imao i ima svoje glasovite državnike, vojskovođe, teologe, naučnike, ljekare, filozofe, geografe, povjesničare, leksikografe, književnike, pjesnike, muzičare, likovne umjetnike, prevodioce, putnike... I kao što je islam pokrenuo i pokreće mnoge narodne zajednice, tako je pokrenuo i pokreće pojedince u kojima je islam duha i duh islama našao svoju pojedinačnu realizaciju.
U svim pojedinačnim realizacijama islama vjera je nepresušivi i neprekidivi iskon društvenih, kultur(al)nih i civilizacijskih horizonata.
Kad su muslimanski narodi posrijedi, islamska se povijest može čitati praćenjem koncentričnih krugova vremena i prostora, i u svakom krugu moguće je naći utrveni trag epoha ili razdoblja u kojima su se javili narodi i znameniti ljudi koji su preuzimali svjetionik islama ponijeli ga dalje i dublje, prostorom, vremenom, kulturom, civilizacijom. Arapi su iznijeli islam na svjetsku pozornicu, potom su ga preuzeli i ponijeli Perzijanci, zatim Turci... Sličnu ulogu koju su imali Turci u Maloj i srednjoj Aziji, imali su Berberi u sjevernoj i saharskoj Africi primajući islam od Arapa, a potom su ulogu Berbera u Africi nastavili narodi kao što su Mandingo, Yaruba i drugi. U koncentrične krugove islama stupili su potom brojni narodi Indije,Malezije, Indonezije... Novi koncentrični krug islama, onaj dijasporalni, koji se formira u zapadnoj hemisferi, opisan je u mnogim današnjim djelima tipa Islam u Evropi.(6)

U ovom petnaest stoljeća dugom ulasku islama u vrijeme i povijest uočava se da islam nije, stvarajući svoj istok i svoj zapad, uništio ili pobrisao jevrejski istok i jevrejski zapad, niti je pobrisao kršćanski istok i kršćanski zapad. Islamska povijest najbolji je dokaz da na jednoj geografskoj strani svijeta može biti više naporednih i susjednih religijskih istoka i religijskih zapada!

Političari, državnici, halife, dinastije

Islam kao vjera temelj je muslimanskih društava u čijim je njedrima stasalo nekoliko moćnih i, po svojim kultur(al)no-civilizacijskim učincima, u svjetskim razmjerima poznatih država i hilafeta, ali i regionalnih i lokalnih država i dinastija. U tom se kontekstu treba prisjetiti znamenitih političara i državnika islamske civilizacije.
Period 632.-661. godine po Isau, a. s., poznat je kao doba Četverice pravovjernih halifa (al-hulafa'u r-rašidun). Ebu Bekr (632.-634.), Omer b. el-Hattab (634.-644.), Osman b. Affan (644.-656.) i Alija b. Ebi Talib (656.-661.) utemeljili su hilafet prema republikanskom obrascu. Svi su bili izabrani od vrlo širokog i respektabilnog izbornog tijela ili skupštine značajnih ljudi Medine, među kojima je bilo sudaca, vojskovođa, znalaca vjere, pravnika, poslovnih ljudi i drugih autoriteta različitih profila.
Među najvažnijim postignućima Četverice pravovjernih halifa jest utemeljenje prosperitetne države ili hilafeta. Do 634. traje proces državnog ujedinjenja Arabijskog poluotoka, 638. muslimani su u hilafet inkorporirali Jeruzalem koji postaje treći sveti grad islama. K tome, 641. godine hilafetu su priključene Sirija, Palestina i Egipat. Također, u periodu 644.-650., većina teritorije Perzije inkorporirana je u hilafet, kao i Afganistan i veliki dijelovi Sinda. Širenje hilafeta nastavljeno je u ovom vremenu sjevernom Afrikom, a u njega je objedinjen i Kipar.

U ovom formativnom dobu islama vojskovođu Halida ibn Velida (um. 641.) opisuju kao najznačajnijeg vojnog stratega i tvorca tzv arapskog tipa konjičkih odreda koji su se odlikovali brzim i efikasnim ofanzivnim manevrima. Halid ibn Velid nije izgubio nijednu bitku.
I pored krvavih građanskih ratova i borbe za vlast između Alije b. Ebi Taliba i njegovih protivnika iz reda aristokratije plemena Kurejš, ovaj prvi period hilafeta omogućio je razvoj važnih državnih i društvenih institucija čiji je ideal bila pravda ('adl) i jednakost (musawat). Ustanovljena je i razvijena vojska i policija, razvijeni su novčani, poreski i poštanski
sistemi, utemeljene su obrazovne institucije u čijem je središtu bio sistem medresa. Izgrađene su važne putne komunikacije Bliskog i Srednjeg istoka, a arapski jezik postaje, uz svoju nezamjenjivu ulogu sakralnog jezika, jezik nauke, književnosti, biznisa, administracije... Krenuo je najveći val pismenosti i nauke u povijesti Sredozemlja i Bliskog i Srednjeg istoka.
Spomenuti građanski ratovi u poznom dobu Prve četverice halifa doveli su do nastanka poznatih sljedbi islama, haridžija, murdžija i ši'ija. Pogibijom Ali ibn Ebi Taliba ši'ije dobijaju na svom zamahu, a Hasan (um. 669.) i Husein (poginuo na Kerbeli 680.), dva Alijina najpoznatija sina, sudjeluju, ili ih kasnije generacije muslimana koriste u stvaranju ši'ijske tradicije islama Hasan i Husein, sa ocem Alijom, predstavljaju prva tri ši'ijska imama. Šiizam otada postaje jedna od važnih činjenica u središnjim zemljama islama (istočna Arabija, Irak, Liban, Egipat, Iran, Jemen...).

Sa 661. godinom u Damasku se formira novi oblik hilafeta, dinastijski, koji utemeljuje istaknuta porodica plemena Kurejš, Benu Umejjeh (Omejadi), koji su bili protivnici i takmaci ši'ija. Osnivač ove dinastije Mu'awija (vladao u periodu 661.- 680.) smatra se njihovim najznačajnijim halifom, ali su po svojim državničkim sposobnostima ne manje važni i halife Abdu l-Melik (685.-705.) te Omer ibn Abdulaziz (717.-720.). Napose je halifa Omer ibn Abdulaziz nastojao obnoviti izvorne tradicije prakticiranja halifske vlasti i spojiti politiku, moral i pobožnost. Ovaj je halifa posebno zaslužan za širenje islama na velikim područjima srednje Azije.
Ekspanzija islama odvija se i na drugom kraju svijeta. Tarik ibn Zijad je 711. godine prešao Gibraltar i stupio na tle Španije. Od tada teče osam stoljeća duga povijest muslimana u Španiji.
Godine 750. na povijesnu scenu stupa druga važna dinastija ranoga islama, Benu l-'Abbas ili 'Abbasije, koji su također Arapi iz plemena Kurejš. Ova dinastija prenosi prijestolnicu iz Damaska u Bagdad, "Grad mira", kako se spominje u književnosti toga vremena. Najpoznatiji halifa dinastije Abbasija je Harun er-Rešid (786.-809.), kada ovaj hilafet dostiže svoj vrhunac na državnom, političkom, vojnom, kulturnom i civilizacijskom polju. Harun er-Rešid je pospješio i finansirao doba velike kulturne renesanse u Bagdadu i drugim gradovima hilafeta, podstakao je golemi razvoj islamskog prava (fikh), islamske tradicije (hadis), tumačenja Kur'ana (tefsir), književnosti (edeb), filozofije (hikmah)... U ovo vrijeme nastaje Bagdad iz Hiljadu i jedne noći, grad stasava u metropolu, broji nekoliko miliona stanovnika i s Bagdadom se u to vrijeme u svijetu brojem stanovnika mogao natjecati još samo Peking.(7) Politiku Haruna er-Rešida nastavio je halifa El-Me'mun, koji je 830. godine podigao "Kuću mudrosti" (Bejtu l-hikmah) ili veliki istraživački i prevodilački centar u Bagdadu. U ovoj se akademiji istakao kršćanin Hunejn ibn Ishak (um. 873.), koji je odlično znao grčki i koji je rukovodio timom prevodilaca koji su grčka filozofska djela prevodili na arapski.

Godine 756. muslimanska Španija se otcjepljuje od Abbasijskog hilafeta i pod Abdurahmanom I, potomkom Emevija, nastavlja svoj zaseban državni i politički život. Španski muslimanski vladari učinili su Kordobu (u periodu 969.-1027.) najvažnijim kulturnim središtem Evrope.
Velika 'Abbasijska imperija u 10. stoljeću počinje slabiti, njenom ogromnom periferijom vladaju lokalne dinastije Hamdanije (Halep i Mosul), Bujije (zapadni Iran, potom neko vrijeme Bagdad), Ikšije (Egipat, Sirija i Hidžaz).
U Egiptu se Ahmed ibn Tulun (um. 884.), namjesnik 'Abbasija, otcjepljuje od centralne vlasti. Istakao se velikim građevinskim poduhvatima u Kairu i Egiptu.
U Tunisu, Egiptu i dijelovima Sirije na vlasti je u periodu 969.-1171. ši'ijska dinastija Fatimija. Ipak, jedan od najmoćnijih vladara na istočnoj strani hilafeta bio je Mahmud iz Gazne (999.-1030.), koji je preuzeo vlast i učvrstio svoju moć u sjevernoj Indiji. Također, Mahmud iz Gazne je preoteo vlast dinastiji Samanija u Iranu. Mahmud je bio čovjek velikih sposobnosti, istaknuo se kao vojskovođa, sagradio je izvanredan dvor i organizirao efikasnu upravu.
Među najznačajnijim lokalnim dinastijama 11. i 12. stoljeća izdvajaju se Seldžuci koji su 1040. godine od Gaznevida preuzeli zapadni Iran i zavladali Azerbejdžanom. Među njihovim vladarima bio je i sposobni sultan Tugrilbeg (došao na vlast 1055.), potom slijede sultani Arp Arslan (1063.-1073.), te Melikšah (1073.-1092.) sa svojim slavnim vezirom Nizamul-mulkom. Do 1092. godine Turci Seldžuci su zavladali i Anadolijom i Sirijom.
Vezir Nizamulmulk je nagovijestio veliku ehli-sunnetsku renesansu u zemljama Iraka, Perzije, Sirije i turskim zemljama. Upravo je Nizamulmulk, u vrijeme glasovitoga Ebu Hamida el-Gazalija (1058.-1111.) osnovao univerzitet Nizamijja u Bagdadu, Nejsaburu i u drugim važnijim centrima Mezopotamije. Ipak, islamski svijet Srednjeg istoka krajem 11. i tokom 12. stoljeća bio je poražen križarskom okupacijom Jeruzalema.
Godine 1171. kurdski vojskovođa Salahuddin Ejjubi osnovao je Ejjubijsku dinastiju u područjima Kurdistana, a u područje svoje vladavine uskoro je uključio Palestinu, Siriju, Jordan i Egipat. Salahuddin je započeo borbu protiv križara, 1187. godine porazio ih i oslobodio Jeruzalem. Prethodno je u Egiptu srušio vlast šiijskih Fatimija i u toj zemlji započeo ponovno uvođenje sunizma.
Potkraj 12. i tokom 13. stoljeća iz dubina azijskih stepa u svijet islama nadiru Mongoli. To vrijeme u nauci se naziva "doba mongolske prevage" u povijesti islama.(8) Godine 1258. moćni Hulagu Han zauzeo je Bagdad i označio kraj dinastije 'Abbasija. (U ovom periodu Mongoli prihvataju islam). Mongolski vladar Timur Lenk (1369.-1405.) nastoji učvrstiti vlast iz svoje prijestonice Samerkanda, osvaja Srednji istok i Anadoliju, te prostranstva oko samoga Delhija u Indiji. Ali, njegova su postignuća bila kratkotrajna i driava se raspala nakon njegove smrti. Njegov kraj označio je defnitivno učvršćenje i uspon jedne druge važne dinastije toga vremena, Osmanlija.

Godine 1288. Gazi Osman osniva u Anadoliji, na samoj granici Bizantskog carstva, malu kneževinu koja će izrasti u jedan od najvećih hilafeta, u poznato Osmansko carstvo. Gazi Osmanov sin Gazi Orhan (1326.-1359.) kneževinu pretvara u državu sa prijestolnicom Bursom. Sultan Mehmed II el-Fatih osvaja 1453. godine Konstantinopol, dok osmanski sultan Selim I učvršćuje i proširuje carstvo, nanosi poraz perzijskoj dinastiji Safavida 1514, godine, a 1517. godine preotima od Mameluka Egipat i Siriju. U ovo doba na unutrašnjoj sceni islamske povijesti traje žestoka borba za primat u središnjim zemljama islama između Osmanlija i Safavija.
Sulejman Veličanstveni (um. 1566.) jedan je od najuspješnijih osmanskih sultana, čija se vladavina smatra samim vrhuncem ove dinastije. Uvodio je zakone (otuda je prozvan i Zakonodavcem), vodio je znamenite vojne pohode, bio mecena i pokrovitelj djela koja je projektovao znameniti arhitekt Sinan Paša (um. 1588. ).
Šah Ismail (1502.-1524.) prvo je osnovao sufijski red, a potom i samu dinastiju Safavija, zatim je osvojio cijeli Iran, gdje je ustanovio Safavijsku imperiju i ojačao istoimenu dinastiju. Ova dinastija je nametnula ši'izam kao službeni oblik islama u Iranu, progonila sunnije i sunizam i time izazvala reakciju protiv šiizma u Osmanskoj imperiji. Safavidi su bili na vrhuncu svoje slave i moći u vrijeme Šaha Abbasa I (1588.-1629.). On gradi veličanstven dvor u Isfahanu, a na vojnom planu potiskuje Osmanlije iz Azerbejdžana i Iraka. Vrijeme vladavine Šaha Ismaila i Šaha Abbasa I u ši'ijskoj se literaturi označava "dobom safavijskog preporoda", jer su se tada javili najvažniji šiijski mislioci, filozofi i teozofi koji su utrli put kulturnom procvatu šiizma u Iranu i šijskom svijetu općenito.

Slične procese, ali na planu sunizma, imamo u tadašnjoj mogulskoj Indiji gdje vladar Akbar (1560.-1605.) postiže veličanstvene rezultate u upravi i doprinosi ogromnom prosperitetu ovoga carstva. On je ojačao saradnju hindusa i muslimana i osvaja južnu Indiju. Svojom vladavinom pospješio je kulturni procvat. Jedan od njegovi nasljednika, Šah Džihan (1627.-1658.), vladao je Mogulskom imperijom koja je dostigla svoj zenit. On je graditelj Tadž Mahala, možda najljepše građevine iz ovog perioda. Mogulski vladar Aurangzeb (1658.-1707.) pokušao je da islamizira cijelu Indiju i time pobudio dugotrajno neprijateljstvo hindusa i Sika prema muslimanima.
U Bosni i Hercegovini 16. stoljeća najznačajnija politička i državnička ličnost je Gazi Husrevbeg. On je 1537. godine utemeljio medresu, a prije toga i džamiju i hanikah. Također, smatra se velikim mecenom Sarajeva jer je njegov vakuf bio jedna od najmoćnijih ekonomskih institucija u Bosni 16. stoljeća. Istaknuti državnik toga vremena je i Mehmed-paša Sokolović (um. 1579.), koji je jedan od najsposobnijih velikih vezira Osmanske imperije 16. stoljeća. Dužnost velikog vezira je obavljao u nekoliko mandata i tokom četrnaest godina.
Na Dalekom istoku, u zemljama koje se danas nazivaju Malezija i Indonezija, krajem 13. i početkom 14. stoljeća dolazi do intenzivnog širenja islama posredstvom trgovaca i derviških redova. Na sjeveru Sumatre Malik as-Salih (vladao do 1290.) podstiče muslimanske trgovce i sufije da slobodno putuju u unutrašnjost njegove zemlje i šire islam. Vladar Parameswara je u Melaki i iz toga grada tokom XV stoljeća podsticao širenje islama. U XVI stoljeću pokrajina Aćeh na sjeveru Sumatre, zahvaljujući širenju i procvatu trgovine i prosperitetnog privrednog razvoja, doživljava veliki uspon.

Osnivači pravnih škola, ulema, teolozi, čuvari tradicije, sufijski pjesnici i mistici, komentatori Kur'ana

Kad se traži odgovor na pitanje ko su znameniti ljudi islamske kulture, ko su njezini glasoviti pojedinci na području duha, slavne ličnosti na polju tumačenja svetih tekstova, izlaganja prava, filozofskog mišljenja i sl., dobro je imati na pameti da se u tradicionalnoj islamskoj literaturi ovo pitanje ne smatra novinom. Ono je postavljeno već po isteku prvih stoljeća islama. Podsjećamo, u ovom kontekstu, da je jedno predanje poslanika Muhammeda, a. s., o "obnavljanju i obnoviteljima islama" utrlo stazu posebnog žanra islamske literature koja je razmatrala i pomno bilježila znamenite ljude islama. To predanje glasi:
"Bog će slati sljedbenicima islama na kraju svake stotine godina ljude koji će im obnoviti vjeru.”(9)
Ova sveta Poslanikova izjava protumačena je na mnogo načina, ali uvijek u kontekstu širenja islama prostorima, vremenima, narodima, jezicima, kulturama, civilizacijama...
U islamskoj povijesti, u različita vremena islama, ali jednako tako i u različitim prostorima islama, javljali su se i znameniti narodi i glasoviti pojedinci, muškarce i žene, koji su islam iznova potvrđivali. Tako se u prvom stoljeću kao znameniti obnovitelji spominju imam Muhamed el-Bakir, Hasan Basri (um. 728.) i Ibn Sirin. Krajem prvog stoljeća po Hidžri i u prvoj polovini drugog moćno se ističe ličnost poštovana i od sunnija i od šija, Dža'fer es-Sadik (um. 757.). Ši'ije ga smatraju šestim imamom, pokopan je u Medini, a cijeli ga islamski svijet smatra osnivačem duodecimalne ili isnaašerijske ši'ijske pravne škole. Na polju šerijatskog prava porede ga sa njegovim ehlisunnteskim savremenikom Ebu Hanifom.

U samo Poslanikovo vrijeme i neposredno iza njegove smrti ističu se i dvije žene, Hafsa bint Omer i Aiša bint Ebi Bekr. Prva je odigrala zapaženu ulogu u kodifikaciji Kur'ana, a druga se istakla svojim političkim aktivnostima, a golemi je utjecaj izvršila u prenošenju hadisa i Poslanikove tradicije općenito.
Drugo stoljeće islama na svojoj je pozornici vidjelo veličanstvene pravnike, jer je hilafetu u ekspanziji bilo potrebno pravno i zakonsko uređenje života i društva. Imam Ebu Abdillah Malik ibn Enes (um. 179. po Hidžri) osnivač je malikijske pravne škole u islamu. Učio je pred Sehl ibn Sa'dom, možda u to vrijeme jedinim preživjelim drugom Božijeg Poslanika. Malik ibn Enes je sastavio svoj čuveni hadiski kompendij Muvetta, a u pravničkoj se nauci oslanjao na tradiciju. Možda najznačajnije mjesto u drugom stoljeću islama na području prava zauzima Ebu Hanifa an-Nu'man ibn Sabit (um. 150. po Hidžri), osnivač najrasprostranjenije pravne škole islama sve do danas. Djelovao je u Iraku (Kufa, Basra, Bagdad). U svojoj pravnoj nauci koristio je logiku i analogiju i time indirektno pomogao razvoju filozofskih škola u islamu.
U drugom stoljeću islama također istaknuto mjesto zauzima pravnik i imam Muhammed ibn Idris eš-Šafi'i (um. 204. po hdžri u Kairu). Njegova su djela s područja islamskog prava, kojima je utemeljio posebnu pravnu školu islama - šafijsku. Redu značajnih pravnika krajem II islamskog stoljeća pripada i Ahmed ibn Hanbel (um. 833.). I on je osnivač pravne škole. Tradicionalist po opredjeljenju, istakao se u sabiranju Poslanikovih verbalnih predanja, hadisa.

Ovo je bilo doba čuvara tradicije, te dvije zbirke hadisa uživaju posebno poštovanje od muslimana, Buharijeva i Muslimova. Muhammed ibn Ismail el-Buhari (um. 870.) sastavio je svoje djelo Sahih sa nekih šest do sedam hiljada predanja. Muslim ibn Hadždžadž (um. 875.) je u svome Sahihu donio također vrlo važnu zbirku Poslanikovih predanja.
Islamska kultura i civilizacija je vrlo rano imala i svoje slavne jezikoslovce, gramatičare i filozofe jezika. Halil ibn Ahmed el-Farahidi (um. 780.) radio je na reformi kur'anskog pisma i umnogome olakšao pravilno čitanje temeljne knjige islama. Njegov savremenik Sibevejh (um. oko 793.) smatra se, uz halifu Ali ibn Ebi Taliba, ocem arapske gramatike čiji je prvi sistematizator.
U 3. islamskom stoljeću Ebul-Hasan el-Eš'ari (um. 935.) zauzima istaknuto mjesto kao prvi veliki sistematizator islamskog ehlisunnetskog teološkog mišljenja. Ubrajaju ga među glavne imame ehli-sunnetskog pravca, a djelovao je na pomirenju ranog mu'tezilijskog i tradicionalističkog pogleda na pitanja islamskog vjerovanja. Osnivač je tzv. atomističkog filozofskog pravca u promišljanju teoloških tema islama.
Eš'arijev savremenik El-Maturidi (um. 944.) spada u red istaknutih teoretičara islamskog vjerovanja, ali je vremenom eš'arizam postao popularniji od maturidizma.

Ibn Džerir et-Taberi (um. 923.) na polju tumačenja Kur'ana (tefsir) najveće je ime prvih pet stotina godina islama. Napisao je veliki komentar Kur'ana, ali i veliko historijsko djelo pod naslovom "Povijest naroda i kraljeva". Poznat je kao osnivač "univerzalne historije" u islamu. U svojim glasovitim djelima et-Taberi je sistematski kompilirao sva relevantna predanja o Kur'anu, te iz hadiske, pravne i historijske nauke.
U IV islamskom stoljeću moćno se izdvaja i ličnost Ebu-Bekra El-Bakillanija, koji konsolidira atomistički pravac u islamskom mišljenju ehlis-sunnetske tradicije.
Kao samonikli rukavac mišljenja u islamu javlja se, krajem 1. i u 2. islamskom stoljeću, sufizam i tesavvuf. Ime jedne žene, Rabije el-Adevijje (um. 801.), zauzima istaknuto mjesto u utemeljenju ove škole mišljenja i duhovnog izraza. Njeno naučavanje sačuvano je u okrilju brojnih fragmenata i mudrih kaža u ranim komentarima Kur'ana i pobožnoj literaturi klasičnog islama. Abu l-Kasim Muhammed el-Džunejd (um. 910.) i Husejn ibn Mensur el-Halladž (um. 922.) razvili su sufijsko mišljenje i uzdigli ga na rang zasebne škole mišljenja u islamu, dok je Ebu l-Kasim el-Kušejri (um. 1074.) napisao cjelovite komentare Kur'ana sa pozicija sufijskog mišljenja i prakse. Sa njim tesavvuf dostiže već sasvim izgrađenu terminologiju.
Ali, uspon sufizma nije značio jenjavanje filozofije u prvim stoljećima islama. Filozofsko mišljenje u islamskom svijetu tog vremena popularizira Jakub ibn Ishak el-Kindi (um. 870.). Živio je u Bagdadu i radio na prevođenju i tumačenju grčkih filozofskih djela. U tom dobu na polju filozofije ističe se u krupnom planu ličnost Ebu Nasra el-Farabija (um. 950.). Bio je pristalica racionalističke filozofije, također naklonjen i sufizmu. Na dvoru dinastije Hamdanida u Halepu bio je neko vrijeme i muzičar.

Ebu Ali Ibn Sina (980.-1037.), na Zapadu poznat kao Avicena, nastavio je razvoj filozofske tradicije koju su utemeljili El-Kindi i El-Farabi, i dao svoje vlastite prinose. Ibn Sina se pokazao kao svestrani enciklopedijski duh i napisao znamenite rasprave iz medicine, muzike,(10) kozmologije, misticizma i teozofije. Njegovo medicinsko djelo Kanun na Zapadu je poslužilo za utemeljenje medicine kao znanosti.
Na polju političke filozofije ime bagdadskog filozofa El-Maverdija (um. 1058.) najčešće se navodi, a njegova djela naširoko konsultiraju. Njegovo djelo Al-Ahkam as-Sultanija predmet je posebnog proučavanja u Evropi kao izvor srednjovjekovnog muslimanskog političkog mišljenja.
Ibn Sinaov savremenik, Ibn Hazm (um. 1064.), filozof, pravnik, pjesnik, književnik, religijski komparativist, u muslimanskoj Španiji označava jedan od vrhunaca klasične kulture islama. Čuveno mu je djelo Golubičina ogrlica. Ibn Hazmov zemljak Ibn Badždže (um. 1138.), latinski Avempace, poznat je po svojim raspravama o Aristotelu i Plotinu. Filozof Ibn Tufejl (um. 1185.) pripada slavnom naslijedu muslimanskih filozofa Španije, po svemu je nastavljač filozofskog mišljenja Ibn Badždže, a najpoznatije mu je djelo Živi sin Budnoga (Hajj ibn Jakzan).

Ličnost Ibn Miskevejha (um. 1030.) ističe se na području filozofije, povijesti i etike. Njegovo najpoznatije djelo je Tehzibu l-Ahlak, koje se cijeni kao najbolje djelo s područja etike koje je napisao jedan musliman.
Peto islamsko stoljeće dalo je Abu Hamida el-Gazalija (1058.-1111.), najvjerodostojnije ime klasičnog islamskog mišljenja, filozofije, teologije i tesavvufa. El-Gazali (latinski Algazel) svojim je mišljenjem nastojao spojiti i pomiriti naučavanja islamskog misticizma ili tesavvufa sa drugim vjerskim naukama, napose kelamom i fikhom. S tim je ciljem napisao veliko djelo Ihja ulumi d-din (Obnova vjerskih znanosti). Prvi je na širokom planu izvršio kritiku filozofije.
Iako je El-Gazali tražio otvaranje sufizma prema egzoteričkim naukama islama (kao i otvaranje egzoteričih nauka prema sufizmu), postojali su i dalje mistici koji su tesavvuf i sufizam brižljivo prenosili i naučavali kao zaseban sistem. Šihabuddin Ebu l-Futuh Jahja es-Suhraverdi (um. 1191.) glasoviti je mistik takvog tipa, pisac dubokoumnih djela, stradalnik sufizma. Zbog svojih ideja ubijen od literalista. Najpoznatije mu je djelo Hikmetu l-Išrak (Mudrost Prosvjetljenja).
Ebu l-Velid Ahmed Ibn Rušd (1126.-1198.), koji je najviše vremena proživio u Kordobi u muslimanskoj Španiji, nije se složio sa El-Gazalijevom kritikom filozofije i pobija je. Na Zapadu je Ibn Rušd poznat pod imenom Averroes i slavan je prije svega po svojim komentarima Aristotelovih djela koji su prevedeni na latinski i potom na mnoge druge evropske jezike.

El-Gazalijev mladi savremenik, Perzijanac Nasiri Husrev (um. 1074.) bio je ismailijski ši'ijski propagandist, ali jednako tako i veliki historičar, teolog i filozof.
U Perziji u XII stoljeću javlja se veliki komentator Kur'ana, Omer ez-Zamahšeri (um. 1144.). Putovao je po tadašnjim obrazovnim središtima muslimanskog svijeta, a za vrijeme jednog boravka u Meki napisao je i svoj opsežni komentar Kur'ana, El-Keššaf koji pripada racionalističkom mu'tezilijskom pravcu tumačenja. Ez-Zamahšeri je poznat i kao filolog, njegovo djelo Esasu l-Belaga je nenadmašni stilistički rječnik klasičnog arapskog jezika. Perzijski genij ovog doba dao je i Fahrudina er-Razija (um. 1209.), pisca velikog komentara Kur'ana Mefatihu l-Gajb (Ključevi Onostranog).
Perzijski svijet je u 10.,11.,12. i 13. stoljeću dao slavne pjesnike, među kojima se posebno moćno izdvaja ime Firdusija (živio oko 934.-1020.). Njegovo najpoznatije djelo Šahnama, sa svojih 60.000 stihova, ubraja se u najveće epove u povijesti čovječanstva.
Feriduddin Attar (um. 1190.) svojim djelom najavljuje veliku generaciju perzijskih mističkih pjesnika. Attarovo najznačajnije djelo je Govor ptica (Mantiku t-Tajr).
Ovo je doba kad je perzijski genij dao veličanstvene mističke pjesnike: Sa'dija (1193.1292.) i Nizamija (1140.-1202.). Sa'di je porijeklom iz Širaza, prave pokrajine Farsa (ili drevne Perzije), i smatra se najpopularnijim perzijskim pjesnikom svoga doba. Najpoznatija su mu djela Bustan i Đulistan. Nizami je slavni romantični pjesnik svoga vremena, sastavio je priču u pjesmi pod naslovom Medžnun i Lejla.
Egipatski pjesnik Ibnu l-Farid (1181.-1235.) smatra se najpoznatijim sufijskim pjesnikom arapskog jezika početkom XIII stoljeća. On je izvršio golemi utjecaj i na samoga Ibn Arebija.

Trinaesto stoljeće po Isau, a. s., daje najprefinjenijeg sufijskog autora Muhjuddin Ibn
'Arebija (um. 1240.). Porijeklom je Arap iz muslimanske Španije iz koje je krenuo na islamski istok i u tada znamenitim kulturnim središtima širio svoja naučavanja. Napisao je brojna djela, među kojima i Fususu l-Hikem (Dragulji mudrosti) i El-Futuhat el-Mekijje (Duhovna osvajanja Mekke). Neposredni nasljednik Ibn 'Arebija je Mevlana Dželaluddin Rumi (um. 1273.), Perzijanac, autor Mesnevije ili velikog sufijskog komentara Kur'ana u poeziji.
Hafiz Širazi (1326.-1390.) najveći je pjesnik liričar u klasičnom perzijskom jeziku. Središnja tema njegova pjesništva je ljubav, kako ona tjelesna, tako i ljubav koju su slavili mistici i teozofi. Izvršio veliki utjecaj na njemačkog pjesnika Getea.
U Indiji se u 15. stoljeću javlja Kabir (1140.-1518.), pjesnik moćnog stila i sinkretističke duhovnosti. Neki ga smatraju najvećim pjesnikom svijeta.
Kao svojevrsna reakcija na zamah sufizma, javlja se Tekijjuddin ibn Tejmijja (um. 1328.), konzervativni reformator koji se oslanjao na strogo hanbelijsko pravno mišljenje. U svojim brojnim djelima nastoji suzbiti učenja i škole mišljenja u islamu za koje je smatrao da ne odražavaju intencije fundamentalnih načela islama. Poznat kao borac "protiv novotarija". Umro je u zatvoru u Damasku. Njegov učenik, tradicionalistički komentator Kur'ana Imaduddin Ebi l-Fida Ismail Ibn Kesir (um. 1373.), ugradio je mnoge poglede učitelja u svoje tumačenje Kur'ana.

Ebu Abdillah el-Kurtubi (um. 1272.) najpoznatije je ime među komentatorima Kur'ana malikijske pravne škole. Porijeklom je iz Kordobe, odakle se preselio u Gornji Egipat. Njegovo djelo El-Džami'u li Ahkami l-Kur'an (Kompendij pravnih tumačenja Kur'ana) ubraja se u najveća pravna djela islamske kulture uopće.
Sa 10 stoljećem islama javlja se enciklopedist Dželaludin es-Sujuti (um. 1505.), po mnogima najplodniji komentator Kur'ana i sistematizator islamske egzegetske i hermeneutičke tradicije zrelog ili klasičnog islama. Svoju karijeru je uglavnom proveo u Egiptu i u Kairu, gdje je napisao nekoliko opsežnih komentara Kur'ana, a najpoznatije mu je djelo El-Itkan fi ulumi l-Kur'an (Prefinjeno izlaganje nauka Kur'ana).

U Perziji se, tačno četiri stoljeća nakon Ibn 'Arebija i u jeku tzv. safavijskog preporoda, javlja Mulla Sadra Širazi (um. 1640.), filozof, mistik, teozof i komentator Kur'ana. Sa njim 'irfani mišljenje u Perziji zadobija svoj zreli izraz. Najpoznatije mu je djelo El-Esfaru l-Erbea el-Aklijje (Četiri intelektualna putovanja).
Mulla Sadrini savremenici Mir Damad (um. 1631.) i Mir Fendereski (um. 1641.) razvili su glavne tokove ši'ijske metafizike i filozofije vudžuda. U istu ravan sa njima stavlja se i djelo filozofa Abdurezzaka Lahidžija (um. 1661.). On je učenik Mulla Sadre, a prokomentirao je gotovo sva važnija djela perzijskog filozofskog naslijeđa.
U Indo-pakistanskom potkontinentu savremenik Širazija je Šejh Ahmed Sirhindi (um. 1624.), sufijski reformator i zagovornik preporodnih ideja među muslimanima. Šah Velijjullah (um. 1762.), indijski obnovitelj islamskog mišljenja krupnoga formata, svoje ideje nastavlja na mišljenje Ahmeda Sirhindija. Svi indijski obnovitelji islamskog mišljenja koji su živjeli u 19. stoljeću, npr. Ahmed Han Bahadur (um. 1898.), Čirag Ali (um. 1895.) i mislioci koji dolaze kasnije, kao Sejjid Emir Ali (um. 1928.) i Muhammed Ikbal (um. 1938.), mnoge svoje ideje crpe iz Sirhindijevih i Velijjullahovih djela.
Obnoviteljske ideje praktički je pokušao provesti Muhammed'Ali (um. 1849.), upravitelj Egipta nakon Napoleonova upada 1811. godine. Muhamed 'Ali je nastojao reformirati i modernizirati egipatske upravne i obrazovne institucije. Borio se protiv pokreta vehabija u Arabiji i 1818. porazio ih.
Reformatori islamskog mišljenja i muslimanskog društva iz 19. i 20. stoljeća, kao Muhammed ibn Ali es-Senusi (um. 1832.), Džemaluddin Afgani (um. 1897.), Muhammed 'Abduhu (um. 1905.), Rešid Rida (um. 1935.), te drugi, našli su svoju inspiraciju dijelom i u idejama muslimanskih obnovitelja Indije.

Kidiževnici, putnici, geografi, hemičari, matematičari, astronomi

Islamska kultura je u svojoj osnovi kultura riječi, svete riječi. Plejade muslimanskih umnika su, u različitim epohama povijesti islama, posvetili svoje živote pronalaženju i čitanju smisla i značenja svete riječi i svete poruke na stranicama svijeta/prirode i na stranicama Kur'ana, i marljivo radili na njenom prevođenju u svoje stilove mišljenja, umjetnosti, teološke pravce, naučne discipline, književne žanrove...
Poslanik Muhammed je uvažavao pjesnike, a odobrio je i neke kaside spjevane njemu u čast. Pjesnik Hassan ibn Sabit njegov je savremenik i dokaz ulaska čednog i moralno poučnog pjesništva u islamsku kulturu.
Poezija je kasnije, napose na dvoru halife Haruna er-Rešida u Bagdadu, skinula sa sebe moralne koprene i postala jezik javnog mijenja i ures aristokratskog života. Pjesnik Abu Nuvas (um. 810.) i njegove kratke ljubavne pjesme ili gazeli sa dvora abbasijskih halifa izravno su stupale u svakodnevni život.
Ovom raskošnom životu koji je često opravdavala poezija suprotstavila se sufijska poezija Ebu l-Atahijje (um. 828.). Pjesnik Ebu l-Atahijja je po zanimanju bio grnčar, živio je skromnim životom derviša i, unatoč pažnji halife Haruna er-Rešida i godišnjoj plaći od 50.000 dirhema, nastavio je pjevati sufijske pjesme zvane zuhdijjat.

Ebu l-'Ala el-Me'arri (um. 1057.), arapski pjesnik porijeklom iz Sirije, jedan je od najpoznatijih arapskih pjesnika perioda koji se označava srednjovjekovnom arapskom književnošću. Njegova Poslanica o oproštenju (Risalatu l-gufran) spada u remek djela arapskog pjesništva.
Ali, muslimani su se vrlo rano istakli i u proznoj književnosti. Među prvim znamenitim proznim književnicima islama treba spomenuti Ibnu l-Mukaffu (um. 757.), koji je preveo indijsku Pančatantru na arapski i napisao brojna druga djela. Ibnu l-Mukaffu smatraju začetnikom edeba ili lijepe književnosti islamskog perioda. On je istakao zahtjev da knjiievnost, ili edeb, treba da odgaja i donosi pouke.
Književnik Ebu Osman Amr ibn Bahr el-Džahiz (um. 869.) autor je više književnih djela. Njegova Knjiga o životinjama (Kitabu l-hajevan), manje je biologijsko, a više folklorističko štivo, jer sabire arapska narodna predanja o naravi životinja. U El-Džahizovim djelima je zoologija još uvijek grana filologije i literature (edeba). El-Džahiz se bavio i hemijom, opisao je procese suhe destilacije u dobijanju amonijaka.
Badiu z-Zeman el-Hemezani (um. 1008.) utemeljitelj je književne forme mekamata, u rimovanoj prozi, punoj dramskih anegdota u kojima se prije svega ističe stil arapskog jezika. Nastavitelj ove književne tradicije je El-Hariri iz Basre, po čemu se proslavio.

Ebu l-Feredž el-Isfahani (um. 967.) znamenit je u arapskoj književnosti po svome djelu Kitabu l-Egani (Knjiga pjesama). Opus Kitabu l-Egani smatra se najboljom riznicom arapske književnosti kakva se razvila do 10. stoljeća po Isau, a. s.
U ovo vrijeme nastaju i prve redakcije Hiljadu i jedne noći, slavnoga arapskog proznog djela čiji se autor (ili autori) ne znaju.
Poseban žanr koji su muslimani razvili unutar književnosti je tzv književna geografija u kojoj su se u 10. stoljeću po Isau, a.s., istakli autori El-Istahri i El-Balhi. U djelima književne geografije oni su opisivali zemlje, narode, floru i faunu. Taj je žanr vrlo brzo doveo do nastanka geografskih studija u užem smislu, a Jakut ibn Abdillah el-Hamevi (um. 1229.) napisao je u tu svrhu i svoj veliki Geografski rječnik, (Mu'džemu l-buldan).
U islamskom svijetu, 9, 10 i 11 stoljeća po Isau, a. s., vrijeme je velikog uspona prirodnih
nauka. Ebu Rejhan Muhammed ibn Ahmed el-Biruni (um. 1048.) bavio se astronomijom i napisao djelo o kretanju zvijezda. Poznate su njegove rasprave o rotaciji Zemlje oko njezine osovine, a precizno je odredio geografske širine i dužine. Originalan je u svome proučavanju tzv. hidrostatičkog principa. Njegova knjiga o Indiji, Kitabu l-Hind, prvorazredan je znak muslimanske univerzalnosti i zanimanja za druge kulture i civilizacije. Proučavao je drago kamenje i metale i prvi u svijetu odredio specifičnu težinu nekih metala.
Geografija, astronomija i matematika u islamskoj su se civilizaciji razvijale zajedno i uzajamno se podsticale. Još je halifa El-Me'mun 830. u Bagdadu u, svojoj "Kući mudrosti", okupio brojne astronome i podigao astronomsku opservatoriju. Muhammed ibn Musa el-Havarizmi (um. 850.) istakao se u svojim matematičkim studijama, a sastavio je i astronomske tablice, napisao je brojna djela iz aritmetike i algebre u kojima je izložio integralne račune i jednačine. El-Havarizmi je najviše uticao na Zapad da prihvati, umjesto rimskoga, arapsko obilježavanje brojeva.

Izvori koji su nam dostupni iz povijesti matematike spominju da je Abu Kamil najpoznatiji muslimanski matematičar. Živio je u 10. stoljeću po Isau, a. s., i napravio najveće korake u aritmetici i algebri.11
Astronom El-Battani je 918. godine objavio svoja istraživanja o orbiti mjeseca i drugih planeta i u tom pogledu ispravio Ptolemeja. Omer el-Hajjam (um. 1123.), slavni pjesnik i pisac Rubaija, naprijedio je El-Havarizmijevu algebru. El-Hajjam se bavio i astronomijom i izradio kalendar "mnogo tačniji od gregorijanskog".(12)
Abu Ali el-Hasan Ibn el-Hejsem (um. 1009.), latinski Alhazen, živio je u doba Fatimida, proslavio se na polju matematike, astronomije, filozofije i medicine. Ipak, najslavnije mu je djelo iz optike, Kitabu l-Manazir. Osporio je Euklidove i Ptolemejeve teorije o tome da oko šalje i zrcali zrake na vidna data. Unaprijedio je teoriju o povećavanju sočiva.
Nasiruddin et-Tusi (um. 1274.) posljednji je veliki astronom dinastije 'Abbasija. Službovao je u velikoj opservatoriji Meragi, gdje je pribavio ili sam napravio mnoge astronomske instrumente. Sastavio je nove astronomske tablice.
'Abdullah Muhammed ibn Muhammed El-Idrisi (um. 1166.) porijeklom je iz Španije i spada u red najpoznatijih muslimanskih geografa. Pisac je čuvenih geografskih karata, a svoju karijeru proveo je u Palermu pod pokroviteljstvom Rodžera II. U svojim geografskim raspravama El-Idrisi govori o loptastom obliku Zemlje.
Slavni putnik i putopisac ovog doba bio je Ibn Battuta (um. 1377.). Nazivaju ga Marko Polo islamskoga svijeta, autor je poznate Rihle ili putopisa u kojem opisuje svoje putovanje iz Tandžera (Maroko) u Delhi, Cejlon, Kinu, srednju Aziju, Anadoliju.
Spomenuli smo slavnoga Ibn Džerira et-Taberija (um. 923.) koji se proslavio i kao pisac univerzalne povijesti. Uz njegovo ime treba dodati historičare Muhammeda ibn Muslima ed-Dinavarija (um. 889.) i Ebu l-Hasana Alija el-Mes'udija (um. 956.). Njegovo djelo Zlatne livade (Murudžu z-Zeheb) iznosi sveobuhvatno opisanu povijest, protumačenu sa muslimanskog stanovišta. Izuddin ibnu l-Esir (um. 1234.) u svojim je djelima nastavitelj djela et-Taberija i el-Mes'udija.

Abdurahman Ibn Haldun (um. 1406.), filozof i historičar, napisao je znamenito djelo Mukaddima, u kome je iznio svoje poglede o "postanku, usponu, slabljenju i propasti" naroda i dinastija. Nastojao je da u povijesnim događanjima otkrije i opiše zakone. Jedan od posljednjih velikih muslimanskih umnika i učenjaka klasičnog razdoblja.
U Osmanskom carstvu 17. stoljeća najviše se ističe Hadždži Halifa (um. 1658.). U turskim izvorima poznat je po imenu Katib Čelebi, a njegovo djelo Kešfu z-Zunun je bibliografskog i enciklopedijskog karaktera u kome su dragocjeni podaci o djelima i autorima iz mnogih naučnih oblasti kojima se bavio tadašnji i dotadašnji islamski svijet.
Uzimajući u obzir velikane islamskog duha koji su se punovažno potvrdili u svim važnim područjima duhovnih očitovanja i uspona čovječanstva, George Sarton, historičar znanosti, jednom prilikom je kazao:
"Glavnu zadaću čovječanstva izvršili su muslimani. Najveći filozof El-Farabi bio je musliman, najveći matematičari Abu Kamil i Ibrahim ibn Sinan bili su također muslimani, najveći geograf i enciklopedist El-Mas'udi bio je musliman, najveći historičar Et-Taberi, bio je isto tako musliman."(13)

-------------------------------------
Bilješke:
1 Prijevod naveden prema Biblija (Postanak, 15/5), izdanje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., str. 10. Arapski prijevod naveden je prema kembridžskom izdanju, Cambridge University Press, 1956. godine, str. 22.
2 Biblija, Postanak, 22/17. (str. 15).
3 Prijevod moj, iz izdanja: Kur'an sa prijevodom na bosanski jezik, "Bosanska knjiga" Sarajevo, 1995., str. 437.
4 Vidi Richard V. Weekes (ed. ), Muslim Peoples - A World Ethnographie Survey, London, 1979.
5 Vidi Seyyed Hossein Nasr, Jezicke i kulturne zone muslimanskog svijeta, Takvim 1400., Sarajevo, 1979., str.115-132. Vidi, također, Seyyed Hossein Nasr, The Heart of Islam, Harper, San Francisco, 2002. (Posebno vidjeti poglavlje: Spectrum of Islam). Nasrovo djelo “Srce islama” izišlo je na bosanskom (u prijevodu Rešida Hafizovića, Nevada Kahterana i Enesa Karića) u izdanju "El-Kalema", Sarajevo, 2002. godine.
6 Vidi npr. Islam in Europe (The Politics of Religion and Community), edited by Steven Vertovec i Ceri Peach, London i New York, 1997.
7 O Bagdadu iz doba nastanka Hiljadu i jedne noći vidi: Robert Irwin, Hiljadu i jedna noć na Zapadu, izd. "Ljiljan", Sarajevo, 1999.
8 Američki historičar kulture Marshall G. S. Hodgson u svome trotomnom djelu “Venture of Islam” (Podvig islama), izd. The University of Chicago Press, 1974.. upravo tako naziva ulazak Mongola u svijet islama.
9 Ovo predanje bilježe brojni autoritativni komentatori. Vidi Mehmed Handžić, Obnavljanje islama, komentar jednog hadisa u: Tefsirske i hadiske rasprave, priredio Enes Karić, izd. "Ogledalo", Sarajevo, 1999., str. 367-386.
10 O Ibn Sini kao teoretičaru muzike vidi: Muhammad Salih al-Mahdi. Music in Muslim Civilization, objav. Al-Furqan Islamic Heritage Foundation, London. 2002.
11 Vidi Roshdi Rashed, Science in Islam awd Classical Modernity. izdanje Al-Furqan Islamic Heritage Faundation, London, 2002.
12 Filip Hiti, Historija Arapa, preveo s engleskog Petar Pejčinović, izd. "Veselin Masleša", Sarajevo, 1988., str. 343.
13 George Sarton, Introduction to the History of Science, vol. I, Baltimore, 1927., str. 624. (Citirano prema Filip Hitti, isto, str. 356.