Kurban-bajram

Kurban bajram je vrlo dragocjen blagdan. Do izražaja dolazi njegova vrijednosna dimenzija što povećavamo svoju pažnju prema rodbini, ali i njegova negativna dimenzija što se ovaj blagdan pretvorio u čisti adet. Zakoljemo ovcu i mislimo sve smo uradili. Svaka stvar koja pređe u naviku, ima dobru i lošu stranu. Adet nastaje tako kada neku radnju ponavljaš višekratno da bi ista na koncu prerasla u automatizam. To je slično s vozačem automobila, koji je na početku jako pažljiv i brižljiv, a kasnije mu vještina vožnje prerasta u rutinu i on po automatizmu pravilno vozi. To bi bila dobra strana adeta – savlada se dobra vožnja, barata se s komplikovanim stvarima bez problema – a dok početnik s istima ima problema. Riječju, dobra osobina adeta je da on olakšava čovjeku život.

Njegova mahana ili negativna strana, pak, je to kada se postigne automatizam, nema više duhovnog napredovanja. Kada se duhovne vježbe pretvore u običaj, one postaju automatizam i u njima se više ne razmišlja. Tako biva sa našim namazom: klanjaš 5 namaza da bi uzdigao svoj ruh. Međutim, mi napredujemo u namazu sve dok ga nismo uadetili i dok ga nismo pretvorili u svakodnevnu rutinu. Ne možemo se baš lahko suprostaviti tom psihološkom pravilu. Upadamo u taj šablon automatike i opuštamo se u tome.

No, Islam je predvidio i za to rješenje. Postoji jedna stvar koja tu rutiniranost može da učini plodonosnijom. To je nijet. Čovjek pri valjanom nijetu u sebi kaže: Ja s ciljem sticanja Božijeg zadovoljstva stupam na ovaj namaz. Neki alimi vele da ovaj nijet mora biti stalno prisutan do kraja namaza. Kada nijet čvrsto u sebi utuvimo, onda nam se iznutra javljaju podsjećanja: Gospodar te gleda, On će te nagraditi! To polučuje odjek i podsjećanje u nama. Poznata je predaja da bi se Poslaniku s. a. v. a. , kada bi nastupio ezan za namaz, promijenila boja lica od usredsrijeđenosti i strahopoštovanja – pred koga ja sada stajem!?

Znano je da je praunuk Božijeg Poslanika, Imam Sedžad, izgovarajući na hadžu: „Odazivam Ti se (lebejke)!“, zapeo nemogavši ništa izgovoriti, kao da ga je snašao srčani udar. Prekinulo mu se disanje. Upitaše ga od čega mu je toliko pozlilo. On im kaza: „Ja izgovaram lebejke. . . odazivam Ti se Bože, a šta ako mi stigne odgovor – ne prima se tvoje lebejke, šta ću onda sa sobom“. Zato Imam Sedžad moli:  „Bože, pomozi mi da ronim suze nad sobom i nad svojom zlom sudbinom.“

A Imam Ali moli: „Bože, daj mi da prethodno s tobom komuniciram, a poslije toga da počnem s djelima.“

 Što će reći, daj da budem pri punoj svijesti i koncentraciji da bi to moje kasnije djelo bilo plodonosno.

Mati koja misli o svom djetetu prvo je zamislila svoje dijete a potom krenula na autobus da ga obiđe – ta misao je prouzrokovala da ona ode do djeteta. Razlika između nas i evlija Božanskih je u tome što oni prvo uspostave razgovor s Gospodarom, a poslije dolazi djelo i aktivnosti. U nas ide prvo aktivnost, a onog drugog uopće nema. Čovjek se uvijek može prisjetiti svojih životnih scena. Nekome prijašnja scena izgleda smiješna pa se nasmije, a neko, pak, oživi neku scenu putem koje oživi neki novi plan.

Nijet je, prema tome, taj koji pozitivno koristi adet, a uklanja štetu navike i rutine.

Pokušajmo samo 5 minuta dnevno da se sa sobom osamimo. Probajte nakon namaza da to činite 5 minuta. Dakle, prije namaza sjedemo i meditiramo: Ja sada stupam pred svog Gospodara! – i tako vrtiš svoje misli oko 5 minuta i onda stupaš na namaz. Ili da se za onaj kurban koji ćete, ako Bog da, zaklati – prije nego podijelite kurbansko meso – prisjetite smisla Božijih riječi: O poslaniče reci svom ummetu, to meso prije nego što dođe u ruke siromašnog Ja prvo preuzimam! – onda ćete osjetiti koliku revoluciju u vama pravi taj kurban. Koliko više dijeliš siromašnima osjećat ćeš iznutra veće zadovoljstvo, smirenost i toplinu nutarnju, za razliku od kafira koji iznutra osjećaju samo više leda.

Dakle, da bismo postigli bilo šta, potrebno je barem 5 minuta duhovne pripreme. Da nam Bog podari uspjeh da sebe što bolje upoznamo.

Navest ću ponovo riječi hazreti Alija: „Ja se čudim čovjeku da traga za nečim što je izgubio, a sebe je izgubio, a za sobom ne traga.“

Tekbiri-tešrik

Kao što se obredi hadža, klanje kurbana, podizanje Kabe i voda zemzem uglavnom vežu za Ibrahima i Ismaila a.s, tako je i sa učenjem tekbira. Kada se pojavio ovan - kurban od Allaha dž.š. kao zamjena za Ismail a.s. kojeg je Ibrahim a.s. pripremio, po odredbi Allaha dž.š. kao žrtvu, prisutni melek uči tekbir: ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. Ibrahim a.s. također, uči: LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. Na kraju Ismail a.s. kao dječak donosi tekbir i čini zahvalu Allahu dž.š. riječima: ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD.

Tekbiri se počinju učiti iza sabahskog farza na dan Arefata, uoči Bajrama, pa do iza ikindijskog farza četvrti dan Bajrama. Dakle, tekbiri se uče pet dana iza farzova dnevnih namaza, kada se preda selam. Tekbiri-tešrik glasi:

ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER. LA ILAHE ILLALLAHU VALLAHU EKBER. ALLAHU EKBER VE LILLAHIL-HAMD.

Muhammed a.s, kaže: ''Ukrašavajte vaše bajrame tekbirima “ALLAHU EKBER”, tehlilom “LA ILAHE ILLALLAH”, tahmidom - zahvalom “ EL-HAMDU LILLAH” i takdisom - uzdizanjem i veličanjem Allaha dž.š.” [1]