UČENJE O DUŠI

 Dio preporuke Šejhu-re'isa Ebu Ali Sinaa

Uzvišeni Bog predstavlja prvu i posljednju misao kojom se čovjek treba baviti, posmatrajući Njega ojačati i uljepšati svoj pogled i dok je u stanju poniznosti  krenuti na umno putovanje uzvišenim Svijetom nebeskim — Melekut (ملكوت [1]), posmatrajući Božije znakove. Nakon što se vrati sa ovoga poutovanja, Boga treba držati čistim (تنزيه) od Njegovih znakova, jer je On Unutarnje i Vanjsko svake stvari i sa svakom stvari se u svakoj stvari očituje.

U svakoj stvari postoji znak za Njega koji ukazuje da je On Jedan.

(ففي كلّ شيئ له آية تدلّ على أنه واحد)

Kada se ovakvo stanje duboko ukorijeni u posvećeniku puta i kada on postane meleke (ملكة), Nebeski svijet — Melekut (ملكوت), ocrta se u njegovoj duši, Božanski svijet — Lahut (لاهوت), mu se otkrije i on stječe bliskost sa Uzvišenim. Tada on okusi slast krajnjeg zadovoljstva i od svoje duše uzima ono što je njoj najpreče. On biva obuhvaćen mirnoćom, a njegova nutrina ispunjenja sigurnošću. Najudaljenijim svijetom, tj. svijetom materije, ovladava što postaje spram njegovih stanovnika milostiv, olakšava im puteve, njihovu teškoću drži lahkom, a pogledom razuma Ovaj svijet vidi lijepim. Duša mu je stalno okupirana mišlju o Bogu. Na kraju ovog duhovog putovanja njega obuhvaća neopisiva radost i sreća.

Najbolja radnja bogosluženja (za čovjeka) je namaz. Najbolja mirnoća i smiraj je post. Najkorisnije dobročinstvo je sadaka. Najčišća tajna je strpljivost. Najbesmisleniji napor jeste raspravljanje o neistini.

Sve dok mu je pažnja posvećena onome šta je ko rekao i duša predata raspravljanju, čovjek nema izbavljenja od svojih slabosti niti mu se stanje mjenja.

Najbolje djelo je ono koje je učinjeno iz iskrene namjere. Najvrijednija namjera je ona koja je potekla sa izvora znanja. Korjen i temelj svake vrline i dobra je mudrost. Prvo i prije svega je spoznaja Allaha. Ka Njemu se diže lijepa riječ, a dobro djelo ga uzdiže.[2]

Ibn Sinaova tvrdnja da je prva i posljednja misao kojom se čovjek treba baviti Uzvišeni Bog, ustvari predstavlja kur'ansko učenje i zbilju potvrđenu dokazom. Budući da je svaki ljudski napor potaknut ljubavlju svoje biti te da je čovjeku najvrijedniji njegov sam opstanak, tako i svaki trud koji ispolji zarad sebe čini i zarad svog opstanka. Kur'an također ustvrđuje da jedina stvar koja čovjeku obezbjeđuje istinski opstanak i čist život jeste ostvarenje potpune savršenosti, a potpuno savršenstvo posjeduje jedino Allah, dž.š.

مَا عِندَكُمْ يَنفَدُ وَمَا عِندَ اللّهِ بَاقٍ

Ono što je u vas - prolazno je, a ono što je u Allaha - vječno je. (Nahl, 96)

Sve ono što je kod nas i radi nas osuđeno je na nestajanje, a sve ono što je kod Boga i radi Njega imat će vječno postojanje. Tako i ljubav ka Božijim prijateljima uzrok je čovjekovog uzdizanja i usavršavanja. Mevlana o tome kaže:

Zato što ljubav za mrtvima nije postojana

Zato što umrlo nema budućnosti kod nas

Živuća ljubav u duši i pogledu

Predstavlja novo blago iz trenutka u trenutak

Odaberi ljubav ka Vječnom

Istinska ljubav čovjeka ka sebi i spoznaja puta ljubavi svoje biti jedino je moguća u ljubavi ka Uzvišenom Gospodaru i Apsolutnoj Savršenosti koja osigurava naše postojanje. Zato nas i Kur'an poziva ovoj zbilji razumom dokazanom kada kaže:

يَا أَيُّهَا الْإِنسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلَاقِيهِ

Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći. (Inšiqaq, 6)

Ovo kur'ansko svjedočenje položeno je u biti čovjeka i svakog drugog bića, kao što je protkano i u zakonima kreacije i Božijeg sunneta, a u Njegovom sunnetu nema ni najmanje promjene i odstupanja.

U svjetlu istoga Ibn Sina kaže da je zahtjev ljubavi ka svojoj biti takva da prva i posljednja misao čovjeka bude o Uzvišenom. Putovanje treba biti ka Njemu da bi čovjek stekao vječnu opstojnost i čistotu života. U suprotnom, čovjekov život u konačnici neće imati ništa osim patnje i umjesto da se uzdiže ka Uzvišenom i nebeskom svijetu, on se strmoglavljuje u ponor vječne Vatre.

Govor Ibn Sine da oči duše treba ojačati i uljepšati gledanjem u Njega, također predstavlja kur'ansku istinu. Pitanje susreta sa Bogom (لقاء الله) neporecivo je kur'ansko učenje.

وُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ نَّاضِرَةٌ إِلَى رَبِّهَا نَاظِرَةٌ وَوُجُوهٌ يَوْمَئِذٍ بَاسِرَةٌ

Toga dana će neka lica blistava biti u Gospodara svoga će gledati, toga dana će neka lica smrknuta biti. (Qijame, 22-24)

Časni Kur'an ljude na Sudnjem danu dijeli u dvije skupine, one sa ozarenim licem i one sa smrknutim licima. Bez ikakve sumnje, lice odražava stanje svakog čovjeka iznutra. Ozareno i sretno lice govori o unutranjoj sreći. O istom odnosu unutarnjeg i vanjskog govori se u suri Mutaffifun i Dahr:

تَعْرِفُ فِي وُجُوهِهِمْ نَضْرَةَ النَّعِيمِ

Na licima njihovim prepoznaćeš radost sretna života. (Mutaffifun, 24)

 وَلَقَّاهُمْ نَضْرَةً وَسُرُورًا

Allah će ih sresti radosne i sretne. (Dahr, 11)

Potpuno je jasno da susret sa Bogom nije osjetilne prirode, tj. pogledom, jer Kur'an i logički utemeljeni argumenti razuma negiraju bilo kakav oblik gledanja materijalnim očima u Boga. Pod ovim susretom podrazumijeva se oblik srčanog gledanja i percepcija neposrednog saznanja čije sredstvo je istinski iman. Ova skupina na svakoj postaji od postaja Sudnjeg dana biti će sačuvana od pokliznuća zbog svijesti i unutarnje pažnje koju posjeduju ka Uzvišenom Bogu koja će im ujednom darovati i unutarnji spokoj i mir. Obuhvatit će ih bezgranična milosti i bezobalno more Božije samilosti.

وَهُم مِّن فَزَعٍ يَوْمَئِذٍ آمِنُونَ

Oni će biti sigurni od straha i teškoće na Sudnjem danu. (Naml, 89)

Njihova sigurnost, mir, radost i ozarenost plodovi su ovosvjetske sadnje njihovih djela i srčanih uvjerenja.

رِجَالٌ لَّا تُلْهِيهِمْ تِجَارَةٌ وَلَا بَيْعٌ عَن ذِكْرِ اللَّهِ

Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometa da se Allaha sjećaju. (Nur, 37)

Oni u cijelom svijetu vide samo lice Božije. Zato će i na budućem svijetu imati samo viziju Božijeg lica.

المعرفة بذرالمشاهدة

Spoznaja Allaha (na Ovome svijetu) jeste početak vizije ili posmatranja Stvoritelja (na Budućem svijetu).

Spoznaja, koja je posljedica bogosluženja i pokornosti na Ovome svijetu, polučuje plodove na budućem svijetu, kao što su vizija, osvjedočenje i neograničena radost i sreća.

Imam Sedžad, neka su najbiraniji blagoslovi Božiji na njega, u dovi poznatoj kao dova arifa kaže:

“Bože moj, smjesti nas među one u vrtovima od čijih je dahova drveće čežnje za Tobom zadobilo čvrst korijen i skupinu čija su srca obuzeta gorljivošću ljubavi Tvoje... Misli njihove su sigurne u mjestima užasa... Oči njihove su obveseljene gledanjem Voljenog njihovog.”

Viđenjem Uzvišenog Boga još na Ovom svijetu čovjek percepira smirenost koja nije razumljiva osim onima koji imaju nutarnju čistotu i sami su povezani za uzvišena mjesta. Ebu Ali Sina savjetuje nas u svojoj opruci da i sami učinimo početni korak. Savjetom upućenim čovjeku da krene na umno putovanje uzvišenim nebeskim svijetom želi ukazati na činjenicu kako je putovanje ka Bogu jedno spoznajno putovanje koje otpočinje u čovjekovoj nutrini. Neposrednim znanjem iznutra i batinom čovjek posmatra ezoteriju cjelokupne kreacije. Jednako kako mi imamo tijelo i dušu prema istom principu, cijela kreacija ima tijelo i dušu. Posredstvom naših osjetila posmatramo spoljašnost kreacije, ali isto tako, ako naše unutarnje snage dovedemo u aktuleno stanje, one će moći posmatrati unutarnje kreacije i melekut svih stvari.

Uzvišeni Gospodar je otvorio čovjeku svaki mogući put zarad njegove upute i ostvarenja krajnjega cilja. Jedan od Njegovih znakova jeste pitanje sna i snoviđenja. Trenutak kada se smire spoljnje snage čovjeka i shrva ga dubki san, unutarnje snage koriste priliku, postaju aktivne i odlaze u svoj svijet imaginalija (مثال عالم). Tamo se one upoznavaju sa prošlim i budućim događajima o čemu obavještavaju čovjeka. Na taj način one, tj. unutarnje snage daju do znanja čovjeku da su one samo sredstvo koje čovjek može iskoristiti kako bi se upoznao sa zbiljama drugoga svijeta. Samo kratkim promišljanjem i razmatranjem svojih snova, čovjek može uvidjeti snagu i moć koju je Uzvišeni u njemu položio kroz stvaranje kreacije i istovremeno lahko shvatiti mnoga kur'anska učenja.

Ako bi se potanko razmotrila suština sna, čovjeku bi postalo shvatljivo donošenje Belkisinog prijestolja u vremenu kraćem od treptaja oka. Također, većim uvidom u san, mnoge predaje, koje govore o obavještenosti Božijih prijatelja o našim djelima i skrivenim stvarima, postaju lakše razumljivim. Ako bismo analizirali snove koje smo sanjali tokom života, otkrila bi nam se stvaralačka snaga duše i njen utjecaj, bilo pozitivni ili negativni, na poredak kreacije i društvo, kao i njena uloga u odgoju i stjecanju iskustva.

Pored svega toga, svi naši snovi su putovanje duše do Imaginarnog (عالم خيال) i Imaginalnog svijeta (عالم مثال). Duša čista od moralnih zaprljanja posmatra nadmaterijalne zbilje iz skrivenog svijeta koje u principu nisu uporedive sa nižim svjetovima imaginativnog i materije. Ako je čovjek sklon laži, njegovi snovi će odražavati njegovu zbilju tako da ona neće biti sukladna zbiljama stvari i duša će mu ih pogrešno pokazivati.

Ibn Sina u svojoj preporuci posvjedočuje da čovjek tokom umnog putovanja kroz vrt melekuta posmatra znakove Gospodara svjetova. Moguće je da je takva tvrdnja za nas teško shvatljiva i da je razumijemo kao pjesnički doživljaj. Međutim, samo ako se osvrnemo na jedan ajet iz Kur'ana i jednu predaju od Poslanika, shvatit ćemo da su riječi Ibn Sine utemeljene na Kur'anu i sunnetu.

Časni Kur'an o miradžu kaže sljedeće:

سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَى بِعَبْدِهِ لَيْلاً مِّنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الأَقْصَى الَّذِي بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَا إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ البَصِيرُ

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. - On, uisitinu, sve čuje i sve vidi. (Isra', 1)

Prema spomenutom ajetu, a i nekim drugim, jedan od ciljeva mi'radža jeste posmatranje i osvjedočenje o velikim znakovima Božijim. Tako se i naš Poslanik Muhamed, s.a.v.a., na ovom duhovnom i nebeskom putovanju osvjedočio o ovim zbiljama. Sa druge strane Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Namaz je mi'radž (uzdignuće) vjernika.” Ako je jedan od učinaka mi'radža posmatranje skrivenih zbilja i bića nebeskoga svijeta, posve je sigurno da i namaz ima iste učinke. Potpuno je jasno da je ovaj mi'radž na nižoj razini od prvog mi'radža, kao što se ne mogu uporediti putnici ovoga mi'radža sa putnicima prvog mi'radža. Međutim, neuporedivost putnika dva mi'radža obavezno ne znači i dva oblika mi'radža. Zapravo, mi'radži imaju jednu zbilju koja predstavlja putovanje ka Bogu, a njihova različitost ogleda se kroz razine i stepene.

U nastavku Ibn Sina upozorava na jednu veliku opasnost umnog putovanja u nebeski svijet koji stoji na tom putovanju. Naime, on kaže da pri povratku u materijalni svijet, zbilje koje je vidio u višim svjetovima ne treba upoređivati i izjednačavati sa bićima materijalnog svijeta. Bića svakog od svjetova, potpune bezmaterijalnosti, međusvijeta i materijalnog svijeta, slijede specifične propise svijeta u kojem obitavaju i shodno tome treba ih razumijevati i tumačiti jezikom svojstvenim za njihov svijet. U slučaju da se pitanja različitih svjetova izmješaju, čovjek je u opasnosti da zapadne u nevjerovanje. Zbog svega ovoga Ibn Sina naglašava da je Uzvišeni Bog Unutarnji i Vanjski, istovremeno dok se očituje – On je u krajnjoj skrivenosti, pokazuje se svakoj stvari kroz svaku stvar, ali sva Njegova očitanja i pokazivanja upućuju na Njegovu Jednoću.

Pitanje očitovanja i manifestacije Gospodara nagovještava se u Kur'anu i to u kazivanju o hazreti Musau, a.s.

 وَلَمَّا جَاء مُوسَى لِمِيقَاتِنَا وَكَلَّمَهُ رَبُّهُ قَالَ رَبِّ أَرِنِي أَنظُرْ إِلَيْكَ قَالَ لَن تَرَانِي وَلَـكِنِ انظُرْ إِلَى الْجَبَلِ فَإِنِ اسْتَقَرَّ مَكَانَهُ فَسَوْفَ تَرَانِي فَلَمَّا تَجَلَّى رَبُّهُ لِلْجَبَلِ جَعَلَهُ دَكًّا وَخَرَّ موسَى صَعِقًا فَلَمَّا أَفَاقَ قَالَ سُبْحَانَكَ تُبْتُ إِلَيْكَ وَأَنَاْ أَوَّلُ الْمُؤْمِنِينَ

I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” - “Ne možeš Me vidjeti” - reče -, “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!” I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” (A'araf, 143)

Ovaj ajet potpuno jasno govori o Božijem ukazanju i otkrivanju. Na istoj osnovi Imam Ali kaže: “Neka je hvala Allahu Koji se ukazao stvorenjima preko stvorenja i otkrio se srcima Svojih prijatelja preko jasnih dokaza.”[3]

Imam Sadik u jednoj drugoj predaji kaže da je Kur'an jedan od primjera Njegovog očitanja: “Tako mi Allaha! Zaista se Allah, dž.š., ukazao stvorenjima u riječi Svojoj. Međutim oni to ne vide.”

Koliko god jedno biće bilo savršeno, toliko će se okoristiti Božijim očitanjima. Ako bi Kur'an bio brdu objavljen, ono bi se raspuklo od tereta odgovornosti.

لَوْ أَنزَلْنَا هَذَا الْقُرْآنَ عَلَى جَبَلٍ لَّرَأَيْتَهُ خَاشِعًا مُّتَصَدِّعًا مِّنْ خَشْيَةِ اللَّهِ وَتِلْكَ الْأَمْثَالُ نَضْرِبُهَا لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ

Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili. (Hašr, 21)

Važna je činjenica da arifi i putnici ka Bogu, kao i vjernici ne trebaju uzimati svoje razumijevanje za mjerilo pri donošenju sudova o Božijim učenjima. Ne trebaju poricati sve ono što se nalazi iza zastora. U tom je povodu Ibn Sina izrekao sljedeću misao: “Ostavi mogućnost ispravnosti svemu onome što ti je dospjelo do ušiju, osim u slučaju da ne stekneš neporeciv dokaz u njegovu neispravnost.” Također, na drugom mjestu on ustvrđuje: “Odbacivanje i prihvatanje svega bez dokaza predstavlja izlazak čovjeka iz njegove prirode.” To znači da je vrsta stvaranja čovjeka uspostavljena na razumu i ako bi ova ljudska odlika bila zaboravljena, on bi u istoj mjeri izgubio prednost bivanja čovjekom.

Pošto je Uzvišeni neograničen, Njegova očitanja i manifestacije također su neograničene. Koliko god neki čovjek bio savršen, nema snagu poimanja i percepiranja neograničene Savršenosti, ali percipira Njegova očitanja u veličini svojih mogućnosti. Zbog toga Ibn Sina upozorava da ni sve percepcije ne treba uzimati kao mjerilo pri donošenju suda o Bogu.

U nastavku oporuke on se osvrće na jednu irfansku temu koja se u njenom okviru tretira kao stanje (حال) i postojana osobina (ملكه) duše čovjeka. Ista terminologija postoji i u filozofiji sa drugim značenjem, ali ne i bez određene povezanosti. Stanje predstavlja one percepcije i iluminacije koje dolaze i brzo nestaju, dio su Božijih darova i ulaganje truda nije uvjet za njihovo stjecanje, kao što je tuga ili strah, potištenost ili radost, ushićenost ili intuicija koje nestaju sa pojavom neke druge osobine duše. Takvo šta podrazumijeva i stanja koja se ponavljaju ili se to stanje samo jednom javlja i zauvijek nestaje. Ovu je definiciju ponudio Abdulrezzak Kašani u svojoj poznatoj knjizi Sufijska terminologija. Međutim, ako ove percepcije i iluminacije poprime stalnost ili po riječima samih arifa postane položaj — mekam (مقام), može se uzdizati na veće stepene. Zbog toga Šejhu Išrak u svojoj opruci štampanoj na kraju knjige El-Metar kaže: “Hiljade stanja, tj. halova nema vrijednost jednog položaja, tj. mekama, jer je hal nestajući, a mekam duhovnom putniku kao rezultat njegove istrajnost i postojanosti priskrbljuje sve učinke te osobine. Oni koji kažu Naš Gospodar je Allah i u tome istraju, meleci se spuštaju nja njih...” Postojanost posvećenika duhovnog puta na svome mekamu uzrokuje otvaranje drugih kapija i spuštanje Božijih svjetlosti na njegovo srce.

Sljedeća predaja, koja se pripisuje Poslaniku, s.a.v.a., može se razumjeti u svjetlu irfanskog pitanja hala i mekama, a ona glasi: “Znajte da u vašim životima postoje povjetarci, zato se trudite da im se izložite, a ne da se okrenete od njih.” Povjetarci predstavljaju Božiju pomoć, naklonost i milost koja se izlijeva na čovjeka iz Njegove opće milostivosti spram čovjeka u nekim razdobljima, i ako im se čovjek izloži, tj. prigrli ih, to poprima stalnost i prelazi u mekam.

Zbog toga Ibn Sina vidi oslikavanje svijeta melekuta u duši i manifestiranje lahuta —Božijeg svijeta u duši čovjeka ovisnim o postojanosti i čvrstom ukorijenjivanju umnog putovanja posvećenika. U suprotnom, ako umno putovanje kod posvećenika ne poprimi postojanost, neće imati ni vrijednost.

Da bi nas podstakao, sa jedne te da bi nam pokazao zbilju umnog putovanja, sa druge strane, u nastavku svoje preporuke bavi se pitanjem učinka i plodova umnog putovanja u sažetom obliku predočavajući ih kroz sljedeće tačke:

1. Manifestacija i očitanje Božijeg svijeta u duši posvećenika

Ovome stanju, u stvari, predhodi pročišćenje duše od svih vidova uprljanosti da bi ona tako pripremljena mogla primiti zbilje viših svjetova. O istome govore i iluministi (اشراقيون) kada kažu da dušu treba očistiti od svake hrđe i uglačati da bi se u njoj odrazile i manifestirale Božije svjetlosti.

2. Stjecanje bliskosti sa Uzvišenim Bogom

Što je god čovjek bliži Gospodaru, njegovo putovanje ubrzanije i u sebi odražava više Njegovih osobina, njegova ovisnost, bliskost i ljubav ka Njemu bivaju većim. Bliskost je prvi učinak koji se rađa između zaljubljenika i voljenog. Hafiz Širazi kaže:

Sjećanje na Tebe sa nama je kud god da krenemo

Povjetarac kose Tvoje upleo se u dušu našu

Suprotno hvalisavcima koji se protive ljubavi

Ljepota lica Tvoga znak je usmjerenja našega.

3. Iskustvo kranjeg zadovoljstva i njegovo direktno usvajanje

Čovjekovo znanje o biću u nekim slučajevima ostvaruje se posredstvom pojma, tj. ograničeno je samo na poznavanje njegovog imena ili je čuo za lijepu ili ružnu osobinu njegovu. Međutim, u nekim drugim slučajevima spoznaja čovjeka ostvaruje se posredstvom samog prisustva te svari, što označavamo kao neposredno znanje ili istinska percepcija. Prirodno je da se učinci ova dva znanja veoma razlikuju. Pojmovno znanje o Bogu i Njegovim uzvišenim osobinama nije usporedivo sa neposrednim i prisutnim znanjem ljepote Njegova lica.

Slast kušanja direktno-prisutne percepcije svetog Haqqa čovjeku daruje sve uzvišene moralne vrline i otklanja od njega sve neljudske osobine i nečisti. Tek nakon toga čovjek dobiva svoju pravu vrijednost. Sama spoznaja vrlina uzrok je ljudskog čišćenja od svakog oblika nečistoće, a nepostojanje ove spoznaje povod je svakog zastranjenja i moralnog pokliznuća. Grijeh je posljedica njegovog nepoznavanja.

Marhum Hadže Nasiruddin Tusi, r.a., komentarišući neke od riječi Ibn Sine u zadnjem poglavlju knjige El-Išarat we el-tanbihat pod nazivom Položaji arifa (مقامات العارفين) iznosi zapažanja o ljubavi i njenim praktičnim učincima, čija je vrijednost od velikog značaja: “Ljubav duše jeste ona ljubav čiji je izvor i uzrok međusobna sličnost po biti između zaljubljenika i voljenog. Glavnina napora zaljubljenika usmjerena je ka posmatranju i djelovanju u skladu sa vrlinama i naravi voljenog, jer su to učinci proizašli iz duše voljenog... Ova ljubav dušu čini blagom, u njoj potiče čežnju, radost, samilost koja zaljubljenika sprječava od zanimanja za grijehe.”[4]

Ono što je važno istaknuti iz govora marhuma Hadže Nasiriddin Tusija jeste njegovo zapažanje da je ljubav uzrok jednog oblika spoznaje i da između zaljubljenika i voljenog postoji jedan oblik istovjetnosti. Ista ova spoznaja čini da on zavoli sebe i da osjeća odvratnost te da izbjegava svako djelo i čin koji ide na njegovu štetu.

Zbog ovoga vidimo koliko samo islam pridaje važnost spoznaji duše i to uzima za osnovu svake vrline i spoznaje Uzvišenog Boga. Ako čovjek poznaje vrijednost stvari on je na oprezu da ta stvar ne padne u ruke neprijatelja. Drugim riječima, između spoznaje vrijednosti jedne stvari i njenog očuvanja postoji ekvivalentan odnos. Što znači, koliko god da je vrijednost nečega veća tako i pažnja i oprez spram njega raste, i obrnuto. Čovjekova duša nije izuzeta iz ovoga pravila. U mjeri u kojoj budemo upoznati sa vrijednošću duše, toliko ćemo činiti napor da je ne uprljamo, i obrnuto, koliko budemo manje poznavali vrijednost duše, toliko ćemo joj pridavati manje značaja.

Da bismo razumjeli nastavak govora Ibn Sine o obavještenosti prijatelja Božijih o skrivenom potrebno je ukazati na podjelu poretka stvaranja i cijele kreacije. Dokazali smo da se cijela kreacija dijeli na tri dijela, i to:

1. Svijet nadmaterijalnog (عالم تجرّد) ili Svijet razuma (عالم عقل);

2. Svijet oblika, Imaginalni svijet (عالم مثال) ili Međusvijet, tj. Berzah;

3. Svijet materije i Svijet prirode.

Ovi svijetovi jesu u prožimajućem odnosu, tj. jedan se nastavlja na drugi ili bolje rečeno jedan obuvata drugoga. Svijet materije, šta god da ima, samo je odraz Svijeta oblika. Tako je i Svijet oblika ili Berzah odraz i sjena Svijeta nadmaterijalnog, tj. Svijeta tadžaroda. Drugim riječima rečeno, Svijet materije i prirode ima svoju unutrašnjost koja je Svijet oblika ili Berzah. Ovaj odnos sličan je primjeru odnosa govora i misli. Govor je samo ispoljavanje misli čovjeka. Slike u ogledalu je samo odraz predmeta kojeg odražava. Isti odnos vlada i između Berzaha i Svijeta razuma. Gore iznešeno potpuno je saglasno sa kur'anskim učenjima, irfanskim osvjedočenjem i dokazima utemeljenim na logičkom sistemu.

Od svakog bića koje postoji u Svijetu materije, savršenije postoji u Svijetu oblika. Sve ono što postoji u Svijetu oblika, savršenije od toga postoji u Svijetu tadžaroda. Shodno tome, čovjek koji ovlada Međusvijetom upoznat je sa svim tokovima i događajima Svijeta materije. Isti odnos vrijedi i između Svijeta oblika i Svijeta tadžaroda.

Važno je napomenuti da oblik i kvalitet postojanja i egzistiranja bića odgovara uvjetima i zahtjevima svakog od spomenutih svjetova. Ne mora značiti da će čovjek koji je poprimo oblik egzistencije u Svijetu materije sa savršenijim odlikama u Svijetu oblika biti ljepši, jači i pametniji ili u Svijetu tadžaroda još savršeniji. Ovakvo mišljenje nije potvrđeno niti ijednim razumnim dokazom, kur'anskim ajetom ili predajom. Zapravo, egzistencija svakog bića u Svijetu oblika i Svijetu tadžaroda odgovarat će zakonima odnosa među bićima tih svjetova.

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi spuštamo (u svijet materije) samo u određenoj mjeri. (Hidžr, 21)

Vladar Egipta usnio je sljedeći san: Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši, protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti? Ljudi od kojih je zatražio tumačenje izražavaju nemoć pred njegovim zahtjevom. Zbrkanih li snova! - rekoše oni - mi snove ne znamo tumačiti. Međutim hazreti Jusuf daje drugačiji odgovor: Sijaćete sedam godina uzastopno - reče - pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti, jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti.

Posmatrajući ovo kur'ansko kazivanje može se zapaziti da suša postoji i u Svijetu materije i u Svijetu oblika, međutim u svakom od ova dva svijeta na način svojstven tom svijetu.

Ako čovjek krene korakom razuma, ovlada jahalicom strasti, dušu zauzda uzdom samokontrole, otkrivaju mu se slike melekuta i on u ovom stanju ovaladava Svijetom materije bivajući obavješeten o svemu na njemu. Govoreći tako o čovjeku, Ibn Sina nije ničim pretjerivao već je drugim riječima kazao samo ono o čemu Kur'an poučava i razum potvrđuje. Hatif Isfahani u jednom stihu govori:

Svaku česticu koju srce rascijepi vidjet će u njemu sunce njegovo

Srce svake stvari jeste njegova istinska egzistencija i najplemeniti njegov dio, koji predstavlja izvor života i opstanka. Zato i jeste rečeno u filozofiji: Uzrok je potpuna definicija, tj. definijend posljedice, a posljedica je krnjava definicija uzroka ili, drugačije rečeno, manifestacija svoga uzroka.

Ako jednu kap srce rascjepi iz njega će poteći stotine bistrih mora[5]

Kada nestane individualiteta, nestaju same stvari i njene granice. Otkriva se unutarnje i iz svake kapi potiče stotine bezobalnih mora.

Ako nam je teško prihvatiti takvo šta, to je zbog naše slabosti ili zato što ne razumijevamo ništa osim svoga tijela i ovisnosti o materijalnom svijetu.

Čovjek koji dospije na ovu razinu duhovnog putovanja  milostiv je i sažaljiv prema stanovnicima ovoga svijeta. Njih vidi poput ljepote i ispoljavanja imena i osobina Uzvišenog. Ali ova stvorenja, koja svako za sebe predstavlja jednu od manifestacija Uzvišenog i koja Ga slave, ustvari su zapali u svijet materije i postali zarobljeni okovima svijeta prirode da ne mogu ni najmanji korak učiniti ka višim svjetovima. Zbog toga je posvećenik puta samilostan prema njima i ima želju da ih upozna sa svojim svijetom. Ali žalosti velike, mi smo sami sebe sakrili neznanjem i okupirali se nečim izvan nas!

On ovaj svijet vidi lijepim. Kako može biti ružno kada je ono djelo Najljepšega!? Koji sve stvara u najljepšem obliku.[6] Posvećenik puta ka Bogu koji je oživio razum, a umrtvio nefs, cio svijet vidi manifestacijom Biti Uzvišenog.

Najednom, kada Ti lik u ogledalo pehara pade,

Arif smjehom opčinjen u bezazlenu se pohotu dade.

Ljepota lica Tvog jednim što odsjajem po ogledalu pade,

Sve ove slike na ploolči iluzija ona odjednom dade.

Sve slike opčinjenosti i izvrnutu sliku kad prikaza,

Jedan je plam profila krčmara što se u peharu ukaza.[7]

Ako je Ovaj svijet slika Njegova lica, kako onda možemo reći da ono nije lijepo? Razuman čovjek sva bića posmatra kroz očitanje ljepote lica Njegova i jedini mu je cilj ljubav ka Njemu.

Duša mu je stalno okupirana mišlju o Bogu iz čega on crpi neopisivu radost i sreću. Sjećanje na Boga daje mu ushićenje spram kojeg on gaji pohlepu i požudu. On zna da sjećanje na Boga daruje mir i blagostanje duši. A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju![8] Jedino sjećanje na Boga srca čini mirnim, a duši daruje smiraj. Kajs ibn Mulavvah poznatiji kao Madžnun kaže:

Želim samo jednom Lejlu izdaleka da vidim ne bili se ugasila vatra ljubavi koja mi je obuzela cijelo tijelo.

Žene njenoga plemena mi rekoše: »Želiš da vidiš očima svojim Lejlu, a oči su ti zaokupljene čarima. Kako ćeš vidjeti Lejlu očima kojima posmatraš drugo mimo nje i suzama ih nisi očistio!? Ti uživaš u govoru sa Lejlom, a još uvijek ti u ušima odzvanjaju riječi o drugima.«

Zaljubljeni ne vidi ništa osim voljenog i ljubav. Ako ova ljubav postane duhovne prirode, kako to reče Hadže Nasiriddin, između zaljubljenika i voljenog uspostavlja se jedan oblik jedinstva i sličnosti. Upravo ova sličnost zaljubljenika vodi ka nestajanju u voljenom, tj. dovodi ga u stanje iščeznuća, odnosno fenaa.

U nastavku Ibn Sina osvrće se na ljudska djela i virdove koji su neophodni za putnika ka Uzvišenom. Namaz vidi kao najveće djelo, post kao najveću mirnoću, a najbolje dobročinstvo sadaku. Drugim riječima, kada Ibn Sina slijedeći Kur'an govori o imanu i dobrom djelu, uvijek navodi riječi 'zajedno sa sjećanjem na Boga', govoreći o zadaćama putnika ka Bogu. Njih sagledava iz dva ugla i to onoga koji se tiče misli i drugoga koji se tiče praktičnog djelovanja. Misaoni ili umni aspekt čovjeka prikazuje kao putovanje razumom ka nebeskom svijetu, a njegov praktični aspekt vidi u namazu, postu, sadaki, prikrivanju tajne. Namaz je u cjelini kretnja, razgovor i krajnja poniznost kroz sedždu na zemlju. Jedino post između svih ostalih oblika bogosluženja stalno podrazumjeva odricanje – ne jesti, ne piti, ne gledati, ne lagati itd. Upravo zbog toga najveća iskrenost manifestira se kroz post. Čovjek stalno može biti u stanju posta, a da niko drugi ne bude svijestan toga. Jedna od stvari kojoj Ibn Sina posvećuje mnogo pažnje jeste pitanje davanja sadake. U prepiskama sa Ebu Said Ebul-hajrom mnogo istrajava na pomoći siromasima. Ono što je zanimljivo iz tog dopisivanja jeste njegovo veliko zanimanje za davanje sadake potrebitima ili, kako kaže, 'upućeno onim siromasima spram kojih nemaš sklonost i zanimanja'. To znači, ako se sadaka dadne prijateljima, u njoj postoji velika vjerovatnoća neiskrenosti prema Bogu. Drugim riječima, postoji velika vjerovatnoća da su drugi poticaji, a ne Uzvišeni Bog, imali udjela u davanju sadake. U suprotnom, ako čovjek daje sadaku onome koga ne voli, pa i neprijatelju, onda može sa većom vjerovatnoćom ustvrditi da je u tome tražio samo Božije zadovoljstvo. Sakrivanje tajne predstavlja jedno od temeljnih načela putovanja ka Bogu i jednu od najvažnijih tajni Božije pomoći i uspjeha. Osim toga, ona je znak iskrenosti i istinoljubovisti u putovanju ka Bogu i ljubavi prema Njemu. Potvrde za to postoje u predajama i irfanskim stihovima.

Teškoća pokrivanja tajne ogleda se i u činjenici da posvećenik često biva u stanju da mora trpjeti uznemiravanja robova Božijih, a sa druge strane, zato što su oni manifestacije Gospodara, on ih voli i pomaže čime ujedno stječe i Božije zadovoljstvo.

U nastavku svoje oporuke Ibn Sina govori o jednoj od najvažnijih prepreka na putovanju ka Uzvišenome, a to je raspravljanje ljudi na uobičajen način koji ovim putem jedino sebe žele afirmirati i uzdignuti iznad drugih. Zbog toga Ibn Sina ovakav oblik rasprave definira kao najbesmisleniji napor. Sve dok čovjek bude posvećen onome šta je ko rekao i zarobljen besmislenim rasparvljanjem neće moći uvidjeti svoje mahane i slabosti niti će se u krajnjem moći očistiti od njih. Naravno, raspravljanje radi uspostavljanja Istine predstavlja najvrijednije naučne razgovore s čime se po vrijednosti ništa drugo ne može usporediti. Treba znati da se uvjeti naučne rasprave razlikuju od uobičajene pučke rasprave, o čemu je opsežno izneseno u islamskim predajama.

U nastavku se govori o jednom drugom zakonu koji čini temeljno načelo i mjerilo primanja djela, a to je iskrena namjera radi Allaha, dž.š. Međutim, da bi se ostvarila iskrena namjera postoji potreba za znanjem i spoznajom. Koliko god da je znanje i spoznaja velika, čovjek posjeduje veću snagu da učini djelo sa iskrenijom namjerom. Zato Ibn Sina i kaže da je najvrednija namjera ona koja je potekla sa izvora znanja.

Korijen svake vrline i dobra je mudrost. Mudrost predstavlja viđenje i razumijevanje zbilja onakvim kakve one jesu. Muhamed, s.a.v.a., u jednoj svojoj molitvi traži: “Moj Bože, pokaži mi stvari onakvim kakve jesu!” Zbog ispravnog razumijevanja mudrosti dovoljno je osvrnuti se na kur'anski pristup ovome pitanju gdje je ono označeno kao ‘blago neizmjerno'.

وَمَن يُؤْتَ الْحِكْمَةَ فَقَدْ أُوتِيَ خَيْرًا كَثِيرًا

A onaj kome je, mudrost darovana - darovan je blagom neizmjernim. (Bekare, 269)

Čovjek koji sa mudrošću stekne uvid u zbilju stvari, sve svoje akaidske, moralne i društvene poteškoće otklanja sa lahkoćom. Ako čovjek shvati i uzvjeruje da se sva bića dijele na ona koja su samoopstojeća po svojoj biti i ona koja to nisu, i da je samo Uzvišeni Onaj koji samoopstoji po sebi, a da sva ostala bića ovise o Njemu, kako u svom dolasku u postojanje tako i u svom daljnjem opstojanju, riješit će sve svoje poteškoće i nedoumice. Ako čovjek shvati da je nužno postojeći Milostiv, Sveznajući i Svemoćni, Biće Kojem nikakva slabost, mahana i manjkavost nema pristupa, Biće Koje ničim nije ograničeno, Onaj Koji se nalazi između srca čovjeka i njega samog, Koji stalno promatra čovjeka, šta god da želi to i biva, Koji stalno iščekuje molbe molilaca da im udovolji i otkloni njihove nedostake, onda je on (čovjek) zasigurno riješio sve svoje poteškoće. Zato Ibn Sina kaže da je korijen svake vrline i dobra mudrost.

Časni Kur'an u suri Isra' od dvadeset i trećeg do sedamdeset i osmog ajeta iznosi jedan niz zbilja u vezi sa vjerovanjem, moralom, filozofijom i društvom, da bi nakon toga u sedamdeset i devetom ajetu Allah, dž.š., rekao:

ذَلِكَ مِمَّا أَوْحَى إِلَيْكَ رَبُّكَ مِنَ الْحِكْمَةِ

To je mudrost koju ti Gospodar tvoj objavljuje. (Isra', 39)

Sve ono što je rečeno u navedenim ajetima predstavlja predmet mudrosti. Sagledavajući samo ove ajete shvaćamo da korijen svakoga dobra čini mudrost. Jedna od stvari o kojima govore ovi ajeti jeste ta zbilja da čovjek nikada ne treba poreći ili prihvatiti govor, moral ili postupak ako nema znanja o tome. Znanje je dakle uzeto za mjerilo prihvatanja ili odbacivanja. Ako bi čovjek samo ovo jedno pravilo primijenio u svom životu, mogli bismo se zapitati da li bi bio suočen sa problemima. Zasigurno da ne bi!

Na kraju oporuke Ibn Sina vraća se govoru sa samoga početka pisma, a to je da Uzvišeni Bog treba biti prva i posljedanja misao kojom čovjek treba da se bavi i da ovo praktično primijeni u životu. Čovjek bez jednobožačkog pogleda na svijet neće nigdje stići niti će steći bilo kakvo savršenstvo. Gubljenje prve i osnovne misli jednako je gubljenju i posljednje misli, jer Ka Njemu se diže lijepa riječ, a dobro djelo ga uzdiže.