Analiza materijalističkih stajališta o duši

Stavovi koji govore da je današnja nauka do te mjere uznapredovala da je za svaku pojavu i odliku tijela otkrila njene uzroke tako da nije ostala niti ijedna pojava za koju bi se moglo reći da je od nečega nematerijalnog po imenu duša, istiniti su i nema nikakve sumnje u to. Međutim, ova argumentacija nije dokaz da duša nije nematerijalna što dokazuje racionalan pristup. Poznato je da je doseg prirodnih nauka i njihov napredak ograničen na materiju i prirodu, što znači da može iznositi mišljenja samo u ovom okviru. Naprimjer, može analizirati materiju i otkrivati njene zakonitosti. Ali, ne može se baviti temama izvan materijalog i davati odgovore na pitanja kao što su da li išta postoji izvan okvira materije ili ne i ako postoji, koje karakteristike i zakonitosti ima. Prirodna nauka ne može ništa vidjeti izvan materije. bez obzira koliko uznapredovala, njen doseg ostaje ograničen na okvir materije.

Moguće je da se nakon gornjeg izlaganja nametne sljedeće pitanje: Ako je odgovor na tvrdnje prirodnjaka tako lahak, kako je moguće da su oni sebi dozvolili da iznose mišljenja o nečemu izvan okvira materije? Pogreška je bila u činjenici što su pretpostavili da znanstvenici koji dokazuju nematerijalnost duše, nisu imali naučne odgovore na neke pojave u životu pa ih tako nisu ni mogli opravdati naučnim zakonima. Zato su bili prisiljeni da te pojave i tragove pripišu nematerijalnom biću i time riješe sve svoje probleme. Ovakav pristup mogao je imati svoju upotrebu samo u danima dok nauka nije još više uznapredovala i nije mogla riješiti nepoznanice. Međutim, danas je nauka spoznala prirodne uzroke i sve njene učinke i osobine te zato ne treba posezati za mišljenjem o nematerijalnosti duše kako bi se otklonile ovakve poteškoće.

Ovdje je neophodno napomenuti da sljedbenici mišljenja nematerijalnosti duše nisu nikada svoje stajalište dokazivali na spomenuti način, tj., da su osobnosti bića dijelili na dvije skupine – one čiji je uzrok poznat i one čiji uzrok nije poznat, a potom prvu skupinu pripisivali tijelu, a drugu duši. Zapravo, oni su sve pojave prije svega pripisivali tijelu, s tim da su tijelo smatrali bliskim uzrokom bez posredstva, a dušu dalekim uzrokom sa posredstvom. Naravno, neke od pojava izravno su pripisivali duši koje se ne mogu dovesti u vezu sa tijelom, kao što je znanje čovjeka o sebi samom i stalno prisutno stanje svjesnosti o sebi, o čemu ima više govora u filozofiji.

Dokaz o nematerijalnosti duše i danas je isti i pored ogromnog napretka prirodnih nauka. Današnji filozofi i pored velikog uvida u razne nauke opet govore istim jezikom kada je riječ o duši. To znači da napredak prirodnih nauka nije donio teret filozofiji da bi ga tumačenjem o nematerijalnosti duše otklonila, niti mu je otklonio teret da bi se filozofija prošla ovih tema. Osnovna tema filozofije je biće, a zbiljsko biće je mnogo uzvišenije od materije. Tema prirodnih nauka jeste materija, a ona je samo djelić cjelokupnog poretka egzistencije. Znanstvenici, dakle, čija tema istraživanja obuhvata samo dio egzistencije nemaju pravo iznositi mišljenja o cjelokupnom poretku egzistencije, bilo da nešto potvrđuju ili negiraju.

Tumačenje da je centar nervnog sistema jedna cjelina koja zbog stalnog pristizanja percepcija velikom brzinom ne dozvoljava da zaboravimo na svijest o sebi, predstavalja neistiniti govor, kao što ni svjesnost koju mi imamo o svojoj duši ne odgovara njihovom tumačenju. Na prvi pogled može se uvidjeti da zastupnici ovakog mišljenja nisu napravili razliku između osvjedočenja duše sa jedne i pristizanja misli i osjetilnih percepcija sa druge strane.

Mi ne razumijemo kakva veza postoji između onoga što mi dokazujemo i onoga što materijalisti pobijaju kada je riječ o duši?! Kako može mnoštvo pristizanja misli, a zaista ono je i jest mnogobrojno, formirati jednu jedinstvenu cjelinu po imenu ‘ja’ ili ‘ti’. Zar ovo mnoštvo percepcija koje pristiže u nervni centar nije ništa drugo nego materijalne prirode? Ako su materija, što i jesu, u tom slučaju ne mogu biti nešto izvan sebe.

Također, postavlja se pitanje ako zbilja ‘ja’, koje smo stalno svjesni i koja je jedna i istovjetna sa mnoštvom pristižućih percepcija, zašto mi to mnoštvo ne vidimo? Zašto samo vidimo onu jednu jedinstvenu zbilju ‘ja’ i ne vidimo ništa drugo? Odakle potječe jedinstvo kojeg smo mi svjesni kao zbilje ‘ja’?

Oni ovu primjedbu riješavaju tako što jednost duše smatraju zbirnom (وحدت اجتماعي), a ne istinskom jednošću (وحدت حقيقي). Jasno je da ovakav odgovor ne prevazilazi šalu i ne predstavlja ozbiljan naučan pristup, jer ne postoji zbirna jedinost. Ono što postoji kod zbirne jednosti jeste njegovo mnoštvo, dok je njegova jednost ili osjetilna, poput jedna kuća, jedna linija i sl., ili je imaginalana, poput jedan narod, jedna vojska. Linija je zbir hiljade tačaka, kuća je sačinjena iz hiljade cigli, narod iz milion ljudi, vojska iz hiljade vojnika. Kod ovakvih pojava ne postoji istinska jednost.

Tvrdnja da naše osjetilo zbog brzine pristizanja percepcija ne može ispravno vidjeti zbilju i griješi, mnoštvo vidi kao jedinstvo, promjenjljivo kao postojano, a složeno kao prosto, također je pogrešan zaključak, jer je greška relativne prirode i ima smisla samo kada se upoređuje između nekoliko oblika i kao takva nije od prirode zbilje i duše. Greška, koliko god da bude netačna, ona ima zbilju za sebe. Istovremeno dok ogromna nebeska tijela vidimo malim, naučni dokazi nam kažu da su oni mnogo veći. Isti je slučaj i sa ostalim osjetilnim greškama, kada se uporedi ono što je u percepciji sa onim što je vani, razumijeva se greška. Međutim, ono što je u našem umu, bez da se upoređuje sa vanjskim, za sebe predstavlja zbilju i nije greška. Činjenica da vidimo ogromna nebeska tijela kao tačke nije greška, već je njeno nazivanje greškom greška.

Pitanje naše rasprave iste je prirode. Kada naša osjetila i moć percepcije mnoštvo, promjenjljivo i složeno, vide jednoćom, postojano i prosto, u percepciji se događa greška. Jer ako uporedimo sliku znanja moći percepcije sa onim što je vani, postaje jasno da oni ne odgovaraju jedno drugome, što znači da je nastala greška. Međutim, sama slika znanja u umu jedinstvena je, postojana i prosta, što nije nikakva greška.

Postavlja se pitanje da li je ova slika znanja nezaboravno ‘šta sam ja’, materijalna ili nematerijalna? Ako je je materijalna, zašto je jedinstvena i prosta? Kako jedna zbilja koja nema nikakvih materijalnih odlika nalazi mjesto u lobanji i nikada se ne zaboravlja?

Nakon svega rečenog može se izvesti sljedeći zaključak: Argument materijalista i znanstvenika prirodnih nauka, budući da je utemeljen na osjetilnom iskustvu i u okviru materije, ne dokazuje ništa više nego da nisu pronašli dušu, a ne nalaženje duše nije dokaz njenog ne postojanja, što je samo po sebi i filozofski i iskustveni dokaz. Oni su htjeli prividnom zamjenom ova dva dokaza potvrditi svoje stajalište, tj. da nenalaženje duše prikažu kao dokaz  nepostojanja duše.

Do sada izloženo predstavlja najvažnije dokaze i objašnjenja poricatelja nematerijalnosti duše. Sve ostale njihove tvrdnje utemeljuju se na ovim dokazima, ustvari, oni i nemaju šta više reći. S druge strane, predočene kritike i analize njihovih dokaza potpuno ih razoružavaju pod uvjetom da se sa pažnjom razumiju.