Mišljenja modernih psihologa

Moderni psiholozi iznjeli su posebna stajališta kada je riječ o nematerijalnosti duše o čemu će u nastavku biti govora.

1. Duša je po njima stanje jedinstvenosti koje se rađa iz uzajamnih utjecaja stanja duše. U pojašnjenju ove definicije oni kažu da čovjek posjeduje percepcije stečene posredstvom organa tijela, posjeduje volju, ljubav, sreću, mržnju, zavist i td. Između ovih stanja dešavaju se međusobni utjecaji i reakcije te ujedno, jedno kod drugoga, proizvodi stanje umjerenosti. Ovi međusobni utjecaji i oblikovanje umjerenosti rađaju stanje jedinstvenosti u čovjeku koje mi označavamo sa ja. Prema mišljenju psihologa duša nije ništa drugo do li međusobni utjecaj i reakcija.

Naša rasprava nema za cilj da oduzme pravo znanstvenicima na iznošenje teorija i naučnih postavki. Svaki znanstvenik ima pravo na teorije i hipoteze koje čine temelj njegovog naučnog zdanja. Ako na tim temeljima izgradi zidove znanja, temelji time postaju postojani, međutim, ako se zidovi sruše, ostaje mu da osmišljava nove temelje.

Naša rasprava vodi se oko jedne izvanjske i realne pojave za koju treba ustvrditi da li postoji ili ne, a ne da jedni pretpostave njeno postojanje, a drugi njeno nepostojanje. Naša rasprava filozofske je prirode, tj. njena tema jeste sama egzistencija. Raspravljamo o čovjeku, da li je on materijalno tijelo ili je nešto izvan materije. Prema tome, činjenica da mi iz međusobnih utjecaja psiholoških stanja čovjeku pretpostavimo pojavu za koju se tvrdi da je duša i potom to uzmemo za materijalno, potpuno izlazi izvan okvira naše teme rasprave.

Jedna druga skupina ljudi koji vjeruju u Boga i prihvataju proživljenje poriču nematerijalnost duše objašnjavajući to na sljedeći način: Zaključak koji se može izvesti iz nauka koje se bave životom čovjeka, kao što su fiziologija i anatomija, govori da karakteristike duše čovjeka ovise o zametcima i korijenima života, tj. osnovnim ćelijama u životu čovjeka i životinje, o čemu ovisi život čovjeka. Duša je jedna posebna odlika i učinak koji se nalazi u ovim ćelijama, s tim da one posjeduju brojne oblike duša. Naime, ona zbilja u čovjeku koju označavamo sa ja predstavlja zbir neograničenog broja duša koje se ujedinjuju u jednu jedinstvenu zbilju. Jasno je da ovi kvaliteti života i ove odlike duše nestaju sa umiranjem čovjeka, drugim riječima, sa umiranjem ovih ćelija, ni od čovjeka ne ostaje ništa.

U ovako prihvaćenom učenju nema značenja da nakon raspadanja tijela u njemu ostane nematerijalna duša. Ono što se može reći za ovakav pristup ovom problemu jeste da načela nauke o zamecima života sa dosadašnjom razinom razvijenosti nije dovoljna da odgovori na ozbiljna pitanja tajne čovjekovog života. Zato nam ne preostaje nego da kažemo da prirodni uzroci ne mogu proizvesti dušu i život, npr. da iz mrtve zemlje naprave živo biće ili da ishitreno pojavu života pripišemo drugom biću izvan prirode.

Jedni će reći da racionalni dokazi nematerijalnosti duše bez uporednog navođenja empirisko-naučih dokaza nemaju vrijednost. Današnja nauka temelji se na osjetilnom eksperimentu, a čisto racionalne dokaze ne prihvata.

Isti prigovori koji su upućeni argumentima materijalista vrijede i za argumente koje je ova skupina naučnika osmislila, osim što želimo postaviti nekoliko sljedećih pitanja: Ako principi i načela nauka do sada nisu mogla otkriti dušu i život, da li to znači da u budućnosti neće ni moći? Da li je napredak nauke zaustavljen? Da li ste sigurni da se ova zbilja nikada neće otkriti? Ako imate ovakve stavove, znajte da su oni u potpunoj suprotnosti sa naukom i njenim napretkom. Ako niste našega uvjerenja, zašto nešto što nema naučno utemeljenje prikazujete kao naučno? Nepronalazak nečega prikazuje se kao njegovo nepostojanje. Ovakav je posao i nenaučan i nemoralan.

Kao drugo, pripisivanje nekih prirodnih pojava materiji, a pripisivanje drugih pojava biću izvan prirode, tj. Uzvišenom Bogu, neizbježno poziva ka vjerovanju u dva načela ili izvora. Jedno je materijalno, a drugo je božanstveno. Ovakavo dualističko mišljenje ne prihvataju ni materijalisti ni sljedbenici Božijeg učenja, kao što ga i dokazi svete Jednoće poriču.

Kada je riječ o nematerijalnosti duše postoje i drugi prigovori koji se opširno razmatraju u filozofskim knjigama, ali ono što se može reći za njih ovdje kao osnovnu odliku jeste da su svi prigovori rezultat dovoljnog nerazumijevanja dokaza nadmaterijalnosti duše i nepostojanja istrajnosti u njihovom promišljanju.

Sažetak dokaza o nematerijalosti duše koje allame Tabatabai navodi:

1. Kod čovjeka je stalno prisutna percepcija duše, što znači da on nikada ne zaboravlja svoje ja, za razliku od dijelova svoga tijela, pa čak i samoga tijela. Prisutnost stalne percepcije i svjesnosti ja, i zaborav tijela sa druge strane, dokaz je različitosti između duše i tijela.

2. Ne potpadanje duše pod zakone materije; Tijelom i svim njegovim organima vladaju zakoni materije, za razliku od duše kojoj oni nisu prijemčivi, što je dokaz nematerijalnosti duše.

3. Postojanost i nepromjenjljivost prošlosti i sadašnjosti duše; Kada čovjek pogleda u svoju prošlost uviđa da se ono što naziva ja nije nimalo promijenilo u odnosu na sadašnjost, što kod materijalnih stvari nije nikako moguće.

4. Elementarna prostota duše za razliku od tijela; Ako se uporedi slika percepcije o duši i tijelu, uvidjet ćemo da je značenje ja prosto i ne može se podijeliti niti raščlaniti, za razliku od tijela kojim vladaju zakoni materije. Duša, dakle, nije isto što i tijelo.

5. Čista jedinstvenost duše. Svako uviđa i potpuno mu je jasno da je on jedna jedinstvena cjelina, nije neko drugi, nema dva dijela već je jedinstvena zbilja.

Iz zbira ovih dokaza ujedno je postala jasna i definicija duše preko njenih osobina. Duša čovjeka jeste jedinstvena supstanca, postojana i nepromjenjljiva, čije je zbilje čovjek stalno svijestan i nikada je ne zaboravlja.