Rezime dokaza postojanja duše

1. Dokaz jedinstvenosti

Duša ima različite moći i zadaće koje sve zajedno pripisuje jednoj stvari, tj. onome što nazivamo ja. Ja sam čuo. Ja sam vidio. Ja sam pješke hodao. U ovim i hiljade drugih radnji čovjek, pri njihovom pripisivanju, uzima u obzir samo jednu zbilju. To znači da u njegovom biću postoji jedna zbilja koja obuhvata sve ove moći i radnje, a koja se naziva duša.[1]

2. Samosvijest

Svaki čovjek, koji posjeduje zdrave percepcije, pa čak i prilikom njihove okupiranosti, bilo da je ta okupiranost spoljnje prirode, kao kod čovjeka u snu, ili unutarnje prirode, kao kod čovjeka u opijenom stanju, nije u zaboravu na sebe. Ovo je samo po sebi dokaz postojanja duše.[2]

3. Dokaz postojanosti

Tijelo je stalno u promjeni, bilo da se uvećava ili mu se nešto umanjuje. Također, ono je sinteza dijelova i organa koji su podložni promjeni. U fiziologiji je dokazano da u čovjeku nakon dvadeset godina nije ostalo ništa što je bilo u početku. Međutim, sam priznaje da mu je tokom ovog razdoblja bit ostala nepromijenjena. Ovo je dokaz da u čovjeku postoji zbilja mimo promjenjljivog tijela i njegovih organa. To ne može ništa drugo biti nego duša.

4. Dokaz prirode

Kada se analizira kretanje, ono nije izvan dva oblika:

a. Prinudno kretanje, tj. kretanje koje nije otpočeto sopstvenom voljom, već ono izvana mora biti potaknuto.

 b. Kretanje voljom, koje opet ima dva oblika: nekada je saglasno sa prirodom, kao što je padanje tijela prema dolje, a nekada nije saglasno sa stvari koja se kreće, kao što je hodanje čovjeka po zemlji jer tijelo iziskuje mirovanje, ili poput leta ptice u zraku. Svako kretanje, koje je u suprotnosti sa zahtjevima prirode, ne može biti pobuđeno nekim posebnim oblikom tijela ili samim tijelom. Zato njegov pokretač treba biti izvan tijela, a to nije ništa drugo nego duša. Duša je, dakle, izvor radnji koje se dešavaju voljom i koje nisu uvijek indentične.[3]

Osobine duše

Nakon što Ibn Sina dokazuje postojanje duše, pristupa pojašnjenju njenih osobina da bismo je mogli bolje spoznati.

1. Duša je supstanca.

Rečeno je da je duša primarno savršenstvo za prirodno tijelo. Međutim, između savršenstva neke stvari i njene supstance nikada ne postoji nužna sprega, jer su neka od savršenstava sama po sebi tema. Kada bismo rekli da je duša savršenstvo i slika nekoj stvari, ne bismo trebali misliti da je duša akcident, jer biti nešto nekoj stvari ujedno nužno ne znači da je to i njegov akcident.

U nastavku Ibn Sina kaže: Još uvijek nam nije jasno da li je duša supstanca ili ne. Ako smo rekli da je duša savršenstvo, to ne dokazuje da je duša supstanca niti da nije akcident.[4]

S druge strane, još uvijek nije dokazano da su neke duše nematerijalne i odvojone od materije. Naravno, u skladu sa načelima filozofa naše orijentacije ne postoji nematerijalan, tj. netjelesan akcident, a netjelesnost i nematerijalnost istovjetni su supstanci. Zato možemo reći da je duša supstanca.[5]

Analiza i kritika gore rečenog

Ibn Sina sigurno uzima u obzir činjenicu da dokaz utemeljen na mišljenju da ne postoji netjelesni akcident te da je duša nematerijalna i netjelesna, nema dovoljnu težinu i ne dokazuje da su sve duše – i životinjske i vegetativne – supstanca. Zapravo, ovaj argument jedino obuhvata čovjekovu dušu, jer nije dokazano da je životinjska i vegetativna duša netjelesna i nematerijalna. Budući da takvo šta nije dokazano, ono ne može biti mala premisa velike premise argumenta — svaka netjelesnost i nematerijalnost jeste supstanca. Ako ne može biti mala premisa argumenta, ni sami dokaz se ne može odnositi na to. Na istoj osnovi Ibn Sina, da bi dokazao supstancijalnost duše uopće, navodi drugi argument.[6]

Tokom prijašnjih rasprava dokazali smo da uzrok nekih tijela nije od njihove prirode tjelesnosti. Ovaj uzrok izvor je pojave različitih dijela i aktivnosti u ovim tijelima. Ovaj aspekt je konzistentni i aktuelni dio ovih tijela, što znači da se njihova vrsta upotpunjava posredstvom njega i postaje izvor aktivnosti, kao što je razumnost za čovjeka. Drugi dio tijela je materijalni i njegov je aspekt mogućnosti i priroda. Potrebno je da se priroda i karakter, koji predstavljau materiju blisku egzistenciji duše, 'uosobe' da bi se duša vezala za njega. Uzrok i činilac uosobljavanja nije ništa drugo nego duša. Duša je, dakle, ta koja prirodu i blisku materiju dovodi u aktuelnost. Što se tiče akcidenta on se tek nakon ovoga javlja kod subjekta materije i time postaje potpun. Sada postaje jasno da se akcident javlja tek nakon subjekta materije. Međutim, budući da je duša konzistentni dio subjekta materije, ona je sa njime. Sve dok bude duše i materija će biti u aktuelnom stanju, a ako nestane duše s njome i vrsta nestaje ili ta materija poprima neki drugi oblik. Prema tome, odnos duše prema vrsti nije jednak odnosu akcidenta prema subjektu materije.

Ovim govorom dokazana je supstancijalnost duše i za životinjsku i za vegetativnu dušu. Dokazano je također da duša nema kakvoću ili kvantitativnost akcidenta da bi naknadno bila povezana sa tijelom. Duša je, zapravo, supstanca ali ne u predmetu koji je neovistan od nje, i koja tijelu podaruje poseban individualitet i veže se za njega.

 Da bismo bolje razumjeli riječi Ibn Sine, trebali bismo ih razložiti na sljedeći način:

a. Kod nekih tijela postoje uzroci koji su izvor različitih aktivnosti.

b. Ovaj izvor činilac je pojave različitih aktivnosti i radnji koje nisu iste prirode tjelesnosti kao što je samo to tijelo.

c. Ta tijela posjeduju i drugi dio koji predstavlja njihov aspekt potencijalnosti koji se terminološki označava kao narav ili priroda. Priroda je materijalna referenca duše i treba se uosobiti da bi se duša vezala za njega, a činilac uosobljavanja je duša.

d. Duša je ta koja prirodu i referentnu materiju dovodi u aktuelnost i daruje joj individualitet.

2. Duša je stvorena

Iz gornjeg izlaganja postalo je jasno da je uzrok formiranja i pojave duše pripremljenost i podesnost bliske materije. To znači da uvijek kada priroda dostigne umjerenost između četiri kakvoće i postane pripravna i spremna, Svedarovatelj podaruje dušu toj prirodi.

Uvjet primanja duše jeste spremnost i pogodnost bliske materije i prirode. S druge strane, samoj pojavi prirode prethodilo je njeno nepostojanje, što znači da je stvoreno u vremenu. U nastavku Ibn Sina pojašnjava značenje stvaranja u vremenu i darovanje duše prirodi.

Ako se govori o ovom pitanju onda ne treba pogrešno pretpostaviti da je duša biće neovisno i odijeljenjo od prirodnog tijela te da je postojala i nakon nastanka prirode povezala se sa njime. Ovakvo mišljenje zastupao je Platon. Duša je, zapravo, stvorena uporedo sa stvaranjem tijela. Duša, istovremeno dok se veže za pripravnu prirodu, nije izolirano i odijeljenjo, niti je neovisno i bespočetno biće.[7]

Ovdje se postavlja pitanje šta je uzrok posebno određene duše za određeno tijelo? Šta je uzrok da se duša veže za određeno tijelo, a ne za neko drugo?

Ibn Sina na ovo pitanje daje priličito opsežan odgovor i kaže: “Ove univerzalne duše, posredstvom stanja i akcidenata, koje nisu od biti duše, poprimaju individualnost i uobličuju se kao jedna jedinka svoje vrste u spoljnjem svijetu. Ovi akcidenti, ako bi bili od biti duše, nužno bi trebali biti prisutni kod svih jedinki. U tom slučaju ne bi postojala jedinka ili individualitet jedinke. Upravo zbog toga ovi akcidenti se prisjedinjuju sa jedinkama u vremenskom okviru. Tako ove duše nisu bespočetne, već su došle u postojanje u okviru vremena. Dolazak u postojanje ovih duša istovremeno se dešava sa stvaranjem tijela i njihovom prispajanju za njega. Naravno, tijelo na osnovu niza uvjeta i specifičnih zahtjeva postaje dostojno ove duše i preuzima ga od Prvotnog Uzroka. No, uvjeti i zahtjevi primanja duše nama su nepoznati.”[8]

U svom govoru Ibn Sina je pojasnio nekoliko stvari:

a. Individualnost i spoljnjo uobličenje svake jedike ostvaruje se posredstvom niza akcidenata i posebnih potrebitosti. Pojavom i prisjedinjenjem ovih akcidenata ono postaje jedinka neke vrste.

b. Ovi akcidenti ne pripadaju općim esencijalnim dijelovima duše, jer bi u tom slučaju trebali biti prisutni kod svih jedinki, a njihovo prisustvo kod svih jedinki nema smisla jer ti akcidenti trebaju biti u jednoj jedinki da bi je izveli iz općeg oblika i nejasnosti. Naprimjer, intelekt je izdvojio čovjeka iz njegovog roda, tj. životinje, i podario mu vanjsko uobličenje. U drugom slučaju imamo lične osobine nekog čovjeka koje su njega izdvojile iz svoje vrste i podarile mu obličje jedinke poput boje, visine,težine i td.

c. Ovi prisjedinjeni akcidenti, koji se nalaze u okviru vremena, budući da slijede posebne uvjete i uzroke, za neke su se vezali a za druge nisu, kao što su boja, visina, težina, poseban oblik i sl. Budući da se ovi akcidenti prisjedinjuju sa čovjekom pod posebnim uvjetima, a ovi uvjeti nisu postojali na drugim mjestima, prirodno je da i ovih akcidenta nema na tim mjestima. Upravo zbog toga Ibn Sina dušu smatra stvorenom u vremenu, oprečno Platonu koji smatra da je duša vremenski bespočetna.

d. Dolazak u postojanje duše istovremen je sa stvaranjem tijela i njegovim stjecanjem pripravnosti za primanje duše. Takvo šta predstavlja isto ono pitanje kavim ga Mulla Sadra, r.h., tumači — tjelesnost stvaranja, a duhovno opstojanje.[9] To znači da uvjeti i zahtjevi tijela prouzrokuju da mu se duša pridoda. Potpuno slično plodu drveta koji je rezultat materijalnih uvjeta i zahtjeva drveta. Kada se svi uvjeti ispune formira se plod, ali nakon što se formira i razvije, nema više potrebu za drvetom. Tijelo čovjeka isto tako na osnovu niza materijalnih uvjeta i prirodnih zahtjeva postaje dostojno primanja jednog drugog bića i novog razvijanja. Sa ostvarenjem odgovarajućih uvjeta, Izvor Svemilosti vodi ga ka višoj razini savršenosti i daje mu na raspolaganje njemu dostojnu savršenost.

Može se reći da je, prema mišljenju Ibn Sine, izvor individualiteta određene duše u određenom tijelu, posebna stanja i akcidenti, specifičan oblik, posebna moć, posebni uvjeti i povezanosti koji postoje sa dušom i koji uzrokuju privlačenje i odbijanje duše i tijela. Tako, ako bi se uvjeti razlikovali, ili ova duša i tijelo uopće ne bi imali vanjsko uobličenje, ili ako bi imali, a bili sa nekim drugim tijelom i dušom, bili bi nešto drugo nego što su sada.

Jedinstvo duše

Jedno od pitanja kojem Ibn Sina posvećuje posebnu pažnju jeste jedinstvo duše. To znači da sve postojeće moći predstavljaju samo jedno od očitanja duše, a ne da je svaka moć rezultat posebne duše. “Ova supstanca i zbilja u tebi jedinstvena je, zapravo, ako pažljivo i precizno pogledaš ti nisi ništa drugo do li ta supstanca.”[10]

Hadže Nasiriddin Tusi u komentaru ove rečenice kaže: Namjera Šejha je da kaže da ona supstanca koju smo mi dokazali, a posjeduje i kretanje i percepciju i memoriju, predstavlja jedinstvenu istinsku zbilju koja se naziva duša. Dakle, zbilja u čovjeku koja je izvor kretanja sa voljom to je upravo ona zbilja koja i percipira. Svaki čovjek sa potpunom sigurnošću zna da je on taj koji se svojom voljom kreće. Ja sam taj koji posredsvom moći razuma percipiram. Ova priroda će postojati sve dok ja budem postojao.

Prema tome, jedinstvo duše je logički demonstrativno dokazano, kao što je i iskustveno potvrđeno.

Pri dokazivanju jedinstva duše Ibn Sina se prvo osvrće na činjenicu da čovjek ima različite i brojne radnje, kao što je mržnja, srdžba, strast, misao, itd. Na osnovu neporecivog zakona kauzaliteta svaka od ovih radnji posljedica je zasebne moći. Naprimjer, srdžba ne proizlazi iz zadovoljstava. I obrnuto, kada se čovjek naljuti, njegova strast se ne pobuđuje. Moć percepcije nije pod utjecajem moći srdžbe i strasti. Sada nam je postalo jasno da svaka radnja ima sebi svojstven uzrok i moć. A svaka čovjekova moć rezultira posebnom radnjom koja je u suglasju sa njom.[11]

U nastavku Šejh kaže da sve ove brojne i različite moći sa svojim specifičnim radnjama imaju potrebu za bićem koje će ih objediniti i između njih uspostaviti jedinstvo. Sami smo svjedoci da se neke od ovih moći ponekad koriste drugim moćima ili im stoje na putu. Naprimjer, posmatranje lijepog lica pobuđuje strast, a velik strah je smiruje. Potpuno je jasno da reakcija strasti nije zbog nečeg materijalnog i njegove osjetilne prirode, a sa druge strane, ne može se reći da je moć strasti i moć percepcije jedna moć. Neizbježno moramo zaključiti da su strast, percepcija, strah, itd., različite moći jedne stvari. Ta jedinstvena stvar koja objedinjuje sve ove moći upravo je ono što nazivamo dušom.[12]

Zašto je problem ako pretpostavimo da je ta jedinstvena stvar neko tijelo ili neko postojeće biće u tijelu?

U odgovoru na ovo pitanje Ibn Sina kaže da je takvo šta nemoguće, jer neko tijelo, ako se posmatra smo sa stanovišta tijela, nužno ne mora objedinjavati sve moći, jer bi u suprotnom, svako tijelo moralo imati tu karakteristiku. Zapravo, tijelo zbog drugog uzroka može objedinjavati sve ove moći, a to je tijelesno savršenstvo, što mi nazivamo dušom. Dodamo li tome još da smo mi na isti način svjesni svoga jastva i pored činjenice da nam se može desiti da budemo lišeni nekih dijelova tijela, možemo zaključiti da jedina[13]supstanca, koja objedinjuje sve ljudske radnje i moći te im podaruje jedinstvo jeste duša.

Mulla Sadra pojašnjavajući misao: Duša je u svom jedinstvu svih moći.[14] — kaže sljedeće: Duša u svojoj jedinstvenosti posjeduje različite aspekte. Egzistencija duše otpočinje od najnižih razina i doseže do razine razuma (عاقل) i inteligibije (معقول)[15]. Duša je posvećena supstanca od roda Nebeskoga svijeta (Melekuta). Duša je objedinjujuće jedinstvo koja je odraz i sjenka Božijeg jedinstva. Duša čovjeka je po svojoj biti moć razuma koja obuhvata životinjsku moć sa svim njenim razinama počevši od moći osjetila pa do moći imaginacije, također obuhvata i moć prirode kretanja, kao i vegetativnu moć sa svim njenim razinama od ishrana do reprodukcije. Upravo zbog toga, spoznaja biti i djela duše predstavlja ključ spoznaje Božije biti i djela. Čovjek koji spozna da je duša supstanca intelekta, imaginalnog, imaginacije, osjetilnog, kretanja, mirisanja, razvijanja, rasta, može doći do stepena da u cijeloj egzisenciji ne vidi nikoga ko utječe na stvari i upravlja njima osim Gospodara.[16]

Mulla Sadra je kroz ovaj govor ukazao na nekoliko činjenica:

a. Jedinstvo u samom mnoštvu

Istovremeno dok je duša jedna jedinstvena, prosta i nematerijalna zbilja posjeduje različite položaje i brojne moći. Drugim riječima, svaka od ovih moći i položaja jesu očitanje i manifestacija duše. Ova očitanja i manifestacije nisu neovisna bića od duše, što znači da duša istovremeno dok je jedinstvena posjeduje mnoštvo.

b. Razine usavršavanja

Duša je biće i zbilja koja je stvorena od nižih oblika materije. Njeno stvaranje rezultat je usavršavajućeg kretanja materije, s tim da se duša ne zaustavlja na ovoj razini već nastavlja svoje kretanje. Ona doseže do razine razuma i inteligibije i postaje neovisna o materiji. Šta više, stječe moć da sama stvara materijalne stvari i ostvaruje svaki oblik vladanja materijom.

c. Razum je bit duše

Duša je o po svojoj biti razum. To znači da njoj percipiranje i promišljanje nije nametnutno izvana. Zapravo, to je sama njena bit. Ibn Sina to obrazlaže na sljedeći način: Allah nije učinio kajsiju kajsijom već ju je takvu stvorio.[17] Biti kajsija za ovo biće nije ništa drugo nego biti ono što jeste po biti. Po pitanju duše Mulla Sadra želi isto reći da je zbilja duše zbilja koja sama percipira, ona je sami razum.

d. Spoznaja duše jeste ključ za spoznaju Gospodara

Upravo zbog svojstava duše da sa jedne strane posjeduje mnoštvo u svom jedinstvu, sa druge da objedinjuje i obuhvata sve svoje moći i radnje i sa treće, da je sama njena bit razum, spoznaja duše predstavlja ključ spoznaje Gospodara, kao što je i rekao Božiji Poslanik, s.a.v.a.: “Ko spozna svoju dušu zasigurno je spoznao svoga Gospodara.”