Tri vrste bića u kreaciji

Iz dosadašnje rasprave postalo je jasno da osim Prvotnog izvora postoje tri vrste u svijetu egzistencije, i to: um, duša i tijelo.

Um je čisto nematerijalno biće, što znači da u svom djelovaju nema potrebe za materijalnim sredstvima.

Duša ili nefs, podrazumijevajući i nebeske i zemaljske duše, predstavlja posredni nastavak izljevanja milosti od uma ka svemu drugom. Ibn Sina smatra da su ova dva bića pravječni –,vremenski, a ne po biti svojoj.

Tijelo je najniži oblik bića i nije pravječno kao prethodna dva, već je stvoren u vremenu. Prema stajalištu Ibn Sine tijelo je sačinjeno iz četiri dijela: oblika, materije, prirode i akcidenta.

1. Oblik je aspekt aktuelizacije tijela i konzistent po kojem postoji, jer bez oblika u osnovi tijelo ne bi bilo tijelo.

2. Materija je dio potencijalnosti za tijelo, tj. materija je ona koja prima tijelo.

3. Priroda je ona zbilja po kojoj je kretanje, mirovanje i promjena posljedica njegovog bića, drugim riječima priroda je izvor ovih aktivnosti koji se javljaju u tijelu. Naravno, kod elementarno prostih tijela priroda nije ništa drugo do sami oblik, s tim da se iz jednog ugla gledano za njega kaže oblik, a iz drugog priroda. Kao što je to slučaj sa materijom i oblikom, na koje se iz jednog ugla gleda kao na oblik i materiju, a iz drugog aspekta kao rod i vrsnu razliku. Međutim, kod složenih tijela priroda je dio oblika i nije istovjetna obliku.

4. Akcident se javlja kod tijela nakon[1] što materija, koja je samo čisti potencijal tijela, zajedno sa oblikom tijela poprimi aktualitet i vrsta se upotpuni.[2]

Podjela tijela

Tijelo se u prvoj podjeli grana na dva oblika: prosto i složeno. Prosto tijelo jeste ono čiji su dijelovi slični i pripadaju jednoj prirodi, dočim kod složenog tijela njeni dijelovi nisu slični i imaju različite prirode.[3]

Prosto tijelo ima dva oblika i to nebesko tijelo i elementarno tijelo. Odlike elementarnog tijela su sljedeće:

1. Ima osobinu stvaranja i razaranja, a dokaz za to temelji se na činjenici da imaju zajedničku materiju i zbog toga imaju i različite oblike.

2. Imaju različite oblike, a različitost oblika kod elementarnih tijela slijedi različitost snaga duše nebeskog svoda.

3. Njihovo je kretanje pravolinijsko zbog čega su ograničeni u smjerovima, za razliku od nebeskih tijela koja se kreću u krugu zbog čega nisu ograničeni u smjerovima.

4. Njihovo kretanje se osjeća (može vidjeti). Dokaz za to je činjenica da kretanje oslikava vrijeme, a vrijeme označava veličinu ili dužinu kretanja. Budući da možemo vidjeti kretanje, također osjećamo i vrijeme (prolazak vremena).[4]

5. Posjeduju sklonost i prirodu. Neka bića imaju jednu sklonost i prirodu, kao što je mješina puna vazduha koja se drži ispod vode. Njena priroda stalno teži da ispliva na površinu vode. Ako se samo na trenutak pusti, ona će i isplivati. Zbog toga je rečeno da se Svijet elemenata zbog različitih privlačnih i odbojnih sila nalazi u središnjem dijelu nebeskih svodova.[5]

Rečeno je da najniže elemente koji se nalaze pod okriljem devetog neba, tj. mjesečevog neba, isto tako i proste zemaljske elemente čine četvero: zemlja, voda, vazduh i vatra. Početak uzdižućeg luka otpočinje iz ‘stvorenog prostog svijeta supstrata’ i ova četiri elementa, koja imaju osobinu stvaranja i razaranja, dolaze u postojanje posredstvom nebeskih svodova.

Prirodnjaci staroga svijeta vjerovali su da ova četiri elemenata imaju četiri kakvoće i četiri prirode. Također, govorili su da u svakom elementu postoje dvije kakvoće, a različitost u kakvoćama javljala se zbog njihove različite udaljenosti od nebeskog svoda. Bili su uvjerejna da je zemlja hladna i suha, voda hladna i mokra, zrak vruć i vlažan, vatra vruća i suha. Na istoj osnovi kada bi ove četiri kakvoće, vlažnost, suhoća, vrućina i hladnoća, činile spojeve, formirala bi se prosta tijela. Također, vjerovali su da njihovim spajanjem ne bi nestajali oblici elemenata, već bi se samo dešavale određene akcije i reakcije, utjecaj i uplivi jednih na druge. Drugim riječima, samo bi se dešavala promjena stanja, a iz ovih izmijena formirao bi se temperament ili narav.

Objašnjavajući temperament ili narav (مزاج) Ibn Sina kaže: “Temperament je kakvoća nastala iz međusobnih reakcija suprostavljenih kakvoća u tijelu”[6] Kod pojave naravi oblici elemenata ne nestaju, već se iz međusonbe reakcije javlja nova kakvoća koja se naziva narav. U tom pogledu Ibn Sina je rekao: “Ako bi oblici nestali i bili odstranjeni to bi se moglo nazvati destrukcijom, međutim ako jedan oblik nadvlada drugi, to je onda transformacija.”[7]

Narav se dijeli na skladnu i neuravnoteženu. Skladna narav ne postoji u spoljnjem svijetu, jer to podrazumijeva da nijedan od elemenata ne podčinjava drugi, i u tom slučaju nijedan elemenat ne bi imao prirodno ograničenje, a znamo da svako tijelo, i prosto i složeno, ima ograničenje i zauzima određeni prostor. Ako tijelo ne bi imalo ograničenje i ne bi zauzimalo prostor, to bi značilo da se ono ne kreće, niti miruje, a tijelo bez kretanja i mirovanja nema svoje vanjsko uobličenje. Prema tome, sve naravi su neuravnotežene, tj. jedno od elemenata je nadvladalo i potčinilo sebi ostale elemente.

Sada, ako neuravnotežena narav bude usmjerena ka skladu, ona se prisjedinjuje sa vegetativnom dušom. Dakle, u zbilji, duša ili nefs u vezi je sa naravima koje se kreću ka skladu. Ibn Sina kaže: “Iz ovih elemenata oblikuju se druga bića posredstvom snage nebeskoga svoda i koliko god spoj elemenata bude bliži skladu, s njim se veže suptilnije biće koje se zove duša ili nefs, od kojih je vegetativa prva u tom nizu.”[8]

Ovim riječima Ibn Sina otkriva nam dvije veoma važne stvari u vezi sa stvaranjem koje pojašnjavaju mnoge zbilje i zakone Ovoga svijeta, što je potvrđeno i kur'anskim ajetima i logičkom argumentacijom i iskustvom života. Te dvije stvari jesu kapacitet ili prijemljivost bića i emanacija sa izvora Svemilosrdnog.

To znači da nijedno biće, pa čak i na razini vegetativnog, ako se ne bude nalazilo na svom specifičnom putu i ne bude spremno i prijemčivo, neće ostvariti nikakav oblik savršenosti. Kada ono bude spremno i stekne uvjete uzdizanja sa jedne razine na višu, emanacija Svemilosrdnog je sigurna. Dakle, za ostvarenje svakog oblika savršenstva i kretnje, ova dva uvjeta su obavezna. Jedno od strane primaoca koji treba obezbijediti dostojnost primanja emanecije i drugo od strane darovaoca koji treba emanirati.

Kada je vegetativnom biću neophodno zarad njegovog usavršavanja da dosegne razinu aktuelnosti, i unutarnje i po biti, jer je u suprotnom nemoguća emanacija od strane Uzvišenog Gospodara, u tom slučaju veoma je jasna zadaća i obaveza čovjeka koji posjeduje razum i slobodu izbora, a to je da sve dok ne bude dosegao razinu spremnosti prihvatanja savršenstva, neće moći ostvariti savršenstvo. O istom govori i Kur'an kada kaže:

 ذَلِكَ بِأَنَّ اللّهَ لَمْ يَكُ مُغَيِّرًا نِّعْمَةً أَنْعَمَهَا عَلَى قَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنفُسِهِمْ وَأَنَّ اللّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

To je zato što Allah neće lišiti blagodati narod kome ga je podario - sve dok se on sam ne promjeni, - a Allah sve čuje i sve zna. (Anfal, 53)

Sve kretnje usavršavanja trebaju poteći iznutra i dok ona ne otpočnu ne postoji mogućnost promjene blagodati. U ovom pravilu nema razlike da li se radi o pozitivnoj ili negativnoj promjeni. Tako i Kur'an o ovom pitanju iznosi jedno opće pravilo:

إِنْ أَحْسَنتُمْ أَحْسَنتُمْ لِأَنفُسِكُمْ وَإِنْ أَسَأْتُمْ فَلَهَا

Sve što činite - činite sebi, dobro i zlo. (Isra', 7) Da bi u sljedećem ajetu zaključio:

عَسَى رَبُّكُمْ أَن يَرْحَمَكُمْ وَإِنْ عُدتُّمْ عُدْنَا

Ako vi ponovo započnete, započet ćemo i Mi. (Isra', 8)

Ovo je zakon stvaranja, a kada se ono odnosi na čovjeka zasigurno isto vrijedi i za vegetaciju i životinje, a i za društva. Tako, usavršavanje i propadanje zajednice u potpunoj je ovisnosti o unutarnjoj kretnji i djelima. Ako se ono nalazilo na putu Istine i njen trud i kretnja bude ispravno, zasigurno će se uzdizati i usavršavati. Također, ako izađe iz okvira Istine, zasigurno će otići u dekadenciju i propadanje. Takvoj zajednici nema spasa osim ako se ponovo ne vrati na put Istine.

Ovdje je potrebno naglasiti da prihvatanje islamskih učenja bez njihove praktične primjene ne donose nikakve koristi. Mišljenje da će nas Allah, dž.š., pomoći samo zato što smo u skupini sljedbenika Istine nije ništa više nego jedna besmislena iluzija i u suprotnosti je sa zakonima kreacije, Božijeg sunneta i islamskih zapovijedi. Časni Kur'an o pobjedi muslimana nad nevjernicima kaže sljedeće:

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ حَرِّضِ الْمُؤْمِنِينَ عَلَى الْقِتَالِ إِن يَكُن مِّنكُمْ عِشْرُونَ صَابِرُونَ يَغْلِبُواْ مِئَتَيْنِ وَإِن يَكُن مِّنكُم مِّئَةٌ يَغْلِبُواْ أَلْفًا مِّنَ الَّذِينَ كَفَرُواْ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَفْقَهُونَ الآنَ خَفَّفَ اللّهُ عَنكُمْ وَعَلِمَ أَنَّ فِيكُمْ ضَعْفًا فَإِن يَكُن مِّنكُم مِّئَةٌ صَابِرَةٌ يَغْلِبُواْ مِئَتَيْنِ وَإِن يَكُن مِّنكُمْ أَلْفٌ يَغْلِبُواْ أَلْفَيْنِ بِإِذْنِ اللّهِ وَاللّهُ مَعَ الصَّابِرِينَ

O vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadesetak izdržljivih, pobijedićete dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijedićete hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju. Sada vam Allah daje olakšicu; On zna da ste izmoreni: ako vas bude stotina izdržljivih, pobijedićete dvije stotine; ako vas bude hiljada, pobijedićete, Allahovom voljom, dvije hiljade. A Allah je uz one koji su izdržljivi. (Anfal, 65-66)

Zanimljivo je kur'ansko kazivanje o izdržljivim vjernicima gdje se kaže da je njihova snaga takva da mogu pobijediti desetorostruko brojnijeg neprijatelja. To nije slučaj kada se pojavi slabost među njima, o čemu govori drugi ajet kada je njihova snaga ograničena na pobjedu dvostruko brojnijeg neprijatelja. Naravno, slabost o kojoj se govori može biti bilo kojeg oblika: politička, ekonomska, tehnološka, naučna, industrijska, kulturna, moralna itd. Zato Kur'an kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تَنصُرُوا اللَّهَ يَنصُرْكُمْ وَيُثَبِّتْ أَقْدَامَكُمْ

O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti. (Muhamed, 7)

Dakle, Božija pomoć je uvjetovana našim slijeđenjem i primjenom Božijih zakona i islamskih učenja.