Dokazi postojanja duše

Dalje se Ibn Sina ne bavi definisanjem duše i njenom podjelom. Naravno, treba znati da, kada je riječ o zbilji duše postoje različiti pristupi i tumačenja, kojih zasigurno ne manjka.[1] Irfanski pogled Ibn Sine dušu vidi poput ptice koja je izgubila svoje gnijezdo i našla se zatečenom u Ovom svijetu tame zaboravivši na svoje osnovno prebivalište.

U prilog postojanja duše Ibn Sina navodi više dokaza. Neki od tih dokaza općeniti su i odnose se na sve zemaljske duše, a neki su posebni i tiču se samo duše obdarene razumom. Opet, neki od ovih dokaza istinski su argumenti, dok drugi imaju samo za cilj da podsjete i opomenu čovjeka o duši. U nastavku osvrnut ćemo se na jedan od njegovih dokaza o postojanju duše kojeg je on zapisao u Kitabun-nefs:

“Svjedoci smo da tijela imaju osjetila i kretanje svojom voljom, šta više, svjedočimo da se ona hrane, razvijaju i vrše reprodukciju sličnih sebi, a sve te njihove aktivnosti nisu zbog njihove tjelesnosti. Jedino preostaje da oni posjeduju izvore i uzroke ovih aktivnosti koji nisu tjelesni poput njihove tjelesnosti. S druge strane, vidimo da sve ove radnje nisu jednoga metoda i načina. Taj izvor,dakle, ne može biti ništa drugo nego duša.”[2]

Ovaj dokaz, koji se terminološki označava kao kondicionalna argumentacija (برهان إني), svoje dokazivanje započinje od učinaka i tragova bića i u krajnjem otkriva njihov uzrok. Postojanjem različitih učinaka i radnji koje se ne odvijaju na jedan isti način, Ibn Sina  dokazuje postojanje duše za tijela. Ovaj je dokaz općenit i obuhvata sva tijela.

U jednom od drugih dokaza Ibn Sina iznosi argumentaciju na sljedeći način: Ako čovjek predpostavi da je stvoren odjednom i da posjeduje iste ove uvjete koji sada postoje, a zatim predpostavi da su mu otkazala svih pet osjetila i time prekinuti svi kontakti sa spoljnjim svijetom – naprimjer, za njega vlada tama, ne čuje nikakve glasove i zvukove, vazduh je savršeno umjeren tako da ničim nije izvana pobuđen, levitira u zraku, ničim nije u kontaktu sa spoljnjim svijetom, između njegovih dijelova tijela je rastojanje, osjetilo dodira mu ne reaguju – ako bi se, dakle, obezbjedili ovakvi uvjeti, čovjeku je otvoreno da može usmjeriti pažnju ka svojoj nutrini. U ovakvom stanju čovjek će osjećati da je od svih stvari (ako se stvar može zamisliti) u zaboravu i nije ih svjestan, osim osjećaja i svijesti onoga ‘ja’. Nema ruku, nema glavu, nema oči, ništa nema jedino nalazi ono svoje ‘ja’. Čovjek, dakle, ima svijest o sebi, bez da bude svjestan svojih organa. Ovo je dokaz da čovjek ono što nalazi jeste njegovo jastvo.[3]

Allame Tabatabai tumačeći 154. ajet sure Bekara otvara jednu veoma opširnu raspravu o duši koju ćemo ukratko prenijeti u nastavku.

وَلاَ تَقُولُواْ لِمَنْ يُقْتَلُ فِي سَبيلِ اللّهِ أَمْوَاتٌ بَلْ أَحْيَاء وَلَكِن لاَّ تَشْعُرُونَ

I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!

Njegovo tumačenje otpočet ćemo sljedećim pitanjem: Da li je duša ili, drugim riječima, da li je Ademov duh nematerijalno biće? Da bi samu temu rasprave što bolje osvijetlio, ibn Sina prvo pojašnjava dvije činjenice: šta se misli pod dušom, a šta pod nematerijalnošću (تجرّد). Kada govori o duši on kaže da tu podrazumijevamo upravo onu zbilju na koju svako od nas ukazuje kada u govoru koristimo zamjenice ‘ja’, ‘mi’, ‘vi’, ‘on’. Pod nematerijalnošću podrazumjevamo da ono naše ‘ja’ nije materijalno i kao takvo ne može se vidjeti očima, ne može se podijeliti i ne obuhvata ga vrijeme i prostor.

Kada je postala jasna tema rasprave, on u nastavku kaže:

1. Nema nikakve sumnje da mi u svom biću uviđamo značenje i zbilju koju označavamo kao ‘ja’: Ja sam gladan; Ja volim toga čovjeka i td.

2. Također, nema nikakve sumnje da je percepcija svih ljudi, kada je riječ o ovom pitanju, jednaka našoj. Do te mjere je velik intezitet svjesnosti tog ‘ja’ da ga ni na jedan trenutak u životu ne zaboravljamo, sve dok nam svjesnost radi. Sada se nameće pitanje u kojem dijelu našega tijela se nalazi to sakriveno ‘ja’? Sa sigurnošću se može reći da se ne nalazi niti u jednom dijelu tijela. Desilo se mnoštvo puta i dešavat će se i u budućnosti da zaboravimo na naše dijelove tijela ili osjetila, ali nikada ni na trenutak se nije desilo niti će se desiti da zaboravimo na svoju egzistenciju i stalno je ‘ja’ prisutno. Potpuno je jasno da ono što se zaboravlja nije jedanko onomo što se ne zaboravlja. Nije moguće da za jednu stvar koja se zaboravlja kažemo da je jednake zbilje sa onim što se nikada ne zaboravlja?!

Ako bi ‘ja’ bilo tijelo ili jedan organ od tijela, onda bi odlike tijela ili organa tijela trebale biti u njemu, jer nemoguće je da se propisi materije odvoje od svoga subjekta. Ako je jedna od karakteristika materije postepena promjena, u tom slučaju ‘ja’ bi trebalo da se postepeno promijeni i postane nešto drugo. Ako je odlika materije mogućnost njene podjele i ‘ja’ bi trebalo da se može podijeliti što je nemoguće. Naime, različitost učinaka i propisa dokaz je različitosti nosioca subjekata ovih tragova i propisa.

Neka svaki čovjek obrati pažnju na svoju svjesnost i znanje o sebi kao ‘ja’, i istu tu spoznaju vrati godine unazad uvidjet će da se ‘ja’ danas nimalo ne razlikuje od onoga ‘ja’ iz prošlosti i ničim se nije promijenilo. Međutim, istovremeno uviđa da mu se tijelo sa svih aspekata promijenilo – kako materija tijela tako i oblik i druga njegova stanja. Dešava se da čovjek izgubi i pola tijela u nesreći, ali njegovo ‘ja’ ničim se ne promijeni. Ovo je dokaz da duša čovjeka nije njegovo tijelo.

Upoređivanje između ‘ja’ i tijela vodi nas ka zaključku da između ovoga dvoga postoji različitost egzistencije. Tijelo čovjeka podložno je podjeli, može se raščlaniti, nalazi se u mjestu i vremenu, svi dijelovi tijela pa čak i njegove karakteristike i učinci mogu se raščlaniti, podijeliti i podložni su promjeni. Budući da je materijalno, njime vladaju zakoni materije, a što nije slučaj sa zbiljom ‘ja’. Tijelo, dakle, nije isto što i duša. Duša nije cijelo tijelo, dio tijela niti je njena ijedna karakteristika. Duša nije ona odlika koja se osjetilima percipira, niti se njeno postojanje dokazuje argumentiranjem, niti je ona karakteristika čije postojanje još uvijek nije dokazano. Sve što smo spomenuli opet je materijalno i njime vladaju zakoni materije. Naša postavka je da onom zbiljom u nama koju posmatramo kao ‘ja’ ne vlada niti ijedan zakon materije, što znači da su tijelo i duša dvije različite egzistencije.

Svako od nas posmatra svoje ‘ja’ kao jednu prostu zbilju u kojoj nema nikakvog oblika mnoštva niti izmiješanosti sa nečim izvana. Naše ‘ja’ potpuno je prosto, bez bilo kakvih primijesa. Svaki čovjek, bez izuzetka, shvata činjenicu da je on samo on i nije neko drugi. On nikada nije dvije osobe. Nije iz dva dijela. Čovjek ima samo jednu zbilju i samo je jedna jedinka. Ovim biva jasno da je ovo osvjedočenje neovisno biće koje nije ograničeno materijom niti zakoni materije njime vladaju. Kao rezultat može se reći da je ‘on’ supstanca čista od materije koja je povezana za materiju. Povezana je za materiju tako da duša vlada i upravlja tijelom i ne dozvoljva da ono radi nesređeno.

Naša tvrdnja u vezi sa dušom i ono što smo željeli dokazati nije ništa drugo nego gore izneseno.

Dokazi onih koji se protive mišljenju o nadmaterijalnosti

Protivnici nadmeterijalnosti duše mogu se podjeliti u nekoliko glavnih skupina u skladu sa njihovim pristupom ovoj temi:

1. Znanstvenici materijalisti;

2. Vjerski učenjaci ali sa sklonošću ka kelamu (dogmatskoj teologiji);

3. Tradicionalisti ili sljedbenici hadisa.

Materijalsti tvrde da je današnja nauka do te mjere uznapredovala da je za svaku pojavu na tijelu otkrila njene uzroke tako da nije ostala niti ijedna odlika za koju bi se moglo reći da je od nečega nematerijalnog po imenu duša. Oni svoju tvrdnju pojašanjavaju kroz sljedeće tačke:

1. Mreža živaca rasprostranjena je cijelim tijelom.

2. Njihova zadaća jeste preuzimanje svih percepcija tijela, organa tijela i njegovih osjetila, kao i prenošenje percepcija ka centru nervnog sistema. Ovo preuzimanje i prenošenje odvija se krajnjom brzinom.

3. Ovaj centar čini dio mozga koji je jedinstvena cjelina tako da se njegovi dijelovi ne razlikuju. Ako se jedan dio njih pokvari, odmah ga zamjenjuje drugi dio i ispunjava prazninu.

4. Ove promjene ne uočavamo zbog brzine njihovih promijena i suptilnosti. Ova jedinstvena cjelina koja postoji u tijelu nije ništa drugo nego zbilja koju nazivamo duša.

5. Duša je stalno prisutna za nas i mi je nazivamo ‘ja’. Tačno je da mi osjećamo da duša nije naša glava i tijelo, ali ovaj osjećaj dvojnosti nije dokaz da je ‘ja’ nešto drugo mimo tijela i karakteristika tjelosnog ‘ja’. Dokaz stalne prisutnosti ‘ja’ je uzastopno pristizanje percepcija koje se dešavaju velikom brzinom tako da ne dozvoljavaju da mi zaboravimo na sami sebe. Opet zaborav, kako smo to već iznijeli u prijašnjem izlganju, predstavlja prestanak prenošenja percepcija koje živci prenose ka centru, što ustvari nije ništa drugo nego smrt.

To što se uviđa da je ‘ja’ stalno postojano i jednolično nije dokaz nematerijalnosti duše, jer duša nije postojana zbilja i podliježe materijalnim promjenama. Zapravo, naši osjećaji su ti koji uviđaju takvo šta. Naprimjer, ako zavrtimo plamen u zraku, on stvara sliku vatrenog kruga, a znamo da nam oči daju pogrešnu sliku, jer usljed velike brzine nama se samo priviđa. Isti se privid dešava i u slučaju vode koja ulazi sa jedne strane bazena, a izlazi sa druge. Vodu u bazenu vidimo kako miruje, ali ustvari znamo da se ona kreće. Mislimo da gledamo stalno jednu vodu, a znamo da se ona stalno mijenja i nije ista. Zbog brzine uzastopno nadolazećih percepija s jedne i njihove konstantne povezanosti s druge strane nama se samo pričinjava da je to jedna jedinstvena zbilja.

Sljedeća tvrdnja kaže da nematerijalnost duše koja je dokazivana putem unutarnjeg osvjedočenja, ustvari, nije nematerijalna već je zbir i skup prirodnih karakteristika u čemu učestvuju nervne percepcije koje su opet posljedica međusobnih reakcija između dijelova materije izvana i dijela nerava iznutra. Tako, jednost koja se uočava kod duše nije istinska jednost, već je to zbirna jednost.