Po pitanju broja moći ljudske duše između stavova filozofa i riječi Ibn Sine postoji određeno nesuglasje. Također, između samih riječi Ibn Sine i komentatora njegovih djela mogu se primjetiti oprečnosti na koje ćemo ukazati kroz nastavak rasprave.

 

Ibn Sina na početku same ove rasprave ukazuje na dvije moći duše obdarene razumo i to one koja je okrenuta njegovom znanstvenom aspektu, odnosno upravlja njime i druga njegovom praktičnom djelovanju. Za oba ova aspekta se koristi termim razum, ali kao višeznačnica, pa se zato kaže da čovjek posjeduje dva razuma i to spekulativni i praktični.  Ibn Sina kaže: ‘Nakon što kakvoća naravi (مزاج) postane skladnija i više uravnotežena ona prima ljudsku dušu. Ljudska duša je dragulj koji ima dvije moći: pokretačku i unutarnju percepciju s tim da je unutranja percepcija dvojaka i to spekulativna i praktična.’[1] Iz ovih riječi Ibn Sine jasno se da vidjeti da on u ovoj podjeli navodi tri oblika moći za dušu obdarenoj razumom.

 

Na drugom mjestu Ibn Sina u vezi sa djelatnom ili praktičnom moći koja stoji naspram spekulativne moći kaže sljedeće: ‘Djelatna moć je izvor kretnji ljudskoga tijela ka izvršenju pojedinačnih djela na temelju viđenja proizašlih iz njegovih stajališta kojem se pripisuje jedan oblik percepcije.’[2] U ovim riječima Ibn Sina djelatnu moć, koja je ujedno diobeni udio (قسيم) naspram spekulativne moći pri podjeli moći duše, spominje kao moć kretanja ili izvorom kretanja i ujedno joj pripisuje jedan oblik percepcije. Posmatrajući ovu podjelu sa onom gore spomenutom može se primjetiti jedan oblik neslaganja u riječima Ibn Sine.

 

S druge strane Ibn Sina kada navodi mjerila višebrojnosti moći duše jedan od tih mjerila je različitost u rodu tako da on percepciju i pokretanje navodi kao dva različita roda. Upravo zbog toga on i konstatuje da je nemoguće da percepcija kao izvor akcije i pokretanje kao izvor reakcije budu rezultat jedne moći. Međutim, u zadnjoj podjeli Ibn Sina djelatnoj moći pripisuje jedan oblik percepcije, a znamo da je ona izvor djela, a ne percepcije. Suočeni sa ovim komentatori Ibn Sine bili su u pred dilemom kako da ovo pojasne. U nastavku ćemo navesti neke od tih komentara.

 

Fahru Razi kaže: ‘Čovjek posjeduje jednu specifičnu moć kojom on percepira pojedinačna pitanja u vezi sa time šta treba uraditi ili ne.’[3] Dok na drugom mjestu kaže: ‘Ove riječi Šejha (Ibn Sine) ukazuju na to da on priznaje da duša percipira partikularna pitanja zato što promišljanje o tome da li je određena stvar lijepa ili ružna, djelo pohvalno ili pokuđeno, nemoguće a da nakon ovog saznanja ne počini djelo. Prema tome, na temelju ovih riječi Fahru Razija pripisiju Ibn Sini stajalište da ????????

 

Behmanyar autor djela Et-Tahsin kaže da djelatna moć nema nikakvog oblika percepcije.[4]

 

Allame Qutbuddin kaže: Praktični razum je izvor aktivnosti dok je spekulativni razum izvor percepcije. Potom on percepcije dijeli na dva oblika: na one koje su vezane za djelo i one koje nisu za djelo.[5] 

 

Uglavnom neki mislioci su sa namjerom da opravdaju Ibn Sinu rekli da sa preciznim uvidom u riječi Ibn Sine može se reći da duša posjeduje dva aspekta i to jedan koji je usredotečen ka višem i onaj ka nižem. Prirodno je da svaki od ovih aspekata ima potrebu za moći neovisnom od druge. Kada je duša usredotečena ka višem svijetu ona ostaje pod njenim uticajem i prihvata univerzalne i nematerijalne slike. Čovjek se usavršava upravo pod okriljem povezanosti sa ovim univerzalnim slikama. Međutim, kada je duša usredotečena ka nižem svijetu od sebe ona upravlja sa tijelom i raspolaže sa njima na način kako želi. Spekulativni razum ima zadaću upravljanja i uređuje prvi oblik djelatnosti duše, a praktični razum drugi oblik djelatnosti. Potom kaže da spekulativni razum koji upravlja i uređuje viši aspekt duše percipijent je univerzalija. U tom višem svijetu duša pronalazi nematerijalne oblike bilo da su to i sudovi ili samo pojmovi. Prirodno je da su partikularni pojmovi izvan područja djelovanja ove moći.

 

S druge strane pojmovi koje mi percepiramo dijele se na dva oblika: pojmovi koji su u vezi sa djelom i oni koji su u vezi sa zbiljom. Uobičajeno prvi oblik percepcija se tiču pitanja šta je obavezno ili ne, lijepo ili ružno. Primjerice, pravda je pohvalna i lijepa zato je se treba obavezno pridržavati. Nepravda je pokuđena i ne treba je činiti. Međutim, drugi oblik percepcija nije takve prirode i bave se pitanjima zbilje i stvorenog. Sudovi ovog područja percepcije su definisani pojmovima postojanja ili nepostojanja nekog predmeta ili zbilje. Primjerice: Bog postoji. Babaroga ne postoji. Ibn Sina je vjerovanja da spekulativni razum percipira univerzalije dok je aktivnost praktičnog razuma vezana za pitanja lijepog ili ružnog ali u konkretnom partikularnom slučaju. Upravo zbog ovoga, pri donošenju partikularnog suda praktičnog razuma on se pomaže univerzalnim, primarnim, iskustvenim, općeprihvaćenim sudovima spekulativnog razuma.

 

Važna napomena

Ibn Sina kaže da je čovjek biće koje posjeduje moć slobode izbora. Na temelju slobodne volje čovjek može činjenjem djela ostvariti svoje ciljeve i stići do svojih želja.

Između univerzalni sudova i njihove praktične realizacije postoji velika razdaljina. Ustvari, da bi se univerzalni sudovi pretvorili u djelo treba nešto posredovati između ovog dvoga. Ta posredavajuća veza predstavlja prispajanje partikularnih sudova sa univerzalnim sudovima iz čega kao rezultat proizlaze partikularni sudovi koji su u izravnoj vezi sa djelima. Ibn Sina u vezi sa ovim kaže: Pokretačke moći potiču kretanje odnosno subjekta kretanja koji pokreće tetive i mešiće, a one opet organe. Prema tome, ovaj proces počinje od univezarlnih sudova i nastavlja se do kretanja organa i udova. Uloga praktičnog razuma u ovom procesu je prenošenje od univerzalnih do partikularnih sudova imajući u obziru konkretno partikularno djelo. Dakle, djelatna moć je bliža samom djelu od spekulativne moće. Tako da se izuzimanjem posredništva odnosno suda koji stoji u samoj vezi sa djelo, može reći da je pokretačka moć izvor kretanja.

 

Dva druga aspekta praktičnog razuma

Ibn Sina praktičnom razumu pripisuje druge dvije zadaće i to one vezane za njen aspekt moći stremljenja (قوة نزوعيّة) i moći imaginacije (قوة متخيلّة). U vezi sa ovim on kaže, ako praktični razum dođe u vezu sa moći stremljenja i žudnje, koje nije ništa drugo do pokretačka i  poticajna moć, u čovjeku se rađa stanje koje ga pomaže u brzini njegove akcije i reakcije, kao što je recimo stanje stida koje čovjeka pomaža u njegovoj rekaciji. Ovo je samo po sebi pokazatelj jedne povezanosti između različitih moći duše. U drugom slučaju, ako praktična moć dođe u vezu sa moći imaginacije to čovjeka pomaže i daje mu brzinu u donošenju sudova vezano za pitanja njegova zanimanja i stvaranja te rezultata djelovanja.

Ako praktični razum uspostavi vezu sa ostalim tjelesnim moćima, rezultat toga je moral. Ako praktična moć, koja poziva blaženstvu i dobru, nadvlada i sebi potčini ostale moći, u čovjeku se rađaju pozitivne moralne vrline, u suprotnom, ako praktična moć bude nadvladana, u čovjeku se razvijaju pokuđene i loše osobine.[6]

 

---