SADRŽAJ

OSNOVE FIKHA

Termin fikh u Kur'anu i predajama

Riječ fikh u terminologiji učenjaka

Definicija nauke fikha

Podjela propisa

TEMA NAUKE FIKHA

Vrijednost položaja fikha u islamskom učenju (Tri područja spoznaje u islamskom promišljanju)

Nadležnost fikha

Opasnosti na ljudskom putu

Dva pogrešna pojašnjenja nadležnosti fikha

Položaj poznavanja fikha i društveni položaj fakiha

Razlika između fetve i ihtijata

Kako da postupi čovjek kada se suoči sa nekim pitanjem u trenutku kada nema nikoga od koga bi dobio mišljenje?

Ne može se slijediti mudžtehid koji nije živ

PRAKTIČNI PROPISI (AHKAM)

Karakteristike džaferijskog fikha

Imami, neka je mir na njih, koristili su knjige koje su dobili putem nasljedstva

STUDIJA O POVEZANOSTI FIKHA EHLI-SUNNETA  SA SUNNETOM POSLANIKA S.A.V.A.

Rezime i upotpunjenje karakteristika džaferijskog fikha

PERIODI FIKHA SLJEDBENIKA EHLI-BEJTA

Period prisustva imama

Drugi period

Tradicionalisti (اهـل حديث)

Pristalice idžtihada

Škola srednjeg puta

Treći period

Četvrti period

Period preispitivanja, period kritičara

Muhakkik i Allame

Uvodna riječ

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, i neka je blagoslov i mir na Poslanika Muhammeda, njegovu čistu porodicu i od­abrane ashabe.[I1] 

Štivo koje je pred vama predstavlja niz predavanja koja sam u Husejniji održao u razdoblju između 2002. i 2004. godine, a koja je uglavnom iz pisanog materijala preveo, a nešto i sa tonskih zapisa priredio, Ertan Basarik.

Ovom prilikom smatram neophodnim, zarad boljeg razu­mijevanja sadržaja o kojem je riječ, iznijeti nekoliko napomena:

1.      Jača strana ponuđenog štiva leži u činjenici da se ono temelji na učenjima velikana islamske misli, poput allame Tabatabaija i znalca islama i filozofa šehida Mutaharija – da im se Allah obojici smiluje – te posigurno nudi znalačke i čvrsto utemeljene stavove i pojašnjenja spomenutih alima. Pri tome treba imati u vidu da je jezik manjkav i nemoćan da se potpuno iz­razi i da dosljedno prenese sva njihova mišljenja i stavove. Pa ako vam se nešto od onoga šta je done­seno ovdje učini čvrsto utemeljenim, to je od njih – a ako je, pak, nešto krnjavo i manjkavo, onda znajte da je to od nas, jer, sigurno su njihovi naučno-filozofski stavovi jači od nečijeg usmenog govora neoslonjenog na Kur’an i vjerske dogme.

2.      Sve prijedloge ili moguće primjedbe poštovanih čita­laca, a vezane za vjersko-filozofsku tematiku ovog zbornika, ponizno i s punim zadovoljstvom uzet ćemo u obzir. Jer svaki lijep cvijet u sebi ima i naročit miris kojim se treba okoristiti.

Na kraju, molim Uzvišenog i Plemenitog Gospodara da ovaj zbornik bude povodom spuštanja Njegove milosti i bla­goslova na sve nas i da nam u objavljivanju i širenju kur'an­sko-sunnetskih poruka pruži svoju pomoć i podršku. Amin – Gospodaru svjetova!

Akbar Eydi

OSNOVE FIKHA

Semantičko značenje riječi fikh (فقه) ukazuje na duboko ra­zumijevanje (فهم). Informacije koje mi posjedujemo o po­javama i događajima na Ovome svijetu dvojake su – nekada su površne, a nekada dublje prirode. Naprimjer, uočavamo da nekada nisu postojali određeni proizvodi na tržištu a danas postoje, ili obrnuto, nekada su oni postojali, a danas se ne mogu naći. Cijena nekog proizvoda neprestano raste, dok je cijena drugog proizvoda uvijek ista. Ovaj nivo znanja o spol­jnim događajima ostvariv je za sve ljude. Međutim, obavi­ještenost jedne skupine ljudi o ovim pitanjima mnogo je veća i dublja; drugim riječima, njihovo razumijevanje prelazi iz­vana vidljivo i zadire u nutrinu problema i pojava. Ova skupina ljudi dosegla je razumijevanje izvora pojava i događaja. Znači, oni razložno zaključuju šta je bio uzrok rasta cijena određenog proizvoda – bilo ga je veoma malo na tržištu, dok je potražnja za njim bila velika. Jedan proizvod poskupljuje, a neki drugi pojeftinjuje. Ljudi znaju koliko je moguće spriječiti ovakav razvoj događaja i koliko je on neizbježan. Ako neka osoba stekne nivo razumijevanja pitanja ekonomije na način da shvata razloge različitih ekonomskih pojava, ona se naziva ekspertom u oblasti ekonomije.

Termin fikh u Kur'anu i predajama

Riječ fikh spomenuta je na mnoštvu mjesta u Kur'anu i u predajama, implicirajući u sebi uvijek značenje dubokog ra­zumijevanja. Naprimjer, u Kur'anu je rečeno:

 وَمَا كَانَ الْمُؤْمِنُونَ لِيَنفِرُواْ كَآفَّةً فَلَوْلاَ نَفَرَ مِن كُلِّ فِرْقَةٍ مِّنْهُمْ طَآئِفَةٌ لِّيَتَفَقَّهُواْ فِي الدِّينِ وَلِيُنذِرُواْ قَوْمَهُمْ إِذَا رَجَعُواْ إِلَيْهِمْ لَعَلَّهُمْ يَحْذَرُونَ

Svi vjernici ne treba da idu u boj. Nek se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da dobro razu­miju vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha pobojali. (Et-Tevba, 122)

U jednoj predaji zabilježeno je da je Poslanik s.a.v.a. rekao:

“Svako iz moga Ummeta ko zapamti četrdeset predaja (hadisa), Allah će ga proživiti kao znalca (فقيه) i učenjaka.”1

U drugoj predaji se kaže:

“Neka se Allah smiluje robu koji čuje moj govor, upamti ga i prenese drugome koji ga nije čuo! Mnogi koji dobro pamte nisu fakihi i mnogo je onih koji prenose fikh, a da je onaj kojem se prenosi veći fakih.”2

Naravno, ono što se iz Kur'ana i predaja da jasno zaključiti jeste činjenica da duboko razumijevanje vjere obuhvata sva područja i pitanja Islama, kao što su društvena pitanja Islama, načela i principi islamskog svjetonazora, moral, odgojni i edukativni metodi, pravo i društvene norme te svaki drugi oblik islamskoga adaba sa aspekta društva i pojedinca.

Pored svega, prema onome što je zapisano u historiji, nije potpuno jasno da li su se i učenjaci među ashabima nazivali fakihima ili ne? Ono što je sigurno jeste da su se od vremena tabiina (generacija iza ashaba koji nisu živjeli za vrijeme Poslanik­ova života) termin fakih koristi za učenjake.

Ostalo je zabilježeno da su sedmerica ljudi ostali poznati kao “sedam fakiha” 94. god. po H.. Godina šehadeta imama Ali ibn Husejna Zejnul-abidina, upamćena je i po smrti dvo­jice od sedam poznatih fakiha, Saida ibn Musiba i Urveta ibn Zubejra, kao i fakiha Saida ibn Džubejra, poznatog kao “Sun­netu l-fukeha'”, te nekih drugih fakiha Medine. Nakon ovog historijskog perioda učenjaci, a posebno oni koji su bili upućeni u pravna pitanja, nazivani su fakihi.

Časni imami često su koristili riječ fakih da bi istakli položaj nekog od svojih učenika. Bolji učenici imama toga vremena postali su poznati kao “šiijski fakihi”.

Riječ fikh u terminologiji učenjaka (uleme)

U jeziku Kur'ana i predaja, riječ fikh označava sveobuhvatno znanje svih aspekata Islama, ne ograničavajući se samo na jedno područje. Međutim, postepeno se ova riječ udomaćila u značenju učenjaka vjerskih propisa, tj. šerijata.

Islamski učenjaci su vjerska učenja podijelili na tri grane:

a.        Akaid, znači pitanja čiji je cilj rasvjetljavanje spoznaje, imana i vjerskih učenja, tj. pitanja koja se odnose na srce i misao, kao što su pitanja o Bogu, melecima, poslanstvu, proživljenju itd.  

b.       Ahlak i odgojna pitanja, čiji je cilj pojasniti i predočiti kakve bi duhovne osobine čovjek trebao, a kakve ne bi trebao imati, a takve su osobine bogobojaznosti, skromnosti, poniznosti, hrabrosti, zadovoljostva, nade, plemenitosti itd.

c.       Vjerski propisi i praktična pitanja, dakle pitanja čiji je cilj pojasniti kako treba učiniti određeno dobro djelo u pojav­nom svijetu, a kako ne treba uraditi određeno loše djelo.

Islamski fakihi, tj. vjerski pravnici riječ fikh upotrebljavali su u ovom posljednjem značenju. Razlog za to, kako se da ra­zumjeti iz njihovih zapisa, jeste shvatanje da za razumijevanje dubljih islamskih učenja nije dovoljno površno razumijevanje, a ono što se želi pri razumijevanju Islama – dubina i širina – sa­držano je u riječi fikh.

Također, oni su čin dubljeg razumijevanja islamskih učenja nazvali idžtihad, a u njegovoj definiciji su rekli:

“Idžtihad je uloženi krajnji napor u razumijevanju Knjige i ­Sunneta .”

Od­abir ove riječi, također, potvrđuje da islamski učenjaci nisu smatrali dovoljnim površan pristup analiziranju i promišljanju islamskih tema.

Termin koji se uporedo sa terminima fikh i idžtihad koristi jeste istinbat. Semantičko značenje riječi istinbat jeste izvla­čenje vode ispod nivoa zemlje. Islamski učenjaci uočili su da ispod površine riječi protiče bistra rijeka značenja. Drugim riječima, svako ko poznaje arapski jezik nema pravo tvrditi da iz Knjige i Sunneta  tek tako može izvesti islamske zakone i ra­zumjeti ih, već ovaj čin zahtijeva posebnu umješnost i tehniku. 

Da li je ovaj oblik pristupa potekao od samih islamskih učenjaka?

Ovakav oblik pažnje nije potekao od islamskih učenjaka, već je prije svega časni Kur'an obznanio ovakav metod, a poslije njega i Poslanik s.a.v.a. ukazao je narodu ovaj metod. Časni Kur'an, pozivajući ljude na promišljanje o znakovima, u zbilji je pozivao upravo ovom metodu. Božiji Poslanik s.a.v.a. bio je prvi čovjek koji je ljude pozivao na zaključivanje i dublje razumijevanje. Često je lijepim i nadahnutim govorima naglašavao da Kur'an i Sunnet imaju neiscrpan potencijal spoznaje novih značenja. U vezi sa Kur'anom Poslanik kaže:

 “Spoljašnost Kur'ana je lijepa, a njegova nutrina je duboka. Ona ima jedan sloj iznad kojeg je drugi. Ne mogu se izbrojati njegove čudnovatosti. Njegove novine nikada ne zas­tarijevaju.”[1]

Ne uzimajući u obzir Poslanikove govore koji su poticali na ovaj metod, i pored toga što su ljudi prihvatali njegovo mišljenje bez potrebe da im se ono potkrepljuje argumentima, Poslanik se stalno pozivao na Kur'an, kao u sljedećim prim­jerima:

               1.  Ebu Basir prenosi od imama Sadika kako je rekao: “Poslanik s.a.v.a. je rekao: ‘Kada alkoholičar govori, ne sma­trajte ga istinitim, kada dolazi u prosidbu, ne dajte mu ženu, kada se razboli, ne obilazite ga, kada umre, ne prisustvujte mu dženazi, i ne ubrajajte ga u povjerljive. Ako mu neko povjeri nešto, a on to izgubi, Allah mu to neće nadoknaditi. Ne unajmljujte ga zato što Allah kaže: Ne dajite svoje imetke be­zumnim rasipnicima[2], a ko je bezumniji od alkoholičara.’”

               2.  Ibn Abas kaže:

“Poslanik s.a.v.a. je rekao: ‘Haram je trgovati u petak između prvoga ezana i svršetka namaza, jer je Allah rekao: 

 قُلْ إِنَّ الْمَوْتَ الَّذِي تَفِرُّونَ مِنْهُ فَإِنَّهُ مُلَاقِيكُمْ ثُمَّ تُرَدُّونَ إِلَى عَالِمِ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

O vjernici, kada se u petak na namaz pozove, kupo­prodaju ostavite i pođite da namaz obavite; to vam je bolje, neka znate! (El-Džumua, 9)

               3.  Poslanik je rekao:

“U slučaju oslobađanja robova doz­voljeno je da bude i dijete, osim u slučajevima kefare (iskupa) za smrt, jer je Allah rekao: فَتَحْرِيرُ رَقَبَةٍ مُّؤْمِنَةٍ

...Mora osloboditi ropstva jednog roba.” (En-Nisa, 92) Poslanik je rekao: “Pod ovim se podrazumijeva da rob mora prihvatati Islam i da je punoljetan.”

Ovaj Poslanikov postupak ustvari predstavlja idžtihad. (Među muslimanima postoji velika razlika u mišljenjima po pitanju Poslanikova idžtihada. Ešarije, mutezilije i imamije vjerovanja su da idžtihad nije dostojan Poslanika. Međutim, većina Usulijuna (onih koji se drže principa) ehli-Sunneta  smatra primjenjivanje idžtihada dozvoljenim za Poslanika. Neki su u svojim mišljenjima i stavovima bili uvjerenja da Poslanik u svome idžtihadu ne­kada griješi, a nekada je upravu, svodeći time Poslanika na nivo običnog čovjeka. Neki drugi, kao što su Kurtubi i Fahrudin Razi, vjeruju da nema greške u Poslanikovom idžtihadu i da je uvijek u skladu sa zbiljom. Idžtihad nekada može odgova­rati zbilji, a nekada ne, s tom razlikom što se za Poslanika u Kur'anu kaže:

إِنْ أَتَّبِعُ إِلاَّ مَا يُوحَى إِلَيَّ

Ja slijedim samo ono što mi se objavljuje. (El-En'am, 50)

إِنَّا أَنزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِتَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ بِمَا أَرَاكَ اللّهُ

Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje. (En-Nisa', 105)

Poslanik s.a.v.a., iako u svojim argumentacijama koristi vanjsko značenje ajeta, čak i u takvim slučajevima slijedi Objavu i ne govori ništa osim sušte istine. Svojim argu­mentacijama Poslanik želi postići sljedeće ciljeve:

       1.   Ovim primjerom još za života htio je oživjeti metod oslan­janja dokaza na Kur'an. Također, htio je poučiti musli­mane da u susretu sa novim pitanjima i govorom o novim pojedinačnim fikhskim propisima ne ostaju bez razjašnjavanja njihove obaveze u datom slučaju koristeći se pri tome kur'an­skim ajetima. Vidjevši kod Poslanika ovaj metod, muslimani su još za vrijeme njegova života tražili odgovore na svoje probleme u Kur'anu. Na ovaj način praktično su primjenjivali kur'anski pricip razmišljanja i promišljanja u dijelu Kur'ana koji predočava ajete o propisima.

       2.   Poslanik je ovim metodom praktično pokazao i uputio kako da se argumentira i kako da se prepoznaju mjerila pri iz­vođenju propisa iz kur'anskih ajeta. Na ovaj način je, također, pokazao da se ne može za svaki propis argumentirati svakim ajetom iz Kur'ana.

Iščitavanje, promišljanje i analiziranje predaja koje navode Poslanikove argumentacije u fikhu, naravno koristeći se pri tome Kur'anom, može u mnogome pomoći učenjacima da zaključe i izvedu pravila fikha, usula, adabijata i Kur'ana, koja se, opet, mogu koristiti u sličnim slučajevima gdje postoji opravdanost korištenja tih pravila.  

       3.   Poslanik je svojim metodom obznanio da je, uporedo sa neophodnošću Objave da se razumije Kur'an, jedan dio propisa također utemeljen na razumijevanju općeprihvaćenog metoda u arapskom jeziku. Dakle, da bi se mogli razumjeti kur'anski pojmovi, ne trebamo zanemariti pravila koja su op­ćeprihvaćena u narodu i književnom arapskom jeziku te imaju tačno određene kriterije.

Definicija nauke fikha

Definicija fikha koja je poznata i prihvaćena među faki­hima glasi:

“Fikh je znanje o pojedinačnim šerijatskim propisima od kojih je svaki izveden iz sebi svojstvene argu­mentacije.”

Da bi se bolje razumjela definicija fikha, neophodno je da se obrati pažnja na sljedeće:

1.        Šta se podrazumijeva pod znanjem? Pod znanjem se ne podrazumijevaju propisi koji potpuno i sigurno odgovaraju zbilji. Znamo da u nekim slučajevima dva mudžtehida imaju potpuno različita mišljenja o jednom pitanju. Prema tome, sigurno je da oba propisa ne mogu biti Božiji propis te otuda ni znanje o ovom konkretnom propisu ne može biti znanje zbilje, već je to znanje stečeno vjerodostojnim metodom pot­vrđenim od strane Zakonodavca.

2.        Pod propisima se podrazumijevaju utvrđene norme koje je Sveti Zakonodavac proglasio za različite teme i sub­jekte, a obznanjeni su posredstvom Božijeg Poslanika s.a.v.a. i njegovih nasljednika. Tu spadaju, naprimjer, vadžibi (far­zovi), mek­ruhi, harami, uvjetovanost uvjeta, partikularnost dijelova subjekata propisa itd.

3.        Pod pojedinačnim propisima ne podrazumijeva se poznavanje obaveznosti namaza ili posta za jednoga musli­mana jer to spada u nužnosti vjere i kao takvo nema potrebe za idžtihadom.  

4.        Argumenti propisa upravo su izvori propisa, a oni su:

a.         Knjiga (Časni Kur'an) je hudždžet, tj. dokaz u njego­vom spoljnjem značenju. On čini boju kojom je prožet cijeli šiijski fikh.

b.        Sunnet – djelo, riječ i takrir (prešutno odobravanje) Poslanika s.a.v.a. i njegovih nasljednika.

c.        Idžma' (saglasnost mišljenja fakiha, što nam govori i otkriva mišljenje bezgiješnoga Poslanika).

d.        Razum (onaj razum koji stupa na scenu nakon Knjige, ­Sunneta  i idžmaa). Racionalna presuda kod propisa je vjero­dostojna kada je utemeljena na čistom razumu, kao što je to u slučaju nužne povezanosti između vadžiba i njegovog pretho­dećeg uvjeta ili nemogućnost istovremenosti zapovijedi i zabrane po jednom pitanju.

Naravno, fakihi u svojim argumentacijama koriste i druge dokaze, s tim da te argumentacije ili ukazuju i otkrivaju mišl­jenje i takrir bezgriješnoga, kao što je sire mutešare, ili je nji­hovo mišljenje utemeljno na nekom razumnom principu.

Ehli-sunnetski učenjaci pored ovih dokaza u svojim argu­mentacijama koriste i:

a.         Fikhsku analogiju (قياس فقهى), na način da upoređivan­jem dviju sličnih tema propis poznate teme pripisuju ne­poznatoj.

b.        Istihsan (استحسان), djelovanje u skladu sa partikularnim, tj. pojedinačnim interesom naspram općenitog dokaza.

c.        Musalehe mursele (مصالحه مرسله), djelovanje u skladu sa interesima koji nisu navedeni u šerijatu.

d.        Feth ve sedd zeraje  (فتح  و سدّ ذرايع), djelo koje je sred­stvo i uvod u haram djelo sāmo je haram i kao takvo treba ga spriječiti. Također, svako djelo koje je uvod u neki vadžib i mustehab treba primijeniti.

e.        'urf (عرف) - običaj.

Neki od ovih principa u šiijskom fikhu su odbačeni, kao što je fikhska analogija, dok su isti korisni jedino za stjecanje sum­nje ili moguće opcije nekog Božijeg propisa, a mogućnost i sumnja ne mogu biti vjerodostojan izvor i dokaz, što i Kur'an potvrđuje:

إَنَّ الظَّنَّ لاَ يُغْنِي مِنَ الْحَقِّ

Pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini. (Junus, 36)

Osim u slučaju kada se pretpostavka oslanja na vjerodostojan dokaz iz Knjige i Sunneta .

5.        Pod tim što je rečeno u definiciji fikha da je svaki propis izveden iz posebne argumentacije misli se da je svaki dokaz posebno izveden iz spomenutih izvora šerijata, a ne na način da mukallid (onaj koji slijedi mudžtehida) kaže da je određeni propis takav zato što je to rekao najučeniji mudžte­hid. Ustvari, to predstavlja jedan općenit dokaz. Dakle, osoba koja poznaje sve propise iz fikhske risale još uvijek nije fakih.

Podjela propisa 

Rečeno je da je fikh znanje o pojedinačnim šerijatskim propisima, a svaki od njih izveden je iz sebi svojstvene argu­mentacije. Nakon što je rasvijetljena definicija fikha, treba vidjeti kakvi su šerijatski propisi i kako se dijele.

Šerijatski propisi imaju brojne podjele, uzimajući u obzir različite uglove posmatranja. Ovom prilikom ukazat ćemo samo na neke od njih:

       1.           Sa stanovišta ljudskog djelovanja, šerijatski propisi di­jele se na teklifi (تكليفى) i vad'i (وضعى).

a.        Propisi teklifa su ona skupina Božijih određenja koja se tiču ljudskih djela, a to su vudžub, hurmet, kerahet, istihbab i ibahe. U Islamu nijedno ljudsko djelo ne izlazi izvan okvira ovih pet presuda.

Vadžib znači da treba uraditi neko djelo, kao što su namaz i post.

Haram znači da ne treba uraditi djelo, tj. obavezno ga treba napustiti. Tu spadaju nepravda, laganje, pijenje alkohola itd.

Mustehab znači da je nešto dobro uraditi, a ako se i ne uradi, ne povlači za sobom kaznu, kao što je slučaj sa muste­hab namazima.

Mekruh znači da je nešto bolje ne uraditi, a ako se uradi, ne povlači za sobom kaznu, kao npr. razgovor u džamiji.

Mubah znači da je činjenje ili nečinjenje nekog djela pot­puno jednako, u mubah spada većina ovosvjetskih poslova.

b.       Propisi vad'i su ustanovljene norme koje se ne odnose di­rektno na ljudsko djelo. U njih spada sljedeće:

Brak – ako se ispune svi uvjeti između muškarca i žene i prouči siga vjenčanja, između njih se uspostavlja bračni od­nos po Božijoj presudi.

Vlasništvo – u kojim slučajevima osoba biva vlasnikom nekog imetka, a u kojim ne.

Uvjetovanost – da li je očeva dozvola uvjet za ispravnost braka kćerke ili ne?

Ispravnost – npr. u kojem slučaju je ispravan kupoprodajni ugovor.

Neispravnost – npr. u kojem slučaju nije ispravno vječanje čija je siga već prije proučena, i tome slični propisi.

       2.            Propisi sa stanovišta pitanja da li ih je Sveti Zakonoda­vac direktno ustanovio ili ne dijele se na ta'sisi (تاسيسى), tj. uspostavljeni i imda'i (امضاﺌﻲ) - tj. ratificirani.

a.        Propis ta'sisi je onaj propis koji nije postojao među lju­dima u društvu, već ga je prvotno Zakonodavac ustanovio, kao što je namaz, post, hadž sa svojim posebnim propisima, džihad, obaveze u vezi sa ishranom, lovom, klanjem životinja itd., ili propisi kao što su nasljedno pravo, politika, sudstvo itd.

b.       Propisi imda'i jesu oni propisi koje nije direktno ustano­vio Sveti Zakonodavac u Kur'anu, već potječu iz društva, prijašnjih šerijata, razuma, pa čak i da su ga ustano­vili neki drugi narodi, a Sveti Zakonodavac ih je potvrdio i prihvatio, kao što su: obaveznost zahvalnosti na blagodatima, obaveznost pokoravanja Bogu i Poslaniku, što i razum zaklju­čuje, ili vjerodostojnost povjerljive predaje itd.

Prema tome, nije ispravna džahilska fanatičnost koju po­jedinci ispoljavaju pretpostavljajući da su svi islamski propisi ta'sisi i nije dostojno ni dozvoljeno da Islam preuzima propise iz drugih vjera. Upravo je situacija oprečna ovom mišljenju. Ako Islam ne preuzima propise iz drugih vjera, to je u suprot­nosti sa metodom razumnih i kur'anskoj zapovjedi.

الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ

Oni koji slušaju govor i slijede ono najljepše u njemu. (Ez-Zumer, 18)

Od ovoga je više neznalački stav nekih intelektualaca koji čak i po pitanju nužnih i očiglednih propisa i načela Islama nastoje umjesto njih preuzeti principe drugih vjera ili iste pripisati njima.

       3.           Propisi mevlevi (مولوى) i iršadi (ارشادى)

a.        Propisi mevlevi oni su propisi koje Zakonodavac može propisati svojim robovima jer su rob i ono što on posjeduje u apsolutnoj vlasti Gospodara.

b.       Propisi iršadi su oni propisi i one zapovijedi koje Zako­nodavac ustanovljava da bi njima uputio ka propisu razuma, fitreta ili interesa. Naprimjer, prenesena je predaja u kojoj se govori o zahlađenju odnosa između žene i muža iz nekog  razloga, da bi na kraju žena čak i otišla iz kuće. Poslanik joj je naredio da se vrati kući svoga muža. Žena pritom reče: “Da li mi to naređuješ, o Božiji Poslaniče?” (Njen govor odaje da je Poslanikove riječi razumjela kao bespogovornu zapovijed.) Poslanik na to reče: “Ne, ja samo posredujem.” (Poslanik u odgovoru želi istaći da njegova zapovijed nije mevlevi, tj. sa položaja bezuvjetne pokornosti, već jedino s ciljem očuvanja porodičnih odnosa.) Također, od primjera iršadi propisa jeste zapovijed na pokornost Bogu, Poslaniku i Ulul-emr ili kao što su verbalne i odgojne zapovijedi.

       4.           Stvarni (واقعى) i spoljni (ظاهرى) propisi

a.        Stvarni (واقعى) propisi su postojani propisi, bilo da mukellef (izvršilac) zna za njih ili ne zna. Naprimjer, Sveti Zakonodavac je rekao:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إِنَّمَا الْخَمْرُ وَالْمَيْسِرُ وَالأَنصَابُ وَالأَزْلاَمُ رِجْسٌ مِّنْ عَمَلِ الشَّيْطَانِ فَاجْتَنِبُوهُ لَعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ

O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su od­vratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. (El-Maida, 90)

Ovim ajetom Zakonodavac je vino proglasio odvratnim i haramom. Dakle, u ovakvoj situaciji znala osoba ili ne znala da li je određena tečnost vino ili ne, znala ili ne znala da je vino haram, u bilo kojem slučaju zabranjenost vina i njegov status nedžaseta (nečisti) postojan je i ne mijenja se. Naravno, ako čovjek ne zna da je određena tečnost vino a popije je, jedino u tom slučaju bit će opravdan i neće zbog toga biti kažnjen.

b.       Spoljni (ظاهرى) propis ustanovljen je za osobu koja ne poznaje stvarni propis. Ovaj propis ustanovljava se jednim nizom fikhskih metoda (اصول عمليه  و امارات) da bi čovjek znao šta da radi u određenoj novonastaloj situaciji gdje se ne može ustanoviti stvarni propis. Naprimjer, čovjek je kupio meso, ali ne zna da li je ono od životinje koja je šerijatski zaklana, što bi značilo da je halal, ili nije šerijatski zaklana, što bi značilo da ga nije dozvoljeno jesti? Za rješenje ovoga slučaja treba se obratiti jednom pravilu u metodologiji fikha i načelu da je meso sa muslimanskoga bazara halal. Dakle, potpuno je jasno za čovjeka da se odredi u ovom slučaju. Jedino što treba jeste da se vidi gdje je kupio to meso – ako je sa muslimanskoga bazara, bit će halal, a ako nije, bit će haram.

Šerijatski propisi imaju i druge podjele koje treba tražiti u knjigama koje ovu temu opširno tretiraju.